 |
|
|
Mohammad Reza Peysepar
Uvod u
fikh
|
|
1.
Analizirajući ono što su
islamski velikani rekli o sakupljanju i sistematizaciji predaja,
suočeni smo sa sumnjom u vezi sa pitanjem njihove povezanosti sa
nebeskom Objavom. Naprimjer, imam Hafiz, Ahmed ibn Ali ibn Hadžar
Askalani u uvodu u Fethul-bari, njegov komentar
Sahihul-Buharija, kaže sljedeće:
“Poslanikove predaje u vremenu ashaba i tabiina nisu
bile sakljupljene ni sistematizirane iz dva razloga. Prvi razlog je
što je bilo zabranjeno da se zapisuju i sakupljaju predaje, kao što
je i zapisano u Sahihul-Muslimu, da se ne bi pomiješale sa
svetim kur'anskim ajetima. Drugi razlog je postojanje mnogo predaja,
a posebno uzimajući u obzir da većina ljudi nije znala pisati. Zbog
svega toga, tek pri isteku perioda tabiina otpočelo je skupljanje
predaja.”
Spomenuti govor ne prihvatamo i ne smatramo ga
ispravnim jer naspram jedne predaje o zabrani pisanja predaja od
Ebu Seida El-Hudrija postoji više predaja u kojima se potiče na
zapisivanje. Pored toga, nije tačno ni da je bilo malo pisara budući
da ih je bilo toliko da su mogli zapisati Kur'an i to različitim
kiraetima. Međutim, u njihovim očima predaje nisu imale takvo mjesto
kao Kur'an sa stanovišta dokumenta šerijata i, pored toga, imali su
strah da se predaje ne pomiješaju sa kur'anskim tekstom i da to ne
bude uzrok nestanka Kur'ana. Upravo zbog toga, prvi i drugi halifa
učinili su napor da sakupe predaje i zapale ih, kao što su i neke od
velikih ashaba bili poslali u zatvor zbog optužbe da su mnogo
prenosili predaje.
Ummul-mu'minin Aiša je rekla: “Moj otac je sakupio
pet stotina predaja od Božijeg Poslanika. Jednu cijelu noć je proveo
nervozan i usplahiren. Kada je nastupilo jutro, naredio mi je da mu
donesem predaje. Kada sam ih donijela, bacio ih je svojim rukama u
vatru.”
U knjizi Tabeqat od Ibn Sa'da zapisano je:
“Kada je Omera ranio nožem Ebu Lu'lu', te nakon što su doveli
ljekara, postalo je jasno da mu se bliži smrt. Omer reče: ‘O
Abdullah, donesi levhe da uništim ono što je napisano!’ Abdullah
reče: ‘Ja ću ih uništiti.’ Halifa reče: ‘Tako mi Boga, niko osim
mene ne treba ih uništiti.’ Potom ih je svojim rukama uništio. Na
njima su bili ispisani propisi o nasljeđivanju djedova.”
U knjizi Tezkiretul-huffaz zapisano je isto:
“Omer je zatvorio trojicu ashaba i to: Ibn Mes'uda, Ebu Derda'a i
Ebu Mes'ud Ensarija. Njihova je krivica bila što su pretjerivali u
prenošenju hadisa od Poslanika s.a.v.s.”
Zbog toga što nije posjedovao vjerodostojnost
dokumenta, tj. jak sened, kao što je to imao Kur'an, i zbog straha
da se ne izmiješa sa Kur'anom i pri tome pogriješi, po riječima
Sujutija ,
ljudi su izgubili želju za zapisivanjem predaja i zadovoljili se
jedino usmenim prenošenjem Poslanikovih hadisa. U takvoj situaciji
uvijek kada bi učenik i tragalac za znanjem čuo predaju od ashaba
ili tabiina, zadovoljavao bi se njenim pamćenjem, sve dok izumiranje
učenjaka nije nagnalo Omer ibn Abdul-Aziza da obaveže Ebu Bekra
Harmija na sakupljanje predaja.
Međutim, sa ove velike vremenske distance od samog
izvora predaja i pojavom slabosti pamćenja zbog starosti kod onih
koji su pamtili hadise te mnogih drugih nedostataka, nije bilo
mogućnosti zapisivanja predaja onako kako su one izvorno glasile. U
tom vremenu, svaki ravija prenosio je predaju onako kako je on
pamtio. Prenošenje je zavisilo i od prenosiočevog znanja i
razumijevanja arapskog jezika.
