autor: Ajatollah Mizbah Yazdi, 

Naziv: ISLAMSKA FILOZOFIJA

 Preveo s engleskog: hfz. Ensar Karaman 

Uvodnu riječ napisao predavač na predmetu filozoije: Prof.mr.Mohammad Reza Peysepar

UVOD U EPISTEMOLOGIJU

Značaj epistemologije

Postoji niz temeljnih problema sa kojima se suočava čovjek kao svjesno biće čije djelovanje izvire iz njegove svijesti. Ako čovjek postane nemaran i lijen u svojim nastojanjima da pronađe ispravne odgovore na ove probleme, on će otkriti da je zapravo prešao granicu koja razdvaja ljude i životinje. Ostajanje u sumnji i oklijevanju, uz nemogućnost zado­voljavanja svoje savjesti sklone traženju istine, čovjeku neće omogućiti da rastjera tjeskobe oko svojih mogućih odgovornosti. On će biti pre­pušten propadanju ili će se, kao što se ponekad dešava, pretvoriti u opasno stvorenje, pošto pogrešna i zastranjujuća riješenja, poput materi­jalizma i nihilizma, ne mogu osigurati psihološku ugodnost ili društveno blagostanje. Osnovni uzrok individualne i društvene izopačenosti treba tražiti u pogrešnim stavovima i mišljenjima. Upravo zato, nema drugog izbora do čvrstom i neumornom odvažnošću i odlučnošću tražiti odgo­vore na ove probleme. Ne trebamo se štedjeti dok ne uspostavimo val­janu osnovu naših vlastitih ljudskih života, te time pomognemo i drugima, i dok ne prepriječimo utjecaj neispravnih aktuelnih misli i zas­tranjujućih učenja na društvo.

Sada kad je nužnost intelektualnog i filozofskog nastojanja postala očita i nije ostavljeno nimalo prostora sumnji, neizvjesnosti i oklijevanju, ostaje nam da načinimo prvi korak na obaveznom i neizbježnom put­ovanju na koje smo se odlučili suočavjući se sa sljedećim pitanjem: Može li ljudski razum riješiti spomenute probleme?

Ovo pitanje tvori nukleus oko kojeg su okupljeni svi problemi epis­temologije. Dok ne riješimo probleme ove grane filozofije, nećemo moći riješiti ni probleme ontologije ni drugih grana filozofije. Dok se ne utvrdi vrijednost racionalne spoznaje, tvrdnje predstavljene u aktuelnim ri­ješenjima takvih problema bit će besmislene i neprihvatljive. Uvijek će preostajati pitanja koja se tiču toga kako razum može osigurati ispravno riješenje ovih problema.

Upravo su na ovom mjestu posrnule mnoge poznate ličnosti zapadne filozofije: Hume, Kant, Auguste Comte, te svi pozitivisti. Svojim neis­pravnim stavovima nakrivo su posadili kulturne temelje zapadnih društava, a njima su zaveli čak i znalce drugih nauka, posebno bihejvior­iste među psiholozima. Nažalost, razbijajući rušilački talasi ovakvih učenja raširili su se i na ostale dijelove svijeta, te je osim uzvišenih vrhova i neosvojivih litica ostalih na čvrstim i postojanim tlima Božanske filozofije, sve ostalo, manje ili više, potpalo pod njihov utjecaj.

Zbog toga mi moramo nastojati načiniti siguran prvi korak, postavljajući temelje naše građevine filozofskih ideja čvrsto i snažno, dok uz Božiju pomoć ne budemo dostojni kročenja ka narednim stadi­jima i dok ne dođemo do željenog cilja.

Kratak pregled historije epistemologije

Iako epistemologija kao grana filozofije nema dugu historiju kao od­vojena nauka, može se reći da je problem vrijednosti znanja, koji tvori njenu središnju osu, bio na neki način postavljen još od najranijih razdo­blja filozofije. Možda je pažnja mislilaca prvi put pridata ovom problemu otkrićem pogrešaka i nedostataka u registrovanju izvanjskih događaja putem čulnih organa. Upravo je ovo ponukalo elejce da ne vjeruju čulnoj percepciji i da se još jače oslone na racionalno znanje. S druge strane, razlike među misliocima u pogledu racionalnih problema i kontradiktorni dokazi izneseni od strane svake skupine u dokazivanju i potkrepljivanju njihovih vlastitih ideja i stavova pružili su sofistima priliku da poreknu vrijednost racionalnog znanja. Oni su u tome otišli tako daleko da su sumnjali, pa čak i poricali vanjske zbilje. Nakon toga, problem znanja nije ozbiljno postavljen sve dok Aristotel nije sabrao načela logike kao mjerila ispravnog mišljenja i vrednovanja dokazā. Nakon dvadeset i ne­koliko stoljeća ova načela su još uvijek korisna. Čak su i marksisti, nakon višegodišnje borbe protiv njih, napokon prihvatili ljudsku potrebu za di­jelom ove logike.

