 |
|
|
Mohammad Reza Peysepar
Uvod u
fikh
|
|
U preciznoj podjeli na osnovu temeljnih fikhskih
promjena šiijski fikh može se podijeliti na osam perioda. Ovom
prilikom potrebno je ukratko navesti obilježja svakog perioda
pojedinačno, poznatije učenjake svakog vremena i osnovne fikhske
izvore. Biografija učenjaka, navođenje izvora i pregled svih
njihovih napisanih djela sakljupljeni su u knjizi
Revdatul-džennat autora Muhammed Bakira Hunsarija. U nastavku
našeg osvrta uzet je u obzir sadržaj ove knjige. Naravno, poštujući
prostor koji nam pruža ova knjiga, navedene su samo skraćene i za
nas važnije tačke knjige.
Uobičajeno je mišljenje da je šiijski fikh u
vremenima prisustva imama, koje počinje od vremena Poslanika i traje
do 260. godine, bio veoma ograničen jer prisustvom imama kojima se
svakog trenutka bilo moguće obratiti, nije ostajalo mjesta za
slobodni idžtihad i razvijanje metodologije fikha. Fikh se, po tom
mišljenju, u ovom vremenu svodio na slušanje i prenošenje predaja od
imama. Ovakvo mišljenje nije ispravno. Da bi pojasnili našu tvrdnju,
prije svega treba navesti nekoliko zapažanja o stanju, prirodi i
vjerovanju šiija u prvim vremenima.
Prvo, imami su ispoljili veliki trud u poticanju
svojih sljedbenika na razmišljanje i argumentiranje. Preneseno je
da su često ispoljavali pohvale i podršku savremenicima od šiijskih
mutekellima na području akaidske rasprave. U pogledu fikhskih
pitanja imami su smatrali svojom obavezom da pojasne opća pravila i
načela, dok su izvođenje pojedinačnih propisa prepustili svojim
sljedbenicima.
Na ovu činjenicu podsjećali su čak i prilikom davanja odgovora na
neka pitanja, ističući da je njihov odgovor moguće dobiti
zaključivanjem posredstvom argumentiranja i idžtihada iz općih
načela i očiglednih islamskih zakona. U nekim predajama u
potpunosti su demonstrirali način primjene ispravnog idžtihada i
fikhskog metoda na osnovu Sunneta. Na ovaj način imami su praktično
poučavali svoje sljedbenike ovim metodama.
Iako su postojali fakihi, u pravom značenju te
riječi, koje su imami poticali na davanje fetve, htjeli ili ne
htjeli, ti fakihi su u prisustvu imama bili slabo uočljivi, osim u
područjima gdje ljudi nisu imali pristupa ka imamima. Naravno, i sam
narod je nastojao svoja pitanja rješavati sa samog izvora znanja,
kao što su i fakihi tražili odgovor na svoja pitanja od imama koliko
su im to dozvoljavali uvjeti, npr. udaljenost mjesta življenja od
imama.
U cjelini gledano, za vrijeme prisustva imama kod
šiija su postojale dvije skupine, tj. dva pristupa fikhu:
o
jedan, koji je
primjenjivao idžtihad, argumentiranje i razmišljanje o šerijatskim
propisima uzimajući u obzir opća načela i pravila Kur'ana i Sunneta,
o
i drugi pristup,
koji se oslanjao samo na predaje, a idžtihad nije prihvatao.
Dijelovi fikhskih risala iz razdoblja prisustva imama, kao što su
risale Fadl ibn Šazana i Junus ibn Abdur-Rahmana, preneseni u
kasnijim periodima, na dobar način pokazuju da je dijeljenje fikha
po poglavljima na osnovu predaja, suprotno uobičajenom mišljenju,
otpočelo još krajem 2. i početkom 3. st.
Ovdje treba reći da je termin idžtihad u ovom
periodu korišten u značenju neznanstvenog argumentiranja i ubrajan
je u metod koji je preferirao individualno mišljenje.
