autor: Ajatollah Mizbah Yazdi, 

Naziv: ISLAMSKA FILOZOFIJA

 Preveo s engleskog: hfz. Ensar Karaman 

Uvodnu riječ napisao predavač na predmetu filozoije: Prof.mr.Mohammad Reza Peysepar

DIOBE ZNANJA

  U potrazi za kamenom temeljcem znanja

U prethodnoj lekciji spomenuto je da su neko znanje i neke percep­cije potpuno neosporni. Usto, razlozi koje su naveli skeptici da bi opravdali svoja iskrivljena gledišta utemeljena na njihovom potpunom poricanju znanja utjelovljuju i zahtijevaju nekoliko primjera znanja. S druge strane, znamo da sve naše znanje i sva naša uvjerenja nisu tačna i podudarna sa stvarnošću, a osim toga, u mnogim slučajevima sami uo­čavamo neke neispravnosti. S obzirom na ove dvije stavke,  nameće se pitanje razlika u mnoštvu ljudskih percepcija - od kojih su neke ne­pogrešive i neosporne, dok su druge pogrešive i sumnjive - te kako možemo uočavati tu razliku među njima. Poznato je da je Descartes po­kušao ustanoviti čvrstu filozofiju da bi pobio skepticizam, a kao temelj svoje filozofije upotrijebio je neospornost same sumnje. Osim toga, eg­zistencija ega onoga koji sumnja i misli prirodna je posljedica koja se zasniva na tom temelju. On je jasnoću i razgovijetnost predstavio kao kriterij neospornosti, što je učinio mjerilom razlikovanja ispravnih od neispravnih ideja. On je također pokušao koristiti matematički pristup u filozofiji, i ustvari je pokušao uvesti novu logiku.

Trenutno nismo u poziciji da vrednujemo Descartesovu filozofiju ni da ispitamo do kog je stepena bio uspješan u zadaći koju je sebi postavio. Samo ćemo spomenuti da je uzimanje sumnje za početnu tačku u raspravi sa skepticima razborito, kao što se vidi u prethodnoj lekciji. Me­đutim ako bi neko smatrao da ništa nije sasvim očito i izvjesno te da čak i egzistencija onoga koji sumnja mora biti izvedena iz sumnje, to ne bi bilo valjano. Egzistencija svjesnog i mislećeg ega barem je toliko jasna i neo­sporna koliko i egzistencija sumnje, koja je jedno od njegovih stanja.

Također, jasnoća i razgovijetnost ne mogu se smatrati glavnim kriterijem razlikovanja ispravnih i neispravnih ideja jer sam ovaj kriterij nije dovoljno jasan, razgovijetan i oslobođen dvosmislenosti, te nije oz­biljno i odlučno mjerilo, pa, prema tome, ne može otkriti tajnu ne­pogrešivosti određenih vrsta percepcije. Dakako, i o drugim stavovima Descartesa se da nadugo i naširoko raspravljati, no takvo istraživanje išlo bi izvan okvira naše trenutne studije.

Prva dioba nauke

Prva dioba znanja koju ćemo razmatrati jeste podjela na:

o        znanje koje se posjeduje izravno iz biti (dhāt)[1] poznatog objekta, gdje se stvarna autentična egzistencija objekta spoznaje otkriva znajućem subjektu, odnosno onome koji percipira,

o        te znanje u kojem onaj koji zna nije opazio niti se osvjedo­čio u vanjsku egzistenciju objekta znanja, već ga postaje svjestan posredovanjem nečega što ga predstavlja, a naziva se “formom” (sūrat) ili “umskim pojmom” (mafhūm dhihnī).

Prva vrsta znanja zove se “prisutno znanje” ('ilm hudūrī), a druga “stečeno znanje” ('ilm husūlī), tj. znanje koje se stječe pojmovnim pred­stavljanjem.

Dioba znanja na ove dvije vrste je razumna, i definitivna te se, u ovom pogledu, pored ovih dvaju vrsta ne može pretpostaviti nikakvo treće stanje, odnosno nema tog znanja koje nije jedna od ovih dviju vrsta. Ili između onoga ko zna i biti objekta koji se zna ima posrednik, čijim se posredstvom postigla svijest o objektu, i u tom slučaju znanje je “ste­čeno”, ili takav posrednik ne postoji, i u tom slučaju bit će “prisutno znanje”. Ipak, postojanje ovih dviju vrsta znanja u čovjeku traži objašn­jenje.

