autor: Ajatollah Mizbah Yazdi, 

Naziv: ISLAMSKA FILOZOFIJA

 Preveo s engleskog: hfz. Ensar Karaman 

Uvodnu riječ napisao predavač na predmetu filozoije: Prof.mr.Mohammad Reza Peysepar

VRSTE UNIVERZALNIH POJMOVA

Vrste inteligibilija

Univerzalni pojmovi koji se koriste u racionalnim naukama[1] dijele se na:

o        štastvene pojmove ili prve inteligibilije, poput pojmova čovjek i bjelina;

o        filozofske pojmove ili sekundarne filozofske inteligibilije, kao što su pojam uzroka i pojam posljedice;

o        te logičke pojmove ili sekundarne logičke inteligibilije, kakvi su pojmovi konverzija (‘akse mustawī) i kontrapozicija (‘akse naqīd).

Trebamo upamtiti da ima i drugih vrsta univerzalnih pojmova koji se koriste u etici i pravu, a kasnije ćemo spomenuti i njih.

Ova trodjelna dioba koju su uveli islamski filozofi ima mnogostranu upotrebu, sa kojom ćemo se upoznati u kasnijim raspravama. Nedostatak preciznosti u njihovom prepoznavanju i međusobnom razlikovanju uzrokuje zabune i mnoge poteškoće u filozofskim raspravama. Većina grešaka zapadnih filozofa je upravo zbog miješanja ovih pojmova, a primjeri tih grešaka mogu se naći kod Hegela i Kanta. Zbog toga je nužno dati neka objašnjenja o njima.

Univerzalni pojmovi ili se mogu predicirati stvarnim (‘aynī) predmetima, i u tom slučaju stručnim riječnikom se kaže da oni imaju vanjsko opisivanje (ittisāfe khāridžī), kao pojam čovjek prediciran Hasanu, Husejnu i sl., pa se kaže: “Hasan je čovjek”, ili se ne mogu predicirati stvarnim predmetima već samo pojmovima i umskim formama, i u tom slučaju oni imaju umsko opisivanje (ittisāf-e dhihnī), kao pojmovi univerzalan i partikularan (u logici), od kojih je prvi atribut pojma čovjek, a drugi je atribut umske forme Hasana. Pojmovi druge skupine koji se primjenjuju samo na umske objekte zovu se logički pojmovi ili sekundarne logičke inteligibilije.

Pojmovi koji su predicirani vanjskim predmetima dijele se u dvije skupine:

1.       Prvu skupinu čine oni pojmovi koje um automatski stječe iz pojedinačnih slučajeva. Drugim riječima, kada se jedna ili više pojedinačnih percepcija postigne vanjskim čulima ili unutarnjim intuicijama, um odmah stječe univerzalni pojam o njima, npr. univerzalni pojam bjeline, koji je stečen nakon što se vidio jedan ili nekoliko bijelih predmeta, ili univerzalni pojam straha, koji je stečen nakon pojave tog osjećaja jednom ili više puta. Ovakvi pojmovi se nazivaju štastveni pojmovi ili prve inteligibilije.

2.       Postoji još jedna skupina pojmova čije izdvajanje zahti­jeva umski napor i usporedbu jednih stvari sa drugima. Takvi su pojmovi uzroka i posljedice, koji su izdvojeni obraćanjem pažnje na svrsishodnu vezu nakon što se uporede dvije stvari, tako da posto­janje jedne ovisi o drugoj. Naprimjer, kada uporedimo vatru sa top­lotom koja dolazi iz nje, uočavamo ovisnost toplote o vatri. Um izdvaja pojam uzroka iz vatre i pojam posljedice iz toplote. Da nije bilo pažnje i usporedbe, ove vrste pojmova nikad ne bi bile doseg­nute. Da je vatra viđena hiljade puta i da je, isto tako, toplota uočena hiljade puta, ali nije načinjena usporedba među njima i nije opažena pojava jednog iz drugog, pojmovi uzrok i posljedica ne bi nikad bili dosegnuti. Ova vrsta pojmova naziva se filozofskim pojmovima ili sekundarnim filozofskim inteligibilijama, a prema stručnim ter­minima dijele se na:

o        prve inteligi­bilije – izvanjsko pojavljivanje (‘arūd) i opisivanje (ittisāf),

o        se­kundarne filozofske inteligibilije - pojavljivanje je umsko, ali je opisivanje izvanjsko,

o        i sekundarne logičke inteligibilije - pojavljivanje i opisivanje su umski.[2]

Sporne su definicije i primjene izraza “umsko pojavljivanje” i “vanjsko pojavljivanje”, kao i označavanja “filozofskih pojmova” i “sekundarnih inteligibilija”. Mi ih uzimamo samo kao stručne termine zarad lakšeg shvatanja tematike.

Svojstva svih vrsta inteligibilija

1.       Svojstvo logičkih pojmova je da se oni primjenjuju samo za umske predstave i forme te se, prema tome, sa malo pažnje u potpunosti prepoznaju. Svi osnovni pojmovi logike iz ove su skupine.