Izbjegavanje korištenja termina idžtihad od strane šiija sve do 5.
i 6. st. i protivljenje njegovom korištenju, koje se posebno može
vidjeti u šiijskim teološkim i akaidskim knjigama autora kao što su
bili Noubahtijan i Ebul-Kasim Ali ibn Ahmed El-Kufi, bilo je upravo
iz razloga njegovog terminološkog značenja, kako su ga shvatali u
tom periodu. Između ostalog, riječ idžtihad bila je prisutna u
šiijskim krugovima još od 2. st. u značenju argumentirane
racionalne analize, a od 4. st. jedino se koristi u fikhskim
raspravama.
U knjigama o prenosiocima (ridžal) šiijskih hadisa i
drugim izvorima navedeni su mnogi šiijski fakihi iz 1. st., dakle
još iz vremena prisustva imama. U Fehrestu Ibn Nadima,
također su navedena imena nekih fakiha i njihova djela. Stajališta i
mišljenja fakiha prvog perioda navođena su u kasnijim periodima i o
njima se naučno raspravljalo.
Od početka perioda male skrivenosti (260-329) pa sve
do 4. st. u šiijskom društvu postojale su tri različite tendencije u
fikhu:
Ova tendencija u fikhu bila je prirodni nastavak
tradicionalista iz perioda prisustva imama. Oni su većinu svoga
truda ispoljili u sakupljanju i očuvanju predaja. Pristalice ove
škole u principu nisu imale pozitivan stav spram idžtihada kao
misaonog pregnuća na osnovama racionalnog zaključivanja; naprotiv,
osuđivali su racionalan metod koji se koristio u akaidskim
raspravama za učvršćivanje, očuvanje i odbranu šiijskih uvjerenja.
Ova pojava među šiijama potpuno je identična tradicionalistima kod
ehli-Sunneta. Naprimjer, Ahmed ibn Hanbel je zabranjivao akaidske
knjige koje su u odbrani Islama koristile ovaj metod.
Fakihi tradicionalisti
Fakihi tradicionalisti, uzimajući u obzir njihov
pristup fihku, dijele se na dvije skupine:
Prvu skupinu sačinjavaju:
─
oni koji su razmatrali
predaje koristeći se pravilima nauke ridžala i hadisa i koji nisu
prihvatali svaku predaju;
─
oni su bili obaviješteni o
predajama iz oblasti fikha i imali su uvid u njih, a također su
poznavali načela metodologije fikha, makar površno;
─
praktično su primjenjivali
jedan dio načela i pravila na koja je ukazano u predajama;
─
pored svega spomenutog,
čuvajući svoj tradicionalni metod, nikada nisu razmišljali da
odvoje predaje od fikha i pripreme odvojene fikhske knjige
sistematizirane po poglavljima, a imali su veliki strah da pišu o
fikhu drugim terminima i riječnikom osim onoga koji se koristi u
predajama;
─
fikhski tekstovi ove skupine
predstavljali su zbirke predaja koje su bile uređene i podijeljenje
po temama.
U ovu skupinu spadaju učenjaci poput muhaddisa
Muhammed ibn Jakub Kulejnija (preminuo 329. god.), Muhammed
ibnul-Hasan ibn Ahmed ibnul-Valid (preminuo 343. god.) i Muhammed
ibn Ali ibn Babuje Komi Saduk (preminuo 381. god.).
Druga skupinu čine koji su bili:
─
bespogovorni zastupnici
slijeđenja predaja;
─
uopće nisu imali znanja o
načelima metodologije fikha, o pravilima vrednovanja
vjerodostojnosti prenosilaca predaje, kao ni o pravilima
argumentiranja i adabu raspravljanja;
─
ekstreman stav ove
skupine fakiha u slijeđenju i pridržavanju predaja u potpunosti
odgovara skupini haševija u ehli-Sunnetu. U knjigama nauke o ridžalu
spominju se neki od fakiha ove skupine, kao što su Ebul-Hasan
En-Naši i Ali ibn Abdullah ibn Vasif (preminuo 366. god.);
─
budući da ova skupina
nije prihvatala metod argumentacija i načela idžtihada ni
postojanja ikakvih novih domišljaja, njihova fikhska mišljenja nisu
bila ništa drugo doli značenje i sadržaj predaja. Nikada nisu ni
stekli neovisnu fikhsku vrijednost i mišljenja im nisu zapisana u
fikhskim izvorima, ali su neka mišljenja Kulejnija i Saduka iz
prve skupine ipak ostala zabilježena.