Prisutno znanje

Znanje i svijest koju svako ima o sebi kao egzistentu koji opaža je znanje koje se ne može poreći. Čak ni sofisti koji su čovjeka smatrali mjerom svih stvari nisu poricali egizstenciju samog čovjeka ni znanje koje čovjek ima o sebi.

Naravno, ovo znači da sam čovjek, njegov ego, jeste onaj koji per­cipira, koji misli, koji je svjestan samoga sebe svojim unutarnjim osvje­dočenjem (šuhūd), a ne posredstvom osjeta ili iskustva, niti pomoću formi ili umskih pojmova. Drugim riječima, on sam je to znanje, i u ovom znanju i svijesti nema mnoštva ni različitosti između znanja, onoga koji zna i onoga što se zna. Kao što je ranije spomenuto, jedinstvo onoga koji zna i onoga što se zna savršen je primjer prisustva poznatog objekta u onome ko zna. S druge strane, svijest čovjeka na osnovu boje, oblika i drugih svojstava tijela nije poput ovoga, nego je dobijena vidom, dodi­rom i drugim čulima, te posredstvom umskih formi.

Unutar tijela postoje brojni unutrašnji organi kojih nismo svjesni, osim ako ih upoznamo posredstvom njihovih znakova i učinaka, ili ih postanemo svjesni izučavanjem anatomije, fiziologije i drugih biologi­jskih nauka.

Nadalje, ovo znači da je takvo znanje jednostavno, nerasčlanjivo i ne može se analizirati, ono nije poput sudova: “Ja jesam”, ili: “Ja postojim”, koje se sastoje od nekoliko pojmova. Prema tome, značenje “znanja o sebi” jeste upravo ova intuitivna, jednostavna i izravna svijest o našim dušama. Ovo znanje i svijest jeste suštinska karakteristika “znanja o sebi”. Na primjerenom mjestu (u ovoj knjizi) dokazano je ovo – da je duša nematerijalna i da je svaka nematerijalna supstanca svjesna same sebe. Ova pitanja tiču se ontologije i filozofske psihologije, te, prema tome, ovdje nije pravo mjesto gdje bi se raspravljalo o njima.

Naša svijest o našim psihološkim stanjima, osjećajima i strastima predstavlja slučajeve izravnog prisutnog znanja. Kada postanemo uplašeni, postajemo izravno svjesni svog psihološkog stanja, bez ikakvog posrednika, bez posredovanja bilo koje forme ili umskog pojma. Kada osjećamo ljubav prema nekome ili nečemu, ovu težnju pronalazimo un­utar sebe direktno. Kada odlučimo nešto uraditi, svjesni smo svoje od­luke i volje. Bojati se nečega, voljeti nešto ili odlučiti nešto uraditi - besmisleno je bez svijesti o strahu, ljubavi ili volji. Iz istog razloga, postojanje naših sumnji ili pretpostavki je neporecivo. Niko ne može tvrditi da nije svjestan svoje sumnje i da sumnja u postojanje svoje sum­nje!

Još jedan primjer prisutnog znanja jeste znanje koje čovjek ima o svojoj moći percepcije i motoričkim moćima. Svijest koju čovjek ima o svojoj moći mišljenja i zamišljanja ili o svojim motoričkim moćima jeste prisutno znanje i izravna je. Ovo se ne zna posredstvom formi ili umskih pojmova. Iz tog razloga čovjek nikad ne čini grešku pri njihovom korištenju. Naprimjer, on nikad ne koristi moć percepcije umjesto mo­toričkih moći, niti koristi moć kretanja mjesto mišljenja o nečemu. Među stvarima koje su poznate po prisustvu jesu i same forme i umski pojmovi, koji nam nisu poznati posredstvom drugih formi ili umskih pojmova. Da je za znanje o bilo čemu nužno da se dobija pomoću formi ili umskih pojmova, čovjek bi morao znati svaku umsku formu posredstvom neke druge forme, a znanje te druge nekom trećom... Na taj način, za sve što znate morali biste znati bezbroj drugih stvari i posjedovati bezbroj drugih umskih formi.

Ovdje se može postaviti sljedeće pitanje: Ako je prisutno znanje stvar po sebi poznata, onda postaje nužno da umske forme budu i prisutno i stečeno znanje, budući da će ove forme s jednog aspekta biti poznate po prisustvu pa će tada biti prisutno znanje, a s drugog aspekta pretpostavlja se da su one primjeri stečenog znanja o izvanjskim stvarima. Kako je onda moguće da jedno znanje bude i prisutno i stečeno?

