autor: Ajatollah Mizbah Yazdi, 

Naziv: ISLAMSKA FILOZOFIJA

 Preveo s engleskog: hfz. Ensar Karaman 

Uvodnu riječ napisao predavač na predmetu filozoije: Prof.mr.Mohammad Reza Peysepar

STEČENO ZNANJE

Nužnost istraživanja stečenog znanja

Vidjeli smo da prisutno znanje (ilme huduri) označava pronalaženje same stvarnosti i da zato u njemu nema nikakve sumnje ni kolebanja. Međutim znamo da je opseg prisutnog znanja ograničen i ono samo po sebi ne može osigurati rješanje problemā epistemologije. Kad ne bi bilo načina da utvrdimo činjenice putem stečenog znanja, ne bismo mogli logički prihvatiti konačne teorije ni u jednoj nauci, a čak i po sebi očiti prvi principi izgubili bi izvjesnost i nužnost, te bi od njih ostali samo na­zivi “po sebi očiti” i “nužni”. Otuda je nužno nastaviti naše nastojanje da vrednujemo stečeno znanje i dosegnemo kriterij njegove tačnosti. Radi toga ćemo istražiti različite vrste stečenog znanja.

Predodžba i potvrda

Logičari dijele znanje dvojako na:

o        predodžbu (tasawwur),

o        i potvrdu (tasdīq).

Zapravo, oni su opći pojam znanja ograničili na stečeno znanje, a s druge stane, proširili su ga tako da ono obuhvati i jednostavne predodžbe.

Doslovno značenje tasawwura jeste stvoriti sliku, predodžbu te steći neku formu, a u terminologiji logičara on označava jednostavnu umsku pojavu koja ima svojstvo otkrivanja nečega izvan sebe, kao što je pre­dodžba o planini Damavand i pojmu planine.

Doslovno značenje tasdīqa je smatrati istinitim i priznati, a u termi­nologiji logičara i filozofa koristi se u dvama sličnim značenjima (i u ovom pogledu smatra se dvosmislenim):

a)      kao logička tvrdnja koja u jednostavnoj formi uključuje subjekt, predikat i sud o jedinstvu;

b)      sam sud koji je jednostavna stvar i pokazuje nečije uvjerenje u jedinstvo subjekta i predikata.

Neki moderni zapadni logičari smatraju da potvrda (tasdīq) znači prijenos misli sa jedne predodžbe na drugu, na temelju pravilā o udruživanju predodžbi. Ipak, ova zamisao je netačna jer niti je potvrda nužna svugdje gdje ima udruživanja predodžbi niti je potrebno udruživanje predodžbi svugdje gdje ima potvrde. Potvrda ustvari počiva na sudu i upravo je ovo razlika između neke tvrdnje i nekih predodžbi, koje se nizaju jedna za drugom u umu i koje su dobijene bez ikakvog međusobnog odnosa.

Sastavni dijelovi tvrdnji

Znamo da je potvrda u smislu suda nešto jednostavno, ali se sudovi u smislu sastoje od nekoliko dijelova. O sastavnim dijelovima sudova izre­čeno je nekoliko različitih stavova.

Pošto bi pregled svih ovih stavova zahtijevao preopširnu raspravu, a takav pregled pripada logici, mi ćemo ih se ovdje samo kratko dotaći. Neki kažu da se svaki predikativni sud (qadiyya hamliyyah) sastoji iz dvaju dijelova: subjekta i predikata. Drugi kao treći dio dodaju odnos ovih dvaju dijelova. Treći, opet, sud o pojavi odnosa ili odsustvu pojave odnosa smatraju četvrtim dijelom sudova.