Ova škola mišljenja, koja je u početku, u vremenu
male skrivenosti, bila jedan od dva raširena metoda u šiijskom
svijetu, malo po malo zauzimala je sve više mjesta u naučnim
centrima dok nije potpuno izbrisala racionalni metod u fikhu i
teologiji, koji je bio utemeljen na idžtihadu i argumentiranju.
Naučni centar u Komu, koji je u to vrijeme bio najveći i
najznačajniji vjerski centar šiijskoga svijeta, u potpunosti je pao
pod utjecaj ove škole mišljenja. Komski fakihi bili su muhaddisi i
protivnici bilo kojeg oblika argumentiranja, idžtihada i razumnog
promišljanja u šiijskom svijetu. Većina šiijskih fakiha ovoga
razdoblja, pa sve do kraja 4.h. st. bili su sljedbenici ove škole
mišljenja.
Ova škola mišljenja, kao što ćemo to kasnije
vidjeti, nestat će velikim naporom Šejh Mufida i njegovog učenika
Šerifa Murteze na kraju 4. h. i početkom 5. h. st., iako će i
poslije ovoga ostati nekolicina njenih pristalica, ali bez ikakvog
utjecaja na šiijsko naučno okruženje.
Istovremeno sa nadvladavanjem muhaddisa u naučnim
centrima i preuzimanjem kontrole nad njima od polovine 2. st. pa sve
do kraja 4 st., pojavila su se dva velika učenjaka u šiijskom
fikhu. Svaki od njih imao je poseban fikhski metod, međutim
zajednička značajka im je bila u tome što su obojica koristili
racionalnu argumentaciju.
Prema tome, njihov rad bio je nastavak metoda
promišljanja i analiziranja iz vremena prisustva imama. Ovaj period
ubraja se u prvi šiijski period sistematiziranog idžtihada,
odvojenog od predaja, ali u njegovim okvirima izvodila su se
pojedinačna fikhska rješenja iz općih načela uz pomoć racionalnog
dokaza i idžtihada.
Ove dvije velike naučne ličnosti su:
a.
Ibn Ebi Akil, Ebu Muhamed
Hasan ibn Ali ibn Ebi Aqil El-'Umani El-Hiza', veliki učenjak i
pisac poznatog djela El-Mutemsik bi habli Ali Er-Resul,
koji je u 4. i 5. st. predstavljao najpoznatiju i najvažniju
referencu u šiijskom fikhu;
b.
Ibnul-Džunejd, Ebu Ali
Muhamed ibn Ahmed ibnul-Džunejd El-Katib El-Eskafi, učenjak koji je
živio sredinom 4 st. i pisac je djela Tehzibuš-šii'a li
ahkamiš-šeri'a vel-Ahmedije fil-fikhil-Muhamedi.
Ove dvije velike ličnosti ubrajaju se prije svega
po svojoj užoj opredijeljenosti u šiijske mutekellime, tj. teologe,
i prve ličnosti koje su oblikovale treći period šiijskog fikha. Sa
njihovim metodom upoznat ćemo se u nastavku. Ibn Ebi Akil i drugi
teolozi imaju nekoliko obilježja:
─
nisu smatrali vjerodostojnim dokazom predaje koje
nisu bile sigurne, što se jezikom metologije fikha naziva haber
vahid (خبر
واحد);
─
njihov fikhski metod bio
je utemeljen na općenitim kur'anskim pravilima i poznatim i
sigurnim predajama;
─
za slučajeve gdje je
postojalo općenito kur'ansko pravilo, a ujedno je u predajama
naveden i izuzetak za taj slučaj, oni su nastojali očuvati
općenitost pravila, osim u slučaju kada se stekne sigurnost u
ispravnost predaje u koju nema nikakve sumnje.
Naravno, u vremenu Ibn Ebi Akila, zbog blizine
razdoblja prisustva imama, položaj mnogih predaja bio je jasan.