Odgovor je da umske forme (slike) imaju svojstvo odražavanja van­jskih formi i predstavljanja izvanjskih stvari. Sve dok su one sredstva za poznavanje izvanjskih stvari, smatraju se stečenim znanjem. S obzirom na činjenicu da su umske forme prisutne u osobi i ona ih je izravno svjesna, one se svrstavaju u prisutno znanje. Ova dva aspekta međusobno su različita: aspekt njihovog bivanja prisutnim jeste izravna svijest osobe o njima, a aspekt njihove stečenosti jeste njihovo predstavljanje izvan­jskih stvari.

Da bismo ovo dodatno objasnili, poslužit ćemo se analogijom ogle­dala. Ogledalo možemo posmatrati na dva različita načina. Jedan je način onoga ko želi kupiti ogledalo, pa ga zagleda sa obiju strana kako bi uvidio da nije slomljeno i oštećeno. Drugi je način onoga ko ga koristi, kao kada gledamo u ogledalo da vidimo svoje lice. Iako gledamo u ogle­dalo, naša pažnja je usmjerena na naše vlastito lice, a ne na njega.

Sopstvo također može neovisno posmatrati umske slike, i u tom slu­čaju kažemo da su one percipirane prisutnim znanjem. Umske slike mogu biti i sredstvo pomoću kojeg mogu biti upoznate vanjske stvari ili osobe, i u ovakvom slučaju kažemo da se radi o stečenom znanju. Treba zapaziti da svrha ovog objašnjenja nije privremeno razdvajanje ovih dvaju znanja, već razlikovanje dvaju njihovih aspekata, a da iz toga nužno ne proizađe zaključak kako umska slika spoljnih objekata nije spoznatljiva sopstvu niti da sopstvu tada manjka aspekt prisutnog znanja.

Razlog nepogrešivosti prisutnog znanja

Obraćanjem pažnje na objašnjenja data o prisutnom i stečenom znanju te razlici među njima, postaje jasno zašto znanje o sopstvu i znanje o stanjima sopstva, a isto tako i drugi slučajevi prisutnog znanja, jesu u osnovi nepogrešivi – jer je u ovim slučajevima uočena sama stvar­nost. Nasuprot ovome, u slučajevima stečenog znanja, forme i umske predstave igraju posredničku ulogu i moguće je da ne bude potpune po­dudarnosti sa izvanjskim stvarima i osobama.

Drugim riječima, greška u percepciji zamisliva je onda kada između onoga ko percipira i percipiranog entiteta postoji posrednik - znanje je tada ostvareno pomoću tog posrednika. U takvom slučaju javlja se pi­tanje da li forma ili pojam koji posreduje između onoga ko percipira i percipiranog objekta predstavlja percipirani objekt vjerno, te da li mu u potpunosti odgovara ili ne. Sigurnost u valjanost percepcije neće se potići osim ako se dokaže da ova forma ili ovaj pojam tačno odgovaraju per­cipiranom objektu. Međutim u slučaju da su percipirana stvar ili osoba prisutni pred onim ko percipira, bez ikakvog posrednika njegovoj vlasti­toj egzistenciji, ili su sjedinjeni s njom, u tom slučaju ne može se pret­postaviti nikakva greška i ne može se postaviti pitanje da li znanje odgovara onome što se zna ili ne, jer u ovom slučaju znanje jeste upravo ono što se zna.

Dakle, značenje istine i greške u percepciji sada je postalo jasno. Istinita je ona percepcija koja odgovara stvarnosti i u potpunosti je ob­jelodanjuje, a greška je uvjerenje koje se ne podudara sa stvarnošću.

Istovremenost stečenog i prisutnog znanja

Ovdje ćemo spomenuti jednu značajnu stavku. Naime, um uvijek us­lika ono što se nalazi pred njim poput kakve automatske mašine. Iz tih slika on dobija posebne forme i predstave koje zatim analizira i interpre­tira. Naprimjer, kada neko postane uplašen, njegov um uslika to stanje straha i može ga se sjetiti nakon što ono prođe. Osim toga, um shvata univerzalni pojam straha i pripajanjem tome drugih pojmova projicira ga kao sud tipa: “Ja se bojim”, “Imam strah”, ili: “Strah postoji u meni.” Um na temelju svog ranijeg znanja čudesnom hitrinom interpretira pojavu ovog psihološkog stanja i prepoznaje njen uzrok.