Neki naučnici razlikuju afirmativne i negativne sudove i kažu da u slučaju negativnih sudova sud i ne postoji, već to prije smatraju slučajem negacije suda. Drugi poriču postojanje odnosa u jednostavnim egzisten­cijalnim sudovima (halliyyah basītah), tj. sudovima koje dokazuju postojanje subjekta u vanjskom svijetu, i u primarnim predikacijama, od­nosno sudovima u kojima su pojmovni sadržaj subjekta i predikata isti, kao u propoziciji: “Čovjek je razumna životinja.” Ipak, bez sumnje, u logici sud ne može biti bez odnosa i bez presude, jer, kao što smo rekli, potvrda ovisi o presudi, a presuda o odnosu između dvaju dijelova su­dova. Međutim moguće je, sa filozofske i ontološke tačke gledišta, da postoje razlike među sudovima.

Dioba predodžbi

Iz jednog ugla, predodžbe se mogu podijeliti na univerzalne i parti­kularne. Univerzalna predodžba je pojam koji može predstavljati brojne stvari ili osobe, kao što je pojam čovjek koji se primjenjuje na milione jedinki. Partikularna predodžba je umska predstava koja predstavlja samo jednog egzistenta, kao što je npr. Sokratova umska predstava.

Svaka predodžba, bila univerzalna ili partikularna, može imati dalju diobu, o čemu ćemo dati kratko objašnjenje.

Čulne predodžbe: U pitanju su jednostavne predodžbe u duši koje proizlaze iz učinaka odnosa čulnih organa i materijalne stvarnosti, kao što su npr. slike nekog prizora koji vidimo očima ili zvuci koje čujemo ušima. Opstanak ove vrste predodžbe ovisi o opstanku odnosa sa van­jskim svijetom. Nakon što se prekine njihov kontakt sa vanjskim svije­tom, one nestaju u vrlo kratkom vremenskom periodu (npr. u jednoj de­setinci sekunde).

Imaginarne predodžbe: Ovo su jednostavne specifične predodžbe u duši koje su naknadne posljedice čulnih predodžbi i veza sa vanjskim svijetom, ali njihov opstanak ne ovisi o vezama sa vanjskim svijetom. Primjer ovoga je umska slika pogleda na vrt koja ostaje u umu i nakon što se zatvore oči, a može biti nanovo oživljena godinama kasnije.

Maštovite predodžbe (wahm): Mnogi filozofi naveli su još jednu vrstu partikularne predodžbe koja se odnosi na partikularna značenja, a objašnjena je kroz primjer osjećaja mržnje koju neke životinje imaju prema nekim drugim – osjećaja koji ih tjera na bijeg. Neki filozofi proširili su ovaj termin tako da obuhvati partikularna značenja općenito, uključujući i čovjekove osjećaje ljubavi i mržnje.

Nesumnjivo, univerzalni pojmovi ljubavi i mržnje jesu vrsta univer­zalnih predodžbi. Oni se ne mogu ubrajati u partikularne predodžbe.

Opažanje pojedinačnih ljubavi ili mržnji u onome ko opaža – u pi­tanju je ljubav koju neka osoba nalazi u sebi ili mržnja koju osjeća prema nekom drugom – zapravo je to prisutno znanje nastalo kao odraz kvaliteta duše, te ga ne možemo smatrati stečenim znanjem.

Osjećaj neprijateljstva koje gaji druga osoba, ustvari nije izravni os­jećaj, već je usporedba sa posredovanim stanjem koje je čovjek pronašao unutar sebe i pripisao ga drugoj osobi. Sudovi o opažanjima životinja zahtijevaju drugu raspravu koju ovdje nemamo priliku nastaviti.

Ono što može biti prihvaćeno kao specifična predodžba, koja proizlazi iz stanjā duše, i koja je pogodna da bude oživljena jeste predodžba slična imaginarnim pedstavama u odnosu na čulne predodžbe. Takvo je sjećanje na određeni strah koji je nastao u nekom trenutku ili određenu ljubav koja je postojala u nekom trenutku. Nužno je napomenuti da se ponekad o predodžbama wahma govori kao o predodžbama koje ne odgovaraju nikakvoj stvarnosti a ponekad se opisuju kao mašte.

