TEMA NAUKE FIKHA

Poznato je da tema nauke fikha jeste djelo mukellefa (iz­vršioca). S ob­zirom na to da je vjera došla radi ostvarenja čovjekove sreće koju karakteriziraju različita stanovišta eg­zistencije, zbog toga i vjera treba imati različite uređene aspekte, čiji dijelovi, is­tovremeno dok su u jednoj logičnoj povezanosti, trebaju sli­jediti jedan isti cilj. Podjela vjerskih učenja ne treba biti takva da svaki njen dio slijedi poseban cilj, kao što je to slučaj u drugim naukama.

Vrijednost položaja fikha u islamskom učenju (Tri područja spoznaje u islamskom promišljanju)

1.        Najvažniji aspekt vjere jeste akaid, tj. vjerovanje u skriveno, kao što je vjerovanje u Boga, meleke, poslanstvo, objavu, proživljenje itd. Kada je riječ o ovoj dimenziji vjere, od ljudi se ne traži znanje o spomenutim pitanjima, već da vjeruju u njih, jer njihova spoznaja nije moguća putem obič­nih perceptivnih čula. Da bi se ova pitanja spoznala, potrebno je posebno sredstvo unutarnje spoznaje koje svaki čovjek posjeduje, no treba ga aktivirati. Upravo zbog toga pored akaida u vjeri su uspostavljena druga dva uređenja i to moralno-odgojno i šerijatsko.

2.        Moralno i odgojno uređenje je izvor duhovnih vrlina i mahana.

Ciljevi vjere:

a.     spoznaja spomenutih potencijala;

b.     podsticanje na primjenjivanje vrlina i njihovo prakti­ciranje;

c.     ustezanje od činjenja nemoralnih djela.

Svi navedeni ciljevi u krajnjem imaju jedan zajednički cilj –  ­pročišćenje duše.

3.        Šerijatsko uređenje

Za čovjeka ustanovljeni propisi ogledaju se u dva područja, ličnom i društvenom, suprotno uobičajenim sistemima prava današnjice koji tretiraju samo društveni aspekt čovjeka. Ono što potkrepljuje gornju tvrdnju jeste mnoštvo različitih tema u šerijatu:

─      pitanja ibadeta;

─      pitanja vanjske obredoslovne čistoće i higijene tijela;

─      pitanja društvenih prava čovjeka, naprimjer kupopro­daja, bračni ugovor i razvod, kazneni zakon, sudstvo itd.;

─      pitanja ekonomije, kao što su vlasništvo, prirodni resursi (voda, ugalj, željezne rude itd.);

─      neka od pitanja adaba komuniciranja ljudi koja su ukalupljena u okvir zakona.

Mnoge šerijatske teme, kao što su zekat i hums, imaju više aspekata. Mnoštvo različitih tema u šerijatu dokaz je obim­nosti ovoga dijela vjere. Po riječima fakiha, nema nijednog ljudskog djela, a da nije obrađeno u šerijatu.

Položaj fikha u ova tri područja: 

Premda je akaid osnova vjere i jedini pokazuje put stvar­noga spasa i reforme, i premda su ahlak i odgoj sredstvo pro­čišćenja i u krajnjem sredstvo iskrenog prihvatanja imana i njegove unutarnje spoznaje, fikh je u direktnoj vezi sa ljud­skim djelima i želi ih usmjeriti u okviru vjere te ima zadatak da riješi egzistencijalna pravna pitanja ljudi u društvu.

Prema tome, fikh je najpojavniji dio vjere jer akaid nije pojavan da bi se znalo šta čovjek krije u srcu, za razliku od ljudskih djela, bilo da su ona utemeljena na nekom vjerovanju ili ne; a s druge strane on je i najobimniji i najrasprostranjeniji dio vjere jer su ljudska djela mnogobrojna, a svako djelo ovisi o mudžtehidovom razumijevanju na osnovu dokaza koji su mu na raspolaganju, i pored toga, propis se mijenja ovisno o uvjetima mjesta i vremena. 