Čitav ovaj umski proces, koji je vrlo brzo okončan, različit je od stanja straha i prisutnog znanja o njemu. Ipak, njegova istovremenost sa prisutnim znanjem često je izvor greške. Neko misli da pošto strah uviđa prisutnim znanjem, da i njegov uzrok upoznaje prisutnim znanjem, no ono što je shvaćeno prisutnim znanjem jeste jednostavno, bez ikakve forme ili pojma i lišeno je svake interpretacije, te zato ne ostavlja mo­gućnost greške. Nasuprot njemu, istovremena interpretacija toga pripada stečenim percepcijama koje po sebi ne daju garanciju istinitosti i podu­darnosti sa stvarnošću. Ovim objašnjenjem postaje jasno kako i zašto nastaju greške u nekim slučajevima stečenog znanja. Naprimjer, neka osoba osjeća da je gladna i misli da joj treba hrane, no to je lažni apetit i njoj zapravo nije potreban obrok. Razlog leži u tome što je ono što je do­bijeno iz nepogrešivog prisutnog znanja stvorilo specifični osjećaj - koji udružen sa umskom interpretacijom utemeljenom na usporedbi sa ranijim takvim osjećajima - dolazi do zaključka da je uzrok gladi potreba za hranom. Ova usporedba ipak je pogrešna i zbog nje nastaje greška u određivanju uzroka u umskoj interpretaciji. Greške koje nastaju u mis­tičkim otkrovenjima iste su prirode. Stoga je nužno biti potpuno precizan u određivanju prisutnog znanja i nužno je razlikovati ga od njemu pridruženih umskih interpretacija, da se ne bi kao rezultat te zabune otišlo u zabludu.

Gradacija prisutnog znanja

Još jedna spomena vrijedna stvar jeste to da svi slučajevi prisutnog znanja nisu jednaki po intenzitetu. Ponekad je prisutno znanje dovoljno jako i intenzivno da ga je čovjek svjestan, dok je drugi put tako slabo i mutno da ga je čovjek samo polusvjestan ili čak uopće nije svjestan.

Nekad je razlika u razinama prisutnog znanja uzrokovana razlikom u razinama egzistencije percipirajućih subjekata. Drugim riječima, u mjeri u kojoj je sopstvo slabo u pogledu stepena egzistencije, i njegovo pris­utno znanje bit će slabo i mutno.

S druge strane, što je stepen njegove egzistencije savršeniji, njegovo prisutno znanje bit će savršenije i svjesnije. Ovo objašnjenje ovisi o ob­jašnjenju gradacije egzistencije i stepena čovjekovog savršenstva, što će biti dokazano u drugoj oblasti filozofije. Ovdje, tek, možemo na temelju ovih dvaju načela prihvatiti da je moguće da prisutno znanje bude jako ili slabo.

Prisutno znanje pri raznim psihološkim stanjima također može imati različite oblike jačine i slabosti. Naprimjer, kada neka bolesna osoba koja osjeća bol i opaža ga prisutnim znanjem vidi bliskog prijatelja i usmjeri pažnju na njega, više ne opaža taj bol. S druge strane, u trenucima samoće, a posebno u tami noći gdje nema ničega ka čemu bi usmjerio svoju pažnju, ona osjeća jači bol, a uzrok toga je jak intenzitet njegove pažnje.

Razlike u stepenima prisutnog znanja mogu utjecati na umske inter­pretacije povezane sa stepenima jačine ili slabosti. Primjera radi, iako čovjek najnižih razina ima prisutno znanje o sebi, može se desiti da zbog slabog intenziteta ovoga znanja on smatra da je odnos između njegovog sopstva i tijela odnos identičnosti, te da zaključi da je stvarnost sopstva upravo ovo materijalno tijelo ili pojave vezane za njega, no kada se postigne savršeniji stepen prisutnog znanja, kada se supstanca sopstva usavrši, takva greška više neće moći nastati.

Isto tako, dokazano je da čovjek ima prisutno znanje o svom Gospo­daru, ali zbog niske razine egzistencije te zbog pažnje posvećene tijelu i materijalnome, ovo znanje postaje nesvjesno. Ipak, usavršavanjem samoga sebe, smanjivanjem posvećenosti tijelu i materijalnim stvarima te jačanjem usmjerenosti srca ka Uzvišenom Bogu, isto ovo znanje doseg­nut će stadij jasnoće i svjesnosti, i to će ići sve dok čovjek ne kaže: “Ima li ikakvog očitovanja (nečega) mimo Tebe?”[2]

Povratak na sadržaj