Mišljenja imama po pitanju temeljnih pravnih načela još uvijek nisu
bila obavijena nejasnoćama i pored postojanja razlika u predajama.
Upravo zbog toga, mnoge predaje pripisane imamima koje je on naveo
u svojoj knjizi prihvaćene su na apsolutan način od strane šiijskih
učenjaka nakon njega.
Ibn Džunejd također je bio šiijski teolog koji je
iza sebe ostavio veliko djelo iz oblasti kelama. Vjerovao je u
ispravnost zaključivanja i izvođenja šerijatskih propisa iz
njegovih izvora analizom i racionalnom argumentacijom, oprečno
tradicionalistima koji su prihvatali samo ono što se razumije iz
samog teksta hadisa.
U drugoj polovini 7.h.st., kada precizne
racionalne argumentacije sebi otvaraju više prostora u šiijskom
fikhu, na djela ovih učenjaka gledalo se sa velikim poštovanjem i
čuđenjem, čak do granice svetosti. Allame Hilli, poznati šiijski
učenjak s početka 8.h.st., ubrajao ga je u najistaknutije fakihe, a
njegova fikhska mišljenja navodio je u svojim djelima.
Fakihi petoga perioda, kao što su Šehid Evvel,
Fazel Mikdad i Ibn Fahd, uveliko su cijenili njegova mišljenja,
navodeći ih u svim različitim fikhskim pitanjima. Šehid Dovom,
sljedbenik upravo ovog perioda u fikhu, o Ibn Džunejdu kaže da je
bio među prvim fakihima bez uzora u pogledu naučno-istraživačkog
rada i preciznosti.
U svakom slučaju, iz onoga što se može vidjeti iz
djela toga vremena, njih dvojica su bili prvi fakihi koji su
odvojili fikh od predaja i dali mu posebno i neovisno mjesto među
ostalim naukama, kao što su i napisali cijeli opus o fikhu,
sistematizirajući ga kroz poglavlja.
Pristalice srednjeg puta u tom periodu činile su
jednu skupinu fakiha u šiijskim naučnim centrima. Njih odlikuju
sljedeće karakteristike:
─
iako nisu bili upoznati
sa preciznim idžtihadom metoda stare škole i nisu smatrali fikh
potpuno odvojenim od teksta predaja, nisu ga smatrali ni utemeljenim
na preciznim pravnim analizima, a nisu slijedili ni
tradicionaliste u njihovim stavovima;
─
u fikhskim pitanjima
prihvatali su idžtihad;
─
slijedili su metod koji
se položajem nalazio između spomenutih dviju tendencija;
─
idžtihad u ovoj fikhskoj
školi primjenjivao se na način da su se propisi pojedinačnih pitanja
izvodili iz općenitijih hadiskih pravila ili odabirom između
nekoliko sukobljenih predaja.
Najvažnije ličnosti srednje škole fikhskog
mišljenja, od čega je nešto ostalo i zapisano u knjigama jesu:
1.
Ali ibn Babuje Komi
(preminuo 329. god.),
2.
Ebul-Fadl Muhamed ibn Ahmed
Es-Sabuni El-Dža'fi, Sahibul-Fahir (umro u prvoj polovini 4. st.),
3.
Džafer ibn Muhamed ibn
Kuluvije Komi (u. 369. god),
4.
Muhamed ibn Ahmed ibn Davud
ibn Ali Komi (u. 368. god.).
Period vladavine mutekellima, sljedbenika
tradicionalne fikhske škole, trajao je od početka malog skrivanja pa
do 4.h. st. i, kao što smo vidjeli, u tom vremenu oni su imali
potpun utjecaj na naučne centre na način da niko nije imao priliku
da im se suprotstavi kroz raspravu. U posljednjim dekadama njihove
dominacije pojavili su se novi sposobni mutekellimi koji su ih
kritizirali i koji su izvršili strašan pritisak na njih, sve dok
nisu skoro potpuno nestali sa scene.
Istaknuta ličnost koja je uspjela obezbijediti
uspjeh i prostor teološkim i racionalnim metodama jeste mutekellim
i fakih Šejh Mufid, Ebu Abdullah Muhammed ibn Muhammed ibn Na'man
Bagdadi, umro 413.h. god.