2.       Svojstvo štastvenih pojmova je da oni opisuju štastva stvari i određuju granice njihovih egzistencija, te su poput praznih okvira za egzistente, pa se zbog toga mogu definirati kao pojmovni okviri. Ovi pojmovi koriste se u raznim stvarnim naukama.

3.       Svojstvo filozofskih pojmova je da se oni ne stječu bez usporedbe i intelektualne analize. Kada se primijene na egzistente, oni opisuju vrste egzistenata (ne njihove štastvene granice), kao što je pojam uzroka koji odgovara vatri, ali nikad ne navodi njenu posebnu bit, nego opisuje vrstu odnosa koju on ima sa vatrom, a to je odnos imanja posljedice – odnos koji postoji i među ostalim stvarima. Nekad se ovo svojstvo tumači na način da filozofski pojmovi nemaju svog konkretnog objekta (mā bi ezāe ‘aynī) ili da je njihovo pojavljivanje umsko, iako je ovo tumačenje sporno i zahtijeva pravdanje i razjašnjenje. Svi čisti filozofski pojmovi su iz ove skupine.

4.       Još jedno svojstvo filozofskih pojmova jeste da oni nemaju partikularnih pojmova ili predodžbi. Naprimjer, u našim umovima ne postoji partikularna forma uzročnosti i univerzalni pojam. Isti je slučaj i sa pojmom posljedice i drugim filozofskim pojmovima. S druge strane, svaki univerzalni pojam za koji postoji čulna, imaginarna ili instinktivna predodžba, tako da je razlika među njima jedino u univerzalnosti i partikularnosti, bit će štastveni a ne filozofski pojam. Treba zapaziti da suprotno pravilo ne vrijedi općenito za štastvene pojmove, odnosno svaki štastveni pojam nema čulnu, imaginarnu ili instinktivnu formu. Tako je pojam “duše” vrsni i štastveni pojam, a nema partikularnu umsku formu i njen primjer može biti uočen jedino prisutnim znanjem.

  Dogovorni (i’tibārī) pojmovi

Termin i’tibārī (dogovorni) s kojim se često susrećemo u filozofskim raspravama koristi se u različitim značenjima i zaista je višeznačan. Treba dobro paziti da se razluče njegova značenja, kako se ne bi miješala i kako se ne bi činile greške.

U jednom smislu, sve sekundarne inteligibilije, bilo logičke ili filozofske, zovu se i’tibārī. Čak i pojam egzistencija ubraja se u i’tibārī pojmove. Ovaj termin mnogo je upotrebljavao Šejhul-Išrāq[3] i u raznim svojim knjigama on koristi “intelektualni i’tibārī” u ovom značenju.

Drugi smisao termina i’tibārī svojstven je pravnim i etičkim pojmovima, koji se jezikom današnjih učenjaka nazivaju “pojmovima vrijednosti”. Sljedeća upotreba termina je u smislu samo onih pojmova koji nemaju ni vanjskih ni umskih primjera i koji su izmišljeni uz pomoć imaginacije, a takav je pojam demona. Ovi pojmovi zovu se još i fantazijski. I’tibārī ima još jedno značenje – biti u suprotnosti sa počelnošću (asālat) – koje se koristi u raspravama o počelnosti egzistencije (asālat wujūd) ili o počelnosti štastva (asālat māhuwiyāt), što će biti spomenuto u kasnijim raspravama.

Ovdje je prikladno objasniti i’tibārī u smislu vrijednosti, iako iscrpnu raspravu o ovom pitanju treba tražiti u filozofiji etike ili u filozofiji prava. Mi ćemo, kako i doliči, dati samo kratko objašnjenje.

Etički i pravni pojmovi

Svaka etička i pravna tema koju razmatramo sastoji se od pojmova tipa: “treba”, “ne treba”, “obavezno je”, “zabranjeno je”, i sličnih pojmova koji mogu biti predikativni sud. Isto tako, drugi pojmovi kao pravda i nepravda, pouzdanost i izdaja mogu biti subjektni sud.

Kada razmotrimo ove pojmove, vidimo da oni nisu štastveni pojmovi jer nemaju vanjskih (‘aynī) primjera te se stoga i zovu i’tibārī. Naprimjer, pojmovi lopov ili otimač mogu biti svojstva ljudi, ali ne zato što pripadaju štastvu (kviditetu) osobe, nego zato što je osoba otela nečije vlasništvo. Kada promotrimo pojam vlasništva, uočit ćemo da čak i ako se odnosi na zlato i srebro, to nije zato što su oni metali posebne vrste, nego otuda što ih ljudi žele i što mogu biti sredstvo ostvarivanja njihovih potreba. Iz drugog ugla, nečije stjecanje imetka znak je jednog drugog pojma – posjedovanja, koji također nema vanjski izraz. Tako pripisati (i’tibār) nekome naziv posjednik i pripisati zlato uz naziv posjedovanje ne mijenja suštinu osobe ni suštinu zlata. Da zaključimo, izrazi ove vrste imaju posebna obilježja o kojima se mora raspravljati iz nekoliko različitih uglova posmatranja.

