 |
|
|
Mohammad Reza Peysepar
Uvod u
fikh
|
|
Mohammad Reza Peysepar
Uvod u fikh
Što
se tiče praktičnog ahkama, on ne može izaći
iz okvira ovih pet mogućnosti: vadžib,
mustehab, mekruh, mubah i haram. U
praktičnom ahkamu Allah kaže sljedeće: “Ovaj
posao morate raditi, a ovaj posao ne smijete
raditi.”
Allah o tome, također, kaže: “Uradi ovaj
posao, ali ako ga ne uradiš, nećeš biti
kažnjen (mustehab)”, ili kaže: “Nemoj
činiti ovo, ali ako učiniš, nećeš biti
kažnjen (mekruh).” Naravno, svaka od ovih
stvari, ako bude uvod u haram, sama po sebi
bit će haram.
Konvencionalni ahkam nema veze sa praksom.
Naveden je primjer braka. Ako bračni ugovor
bude izvršen na određeni način, onda je
ispravan. Vid konvencionalnog ahkama možemo
prikazati u sljedećem primjeru: Djevojka se
ne može udati bez dozvole oca. Ukoliko je
neko sklopio ugovor između djevojke i nekog
mladića bez očeve dozvole, taj ugovor nije
validan, ali ako je taj ugovor izvršen sa
očevom dozvolom, onda je on valjan. Ova
vrsta propisa nije kao statični ahkam gdje
Allah kaže: “Ovo uradi, a ovo nemoj
uraditi!” Spomenuti propis konvencionalan
je, tj. dogovor je među ljudima. Jedan dio
konvencionalnog ahkama jeste ispravnost. Za
ovu vrstu ahkama Allah je rekao: “Ovo je
ispravno, a ovo nije.” Ovo bi bila jedna
podjela ahkama.
Druga podjela ahkama odnosila bi se na od
Boga ustanovljene propise. Ustanovljeni
propisi su oni koje je Allah putem svog
Poslanika po prvi put ustanovio.
Takvi su, primjerice, post ili namaz u ovom
poznatom obliku.
Neki
od propisa samo su potvrda propisa koji su
prije postojali. Naprimjer, običaj je
zahvaliti se onome ko te nahrani, a taj
običaj nije Islam donio, već je on bio
utemeljen i ranije. Kur'an u 6. ajetu sure
El-Hudžurat kaže:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِن جَاءكُمْ
فَاسِقٌ بِنَبَأٍ فَتَبَيَّنُوا
O
vjernici, ako vam dođe neki grešnik sa
viješću, dobro je provjerite!
A
ljudi su tako postupali i prije Islama.
Znači, ovaj običaj je i prije postojao, a
Allah dž.š. i poslanik Muhammed s.a.v.a. su
ga samo potvrdili.
Prije svega, treba reći da je džaferijski
mezheb, prije nego što je posebna fikhska
škola, akaidsko učenje i poseban metod
razmišljanja utemeljio na nizu
vjerodostojnih predaja koje prenose i šiije
i sunije, kao što je i predaja sekalejn
od Poslanika s.a.v.a., kojom je pozvao
muslimane na slijeđenje Kur'ana i njegove
časne porodice nakon sebe. Ova skupina
predaja ispravnih seneda (lanaca
prenosilaca,) prihvaćenih od strane obiju
islamskih struja, sunija i šiija, zajedno sa
historijskim, filozofskim i teološkim
argumentacijama čini temelj ovog islamskog
pravca.
Na
osnovu onoga što je rečeno, nastale su
razlike između ova dva islamska pravca u
fikhu, šija i sunija, a u nastavku ćemo
ukazati na neke karakteristike koje odlikuju
džaferijski fikh.
1.
Povezanost fikha Ehli-bejta sa
Poslanikom s.a.v.a.
Osnovna razlika između fikha Ehli-bejta i
ehli-Sunneta ogleda se u razumijevanju
Sunneta Poslanikovog i fikhskih izvora.
Ehli-Sunnet Poslanikove predaje preuzima od
ashaba, za razliku od šiija koji su
Poslanikove predaje sakupili putem
Ehli-bejta. S druge strane, Ehli-sunnet u
svom fikhu slijedi mišljenja nekolicine
fakiha iz Medine i Iraka, dok šiije slijede
mišljenja samo imama Ehli-bejta, a posebno
šestoga imama, Ebu-Abdullaha Džafera ibn
Muhammed Es-Sadika, zbog čega se fikh šiija
i naziva džaferijskim.