On je bio učenik Ahmed ibnul-Džunejd El-Katib
El-Eskafija, Muhammed ibn Ali ibn Babuje Komija (Saduq), Džafer ibn
Muhammed ibn Kuluvije Komija, Muhammed ibn Ahmed ibn Davud ibn Ali
Komija i Ebuul-Hasan En-Našija te je, prema tome, bio dobro upoznat
sa svim trima fikhskim pravcima prethodnog perioda.
On nije vidio drugog načina da ukloni površno i
nazadno razumijevanje fikhskih pitanja iz svijeta šiijske nauke,
nego da žestokim napadima i dobro osmišljenim kritikama zauvijek
ukloni ovakvo razmišljanje. Za ispunjenje svoje namjere uložio je
mnogo truda, što je na kraju polučilo dobre rezultate.
Iako je bio učenik Šejh Saduka, ipak ga na nekoliko
mjesta u svojim djelima žestoko napada. Saduk se, između ostalog,
čak smatrao predvodnikom tradicionalista. To se posebno može vidjeti
u risali Tashihul-i'tikad, koja je komentar Sadukove risale
I'tikadat, kao i u drugim risalama koje su obrađivale
akaidska mišljenja i vjerovanja.
Iz ovih teških optužbi i kritika koje je Šejh Mufid
uputio na račun tradicionalista uočava se do koje mjere je bio
štetan njihov metod za naučna pregnuća šiija. Bio je primoran
napasti ih na ovaj način radi spasa šiijskog naučnog pregnuća. On
je, također, napisao i posebnu knjigu u poricanju
tradicionalističkog metoda pod nazivom Mekabisul-envar fir-reddi
'ala ehlil-ahbar.
Šerif Murteza je također imao važnu ulogu u kritici
tradicionalista, s tim što je prema Šejh Saduku bio umjereniji u
kritici.
Napadi Šejh Mufida, Sejjid Murteze i drugih
mutekellima s početka 5.h. st. rezultirali su nestankom škole
tradicionalista.
Šejh Mufid je učio fikh kod Džafer ibn Muhammed ibn
Kuluje, fakiha srednjeg puta. Također, bio je upoznat i sa ostalim
fikhskim metodima svoga vremena, kao što smo već prije vidjeli.
Međutim, zbog svoga užeg opredjeljenja i sklonosti ka teološkim
temama, bio je oduševljen metodom Ibn Ebi Akila, čije je fikhsko
naslijeđe bilo uzor za sve teologe.
Fikh mutekellima, kao što je već prije rečeno o
metodu Ibn Ebi Akila, bio je utemeljen na općenitim kur'anskim
pravilima i sigurnim i poznatim predajama.
Predaje koje su pripisivane imamima, ali čija
ispravnost u lancu prenosilaca nije bila sigurna, nisu smatrali
vrijednim povjerenja.
Umjesto toga, oslanjali su se na poznata i raširena
mišljenja među šiijskim fakihima.
Za izvođenje šerijatskih propisa iz izvora
primjenjivali su metod racionalne argumentacije i analize, u čemu su
bili veoma umješni budući da su mutekellimi svakodnevno imali
rasprave primjenjujući ove metode.
I pored svega toga, treba znati da je sa nestankom
tradicionalne škole mišljenja njen trag duboko ostao kao postojan
činilac šiijske misli zbog dugog vremenskog razdoblja u kojem su
oni vladali u šiijskom naučnom okruženju.
Osnovna karakteristika škole mutekellima, kako je
gore pojašnjeno, jeste činjenica da nisu smatrali predaju samu po
sebi vjerodostojnom.
Tri su istaknuta fakiha ovoga razdoblja:
1.
Mufid, Muhammed ibn Muhammed
ibn En-Na'man El-Bagdadi (umro 413.h. god.), autor brojnih fikhskih
risala i tekstova, kao što je El-Mukne'e vel-a'lam fimettefekat
'alejhil-imamijje minel-ahkam.
2.