U svjetlu dosad navedenog, vidimo koliko je fikh raspros­tranjeniji i obimniji od ostalih područja vjere. Temeljno i do sada ne prevaziđeno fikhsko djelo Dževaher napisano je u pedeset i tri toma i u njemu je cijeli fikh prikazan na argu­mentiran način.

O tome kako je moguće, koristeći se fikhskim dokazima izvoditi različite zaključke raspravlja se u metodologiji fikha (علم اصول).

Nadležnost fikha

Budući da fikh samo slijedi vjeru i jedan je njen aspekt, da bi se razumjela nadležnost fikha, prije svega, treba razumjeti nadležnost vjere, a da bi se razumjela nadležnost vjere treba spoznati cilj vjere.

Cilj vjere:

Cilj vjere jeste da čovjeka izvede iz Ovoga prolaznoga svijeta ka njegovom duhovnom savršenstvu i dovede ga do položaja Božijeg halife. Međutim, na ovom putu čovjek ima niz potreba i suočen je sa mnoštvom prepreka. Da bi putnik sretno završio svoje putovanje, prije svega treba vidjeti kakav je stav vjere o ovim pitanjima.

Ljudske potrebe na Ovom svijetu mogu biti trovrsne:

1.        Biološke potrebe – ishrana, prijevoz, spoznaja okoline koja čovjeka okružuje itd.

2.        Duhovne potrebe, koje su izvor dobra ili zla i uzrokuju sklonosti ka moralnom ili nemoralnom ponašanju, kao što su uljepšavanje, želja za znanjem, poznavanje tajni prirode, spoznaja ljudske uloge u ovom uređenju itd.

3.        Društvene potrebe, koje ne potiču iz prirode i duše: pot­reba za zakonima koji uređuju i poboljšavaju međusobne odnose, uzajamno pomaganje, podjela poslova, uređenje porodičnih odnosa, ekonomija, politika, vlast itd. 

Opasnosti na ljudskom putu

U svakom području ljudskih potreba postoje i njima svojstvene opasnosti.

1.      U području bioloških potreba, potčinjavanju prirode i zadovoljavanja prirodnih potreba, postoje prepreke čije je otklanjanje popraćeno posebnim prirodnim opas­nostima.

2.      U području duhovnih i duševnih potreba i unutarnjih spletkarenja postoji mnoštvo nefsanskih sklonosti, od kojih svaka zasebno predstavlja ozbiljnju prijetnju čovjeku.

3.      U području društvenih potreba, također smo suočeni sa neodgovarajućim pohlepama za imetkom i željom za moći, što opet predstavlja izvor mnogih drugih društ­venih nemoral­nosti koje, svaka po sebi, mogu izopačiti čovjekov put ka položajima ljudskosti.

U prvom području, napori da se podmire prirodne potrebe, ­potčini priroda i njeni elementi, očuva egzisten­cija te vodi borba sa opasnostima koje prijete čovjeku ... - prepušteni su samome čovjeku jer mu je podaren razum i dovoljna spo­sob­nost da se suoči sa spomenutim. Čovjek treba svojom mišlju i snagom zasnovati civilizaciju i stvoriti životna sredstva; ri­ječju, treba se koristiti prirodom. Prema tome, ustanovljene šerijatske norme, općenito gledano, ne obuhvataju ove sluča­jeve. Čovjeku je u ovoj oblasti data sloboda.

Čovjek je neobičnom snagom razuma uspio riješiti svoje prirodne probleme. Stvaranjem novih i sve naprednijih sred­stava pri­rodu sve više kontrolira. Drugim riječima, znanje i iskustvo su dovoljni čovjeku da bi mogao djelovati u ovom području. Na ovom putu čovjek je trebao biti toliko istrajan u ispitivanjima i često griješiti da bi na kraju riješio svoj prob­lem. Ne postoji nikakav problem u tome što čovjeku treba i hiljadugodišnje iskustvo da bi nešto ostvario na ovome polju, budući da to nije u suprotnosti sa ciljem stvaranja čovjeka - tj. njegovog usavršavanja i stizanja do Božanskih savršenstava koji su pred­viđeni za čovjeka. Osnovna uloga vjere tiče se slu­čajeva gdje razum nije dovoljan i gdje postoji mogućnost zastranjenja sa Pravoga puta da uputi čovjeka ka istini.