Ibn Kutejbe kaže: “'Umranul-Hasin kaže:
‘Tako mi Boga, da hoću mogao bih dva dana bez
prekida navoditi predaje od Božijeg Poslanika s.a.v.s., ali ono što
me u tome sprečava jeste to što su ashabi čuli govor Božijeg
Poslanika s.a.v.s. kao što sam ga ja čuo, posmatrali su ga kao što
sam ga ja posmatrao, no oni prenose hadise drugačije nego što su
čuli. Ja se plašim da kao i oni ne zapadnem u grešku. Dajem vam na
znanje da oni nisu svjesno i sa namjerom to radili, već su
griješili.”
Sejjid Muhammed Rešid Rida prilikom tumačenja 187.
ajeta sure A'raf, nakon šire rasprave o blizini i nastupanju
Sudnjega dana, Dedždžalu i drugome, zbog određene povezanosti
raspravu nastavlja sljedećim riječima:
“Nema nikakve sumnje da je većina predaja prenesena
po značenju (a ne po izvornom izrazu), kao što je i jasno da se
učenjaci u tome slažu. Dokaz ove tvrdnje je i razilaženje
vjerodostojnih prenosilaca predaja čak i u kratkim predajama. Dakle,
svaki prenosilac bi ono što je shvatio prenosio. Često je njihovo
razumijevanje bilo i pogrešno jer pitanja šerijata potječu iz gajba.
Često se dešavalo da prenosilac ono što shvati izrazi riječima koje
su mijenjale značenje predaje.”
Hakim Nišaburi prenosi od Mukavela, a on od
ashaba Vesilet ibn Aska'ea:
“Došli smo kod Vesilet ibn Aska'ea i rekli smo
mu: ‘O Ebu Aska'e, prenesi nam govor Božijeg Poslanika onako kako si
ga čuo da mu ništa ne dodaješ ni oduzimaš.’ Potom on reče: ‘Da li je
iko od vas prošle noći učio nešto iz Kur'ana?’ Rekli smo: ‘Da, ali
nismo ga upamtili.’ On reče: ‘To stanje Kur'ana koji je napisan
postoji među vama. Niste nemarni u njegovom pamćenju, a učenje njega
smatrate lijepim i pristupate sa oprezom da ne biste ništa dodali
niti umanjili. Pa kakvo je tek stanje hadisa koje smo čuli od
Božijeg Poslanika samo jednom? Zadovoljite se onim hadisima koje
vam prenosim u njihovom značenju (dakle ne izvorno – op.prev.).’”
Zehebi navodi riječi Mukavela, a on opet od
Vesilet ibn Asqa'ea: “Zadovoljite se hadisom kojeg vam prenosim u
njegovom značenju!”
Pored svega toga, postojala je i mogućnost greške
kod zapisivača predaja jer se često znalo desiti da čuju predaju u
jednom gradu, a zapišu je u drugom gradu, kao što je zapisao Hatib
Bagdadi predaju u vezi sa Ebu Abdullahom Muhammed ibn Ismailom
Buharijem, a od namjesnika Buhare prenosi:
“Jednoga dana Muhamed Ismail je rekao: ‘Dosta
predaja koje sam čuo u Basri zapisao sam u Šamu, i dosta je predaja
koje sam čuo u Šamu, a zapisao sam ih u Misru (Egiptu).’ Namjesnik
Buhare reče: ‘Kada sam ga upitao: O Ebu Abdullah, da li si ih pisao
u cijelosti?, šutio je i nije odgovorio.’”
Ovo je priznanje pisca jednog od najvažnijih i
najvjerodostojnih Sahiha, koji je također rekao: “U ovoj knjizi,
Sahih, nisam naveo nijednu predaju, a da nisam prije toga uzeo
gusl i klanjao dva rekata namaza.”
2.