Šerif Murteza, Ali
ibnul-Husejn El-Musavi (u. 436.h.), autor djela El-Intisar
vel-mesailun-nasrijat i Medžami'i dar su'alaat we edžvebije
fikhi te mnogih fikhskih risala.
3.
Ebus-Selah Takijud-diin ibn
Nedžmud-din El-Halebij (u. 447.h.), učenik Murteze, autor djela
El-Kafi fil-fikh.
Sva tri učenjaka dala su poseban doprinos naučnoj
misli šiija.
Od ostalih učenjaka ovoga vremena treba izdvojiti
sljedeće:
Selar ibn Abdul-Aziz Dejlami (u. 448.h.), autor
knjige El-Murasemul-'alevijje i El-Ahkamun-nebevijje.
Kadi Abdul-Aziz ibn Buradž (u. 481.h.), autor knjiga
El-Muhzib vel-dževaher i komentar Džemlul-'ilm vel-'amel.
Ebul-Hasan Muhammed ibn Muhammed El-Basravi, učenik
Murteze i autor knjige El-Mufid fit-teklif.
Ebul-Feth Muhammed ibn Ali Karadžaki (u. 449.h.
god).
U školi Šejhut-ta'ifa (preminuo 460.h. god.), školi
mutekellima, kao što smo vidjeli, možemo prepoznati nekoliko
značajki:
─
Osnova fikha bio je tekst
Kur'ana te sigurne i poznate predaje.
─
Predaje same po sebi nisu se
prihvatale kao vjerodostojne.
─
Ulagao se napor da se
očuvanjem racionalnog i analize u fikhu, ne uzimajući u obzir
spoljne naznake, povrati ispravnost ovim predajama.
On je u ovom poslu uspio i postavio je u šiijskom
fikhu nove temelje koji su bili u potpunosti različiti od prijašnjih
metoda. Škola Šejhut-ta'ifa bila je posljedica spoja temeljnih
činilaca škole mutekellimna i škole tradicionalista. Svojim
različitim fikhskim djelima otvorio je nove horizonte šiijskog
fikha. Šejh je u oblasti tradicionalnog šiijskog fikha napisao djelo
En-Nihaje, koje je nekoliko stoljeća bilo jedno od
najvažnijih šiijskih tekstova u fikhu. Osim toga, pisao je i druga
djela kao što je Ed-damal vel-'uqud. Sistematiziranje dva
korpusa predaja Tahzibul-Ahkam i Istibsar te njegov
metod u rješavanju suprostavljenih predaja i fikhskih zapažanja
ostavio je velikoga traga na usavršavanju šiijskog fikha.
Škola Šejhut-ta'ifa bila je vladajuća tri stoljeća
u šiijskim naučnim centrima. U razdoblju od tri stoljeća ova škola
je prošla kroz tri faze:
1.
Sljedbenici Šejhut-ta'ifa
Od vremena Šejhut-ta'ifa do stotinu godina
poslije njega svi fakihi koji su se prihvatali predvodništva u fikhu
ili pisanja djela nisu ništa novo unijeli u fikh, nego su jedino
prenosili Šejhova mišljenja i komentirali ih. Toliko je njegova
ličnost bila zasjenila naučne centre da nikome nije ni padalo na
pamet da iznese neko novo mišljenje.
Najpoznatiji fakihi i njihova djela koja su
navedena u fikhskim izvorima su:
Ebu Ali Hasan ibn Muhammed ibn Hasan Tusi (umro
iza 515. god.), autor Šarhe Nihaje i El-Muršidu ila
sebilit-te'abbud;
Nizamud-din Sulejman ibn Hasan Suhrašti, učenik
Šejha, autor knjige Isbahuš-ši'ae bi misbahiš-šeri'a;
'Alaud-din Ali ibn Hasan Halebi, autor djela
Išaretus-sebk ila m'arifetil-hakk;
Ebu Ali Fadl ibn Hasan Aminul-Islam Tabrisi (u. 548.
god.), autor El-Munahibu min mesa'ilil-hilaf;
'Imadud-din Muhammed ibn Ali ibn Hamze Tusi (u. 566.
god.), autor djela El-Vesiletu ila nejlil-fadile;
Kutbud-din Se'id ibn Hibbetullah Ravandi (u. 573.