Ukratko, ponašanje u sferi prirode obuhvaćeno je potvrđujućim ustanovljenim šerijatskim pravilima sve dok nije imalo utjecaja na čovjekovu uputu i njegovo zdravlje, osim u posebnim slučajevima kada njegovo tjelesno i duševno zdravlje nije u opasnosti. U tim slučajevima stupa na snagu zabrana, kao što je zabrana jedenja određenih stvari itd.

U drugoj sferi ljudskog života, koja se tiče duhovnih sklonosti i potčinjavanju duše, nema mjesta razumskom pris­tupu, eksperimentu, pa prema tome ni greškama - da bi čovjek pomoću njih iskusio niz pogrešaka i izveo niz zaključaka - jer postoji mogućnost gubljenja čovječnosti na takvom putu. Zbog toga, vjera pristiže čovjeku u pomoć, nudeći mu ibadete i druge lične propise.

Ako u trećoj sferi, znači društvenom životu, društveni od­nosi budu u suprotnosti sa ciljevima vjere, onda oni uzrokuju čovjekovo zastranjenje i padanje u zabludu. Upravo zbog toga, čovjek u istoj mjeri ima mogućnost i spasa i pada. Časni Kur'an u vezi sa ovim kaže:

كَلَّا إِنَّ الْإِنسَانَ لَيَطْغَى أَن رَّآهُ اسْتَغْنَى

Uistinu, čovjek se uzobjesti čim se neovisnim osjeti. (El-'Alek, 6-7)

Da bi prošao putem savršenstva, čovjek ima potrebu za sigurnim i zdravim okruženjem. Okruženje ispunjeno društ­venom nepravdom i nemoralom uskraćuje čovjeka za du­hovno uzdizanje. Zbog toga je vjera koja ne uzima u obzir i koja ne razmatra ljudske aktivnosti u ovom segmentu man­jkava.

Naravno, treba imati na umu da većina šerijatskih propisa za ove slučajeve ima imda'i i  tretman - tj. ispravlja­jući, a ne ta'sisi (تصحيحى). Šerijat je u ovim slučajevima više pažnje pos­većivao ispravljanju i dotjerivanju uspostavljenih društ­venih normi, kao što su propisi bračnog ugovora itd.

Sve što je do sada rečeno odnosilo se na pojašnjenje nadležnosti vjere, a i fikh, shodno svojoj ulozi u vjeri, ima istu nadležnost.

Dva pogrešna pojašnjenja nadležnosti fikha

1.        Mišljenje o nadležnosti fikha u kojem se otišlo u pret­jerivanje

Zastupnici ovog stava drže da su svi aspekti i područja ljud­skog života u nadležnosti Za­konodavca šerijata i u tome nema mjesta razumu. Za poklo­nike tog mišljenja svojstveno je da čovjeka uopće ne smatraju dostojnim da sam može urediti svoj život.

2.        U pitanju je liberalno mišljenje o nadležnosti fikha koje olahko pristupa ovoj tematici i potiče od modernih musli­manskih intelektualaca.

Prema ovome, nadležnost i šerijatsko zakonodavstvo od­nose se samo na mjerila općih i ličnih vrijednosti, a čovjek je u njihovoj prim­jeni i prakticiranju slobodan. Ovakvu sliku o ­Islamu prikazuju kršćani danas. Montesquieu (Monteskije) u 18. st., pod utje­cajem kršćanskog nauka, tvrdi da je za vjeru slabost da ima kazneni zakon i kaže da vjera, budući da ima posla samo sa dušom, ne treba dušu vjernika isprljati ovim zakonima.

Položaj poznavanja fikha i društveni položaj fakiha

Nakon što se razjasni vrsta fikhskog učenja treba razumjeti i njegovu posebnu nadležnost i pri tome ne pretjerivati ni u jednu stranu, kao što je i ranije prikazano.