Izmišljanje predaja u
posljednjem periodu vladavine halife Osmana i nakon njega
Jedan od rezultata odlaganja zapisivanja predaja i
odsustva želje velikana ashaba za zapisivanjem jeste početak
nemarnosti prema predajama i njihovo izmišljanje od strane skupine
ljudi koji su se prikazivali kao čisti i plemeniti muslimani, što
je i zabilježeno u historijskim knjigama. Muslim tako navodi
sljedeće:
“Muhamed ibn Jahja ibn Se'id Kuttan prenosi od svoga
oca: ‘Nisam vidio veće lažove u prenošenju predaja od onih koji su
se ubrajali u dobre (salih).’ Muhamed Ebu Attab kaže da je posjetio
Muhamed ibn Jahja ibn S'aid Kuttana i da ga je o ovome pitao, na što
je Kuttan odgovorio da mu je otac rekao: ‘Nećeš naći većih lažova po
pitanju predaja od skupine dobrih ljudi (saliha).’” U nastavku ovih
predaja Muslim kaže: “Jahja je imao namjeru da ukaže na činjenicu da
laž koju oni izriču nije namjerna.”
Veliki muhaddis Ibn Hadžer Askalani u knjizi
Fathul-bari komentar Sahiha Buharije na komentar predaje
koju prenosi Ali od Poslanika:
لا تكذ بو على فانه من
كذب علىّ فليلج النار,
kaže: “Skupina neznalica se uzoholila i tumačeći pojam
علىّ)) protiv
mene ustvrdila je da se nisu ogriješili o Poslanika
izmišljajući predaje, već su to činili u korist Božijeg Poslanika
s.a.v.s. i kao potvrdu njegovog šerijata. Oni zbog svoga
nerazumijevanja ne shvataju da je pripisivanje Božijem Poslaniku
onoga što on nije rekao, ustvari, pripisivanje laži Uzvišenom Bogu.
Taj čin uzrokovat će da se naopako prihvati neki propis, bilo da to
bude halal, haram, mustehab ili mekruh!”
3.
Pojava analogije (قياس),
individualnog mišljenja (راى),
istihsana (استحسان),
slijeđenja (تقليد)
i kauzalne interpretacije (تعليل)
u fikhu ehli-Sunneta
Postojanje malog broja vjerodostojnih Poslanikovih
predaja, a s druge strane pojava i potreba društva za odgovorima na
mnoštvo pitanja, uzrokovali su pojavu navedenih slučajeva, što je
za rezultat imalo udaljavanje od nepatvorenog Poslanikovog šerijata.
Ebu Muhamed Ali ibn Ahmed, poznat kao Ibn Hazm Zaheri Andalusi, u
knjizi Mulhisu ibtalil-qijas ver-re'j vel-istihsan vet-taqlid
vet-ta'lil navodi sljedeće kazivanje koje mi ovdje donosimo u
skraćenom obliku:
“Uzvišeni Bog je slanjem Muhameda s.a.v.s.
upotpunio vjeru i njegovim časnim bićem zapečatio lanac poslanika.
Od određenja u ezelskom znanju je činjenica koju je On rekao:
وَلاَ يَزَالُونَ مُخْتَلِفِينَ إِلاَّ مَن رَّحِمَ
رَبُّكَ
Međutim, oni će se uvijek u vjerovanju
razilaziti, osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje.
(Hud, 118-119)
Zbog toga smo bili ubijeđeni da će se raskol i
razlaz pojaviti i kod nas muslimana, a Gospodar nas je opomenuo
ovim:
وَاعْتَصِمُواْ
بِحَبْلِ اللّهِ جَمِيعًا وَلاَ تَفَرَّقُواْ
Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se
ne razjedinjujte!
(Ali 'Imran, 103)
وَلاَ تَكُونُواْ كَالَّذِينَ تَفَرَّقُواْ
وَاخْتَلَفُواْ مِن بَعْدِ مَا جَاءهُمُ الْبَيِّنَاتُ وَأُوْلَـئِكَ
لَهُمْ عَذَابٌ عَظِيمٌ
I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u
mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli – njih čeka
patnja velika.
(Ali 'Imran, 105)
U sahih predaji od Ebu Se'id Hudrija, koju
prenosi od Poslanika s.a.v.a. kaže se: ‘Zaista, vi ćete, islamski
Ummet, korak po korak, stopu po stopu, slijediti put prijašnjih
naroda.
Ako su oni otišli u rupu guštera, i vi ćete otići.’ Na naše
pitanje: ‘O Božiji Poslaniče, misliš na jevreje i kršćane?’, on je
odgovorio: ‘A na koga drugog bi mislio.’”