god.), autor djela Fikhul-Kur'an i nekoliko komentara
En-Nihaje;
Kutbud-din Muhammed ibn Husejn Kejdari Bihaki (bio
je živ 576. god.), autor djela El-Isbah;
Rašidud-din Muhammed ibn Ali ibn Šehr Ašub Sarvi
Mazandarani (u. 588. god.), autor knjige Mutešabihatul-Kur'an ve
muhtelefe;
Period preispitivanja, period kritičara
Jedno stoljeće nakon smrti Šejhut-Ta'ifa i
bespogovornog slijeđenja njegovih mišljenja i fetvi, u drugoj
polovini 6. st. pojavila se nekolicina fakiha koji su kritizirali
njegov metod i poričući ispravnost dokaza predaja samih po sebi ( اخبار
واحد) oživjeli školu mišljenja prijašnjih
mutekellima. Glavne ličnosti ovog fikhskog usmjerenja, koje ustvari
predstavljaju povratak fikhu Šejh Mufida i Sejjid Murteze, a što
nije poprimilo šire razmjere, su sljedeće:
Sa'dud-din Mahmud ibn Ali Hamsi Razi (umro 573.
god.);
Ebul-Mukerrem 'Izzud-din Hamze ibn Ali ibn Zuhre
Halebi (u. 585. god.), autor djela Ganitut-taravv'o;
Muhammed ibn Idris Helli (u. 598. god.), autor
Sera'ir.
Najistaknutija ličnost ovog perioda je Muhammed ibn
Idris Helli, koji je ujedno bio i dobar pisac - adib, tj.
poznavalac arapskog jezika. Svojim poznavanjem jezika i preciznim
semantičkim analizama, kao i znanjem o ridžalu dao je šiijskom
fikhu poseban kolorit i razvoj. Njegovo poznato djelo Sera'ir
najbolji je primjer adabijatskog fikha. On je bio ličnost kritičkoga
duha i kao takav usprotivio se mišljenjima i stavovima Šejh Tusija.
Žestoko se protivio njegovom fikhskom metodu do te mjere da su
njegova žestina i žar koje je tom prilikom ispoljavao u novijim
fikhskim izvorima opisani kao izlazak iz okvira dozvoljenog. Iako
mišljenje i kritika Ibn Idrisa nisu bili toliko uspješni i nisu
našli sebi pristalica, njegov pokret učinio je uslugu spašavanju
šiijskog fikha od stanja okamenjenosti, pasivnosti i krutosti, te
davanju nove inicijative u oživljavanju i razvijanju idžtihada.
Glavna karakteristika njegovog metoda jeste
kritičnost i upućivanje primjedbi, vjerovanje u slobodno
promišljanje, kao i stav da idžtihad i razmišljanje nisu nepobitni,
na što je i sam ukazao u uvodu svoje knjige Sera'ir.
U prvoj polovini i sredinom 7.h.st. pojavila se
nekolicina fakiha eksperata sa novim mišljenjima i stavovima, a što
je zapisano u fikhskim izvorima. Najpoznatije ličnosti među njima
bili su:
Muhzibud-din Husejn ibn Muhammed Najli, fakih s
početka 7. st.;
Mu'inud-din Salem ibn Bedran Misri (629. god.),
autor djela Tahrirul-fera'id vel-mu'avene;
Zejnud-din Muhammed ibn Kasim Burzahi Nejsaburi (bio
je živ 661. god.);
Nadžibud-din Muhammed ibn Džafer ibn Hebetullah ibn
Nama (u. 645. god.);
Sadiidud-din Jusuf ibn Mutahar Hilli (bio je živ
665. god.);
Ahmed ibn Musa ibn Tavus Hilli (u. 673. god.), autor
knjige Bušrel-muhakkikin;
Jahja ibn Se'id Hilli (u. 689. god.), autor knjige
Džami'uš-šeraje;
Nehzatu-nazir 'Imadud-din Hasan ibn Ali Taberi (698.
god.), autor djela El-'umdetu ve fesihul-munhedž ve
nehdžul-'irfan.