Naravno, fakih kao poznavalac fikhskog učenja koje se većinom odnosi na praktično djelovanje ljudi u svakodnevnici ima posebno i istaknuto mjesto u društvu, tako da, ustvari, vođstvo i upravljanje društvom uzima u svoje ruke.  Budući da zaključuje i izvodi šerijatske propise iz vjerskih izvora, on preuzima odgovornost za društvo. Zbog svega rečenog, fakih u društvu ima posebnu harizmu koju drugi mislioci nemaju. Sve ovo vrijedi za jednog fakiha kada dospije do položaja ­merdžijata, tj. onoga kome se narod obraća za rješenje svojih problema, a prije toga njegova vrijednost je kao i vrijednost ostalih naučnika i mislilaca.

Razlika između fetve i ihtijata

Fetva je izriči­t stav mudžtehida po nekom pitanju, a ihtijat je slučaj kada mudžtehid iznosi svoje mišljenje, ali s odre­đenim oprezom, a ne izričitim nametanjem stava. Imamo primjer učenja četiri tesbiha na trećem i na četvrtom rekatu u namazu. Oprez je da se oni izgovore tri puta.

Može se desiti da je mišljenje mudžtehida iskazano kao oprez i njemu ne prethodi niti ga slijedi fetva. Tu govorimo o ihtijat-vadžibu ili o obaveznom oprezu. U nekim slučajevima mudžtehid umjesto da iznese svoje mišljenje o nekom pitanju može kazati sljedeće: “Ima mjesta razmišljanju...”, “Postoji određena ne­doumica...i deće:  neupitna zbirkama naćiapisivanje. vao bi se njihovim pamćenjem.umenta vjere, i ”, ili: “Ovo je pitanje diskutabilno.” U ta tri slučaja mi možemo napustiti svog mudžtehida i obratiti se onome ko je za stepenicu niži od njega. Znači, ako smo izabrali da slijedimo najučenijeg i ako on svoje mišl­jenje iznese na jedan od ova tri načina, mi se možemo za mišljenje obratiti mudžtehidu koji je po znanju iza njega, bez obzira da li je mišljenje toga drugog mudžtehida kojem se obra­ćamo isto ili drugačije.

Ukoliko mudžtehid kojeg mi slijedimo svoje mišljenje o određenom pitanju iznese u obliku fetve, bez obzira da li je uz tu fetvu naveo i oprez u tom pi­tanju, mi smo dužni slijediti njegovu fetvu. Ukoliko mudžte­hid kojeg mi slijedimo umre, mi možemo slijediti drugog najučenijeg mudžtehida po nekim ili svim pitanjima propisa.

Zanimljivo je sljedeće pitanje: Ukoliko je moj mudžtehid preselio i ja slijedim u ne­kom pitanju drugog, živog, mudžte­hida, da li se nakon toga mogu po tom istom pitanju u kojem sam slijedio živog mudžtehida vratiti slijeđenju fetve onoga koji je preselio? Naprimjer, ja slijedim mudžtehida prema či­joj fetvi je dovoljno jednom kazati četiri tesbiha u namazu i nakon što je on preselio počeo sam slijediti drugog, živog mudžtehida, a nje­govo mišljenje je da treba tri puta izgovoriti ta četiri tesbiha. Da li se ja mogu ponovo vratiti na mišljenje svog mudžtehida koji je preselio ili ne?

Ovdje se mogu javiti dva slučaja. U prvom slučaju, ako je mišljenje živog mudžtehida (onoga kojeg smo naknadno po­čeli slijediti), praćeno sa oprezom, te ako on kaže: “iz opreza treba izgovarati tri puta”, u tom slučaju nismo dužni nastaviti slijediti ga, jer njegovo mišljenje nema karakter izričite fetve i možemo se vratiti na slijeđenje onog mudžtehida kojeg smo ranije sli­jedili.

U drugom slučaju, ako živi mudžtehid po ovom pitanju ima izričitu fetvu i ne spominje nikakav oprez, onda  smo dužni nastaviti slijediti njega.

Znači, možemo se vratiti sli­jeđenju mudžtehida koji je preselio ukoliko mišljenje živog mudžtehida nema karakter ihtijat-vadžiba, izričite predostrožnosti.