Univerzalne predodžbe

Vidjeli smo da se iz jednog ugla predodžbe mogu podijeliti na uni­verzalne i partikularne. Sve vrste predodžbi koje smo do sada razlagali bile su partikularne. Univerzalne predodžbe, koje se nazivaju “po­jmovima razuma – mafhume akli” ili “inteligibilijama” jesu središte važnih filozofskih rasprava i od davnina su bile predmet rasprave.

Od antičkog doba postojali su stavovi po kojima univerzalnih po­jmova u suštini i nema. Termini koji se koriste da se označe univerzalni pojmovi zapravo su dvosmisleni termini koji označuju različite stvari. Naprimjer, termin “čovjek” kojim se označavaju mnoge jedinke je kao neko vlastito ime koje nekoliko porodica koristi da nazove svoju djecu ili kao prezime koje se primjenjuje na sve članove neke porodice.

Zagovornici ove teorije poznati su kao nominalisti. Krajem srednjeg vijeka William od Ockhama priklonio se ovoj teoriji, a kasnije je prihvatio i Berkeley. U modernom dobu, pozitivisti i neke druge škole također se smatraju zagovornicima ovakvog stava.[1]

Druga teorija, slična ovoj maločas navedenoj, jeste da su univerzalni pojmovi mutni neodređeni partikularni pojmovi, i to takvi da su neka obilježja partikularnih formi ispuštena kako bi oni mogli odgovarati i drugim stvarima ili osobama. Naprimjer, naša predodžba o određenoj osobi može se prilagoditi i njenom bratu brisanjem nekih njenih obilježja (brisanjem imena, ostavljanjem prezimena). Brisanjem još više obilježja može se prilagoditi još većem broju ljudi, a nastavljanjem ovim putem predodžba postaje sve općenitija i primjenjuje se na sve više i više ljudi, sve dok se, napokon, ne mogne primijeniti čak i na životinje, ili čak i biljke i minerale, kao što utvara viđena izdaleka zbog mutnoće može odgovarati predodžbi kamena, drveta, životinje ili čovjeka. Zato pri prvom pogledu sumnjamo da li se radi o čovjeku ili nečem drugom. Što se više približimo i što jasnije vidimo, granice vjerovatnoće postaju sve uže, dok na kraju ne ugledamo određenu osobu ili stvar.

I Hume je imao ovakvo uvjerenje o univerzalnim pojmovima, a i mnogi drugi su gajili ovakvo mišljenje o univerzalijama. S druge strane, neki antički filozofi poput Platona insistirali su na zbiljnosti univerzalnih pojmova i čak su smatrali da oni imaju neku vrstu vlastite stvarnosti izvan granica vremena i prostora. Znanje o univerzalijama upoređivano je sa vrstom posmatranja nematerijalnih entiteta i intelektualnih arhetipova (platonske ideje). Ova teorija interpretirana je na različite načine i mnoge druge teorije su nastale iz nje.[2] Tako su neki smatrali da je ljudska duša prije nego je stekla tijelo vidjela intelektualne istine u svijetu nematerijalnih entiteta, a nakon što ga je stekla, zaboravila ih je. Pomnijim gledanjem materijalnih jedinki duša se podsjeti na ove nematerijalne istine i poimanje univerzalija jeste upravo ovo prisjećanje. Drugi, koji ne prihvataju egzistenciju duše prije njenog pripajanja tijelu, čulnu percepciju shvataju kao sredstvo pripremanja samoga sopstva na posmatranje nematerijalnih entiteta.

Posmatranje postignuto ovom moću jeste posmatranje izdaleka, a poimanje univerzalija je to isto posmatranje nematerijalnih stvarnosti iz­daleka, za razliku od gnostičkih otkrovenja koja se postižu različitim vrstama pripreme a dobijaju su iz velike blizine. Neki islamski filozofi, poput Mulla Sadre i allame Tabatabaija prihvatili su ovu interpretaciju.

Najpoznatija teorija univerzalnih pojmova je da su oni posebna vrsta umskih pojmova shvaćenih univerzalno na posebnom stadiju (martabah) razuma. Zato je u jednoj od definicija razum nazvan moću poimanja uni­verzalnih umskih pojmova. Ova teorija pripisana je Aristotelu i prihva­ćena je od strane većine islamskih filozofa.