Nakon stoljeća u kojima je cvjetala grčka filozofija, pojavile su se oscilacije u vrednovanju čulnog i racionalnog znanja. Još se u dva navrata Evropa suočila sa krizom skepticizma. Poslije razdoblja rene­sanse i razvoja empirijskih nauka, empirizam je počeo postepeno preov­ladavati. I danas je empirizam glavna škola mišljenja, iako se i među em­piristima s vremena na vrijeme pojavljuju istaknuti racionalisti. Praktično prva epistemološka istraživanja proveo je Leibniz na evropskom kopnu, a u Engleskoj John Locke. Na ovaj način oblikovala se neovisna grana filozofije. Lockeova israživanja nastavili su njegovi nasljednici, Berkeley i Hume. Njihova preoblikovana empirijska filozofija je stekla slavu, a položaj čistih racionalista postepeno je oslabio do te mjere da je Kant, premda racionalista, potpao pod veoma jak utjecaj Humeovih ideja.

Kant je vrednovanje znanja i moći razuma proglasio jednom od na­jznačajnijih zadaća filozofije. Međutim on je vrijednost zaključaka teori­jskog uma prihvatio samo u granicama empirijskih nauka, matematike i njima podređenih oblasti. Prvi udarac protiv metafizike došao je iz reda (evropskih) racionalista, iako je i ranije Hume, istaknuta ličnost među empiristima, započeo s jakim napadima na metafiziku, napade će kasnije u još jačem opsegu nastaviti pozitivisti. Na ovaj način precizan utjecaj epistemologije na druga polja filozofije i razlozi propasti zapadne filo­zofije izlaze na vidjelo.

Znanje u islamskoj filozofiji

Nasuprot oscilacijama i krizama koje su, posebno u oblasti epistemologije, nastajale u zapadnoj filozofiji, tako da ni nakon dvadeset pet stoljeća života ne samo da zapadna filozofija nije zadobila čvrst i snažan temelj, već se prije može reći da su njena osnova postala još nesigurnija, islamska filozofija je neprestano zadržavala svoju jačinu i postojanost, i nikad nije postala žrtvom nesigurnosti, preokreta i krize. Uprkos nekim protivnim strujama koje su povremeno postavljale izazov islamskim filozofima, oni su zadržali svoje učenje da je razum osnova za rješavanje metafizičkih problema. Bez potcjenjivanja značaja čulnih iskustava ili poricanja značaja eksperimentalne metode u prirodnim naukama, oni su ustrajali na primjenjivanju racionalne metode na filozofskim problemima. Suočavanje sa neistomišljenicima i hrvanje sa kritikama, ne samo da nije činilo islamske filozofe slabim, štaviše, služilo je upravo jačanju i uvećavanju njihovih sposobnosti. Iz tog razloga stablo islamske filozofije je raslo i postajalo sve plodnije svakodnevno. Postalo je čak otporno i imuno na napade svojih neprijatelja. Ono je sada potpuno sposobno braniti svoje ispravne pozicije i poraziti svoje konkurente.