Na
koji je način fikh Ehli-bejta povezan sa
Poslanikom?
Po
mišljenju i sunija i šiija, Poslanik
s.a.v.a. ulagao je veliki trud u odgoju i
poučavanju imama Alija, o čemu je i sam Ali
a.s. govorio u jednoj svojoj hutbi:
“...A ja sam ga slijedio poput devčeta koje
slijedi trag majke svoje. Svaki dan mi je
pokazivao, u obliku znamenja, neke od
osobina svojih i naređivao mi je da ih
slijedim. Svake godine odlazio je u osamu na
Hiru, gdje sam ga gledao, a gdje ga niko
drugi gledao nije. Tada Islam nije bio
prisutan ni u jednoj kući do u kući
Poslanika Božijeg – mir i blagoslovi Božiji
neka su na nj i porodicu njegovu! – i
Hatidže. Bio sam treći poslije njih dvoje.
Gledao sam svjetlost Objave i Poruke i
udisao sam miris vjerovjesništva.
Kada
je Objava spuštena njemu – mir i blagoslovi
Božiji neka su na nj i porodicu njegovu! –
čuo sam cviljenje šejtanovo. Tada rekoh:
“O
Poslaniče Božiji, kakvo je to cviljenje?” A
on odgovori: “To je šejtan koji je izgubio
nadu svaku da će mu se robovati! Ti zaista
čuješ što ja čujem, i vidiš što ja vidim,
osim što uistinu nisi vjerovjesnik, već si
doista opunomoćenik (vezir), i ti si,
zasigurno, u dobru.”
Sulejman ibn Kajs prenosi predaju od imama
Alija istoga sadržaja, s tim što je nešto
sažetija:
“Tako je bilo, uvijek kada sam pitao
Poslanika Božijeg s.a.v.a., davao mi je
odgovor. Ako bih iscrpio sva pitanja, on bi
počinjao govoriti. Nijedan ajet nije njemu
spušten, danju ili noću, na uzvisini ili u
dolini, o Dunjaluku i Ahiretu, o Džennetu i
Džehennemu, o svjetlosti i tami, a da mi ga
nije proučio i izdiktirao, a ja sam ih
zapisivao svojom rukom. Poučavao me je
njegovom te'vilu, tefsiru, ajetima
jasnim i manje jasnim, posebnim i općim,
kako je objavljen, povodom čega je
objavljen do Sudnjega dana. Potom bi učio
dovu da mi Allah podari razumijevanje i
pamćenje tako da nisam zaboravio nijedan
ajet iz Kur'ana.”
Prisnost imama Alija sa Božijim Poslanikom
išla je do te mjere da je Poslanik više puta
rekao:
“Ja
sam grad znanja, a Ali je kapija toga
grada.”
Ovu
predaju prenijele su desetine velikana.
Nakon što navodi ovu predaju, Hafiz ibn
Jusuf Kondži Šafei kaže:
“Učenjaci među ashabima i tabiinima bili su
stava da je Ali bio iznad ostalih po svom
govoru, znanju, oštroumnosti, mudrosti i
ispravnom mišljenju prilikom suđenja. Ebu
Bekr, Omer i Osman, kao i drugi ashabi,
savjetovali bi se s njim. Prilikom
prihvatanja i odbijanja nekog govora,
uzimali su njegovo mišljenje. Bio je poznat
po mnoštvu znanja i vrlina, nadmoćnosti
razuma njegova i ispravnosti zaključivanja.
I predaja koja govori da je on kapija
poslaničkoga grada nije pretjerivanje.
Njegov položaj kod Gospodara, Poslanika i
vjernika uzvišen je.”
Ukratko, znanje koje je Poslanik prenosio
Aliju, a on zapamtio i zapisao, u cjelosti
se nalazi kod imama Ehli-bejta. Da bismo
dokazali ovu tvrdnju, prvo ćemo navesti
predaju iz šiijskih izvora, a potom dokaze
od uleme ehli-Sunneta .