Što se tiče stjecanja znanja o pojedinim propisima koji se tiču nekih životnih pitanja, neki misle da im je lakše što manje znaju, što, na­ravno, nije ispravno. Štaviše, ne učiti po­jedine propise, a imati priliku za to, strogo je zabranjeno (haram). Čovjek je dužan provesti one propise koji mu na­jčešće trebaju u životu i vadžib (farz) mu je naučiti ih.

U jednom hadisu se kaže:

“Teško svakom muslimanu koji u svakoj sedmici ne odvoji jedan dan za duboko promišljanje o svojoj vjeri (pitanjima koja se tiču njegove vjere).”

Promišl­janje o pitanjima vjere, bilo da se radi o akaidskim pitanjima bilo o pitanjima ahlaka ili o fikhskim propisima, dužnost je svakog muslimana. Ovdje spadaju i oni praktični propisi koje je čovjek dužan naučiti, barem oni koji mu na­jčešće trebaju u životu.

Kako da postupi čovjek kada se suoči sa nekim pi­tanjem u trenutku kada nema nikoga od koga bi do­bio mišljenje?

Sljedeće pitanje koje ćemo obraditi jeste slučaj kada se čovjek suoči sa nekim pitanjem, odnosno kad se nađe u nekoj prilici gdje je potrebno da zna kako da postupi, ali u tom trenutku nema nikoga od koga bi dobio mišljenje, niti ima ikakvu knjigu gdje bi mogao to pročitati. Znači, ne poznaje propis koji mu je potreban da bi postupio kako treba. U tom slučaju može se raditi o tri različita slučaja.

Prvi slučaj je ako to pitanje nije hitno i okolnosti su takve da čovjek može sačekati da pronađe pravo rješenje.

Drugi slučaj je da ne može čekati, već mora odmah izvršiti nešto. U tom slučaju opet imamo dvije mogućnosti. Prva je da može uraditi nešto iz opreza. Naprimjer, ako smo izašli iz grada i ne znamo da li namaz trebamo klanjati skraćeno ili ne. U tom slučaju možemo iz opreza klanjati dva rekata pa onda klanjati četiri rekata ili obrnuto tako da budemo sigurni da smo izvršili svoju obavezu (jedan od ta dva namaza bio bi is­pravan). A ako je situacija takva da se ne mogu uraditi dvije stvari, onda moramo izabrati jednu, bez obzira što smo u ne­doumici šta je ispravno i kako treba postupiti. Kasnije, čim se steknu uslovi, moramo se informirati (bilo preko knjige, bilo preko učen­jaka) jesmo li ispravno postupili u tom slučaju. Ako smo postupili ispravno, uredu je, a ako nismo, moramo ­ispraviti svoju grešku i uraditi to onako kako smo trebali.

Može se desiti da neko prenese nekoj drugoj osobi fetvu nekog mudžtehida i da kasnije taj mudžtehid promijeni svoju fetvu po istom tom pitanju. Kakva je dužnost onoga ko je prenio fetvu? Mora li on svakome kome je kazao fetvu reći da je mudžtehid promijenio svoje mišljenje? U tom slučaju taj čovjek, naravno, nije dužan ponovo tražiti i obavještavati sve ljude.

U slučaju kada neko nekome saopći fetvu nekog mudžte­hida, ali nenamjerno pogriješi u tome, ukoliko su dostupni ljudi kojima je prenio fetvu, dužan ih je obavijestiti o svojoj grešci, a ukoliko ne može stupiti u kontakt s njima, onda nije dužan. Naravno, ne možemo svakoga, na bilo koji način, pi­tati za fetvu nekog mudžtehida. Postoje četiri osnovna načina da saznamo fetvu nekog mudžtehida. Prvi je da čujemo iz­ravno od njega, drugi je da pročitamo u njegovoj risali, treći je da nam kažu dva pravedna čovjeka i četvrti je da nam kaže jedan pouzdan čovjek (neka osoba za koju znamo da je isk­rena i da poznaje ta pitanja).