Trendovi koji su manje ili više bili suprotstavljeni filozofiji imali su dva glavna izvora. Jedan je od strane onih koji su smatrali da neki filo­zofski stavovi nisu u skladu sa doslovnim tumačenjem Kur’ana i tradicije (sunneta), te su se iz straha da propagiranje filozofije ne oslabi religijska uvjerenja među ljudima oni takvim stavovima suprotstavili. S druge strane, ‘arifi (gnostici) su naglašavali značaj duhovnog putovanja i bojali su se da bi filozofske sklonosti mogle voditi zanemarivanju puta gnoze i slabljenju srčanog napretka. Zato su ignorirali filozofiju, tvrdeći da je noga racionalista drvena.[1]

Treba uvidjeti da pravoj vjeri kao što je Islam nikada neće doći pri­jetnja od filozofskih misli. Uprkos svim nedostacima ili zastranjenjima koje oni (filozofi) mogu imati, filozofskim razvojem i dozrijevanjem te prolaskom kroz fazu neiskustva i naivnosti, zbilje Islama će preuzeti vođstvo i njihova istinitost će kroz filozofska naučavanja postajati sve očitija. Filozofija se pokazuje kao vrijedna i nezamjenjiva sluškinja Islama, kroz objašnjavanje njegovih uzvišenih učenja s jedne strane, i njegovu odbranu od izopačenih i neprijateljskih škola mišljenja s druge strane - kao što je to prije činila i činit će na još bolji način, ako Bog da.

Duhovno i gnostičko putovanje nipošto nije u sukobu sa Božanskom filozofijom, već mu takva filozofija pomaže i ono se okorištava njom. Mora se priznati da je u cijelosti ova vrsta sukoba bila korisna za spre­čavanje jednostranosti i ekstremizma, kao i za utvrđivanje granica svake od njih.

Zbog jakog, postojanog i nepokolebljivog položaja razuma u islam­skoj filozofiji, nije se javila potreba za detaljnim istraživanjem problema znanja kao nezavisne grane filozofije na metodičan i sistematičan način. Bilo je tek nekoliko razbacanih tema o znanju u različlitim poglavljima logike i filozofije, npr. u jednom poglavlju koje se odnosi na učenja sofista, gdje se ukazuje na njihovu neispravnost, i u drugom poglavlju gdje su objašnjene podjele nauka i njihova načela. Čak ni problem umske egzistencije, što je jedna od bitnih tema za predočavanje problema spoznaje, nije unaprijeđena u nezavisnu temu do Ibn-Sīnāa. Čak ni nakon toga pitanje znanja nije bilo opsežno ispitano i istraženo.

Imajući u vidu sadašnje uvjete, danas, kada je zapadna misao skoro potpuno obuzela naše kulturno-vjesko okruženje, dovodeći u pitanje mnoge aksiome Božanske filozofije, filozofska pitanja se više ne mogu ograničavati na svoje ranije okvire - i rasprave se više ne mogu voditi na tradicionalni način - pošto taj način nije samo spriječio razvoj filozofije kroz međusobnu razmjenu sa drugim školama mišljenja, nego je i naše intelektualce koji se upoznaju i upoznavat će se sa zapadnom mišlju učinio pesimističnim u pogledu islamske filozofije, stvarajući time iluziju da je islamska filozofija izgubila svoju učinkovitost i da je nemoćna boriti se sa drugim filozofskim školama. Zato se iz dana u dan njihova sklonost stranim kulturama uvećava, uz strašne posljedice. Ovo stanje moglo se uočiti za vrijeme prijašnjeg (šahovog) režima na našim uni­verzitetima.

Da bismo otplatili naš dug Islamskoj revoluciji i svetoj krvi prolivenoj za nju i da bismo ispunili našu božansku odgovornost, tre­bamo umnožiti naša nastojanja da objasnimo temelje filozofije i da ih širimo na način da oni mogu odgovoriti na sumnje postavljene od strane izopačenih ateističkih škola mišljenja. Također trebamo podržati sadašnje potrebe za vjerom i učiniti je dostupnom mladim tragaocima za istinom i istraživačima, da bi se islamska filozofija mogla širiti i da bi islamska kultura mogla biti zaštićena od prodora stranih ideja.

Definicija epistemologije

Prije nego pristupimo definiranju epistemologije (per. šenākht šenāsī), nužno je prokomentirati samu riječ šenākht (poznavanje)[2]. Ova ri­ječ, ekvivalentna riječi ma'rifat u arapskom, ima različite upotrebe. Njeno najopćenitije značenje jeste znanje općenito, svjesnost i obavještenje. Ponekad se upotebljava za partikularnu percepciju, a drugi put za prepoznavanje. Katkad se koristi i za nauku koja sa sigurnošću odgovara stvarnosti. Postoje i neke debate u filologiji i etimologiji o stranim sinonimima, što ovdje nema potrebe navoditi.