Naučno naslijeđe koje je za sobom ostavio
Šejhut-Ta'if u fikhu i pored njegove veličine, širine i kulturnoga
bogatstva, nije imalo zrelost i potrebnu dotjeranost. Ovaj pravni
opus imao je prijeku potrebu za sistematizacijom i uređenjem.
Prirodno, cijeli sistem trebao se uraditi u skladu sa novonastalim
promjenama, u novom obliku, poštujući nova načela, da bi sve to
moglo biti pretočeno u novi kalup. Muhakkik Ebul-Kasim Nedžmud-din
ibn Hasan Helli (umro 676. god.), autor djela Šerajel-Islam,
Mu'teberu ve muhtasarun-naf'e, Naktun-nihaje i drugih
fikhskih djela obavio je ovaj posao na uspješan način.
On je na lijep način preradio fikh Šejhut-Ta'ifa i
sakupio njegova brojna mišljenja u različitim knjigama. Povratio je,
također, vjerodostojnost njegovog fikha, čiju je ispravnost doveo u
pitanje Ibn Idris. Teške napade i kritike upućene fikhu
Šejhut-Ta'ifa smatrao je neispravnim i stao je u njegovu odbranu.
Najvažnija uloga koju je odigrao Muhakkik u fikhu
jeste sakupljanje, sistematiziranje, uređenje, očišćenje i
upotpunjenje nedostatnih mjesta fikha Šejhut-Ta'ifa. Njegov učenik,
allame Hasan ibn Junus ibn Mutaher Hilli (u. 726.h. god.) također
je prešao isti put. On je uložio mnogo truda u ispravci,
dotjerivanju i korigiranju fikha Šejha i djela Muhakkika. Iza sebe
je ostavio mnogo napisanih fikhskih djela koja su se bavila
istraživanjem, upoređivanjem itd., a koja su nakon njega postala
vjerodostojne reference za fakihe, kao što su:
Muhtelifuš-ši'a ;
Tebsiretul-mute'allimin ;
Tezkiretul-fukaha' ;
Muntehel-matleb ;
Kava'idul-ahkam ;
Tahriru ahkamiš-šeri'a ;
Iršadul-izhan ;
Nihajetul-ahkam ;
Telhisul-meram .
Važna uloga Allame i njegovog opusa u fikhu jesu
dvije stvari: prvo, proširio je poglavlje o kuporodaji do tada
neviđenih razmjera, primjenjujući poznata pravila toga područja, i
drugo, budući da je u potpunosti poznavao matematiku, koristio ju
je u odgovarajućim fikhskim područjima i on je bio prvi poznati
šiijski fakih koji je uveo matematiku u fikh. Također, umnogome je
pomogao šiijskom fikhu svojim poznavanjem nauke ridžal i odabiranjem
predaja po njihovoj vjerodostojnosti. Također, preispitivanjem
metodologije fikha, o čemu je pisao u različitim knjigama, mnogo je
pomogao korigiranje fikhskih načela i pravila. Ovim svojim
djelovanjem pripremio je teren za potpuno odvajanje nauke
metodologije fikha, tj. usula od fikha kod šiija.
U svakom slučaju, fikh Šejhut-Ta'ifa bio je
dominantan sredinom 5. st., da bi djelom i trudom Muhakkika i Allame
dostigao svoj vrhunac u drugoj polovini 7. i početkom 8. st., a svoj
najbolji prikaz ima u djelima ove dvojice istaknutih učenjaka.
Njihovi učenici također su promišljali u okviru ovog upotpunjenog
fikha. Najpoznatiji od njihovih učenika, a koji su spomenuti u
fikhskim izvorima jesu:
Ebu Muhammed Hasan ibn Ebi Talib Jusufi Abi, Ibn Ebi
Zejneb, autor Kašfur-rumuz;
'Amidud-din Abdul-Mutalib ibn Muhammed Husejni
A'radži (u. 754. god.), autor Kasrul-feva'id;
Fahrul-muhakkikin Muhammed ibn Hasan Hilli (u. 771.
god.), autor djela Idahul-feva'id i Hašije Iršad.
sadržaj |
|
|
|
IZVORI