Treba dodati i da je poznavanje te tematike jedan od uz­roka da mi steknemo povjerenje u neku osobu. Pored moral­nih odlika neke osobe, jedan od osnovnih uzroka da se pouz­damo u nju jeste činjenica da ona poznaje fikh. Jedan od iz­vora za nas može biti i pojava da je među ljudima široko rašireno neko mišljenje o fetvi mudžtehida u određenom pi­tanju. Međutim, danas postoje mnogi drugi izvori saznanja kao što su mediji, internet i drugo, tako da svako može pos­jetom web stranici određenog mudžtehida saznati njegovu fetvu po nekom pitanju.

Posljednje pitanje koje ćemo ovdje razložiti jeste pitanje nepoznavanja propisa o taklidu. Postavlja se pitanje ukoliko neko nije znao da treba slijediti nekog merdže-i tak­lida u iz­vršavanju propisa, kada sazna za to, šta biva sa svim njego­vim djelima koja je obavio prije tog saznanja?

 Način na koji je takav čovjek izvršio djela usporedit će se sa mišljenjem mudžtehida kojeg sada hoće slijediti ili sa fet­vama mudžte­hida koji nije živ, ali je bio živ dok je izvršavao te propise pa je i njega mogao slijediti. Ako se  pokaže da je izvršavao propise baš prema fetvama mudžtehida kojeg hoće slijediti ili koji je preselio a mogao ga je slijediti, onda je sve uredu. A ako se njegova djela i njegove odluke ne podudaraju sa mišljenjem mudžtehida, onda je dužan to nadoknaditi. U slučaju promjene mudžtehida nije potrebno nadoknađivati ono što se radilo po fetvama prethodnog mudžtehida.

Ne može se slijediti mudžtehid koji nije živ

Ne može se slijediti mudžtehid koji je preselio na Ahiret. Dakle, ako je nekome postalo obaveza da slijedi mudžtehida (npr. postao je punoljetan), on ne može početi slijediti nekog mudžtehida koji je već umro zbog toga što se problemi i pi­tanja jedne generacije razlikuju od pitanja i problema pre­thodne ili naredne generacije.

Ako je čovjek slijedio jednog mudžtehida nekoliko godina, a on je nakon nekog vremena umro, da li je dužan nastaviti slijediti tog mudžtehida ili će slijediti drugog, živog mudžte­hida?  Mišljenje imama Homeinija je da može i dalje slijediti umrlog mudžtehida. Međutim, drugi mudžtehidi kažu da se može nastaviti slijediti umrli mudžtehid, ali samo u pitanjima u kojima ga se slijedilo dok je bio živ, a ako se pojavilo neko novo pitanje, u tom slučaju mora se slijediti živi mudžtehid.

Naprimjer, nekoliko godina slijedili smo nekog mudžte­hida, ali za to vrijeme nismo putovali pa ne znamo kakav je propis za musafira. Nakon nekog vremena taj mudžtehid je umro, a mi hoćemo da idemo na putovanje. Mišljenje imama Homeinija je da i u ovom slučaju možemo slijediti mudžte­hida kojeg smo i ranije slijedili, dok drugi mudžtehidi misle da u ovom pitanju moramo slijediti novog živog mudžtehida, ali trebamo pogledati i kakvo je po tom pitanju mišl­jenje mudžtehida kojeg smo ranije slijedili.

Mi po preseljenju našeg mudžtehida odmah moramo naći drugog i slijediti ga, a ako taj novi mudžtehid ima mišljenje da možemo nastaviti slijediti starog umrlog mudžtehida, onda ćemo nastaviti slijediti umrlog mudžtehida po svim pitanjima, a ako ne dozvoli, onda ćemo, naravno, početi slijediti njega ili nekog drugog, živog mudžtehida.

Ako je mudžtehid koji je preselio dozvolio da bude slijeđen i poslije smrti, onda ga možemo nastaviti slijediti. Bitno je i da živi mudžtehid dozvoli slijeđenje mudžtehida koji je umro. Ako naš živi mudžtehid kaže da možemo slijediti umrlog mudžtehida, mi trebamo provjeriti šta umrli mudžtehid kaže o tome. Ako i on kaže da može biti slijeđen, onda mi njega sli­jedimo po svim pitanjima, a ako kaže da se može slijediti samo u onim pitanjima u ko­jima je slijeđen dok je bio živ, onda ćemo ga slijediti samo u tim pitanjima.