Znanje kao subjekt epistemologije kao nauke može se shvatiti da ima bilo koje od spomenutih značenja ili neko drugo. Ustvari, ono se temelji na dogovoru. Međutim pošto se cilj razmatranja problema spoznaje ne odnosi ni na jednu posebnu vrstu znanja, bolje je koristiti ovo općenito značenje koje odgovara znanju u općenitom smislu.

Pojam znanja je jedan od najjasnih i po sebi najočitijih pojmova, te ne samo da nema potrebu ni za kakvom definicijom, nego je njegova de­finicija nemoguća jer nema očitijih termina kojima bi se ono definiralo.

Fraze i iskazi koji se u filozofskim i logičkim knjigama koriste kao definicije znanja i nauke nisu autentične. Svrha njihovog navođenja je pobliže određivanje njegovih primjera u nekim pojedinačnim naukama ili poljima istraživanja, kao što logičari definiraju znanje kao “stjecanje slike nečega u umu”, a svrha ove definicije jeste pobliže određivanje nji­hovog namjeravanog primjera, a to je “stečeno znanje”. Drugi put de­finicija upućuje na gledište koje se tiče nekih problema ontologije (bitka) kod nekih filozofa koji znanje definiraju kao “prisustvo nečeg nemateri­jalnog u nečem drugom nematerijalnom”, ili “prisustvo neke stvari u nematerijalnom biću”. Svrha ovih definicija jeste da se navede njihov stav o nematerijalnoj prirodi znanja i znajućeg subjekta.

Ako hoćemo objasniti znanje, bolje je reći da je ono prisustvo same stvari, njene partikularne forme ili njenog općeg pojma u nematerijalnom egzistentu. Pored toga, trebamo reći da za znanje nije nužno da onaj koji ga posjeduje bude nešto drugo od objekta koji se zna. Moguće je, kao u slučaju svijesti o samom sebi, da ne bude razlike između onoga koji zna i objekta tog znanja. Ustvari, u takvim slučajevima jedinstvo je savršen primjer prisustva. Definicijom koju smo dali za riječ znanje, episte­mologiju možemo definirati kao “nauku koja raspravlja o ljudskom znanju, o vrednovanju njegovih vrsta i o kriterijima njihove ispravnosti”.

Dvanaesta lekcija

OČITOST PRINCIPA EPISTEMOLOGIJE PO SEBI

Priroda ovisnosti filozofije o epistemologiji

Razumijevanjem pojma znanja šire, u smislu koji obuhvata svaku vrstu svijesti i percepcije, mogu se predstaviti mnoge teme episte­mologije, od kojih neke formalno ne spadaju u nju, poput onih koje se tiču objave, inspiracije i vrsta mističkog otkrovenja i intuicije. Međutim jedan problem o kom se obično raspravlja u ovoj grani filozofije tiče se čula i razuma. Ipak, mi ovdje ne možemo raspravljati o svim pitanjima jer je naša glavna namjera objasniti vrijednost intelektualne percepcije te potvrditi istinitost filozofije i valjanost racionalnih metoda. Iz tog razloga, predočit ćemo samo one teme koje su korisne za metafiziku i te­ologiju te usput i za neke druge oblasti filozofije, poput filozofske psi­hologije i filozofske etike.

Sada se može postaviti pitanje: Koje su to temeljne premise koje po­državaju epistemologiju i na koji se način one mogu dokazati?

Odgovor glasi: epistemologija u svojim subjektima nema potrebu za posuđenim aksiomima, budući da njena pitanja mogu biti razjašnjena samo na po sebi očitim primarnim osnovama (badīhiyyāte awwaliyyah).

Moguće je da se ovdje postavi i drugo pitanje, koje glasi: Ako ri­ješenja problema ontologije i drugih nauka, do kojih se stiže racionalnim metodama, ovise o tome da li razum ima ili nema sposobnost da riješi ova pitanja  - zar to ne podrazumijeva da i prva filozofija (metafizika) ima potrebu za epistemologijom da bi osigurala temeljne aksiome filo­zofije, iako je rečeno da filozofija nema potrebu ni za jednom drugom naukom.