Nakon smrti Poslanika pojavili su se mezhebi, a iz
tih mezheba opet različite grupe slijedeći pogrešan put. Jedna od
tih grupa jesu i sljedbenici “individualnog mišljenja”, koji su se
pojavili u vrijeme ashaba. Individualno mišljenje ( راى)
jeste donošenje nekoga vjerskoga suda bez ikakvog osvrta na Kur'an i
predaje, uzimajući u obzir jedino činjenicu da je to neki muftija
smatrao pravednijim po pitanju nekoga harama ili halala.
U drugom stoljeću pojavio se mezheb sljedbenika
analogije ( قياس).
Jedni su ga prihvatali, a drugi odbacivali. Analogija predstavlja
donošenje vjerskoga suda bez uporišta u Kur'anu, Sunnetu i idžmau,
i ubrajanje suda dobivenog analogijom jednakim sudu izvedenom iz
Kur'ana, Sunneta i idžmaa. Velikani ovoga pravca pravdajući ovaj
metod rekli su da je ono što se upoređuje i ono čime se upoređuje
saglasno uzroku suda, dok je skupina drugih to pravdala tako što je
smatrala da postojanjem sličnosti između dva slučaja i njihov sud
može biti isti. Međutim, ovi argumenti za nas nisu prihvatljivi iz
nekoliko razloga: Prvo, zbog toga što je ova tvrdnja bez uporišta u
Kur'anu i Sunnetu. Takvo mišljenje ne postoji u Islamu. Drugo, pod
pretpostavkom da postoji takav slučaj, nije dozvoljeno donositi sud
analogijom uzroka jer u suprotnom to bi značilo da je šerijatski
dokaz neutvrđena tvrdnja. I treće, njihova tvrdnja da jedinstvo u
uzroku povlači isti sud, također je tvrdnja bez argumenta.
Nakon toga, u trećem stoljeću pojavio se istihsan
što predstavlja donošenje fetve o nečemu što je po mišljenju onoga
koji donosi taj sud lijepo i pohvalno. Ovaj metod, također, nije
ispravan, jer zapravo predstavlja slijeđenje ličnog hira i tvrdnja
je bez argumentacije. Sigurno je da su hirovi različiti kod svih
ljudi.
U četvrtom stoljeću pojavilo se slijeđenje ( تقليد)
i kauzalna interpretacija (تعليل).
Kauzalna interpretacija predstavlja metod kod kojeg muftija povod
fetve nekog posebnog slučaja uzima kao općenito pravilo. Takvo djelo
je neispravno. To bi značilo da je Uzvišeni Bog za slučajeve gdje
nije ništa navedeno u Kur'anu i Sunnetu, na ovaj način izrekao svoje
mišljenje. Sigurno je da takvo šta ne može biti ispravno. Metod
slijeđenja jeste davanje fetve od strane muftije, ali tako što on u
svojoj fetvi slijedi mišljenje nekog drugog muftije. Ovaj metod
također je neispravan jer je bez argumenta. Čest je slučaj bio da su
se i ashabi i tabiini razilazili po nekim pitanjima. Postavlja se
pitanje: Na osnovu čega dati prednost jednoj fetvi naspram druge u
ovakvim slučajevima? Dokazano je da su mnogi od ashaba davali fetve
po svom mišljenju, ali ni od jednog nije preneseno da su donosili
sud koristeći se analogijom, osim u pismu koje se pripisuje Omeru i
izmišljenoj predaji od Alija. U pismu koje se pripisuje Omeru
zapisano je sljedeće:
“U slučajevima sa kojima se susrećeš, djeluj u
skladu sa analogijom. Potom, ono što vidiš da je kod Boga bliže i
bolje odaberi i presuđuj po analogiji.”
Ova predaja nema ispravan lanac prenosilaca, a osim
toga, veoma je daleko od mogućnosti da Omer takvo šta kaže jer se
najbolje stvari i najispravnije presude ne mogu spoznati osim da nas
Uzvišeni Bog i Njegov Poslanik o tome obavijeste. Allah dž.š. je
proglasio haramom da se nešto bez znanja i dokaza Njemu pripiše:
وَأَن تَقُولُواْ عَلَى اللّهِ مَا لاَ تَعْلَمُونَ
I na to da o Allahu govorite ono što ne znate.