Kulejni u knjizi Usule-Kafi prenosi
predaju od Ebu Basira:
“Otišao sam do imama Sadika a.s. i pitao ga:
‘Imam pitanje. Da li neko ovdje čuje naš
govor?’ On odgovori: ‘Ne.’ Podigao je
zavjesu koja je odvajala ovu sobu od druge,
pogledao u nju i rekao: ‘O Ebu Muhammed,
pitaj šta god hoćeš!’ Rekao sam: ‘Tvoji
sljedbenici (šiije) prenose predaju da je
Poslanik poučio Alija jednoj kapiji znanja
iz koje mu se otvorilo hiljadu drugih
kapija.’ Reče: ‘O Ebu Muhammed, Božiji
Poslanik s.a.v.a. poučio je Alija hiljadama
kapija znanja iz kojih se otvara drugih
hiljadu kapija.’ Rekao sam: ‘Tako mi Boga,
to je upravo ono znanje (potpuno znanje koje
je svojstveno jedino Ehli-bejtu).’” Ebu
Basir u nastavku kaže: “Imam na trenutak
zamišljeno udari svojim štapom po zemlji i
reče: ‘To je zaisigurno znanje, ali ovo nije
ono znanje.’ Potom reče: ‘O Ebu Muhammed,
kod nas je Džame, a šta ljudi znaju
šta je to Džame? To je sahifa (list)
duga sedamdeset Poslanikovih lakata i na
njoj je ispisan Poslanikov diktat, rukom
Alija, u kojem je zabilježen svaki halal i
haram. U njemu postoji sve za čim ljudi
imaju potrebu, pa čak i otkup za ogrebotinu
na tijelu.’ Tada ispruži ruku prema meni i
reče: ‘Da li dozvoljavaš da odem?’ Rekao
sam: ‘Ja sam tvoje vlasništvo, uradi šta god
želiš.’ Potom stisnu moje tijelo i reče:
‘Čak i otkup ovog stiska.’ U ovom stanju
pokaza se ljutit. Rekao sam: ‘Tako mi Boga,
to je upravo ono znanje.’ On reče: ‘To je
zasigurno znanje, ali ni ovo nije ono paravo
znanje.’
Nekoliko trenutaka je šutio da bi potom
rekao:
‘Kod
nas je Džafr, a šta ljudi znaju šta
je Džafr? Upitao sam: ‘Šta je
Džafr?’ Rekao je: ‘To je posuda od kože.
U njoj je znanje poslanika, nasljednika i
učenjaka Beni Israila.’ Rekao sam: ‘E to je
ono pravo znanje.’ Reče: ‘To jeste znanje,
ali ni to nije ono znanje.’
Potom je šutio nekoliko trenutaka i reče:
‘Kod
nas je Fatimin mushaf, a šta ljudi znaju šta
je Fatimin mushaf? Pitao sam: ‘Šta je
Fatimin mushaf?’ Reče: ‘To je Mushaf koji je
tri puta veći od Kur'ana, ali, kunem se
Bogom, u njemu nema ni jednoga slova iz
Kur'ana.’ Rekao sam: ‘Tako mi Boga, to je
ono znanje.’ On reče: ‘To je zasigurno
znanje, ali nije ono znanje.’
Nekoliko je trenutaka šutio, a potom reče:
‘Kod nas je znanje onoga što je bilo i onoga
što će biti do Sudnjega dana.’ Rekao sam:
‘Tako mi Boga, to je ono znanje.’ On reče:
‘To je zasigurno znanje, ali još ne ono
znanje.’
Upitah: ‘Koje je to posebno znanje?’ Imam
odgovori: ‘To je znanje o onome što se
događa tokom noći i dana i znanje o
događajima koji će slijediti jedni druge do
Sudnjega dana.’”
Pojašnjenje predaje:
a.
Sintagmom “hiljadu kapija” u predaji
se ne misli doslovno na broj od hiljadu
kapija, već se želi ukazati na veličinu
znanja koje posjeduje Ali.
b.
Ovakvo znanje posebna je milost i dar
Božiji Njegovim prijateljima, čiji
najpotpuni i najsavršeniji oblik je darovan
Poslaniku s.a.v.a.