Na drugim mjestima naveli smo odgovor na ovo pitanje. Ovdje da­jemo još precizniji odgovor. Prvo, premise koje su izravno potrebne metafizici zapravo jesu po sebi očiti sudovi i nemaju potrebu za doka­zom, a objašnjenja ovih sudova u logici i epistemologiji uistinu su prije tumačeća i razjašnjavajuća nego argumentirajuća, odnosno ona su sred­stvo usmjeravanja pažnje razuma ka istini koju on shvata bez potrebe za razlozima. Razlog zbog kojeg se raspravlja o ovoj vrsti suda u tim nau­kama jeste to što su se o njima pojavila kriva shvatanja, koja se pretva­raju u sumnje, kao u slučaju po sebi najočitijeg suda o nemogućnosti kontradikcije (da npr. neko i bude i ne bude na istom mjestu). Neki su čak smatrali da ne samo da kontradikcija nije nemoguća, već da ona predstavlja osnovu sve stvarnosti.

Sumnje koje su se pojavile u vezi sa vrijednošću racionalnog znanja skrojene su iz istog materijala. Ove rasprave poduzete su upravo da bi se odgovorilo na ove sumnje i da bi se iz uma izbacila takva kriva shvatanja. Zaista, uvrštavanje ovih sudova u teme logike i epistemologije jeste znak pažnje i ljubaznosti prema onima koji su sumnjičavi. Ako neko nije prihvatio vrijednost racionalnog znanja, premda nesvjesno, kako se onda može raspravljati s njim na temelju racionalnog dokaza. Čak i ar­gumenti izneseni u prilog takvih sumnji bili bi racionalne naravi (obratite pažnju na ovo).

Drugo, potreba filozofije za načelima logike i epistemologije označava primjenu znanja na znanje. Da objasnimo: Neko čiji um nije zatrovan sumnjom može doći do pouzdanog zaključka u vezi sa većinom pitanja, a da njegovo zaključivanje bude u skladu sa logičkim principima, bez potrebe da obrati pažnju na njih i bez dodatnog znanja - tj. potrebe da se njegovo zaključivanje podudara sa prvom formom silogizma i uvjetima koji vladaju u njemu - ili bez svjesnosti činjenice da postoji specifičan razum koji shvata ove premise i prihvata valjanost zaključaka koji iz njih slijede.

S druge strane, može se desiti da pojedinci, s ciljem opovrgavanja ra­cionalizma ili metafizike primjenjuju zaključivanje, nesvjesni racionalnih metafizičkih premisa koje koriste, ili - da bi opovrgnuli pravila logike - oni svoje zaključivanje mogu temeljiti na samim pravilima logike. Isto tako, da bi čak pobili nepovredivost zakona o kontradikciji, oni mogu pribjeći samom tom principu, nesvjesni njega. A ako bi im se reklo: “Ovo vaše zaključivanje je i tačno i netačno”, oni bi bili uznemireni i ovakvo rasuđivanje bi smatrali lakrdijom.

Prema tome, ovisnost filozofskog argumentiranja o principima logike ili principima epistemologije zapravo nije kao potreba koju (klasične) nauke imaju za principe svojih subjekata. To je prije sekundarna potreba koja uključuje ovisnost principa rečenih nauka o samima sebi. Znači postoji potreba za dodatnom potvrdom unutar same nauke, kao u slučaju po sebi očitih sudova o kojima je rečeno da ovise o nemogućnosti kon­tradikcije. Jasno je da ovisnost po sebi očitih sudova o ovom principu nije iste naravi kao ovisnost spekulativnih sudova o po sebi očitim su­dovima. U suprotnom bi se razlika između po sebi očitih i spekulativnih sudova izgubila te bi najmanje jedan sud – po principu nemogućnosti kontradikcije – morao biti prihvaćen kao po sebi očit.

Mogućnost spoznaje

Svaka razuman čovjek uvjerenja je da zna nešto i da može znati nešto. Zato i ulaže trud da bi dobio informacije koje se tiču njegovih pot­reba ili interesa, a najbolji znak ove vrste truda jeste ono što su naučnici učinili otkrivajući različita polja nauka i filozofije. Stoga mogućnost i zbiljnost nauke nije nešto što bi ijedna razumna osoba, čije misli nisu pomućene sumnjom porijekla, odbacila ili čak imala rezerviranost. Ono što je otvoreno za raspravu i ispitivanje i o čemu je razložno imati neslaganja jeste prepoznavanje granice ljudskog znanja i određivanje sredstava za dosezanje određene vrste znanja, način razlikovanja isprav­nog od neispravnog mišljenja i ovome slična pitanja.