(El-Bekara, 169)
To što su u korist analogije argumetirali 3.
ajetom iz sure Hašr, neosnovano je:
فَاعْتَبِرُوا يَا أُولِي الْأَبْصَارِ
Zato uzmite iz toga pouku, o vi koji ste
obdareni!
Jer svakako riječi “uzmite pouku” ne
podrazumijevaju analogiju.
Nije poznato da je neko prije Ebu Hanife
prihvatao metod istihsana, a veoma rijetko se navodi i za Malika da
je koristio taj metod. Preneseno je da su fakihi za neke slučajeve
znali reći: Analogija u ovom slučaju zahtijeva ono što je oprečno
istihsanu.
Kauzalna interpretacija se, prije ostalih,
koristila kod sljedbenika Šafije, da bi je kasnije koristili i
sljedbenici Ebu Hanife i Malika. Metod slijeđenja su, također,
primjenjivali sljedbenici Šafije i pored toga što su neka njegova
mišljenja i fetve bile oprečne jedna drugoj. Ovi predvodnici, neka
im se Bog smiluje, svojim učenicima su zabranjivali slijeđenje, ali
oni nisu obraćali pažnju na njihove riječi.
Kod kauzalne interpretacije iznalazili su povode
za šerijatske propise i pretpostavljali su da je obaveznost propisa
zbog tih povoda. Zatim su zaključivali da gdje god postoje isti ovi
povodi, dokazan je i propis. Ovaj metod se do te mjere raširio među
muslimanima da su na kraju bili odbačeni propisi Kur'ana i Sunneta.
Ovaj
proces nastavljao se sve dotle dok se dobro nije ubrajalo u zlo.
Desilo se to u slučaju kada je prvi grijeh učinjen naspram
Uzvišenoga Boga bio upravo izvođenje Božijeg propisa na osnovu
kauzalne interpretacije bez postojanja Božije potvrde. Nakon svega
ovoga bilo je odbačeno slijeđenje i poštivanje propisa u njihovom
spoljnjem značenju, a izvođenje analogije je prihvaćeno kao mjerilo.
Iblis je bio prvi koji je zaključivao na osnovu analogije kada je
ženi Adema rekao:
مَا نَهَاكُمَا رَبُّكُمَا عَنْ هَـذِهِ
الشَّجَرَةِ إِلاَّ أَن تَكُونَا مَلَكَيْنِ أَوْ تَكُونَا مِنَ
الْخَالِدِينَ
Gospodar vaš vam zabranjuje ovo drvo samo
zato da ne biste meleci postali ili da ne biste besmrtni bili.
(El-A'raf, 19)
Dakle, kao što se vidi iz ajeta, Iblis je mislio
da je Gospodar zabranio plodove drveta jer ne voli da oni postanu
dva besmrtna meleka.
U vezi sa ovom analogijom 'Avf ibn Malik kaže:
“Rekao je Božiji Poslanik s.a.v.s.: ‘Moj će se Ummet
podjeliti na sedamdeset i nekoliko skupina, a najveću fitnu među
njima će širiti oni koji će primjenjivati analogiju i haram
smatrati halalom a halal haramom.’”
O individualnom mišljenju Ibn Kanb kaže:
“Kada se Malik ibn Enes razbolio, nakon čega je i
preselio na Ahiret, otišao sam kod njega da ga obiđem. Poselamio sam
ga i sjeo pored njega. Vidio sam da plače. Pitao sam ga zašto plače,
na što je on odgovorio: ‘O Ibn Qanb, kako da ne plačem? Ko je preči
od mene da plače? Tako mi Boga, volio bih da me udare bičem za
svaku fetvu koju sam rekao na osnovu svoga ličnoga mišljenja.’”
Šafi u vezi sa ovim kaže: “Onaj ko je izdao fetvu na
osnovu svoga ličnog mišljenja, a poslije se pokajao, poput je osobe
čija je ludost izliječena – spoznao je u kakvoj je velikoj nevolji
bio.”
Abdullah ibn Ahmed ibn Hanbel kaže: “Čuo sam svoga
oca kako kaže: ‘Sumnjam da ćete sresti osobu koja daje fetve na
osnovu svoga ličnoga mišljenja, a da mu srce nije bolesno. Daif
(slab) hadis je meni draži od ličnog mišljenja.’”