وَأَنزَلَ اللّهُ عَلَيْكَ الْكِتَابَ
وَالْحِكْمَةَ وَعَلَّمَكَ مَا لَمْ تَكُنْ
تَعْلَمُ وَكَانَ فَضْلُ اللّهِ عَلَيْكَ
عَظِيمًا
Tebi Allah objavljuje Knjigu i mudrost i uči
te onome što nisi znao; velika je Allahova
blagodat prema tebi!
(En-Nisa', 113)
Kur'an u vezi sa hazreti Hidrom kaže:
فَوَجَدَا عَبْدًا مِّنْ عِبَادِنَا
آتَيْنَاهُ رَحْمَةً مِنْ عِندِنَا
وَعَلَّمْنَاهُ مِن لَّدُنَّا عِلْمًا
I
nađoše jednog Našeg roba kome smo milost
Našu darovali i onome što samo Mi znamo
naučili .
(El-Kehf, 65)
Razlika između znanja koje je dato Poslaniku
i Aliju i znanja koje je dato hazreti Hidru
jeste što je ono Hidrovo znanje posredno, a
ne direktno.
Slično ovome znanju dato je znanje nekim
izuzetnim ljudima kao što je zapisano u
historiji u vezi sa Ibn-Sinom kada je
pročitao knjigu Egraze ma ba'de tab'i
od Farabija. Tada mu se otvorilo hiljadu
vrata teološkog znanja. Dato mu je blago
koje je kasnije zapisao u knjigama Šifa,
Tenbihat ve Išarat, Ta'likat
itd.
c.
Postavlja se pitanje kako je moguće
da na fragmentu od sedamdeset lakata stanu
svi propisi. U pitanju su opća pravila
(formule) - kako je, na isti način, moguće
poznavanjem jednog geometrijskog pravila
riješiti hiljade drugih problema
trigonometrije, astronomije, fizike...,
isto tako je moguće poznavanjem šifriranog
teksta na fragmentu izvesti sve propise.
Isto pravilo potvrđuje i predaja koja kaže
da je sve kur'ansko učenje sadržano u suri
Fatiha.
Imami Ehli-bejta pri tumačenju šerijatskih
propisa koristili su se knjigama (Džafr,
Mushaf, Džame) koje su dobili
u nasljedstvo, prvo od imama Alija pa sve
do posljednjega Imama, a posebno knjigom
Džame koju je izdiktirao Poslanik
s.a.v.a., a napisao imam Ali a.s. U
raspravama su često navodili ove knjige kao
dokaz za svoje mišljenje. Negirali su
idžtihad na način kako je bio rasprostranjen
među učenjacima ehli-Sunneta, tj. kao
davanje fetve na osnovu svoga mišljenja i
analogije. Imami su se do te mjere
suprotstavljali ovoj pojavi da su predaje
prenesene na ovu temu formirale jedno
zasebno poglavlje u Usule-kafiju.
Među njima je i sljedeća predaja od imama
Sadika:
“Sunnet ne može biti dokazan analogijom (kijasom).
Zar ne vidite da je nadoknada posta za ženu
u menstruaciji vadžib, a naklanjavanje
namaza za nju nije vadžib (Ako bi se
primjenjivala analogija, i naklanjavanje bi
trebalo biti vadžib za ženu u menstruaciji).
O Eban, ako bi Sunnet analogijom bio
dokazivan, vjera bi postala batil.”
U
drugoj predaji zapisano je:
“Neki čovjek je pitao imama Sadika za
određeni propis.
Imam
Sadik mu odgovori na pitanje. Onaj čovjek
ponovo upita: ‘Ako je slučaj takav i takav,
kakvo je mišljenje Imama?’ Imam reče: ‘Šuti!
Odgovor koji sam ti dao je od Poslanika
s.a.v.a. Mi ni po jednom pitanju nismo
sljedbenici ličnog nahođenja.’”
Drugim riječima, ono što imami govore
utemeljeno je na čvrstom znanju koje im je
stiglo od Poslanika.
Istu
stvar rekao je i imam Bakir, ali ovaj put
nešto jasnije:
“O
Džabire! Tako mi Boga, ako bi ljudima
govorili po svome nahođenju, sigurno bismo
propali. Međutim, mi ljudima govorimo ono
što nam je stiglo od Božijeg Poslanika. Ovo
nasljedstvo prenosi se od velikana do
velikana i mi ga čuvamo kao blago, kao što
ljudi čuvaju svoje zlato i srebro.”