Uočavajući da prva i druga teorija zapravo podrazumijevaju pori­canje intelektualne percepcije, što je zbirna tačka za razaranje i uništa­vanje metafizike te njeno srozavanje na razinu filološke rasprave i ling­vističke analize, nužno je dalje istraživati ovo pitanje kako bi se pronašlo čvrsto utemeljenje za naše naredne rasprave.

Studija univerzalnih pojmova

Kao što je ranije istaknuto, nominalisti su smatrali da općeniti termini sadrže neku vrstu dvosmislenosti ili nešto slično, kako bi mogli upućivati na brojne jedinke. Zbog toga, da bismo im dali konačan odgovor, nužno je objasniti višeznačnost (muštarak lafzī), gdje se za različite stvari koristi zajednički izraz, i zajednička značenja (muštarak ma'nawī).

Višeznačnost (muštarak lafzī) se javlja kada se jednoj riječi pripisuje nekoliko značenja ili kada se riječ koristi da označi različita značenja kroz višestruke konvencije[3], kao što se “kosa” koristi za vlasi, za strmi proplanak ili livadu, te za oruđe kojim se kosi trava. S druge strane, zajedničko značenje (mushtarak ma'nawī) javlja se kada neki izraz po jednoj konvenciji označava zajednički aspekt brojnih slučajeva i jednim značenjem odgovara svim tim slučajevima. Najznačajnije razlike između višeznačnosti i zajedničkih značenja jesu sljedeće.

1.       Višeznačnost zahtijeva brojne početne konvencije, dok zajedničko značenje ne zahtijeva više od jedne konvencije.

2.       Zajedničko značenje je tačno za potencijalno beskonačan broj jedinki ili primjera, dok je višeznačnost tačna samo za određen broj značenja.

3.       Zajedničko značenje je jedno općenito značenje koje se razumijeva bez potrebe za upoređivanjem, a višeznačnost obuhvata nekoliko značenja čije određivanje zahtijeva određivanje i indikaciju (koji upućuju na značenje).

Sada ćemo, s obzirom na ove razlike, nastaviti našu raspravu o iz­razima kao što su “čovjek”, “životinja” i sl., da vidimo da li svaki od ovih izraza može biti shvaćen kao da ima jedno značenje, bez potrebe za određujućom indikacijom, ili se kada ih neko čuje u umu pojavi nekoliko značenja i ako nema određujuće indikacije, ostajemo zbunjeni na koje je od njih govornik mislio. Nesumnjivo, imena Muhammed, Ali, Hasan i Husejn ne smatramo značenjima riječi “čovjek”. Zato, kada čujemo izraz čovjek, nismo u dvojbi o smislu izraza pa da pitamo koje od značenja ovdje ima taj izraz, već znamo da on ima samo jedno značenje zajed­ničko ovim jedinkama i drugim ljudima. Prema tome, ovaj izraz nije višeznačan.

Sada, da vidimo da li ovaj izraz ima ograničene pojedinačne primjere ili je tačan za bezbroj jedinki. Očito je da značenje ovog izraza ne prihvata nikakvo ograničenje u broju svojih pojedinačnih primjera i može se tačno primijeniti na bezbroj jedinki.

Napokon, mi vidimo da nijedan od ovih izraza nema bezbroj označujućih konvencija. Niko u svom umu ne može zamisliti bezbroj jedinki, navodeći bezbroj označujućih konvencija za jedan izraz. S druge strane, vidimo da mi sami možemo označiti jedan izraz na način da on odgovara beskonačnom broju jedinki. Prema tome, univerzalije ne zahti­jevaju bezbroj označujućih konvencija. Dakle, univerzalni termini imaju zajedničko a ne višeznačno značenje.