Kao što je ukazano u prethodnim raspravama, u Evropi su se više puta pojavljivali opasni talasi skepticizma koji su progutali čak i velike mislioce. Historija filozofije pamti škole mišljenja – sofizam, skeptici­zam i agnosticizam – koje su u potpunosti poricale znanje. Najbolje ob­jašnjenje potpunog poricanja znanja (ako je ova optužba ispravna) jeste to što su žrtve ovog stava bile pogađane teškim oblikom sumnjičavosti, stanjem koje na neke ljude štetno djeluje i u pogledu raznih drugih pi­tanja. Zapravo, ovo stanje moglo bi se smatrati jednom vrstom umne poremećenosti. Bilo kako bilo, bez zalaženja u historijsko istraživanje o postojanju ovakvih ljudi i bez ispitivanja motivacije koja leži iza ovakvih stavova ili istinitosti pripisivanja ovakvih stavova onima za koje se tvrdi da su ih imali, mi ih uzimamo kao stvari koje traže odgovor prikladan filozofskoj raspravi, ostavljajući da se pitanje historijskih činjenica utvrdi historijskim istraživanjem.

Pregled tvrdnji skeptika

Ono što je preneseno od iskaza sofista i skeptika može se tretirati dvojako: prvi se tiče onoga što su rekli o postojanju i bitku, a drugi onoga što su izrekli o nauci i znanju. Drugim riječima, njihovi iskazi imaju dva aspekta: jedan se odnosi na subjekt ontologije, a drugi na epistemologiju. Naprimjer, Gorgiji, jednom od najekstremnijih sofista, pripisuje se sljedeće zapažanje: “Ništa ne postoji. A i da nešto postoji, ono je nespoznatljivo. Čak i da ima znanja o bitku, ono ne bi moglo biti prene­seno drugima.” Prvi dio ovoga zapažanja je o bitku i o tome se raspravlja u ontologiji. No drugi dio je bitan za našu sadašnju raspravu – episte­mologiju, te ćemo, prirodno, o tome sada raspravljati, dok će prvi dio biti istražen u raspravama ontologije.

Prvo, moramo primijetiti sljedeće: Svi koji sumnjaju u sve, ne mogu sumnjati i u svoju vlastitu egzistenciju, u egzistenciju svoje sumnje, u svoje moći percepcije kao što su viđenje i slušanje, kao ni u egzistenciju umskih formi i svojih psiholoških stanja. Ako neko i iskaže sumnje u ovim slučajevima, on je ili bolestan i treba ga liječiti, ili laže i pokazuje zle namjere, pa ga treba ispraviti i prekoriti. Također, neko ko govori i raspravlja ili piše knjigu ne može sumnjati u postojanje nekog dijela te rasprave ili u postojanje papira ili olovke kojom piše. U krajnjem, moglo bi se reći da se (kod skeptika) opažaju sve stvari u sebi, ali da se sumnja u njihovu egzistenciju u vanjskom svijetu. Kao što izlazi na vidjelo iz is­kaza Berkeleya i nekih drugih idealista, oni su prihvatili sve objekte per­cepcije kao puke forme unutar uma, ali su porekli njihovu vanjsku eg­zistenciju. Ipak, oni su prihvatili egzistenciju drugih ljudi koji imaju umove i percepcije. Ovaj stav nije potpuno poricanje znanja i egzisten­cije, već poricanje materijalnih bića, a sumnja u njih u značenju je sum­nje u neke objekte spoznaje.

Sada, ako neko tvrdi da sigurno znanje nije moguće, postavlja mu se pitanje da li on to zna, ili sumnja i u to. Ako odgovori da zna, onda je makar jedna sigurno poznata stvar priznata, a njegova tvrdnja time je na­rušena. Ako, pak, kaže da ne zna, to znači da odobrava mogućnost sigur­nog znanja. Drugim riječima, njegov vlastiti govor pokazan je nepouz­danim. A ako neko kaže da sumnja u mogućnost posjedovanja znanja i postojanja konačnog znanja, bit će upitan da li on zna da ima takve sum­nje ili ne. Ako odgovori da zna da ima takve sumnje, onda nije priznata samo mogućnost, već i zbiljnost znanja. Ako, pak, kaže da sumnja i u samu svoju sumnju, takav govor je produkt ili bolesti ili loše namjere, te ne zahtijeva teorijski odgovor.