Kulejni prenosi sljedeću predaju od Sulejman
ibn Kajsa:
“Bio
sam svjedokom oporuke imama Alija imamu
Hasanu. Uzeo je za svjedoke oporuke imama
Husejna, Muhammed ibn Hanefijju, svu svoju
djecu, Ehli-bejt i sve velikane od šiija.
Potom je predao knjigu i oružje imamu Hasanu
rekavši: ‘Dragi moj sinak, Poslanik s.a.v.a.
mi je naredio da tebe postavim za svoga
nasljednika i da ti predam knjige i oružje.
Naredio mi je da ti naredim da isto ovo
predaš svome bratu Husejnu kada ti se
približi smrt.’ Potom se okrenuo ka Husejnu
a.s. i rekao: ‘Naredio ti je Božiji Poslanik
s.a.v.a. da ovo predaš svome sinu Ali ibn
Muhammedu.’ Potom je uzeo za ruku Ali b.
Husejna i rekao mu: ‘Božiji Poslanik
s.a.v.a. ti je naredio da ovo predaš svome
sinu Muhammed ibn Aliju i prenesi mu selame
od Poslanika i mene.’”
O
postojanju ispisane knjige po imenu Džame,
koju je izdiktirao Poslanik, a Ali zapisao,
postoje svjedočanstva u raznim predajama.
Tako i Buhari u svom Sahihu u raznim
fikhskim poglavljima spominje knjigu koju
posjeduje Ali. Jedna od tih predaja jeste i
hadis prenesen od Ebu Džuhejfa u poglavlju
pod nazivom Kitabetul-'ilm:
Pitao sam Alija: “Da li kod tebe postoji
knjiga?” On reče: “Ne, osim Kur'ana ili
razumijevanja kojim Uzvišeni Bog daruje
muslimana ili onoga što je zapisano u
Sahifi.” Pitao sam: “Šta se nalazi u toj
Sahifi?” On Reče: “Propisi o otkupu,
oslobađanju zarobljenika, te da musliman ne
može biti ubijen u odmazdi zbog nevjernika.”
U
svakom slučaju, širenje Sunneta
Poslanikovog s.a.v.a. (u značenju da se
prenosi ono što je halal i haram) ostvarilo
se posredstvom Ehli-bejta, a posebno imama
Bakira i imama Sadika. U periodu života ove
dvojice velikana u Medini je osnovana škola
u kojoj se poučavalo mnoštvu znanja. Broj
ljudi koji su u tom vremenu prenosili hadis
od Imama dostiže i brojku od četiri hiljade.
Imam Bakir a. s. bi u prilikama koje su to
dozvoljavale u prisustvu učenika koji su
imali potencijala da razumiju stvari
prenosio predaje od svojih očeva i Poslanika
s.a.v.a., a nekada bi im čitao iz knjige
Džame. Također, nekada bi prenosio
predaje, a da ih nije pripisivao nikome, a u
rjeđim prilikama pokazivao bi Džame
učenicima. Prisutni učenici bi zapisivali
predaje koje bi čuli od svoga učitelja i
sabirali ih u male risale. Te risale su,
svaka posebno, nazvane Asl ( اصل),
a sve zajedno Usul (اصول).
Broj ovih risala bio je četiri stotine, zbog
čega su postale poznate kao Usul erbe'i
mie. Njihovo sabiranje i uređenje počelo
je od vremena imama Alija i trajalo do
vremena imama Askerija.
Danas, četiri osnovna fikhska izvora:
Kafi, Men la jahduruhul-fakih, Tehzib i
Istibsar, koji se koriste za izvođenje i
argumentaciju u fikhu, potječu od knjiga
koje imaju imami, a posebno knjige Džame.
Na kraju, pogodno je navesti riječi allame
Hilija iz njegove knjige
Tezkiretul-fukaha':
“Najispravniji put je put imama koji su
svoju vjeru preuzeli iz Božije objave i
Božijeg znanja, a ne prema svome nahođenju,
analogijom i idžtihadom (idžtihad u značenju
u kojem se primjenjivao i bio raširen u
vrijeme Ehli-bejta. To se razlikuje se od
značenja u kojem se danas primjenjuje).
sadržaj |
|
|
|
IZVORI