Neko može prigovoriti da ovo objašnjenje nije dovoljno da bi se ob­jasnila nemogućnost brojnih označujućih konvencija jer je moguće da neko ko označava može u svom umu zamisliti jedan primjer (a ne bez­broj primjera) i označiti izraz za sve njemu slične jedinke.

Znamo da ova osoba mora zamisliti značenje riječi “svi”, riječi “po­jedinac” i riječi “sličan”, da bi načinila takvu konvenciju. Stoga se pitanje vraća na to kako su ovi izrazi označeni. Kako oni mogu biti primijenjeni na bezbroj slučajeva? Nemamo drugog izbora do da tvrdimo da um ima sposobnost zamisliti pojmove koji se primjenjuju na neograničen broj slučajeva. Zato nije moguće da takvi pojmovi budu označeni odjedanput za bezbroj slučajeva jer to ni za jednog čovjeka nije izvodljivo.

Odgovor na sumnju

Da bi porekli zbiljnost univerzalnih pojmova, nominalisti su podigli sljedeću sumnju: Svaki pojam koji se javlja u umu je partikularan i pose­ban pojam koji se razlikuje od pojmova iste vrste koji se javljaju u drugim umovima. Čak i ako osoba zamisli isti pojam u nekom drugom vremenu, to će biti drugi pojam. Pa kako se onda može reći da se univer­zalni pojmovi javljaju u umu sa svojstvom univerzalnosti i jedinstva?

Ova sumnja potiče iz brkanja predodžbe i egzistencije, ili, drugim riječima, principa logike i principa filozofije. Mi ne sumnjamo da je svaki pojam, dok god on postoji, partikularan. Filozofskim jezikom ka­zano: Egzistencija je jednaka partikularnosti. Kada se on ponovo zamisli, imat će drugu egzistenciju, ali njegova pojmovna univerzalnost i pojedi­načnost nisu zbog njegove egzistencije, već zbog njegovog pojmovnog aspekta, tj. istog predstavljačkog aspekta u odnosu na različite ljude i primjere.

Drugim riječima, kada naši umovi gledaju neki pojam sa tačke gle­dišta njegove sredstvene i odražavajuće moći (a ne neovisno), i kada is­traže njegovu moć podudaranja u različitim primjerima, iz toga izvlače jedno univerzalno svojstvo. Nasuprot tome, kada se u umu razmatra nje­gova egzistencija, onda je on slučaj partikularnosti.

Pregled drugih stavova

Oni koji smatraju da je univerzalni pojam maglovita partikularna predodžba i da općeniti termini označavaju iste ove maglovite i mutne oblike, oni neće moći pronaći istinu o univerzalijama. Najbolji način da se razjasni njihova greška jeste skretanje pažnje na pojmove koji ili uopće nemaju stvarne primjere u vanjskom svijetu, kao što su “neegzistent” ili “nemoguć”, ili nemaju materijalne ili čulne primjere, kao pojmovi Bog, melek (anđeo), duša, ili koji su spojivi i sa materijalnim i sa nematerijalnim primjerima, poput pojmova uzroka i posljedice. Za ove pojmove ne može se reći da su maglovite partikularne forme. Također, u vezi sa pojmovima koji su tačni za suprotne stvari, npr. pojam boje koji se primjenjuje i na bijelo i na crno, ne može se reći da je bijela boja postala tako mutna da uzima apsolutnu formu boje te je istinita i za crnu, niti se može reći da je crna boja postala tako slaba i mutna da se može tačno primijeniti i na bijelu. I platonisti imaju ovakve teškoće jer većina univerzalnih pojmova, kao što su “neegzistent” i “nemoguć”, nemaju inteligibilnih arhetipova, pa zato oni ne mogu shvatiti da je percepcija univerzalija posmatranje takvih intelektualnih i nematerijalnih istina. Zbog toga je ispravno stajalište ono koje zastupa većina islamskih filozofa i racionalista – da čovjek posjeduje posebnu spoznajnu moć koja se zove razum, čija je funkcija razumijevanje univerzalnih umskih pojmova, imali oni čulne primjere ili ne.