U odgovoru onima koji zastupaju tezu o relativnosti sveg znanja, koji tvrde da nijedan sud nije ispravan apsolutno, univerzalno i vječno, može se postaviti pitanje da li je sama njihova tvrdnja ispravna apsolutno, uni­verzalno i vječno, ili je relativna, partikularna i privremena. Ako ona stoji uvijek, u svim slučajevima, bez ograničenja i uvjeta, onda je istinita. U tom slučaju makar je jedan apsolutan, univerzalan i vječan sud dokazan. Ako je i to znanje relativno, to znači da u nekim slučajevima nije is­pravno, a i u slučajevima kada je neodrživo postoje neki sudovi koje su apsolutni, univerzalni i vječni.

Odbacivanje sumnji skeptika

Jedna od sumnji na koju se sofisti i skeptici oslanjaju i koju su izrekli u raznim formama jeste sljedeća: Neko nekad posredstvom čula postigne sigurnost u postojanje nečega, ali naknadno uvidi da je počinjena greška. Tako on spozna da čulna percepcija nije nužno pouzdana. Iz toga pro­izlazi da se pojavljuje vjerovatnoća da i druge njegove čulne percepcije mogu biti pogrešne, i da može doći dan u kom će greške u percepcijama postati očite. Isto tako, ponekad čovjek na racionalnim osnovama nalazi neko načelo pouzdanim, ali poslije spozna da je njegovo rasuđivanje bilo netačno i da je njegova sigurnost pretvorena u sumnju. Tako postaje poznato da ni intelektualno rasuđivanje nije nužno pouzdano. Na isti način mogućnost greške zahvata i druge intelektualne percepcije. Zaklju­čak je da ni čula ni razum nisu pouzdani. Čovjeku preostaje samo sum­nja.

Odgovor bi bio sljedeći:

1.      Svrha ovog argumenta je da se dođe do zaključka o valja­nosti skepticizma i do znanja o njegovoj istinitosti kroz ra­suđivanje, a u najmanju ruku da se druga strana navede da prihvati njihovo gledište, odnosno oni očekuju da će druga strana dosegnuti znanje o valjanosti njihovih tvrdnji, a istovremeno tvrde da je dosezanje znanja potpuno nemoguće.

2.      Otkrivanje grešaka u čulnim i umskim percepcijama po­drazumijeva znanje da ove percepcije ne odgovaraju stvarnosti. Ovo nužno implicira da se prihvata postojanje znanja o greškama u percepciji.

3.      Sljedeća implikacija je da znaju da postoji stvarnost sa ko­jom nije saglasna njihova pogrešna percepcija. U suprotnom, ne bi bilo pojma - greška u percepciji.

4.      Još jedna implikacija je to što im mora biti poznato da su same njihove pogrešne percepcije i njihove umske forme oprečne stvarnosti.

5.      Napokon, postojanje onoga ko je u zabludi te njegovih čula i razuma mora biti prihvaćeno.

6.      Samo ovo rasuđivanje je racionalni argument (ma kako pogrešan) i oslanjanje na njega jeste smatranje razuma i njegovih percepcija pouzdanim.

7.      Pored ovoga, ovdje se pretpostavlja i drugo znanje, a to je da pogrešne percepcije, budući da su pogrešne, ne mogu biti tačne. Dakle, argument skeptika sam po sebi implicira prihvatanje nekoliko primjera znanja. Kako onda neko može u potpunosti poricati mogućnost znanja ili sumnjati u njega?

Svi ovi odgovori opovrgavaju argument skeptika. Analizirajući ga i izlažući njegovu pogrešnost, valjanost i greške čulnih percepcija doka­zujemo uz pomoć rasuđivanja. Međutim, kao što je ranije rečeno, nije tačno da otkriće greške u intelektualnim percepcijama zahvata i sve druge intelektualne percepcije jer mogućnost greške može se desiti samo u spekulativnim, odnosno u percepcijama koje nisu po sebi očite. No, po sebi očiti sudovi razuma, koji su osnova filozofskih dokaza uopće ne dopuštaju mogućnost greške. Objašnjenje njihove nepogrešivosti bit će dato u devetnaestoj lekciji.

Povratak na sadržaj