Rezime ovoga osvrta o neispravnosti navedenih pojava
jeste da je nemoguće da Uzvišeni Bog zapovijedi analogiju,
individualno mišljenje, kauzalnu interpretaciju, a da nije pojasnio
šta je to, kako se koristi, u kojim slučajevima, pod kojim uvjetima
i ko se može time koristiti. Bez objašnjenja Posjednika šerijata
nama je nemoguće otkriti posebna pravila ovih metoda jer izlaze van
okvira ljudskih sposobnosti.
U svakom slučaju, najmanje što se može reći za ove
slučajeve sa stanovišta šerijata jeste činjenica da mi ne možemo
imati sigurnost u ono što je izvedeno ovim putem.
U skladu sa onim što je rečeno, najvažnija odlika
džaferijskog fikha jeste njegova neprekinuta veza sa Poslanikom
s.a.v.a. Štaviše, najsigurniji je put ka Poslaniku i njegovoj časnoj
porodici koja je: očišćena od svake nečisti, Poslanik je učinio
brodom spasa za svoj Ummet, stalnim osloncem i uporištem za vjernike
i oni su predstavljeni od strane Poslanika uporedo s drugom
vrijednom stvari - sa Kur'anom.
Sve navedeno nalazi se u vjerodostojnim predajama.
Imam Bakir a.s. kaže: “Mi smo riznice Božijeg
znanja, tumači Božije objave i očigledni dokaz Božiji za sve
stanovnike Nebesa i Zemlje.”
On je, također, rekao: “Mi, Ehli-bejt, smo milost,
drvo poslanstva, rudnik mudrosti i mjesto spuštanja meleka i
Objave.”
Nema nikakve sumnje da su oni od ljudi bili najbliži
Poslaniku i da su najučeniji među ljudima u šerijatu i da su
najbolje razumjeli Sunnet Poslanikov. Prema tome, njihove predaje,
koje se vraćaju na Alija, a on ih prenosi od Poslanika,
najsigurnije su i najispravnije predaje. Upravo zbog toga, fakihi
su prilikom izvođenja propisa imali potpunu sigurnost u njihove
predaje. Imam Bakir o prenošenju svojih predaja kaže sljedeće:
“Kada kažem predaju, a nisam naveo lanac
prenosilaca, u tom slučaju taj lanac počinje sa mojim ocem
Zejnul-abidinom, a on prenosi od svoga oca Husejn ibn Alija, on od
Ali ibn Ebi Taliba, Ali od Božijeg Poslanika, Poslanik od Džibrila,
a on od Uzvišenoga Boga.”
Da li oni koji traže nebeske zbilje i istine mogu
naći sigurniji put od ovoga?
Prenesene predaje od Božijeg Poslanika i Ehli-bejta,
koje predstavljaju najvažniji izvor za šiijski fikh, sakupljene su u
četiri osnovne knjige, koje je zajedno sa još nekim drugim manjim
zbirkama predaja Šejh Hurr Amuli sakupio i izabrao u poznatoj knjizi
pod nazivom Vesailuš-ši'a.
1.
Senedi predaja u ovoj knjizi
ovise o posebnim uvjetima:
a.
Pouzdanje i
istinoljubivost prenosilaca
Pouzdanje i istinoljubivost svih prenosilaca moraju
biti dokazani. Ovim pitanjem bavi se posebna nauka pod nazivom
“'ilmur-ridžal”, čiji je zadatak da pruži važne podatke o svakom
prenosiocu predaje.
b.
Vjerodostojnost
Vjerodostojnost predaja analizira se na osnovu
posebnih mjerila, u nauci po imenu “diraje”.
Na osnovu ovih dviju stvari mnoge predaje
smatraju se slabim i neprihvatljivim kod šiijske uleme.
2.
Izvođenje propisa ili
idžtihada
Nakon analiziranja dvaju uvjeta predaja red stiže
na zaključivanje i izvođenje šerijatskih propisa iz tih predaja, što
se naziva idžtihadom. Idžtihad ima posebna pravila koja se obrađuju
u nauci metodologije fikhe, tj. u usulu.
U šiijskom učenju, iako je moguć idžtihad u
svakom vremenu i za svakog učenjaka, on nije moguć bez poznavanja
metodologije fikha, koja, ustvari, predstavlja logiku fikha i čija
se pravila izvode i iz drugih nauka.
sadržaj |
|
|
|
IZVORI