Jedan od uglova posmatranja jeste lingvistički i književni, odnosno proučiti za koje je značenje termin prvobitno skovan i kako se značenje mijenjalo da bi se došlo do sadašnjeg. Je li primjena ovog značenja doslovna ili slikovita? Neko također može raspravljati i o propisujućim (preskriptivnim) i opisujućim (deskriptivnim) terminima te koje je značenje preskripcije i da li etički i pravni termini upućuju na preskripcije ili deskripcije. Rasprave ove vrste vezuju se za grane lingvistike i književnosti, a i učenjaci nauke o načelima islamske pravne nauke (usūl al-fiqh) također su načinili brojna istraživanja ovih pitanja.

Sljedeći aspekt rasprava o ovim pojmovima odnosi se na načine opažanja ovih pojmova i mehanizme prenošenja uma sa jednog pojma na drugi, što mora biti ispitano u psihologiji uma.

Na kraju, posljednji aspekt rasprava o ovim pojmovima tiče se njihovih odnosa sa objektivnom stvarnošću i da li ih je um izmislio a da nemaju vezu sa vanjskom stvarnošću. Naprimjer, jesu li “treba”, “ne treba” i drugi pojmovi vrijednosti potpuno neovisni o drugim vrstama pojmova izumljenim posredstvom posebne umske moći, ili oni samo opisuju želje i težnje pojedinca ili društva, ili imaju vezu sa objektivnom stvarnošću i nekako su iz nje izdvojeni? Jesu li etički i pravni sudovi deskriptivni? Imaju li oni stvarnu vrijednost? Mogu li biti tačni ili pogrešni? Da li su oni propisujući pa da ispravnost i neispravnost budu besmislene za njih? U slučaju da im se zamisli stvarna vrijednost, koji bi bili kriteriji njihove istinitosti i neistinitosti? Na osnovu kojih se mjerila može prepoznati njihova tačnost i pogrešnost? Ovaj dio rasprave pripada epistemologiji i ovo je oblast u kojoj to mora biti razjašnjeno.

Ovdje ćemo dati kratko objašnjenje jednostavnih pojmova etike i prava, a u posljednjem dijelu rasprave o epistemologiji pozabavit ćemo se procjenom vrijednosti sudova, a istovremeno ćemo ukazati na razliku između etičkih i pravnih sudova.

“Treba” i “ne treba”

Riječi “treba” i “ne treba” koje se koriste u slučajevima naredbi i zabrana u nekim jezicima izražavaju se jednom česticom (kao u arapskom gdje slovo lām ukazuje na zapovijed, a riječ lā označava zabranu). U svakom jeziku o kom imamo podataka mogu se zamijeniti forme naredbe i zabrane. Tako: “Trebaš to reći”, zamjenjuje naredbu: “Reci to”, a: “Ne trebaš to reći”, zamjenjuje zabranu: “Nemoj to reći!” Međutim nekad su one u formi neovisnih pojmova koji imaju značenje naredbe i zabrane, kao kada koristimo deskriptivnu rečenicu: “Tvoja je obaveza da to kažeš”, umjesto propisujuće (preskriptivne): “Reci to!”

Ova retorička sredstva postoje u mnogim jezicima, ali se ne mogu smatrati ključem za rješavanje filozofskih problema. Pravni izrazi se ne mogu definirati kao izrazi koji su propisujući (preskriptivni) jer, kao što je spomenuto, umjesto propisujućih iskaza mogu se koristiti deskriptivne rečenice.

Izraz “treba”, svejedno izrečen kao čestica ili kao nezavisna imenica, a također i istoznačni izrazi, kao “dužno”, “nužno”, koji se ponekad upotrebljavaju u sudovima koje nikako ne izražavaju vrijednosti, kao kada profesor u laboratoriji kaže studentu: “Trebaš pomiješati natrij sa hlorom da bi načinio so”, ili kada liječnik kaže pacijentu: “Trebaš uzimati ovaj lijek dok ne ozdraviš” – bez sumnje, značenje ovakvih izraza nije ništa drugo do prikaz odnosa između proizvođenja hemijske supstance i akcije i reakcije, ili uzroka i posljedice za vrijeme spajanja dvaju elemenata, odnosno prikaz odnosa između uzimanja lijeka i oporavljanja. Filozofskim riječnikom kazano, “treba” u ovim slučajevima izražava deduktivnu nužnost između razloga i njegovog učinka ili uzroka i posljedice, što znači da ako se specifičan događaj (uzrok) ne desi, ni njegov učinak (posljedica) neće nastati.

Kada se ovi izrazi koriste kao pravni ili etički termini, oni dobijaju aspekt vrednovanja. Ovdje su predočeni razni stavovi o njima, a jedan od njih je da je sadržaj ovakvih termina izražavanje individualnih ili društvenih želja i njihove djelatne poželjnosti. Ako su oni izrečeni u formi deskriptivne rečenice, imat će samo značenje poželjnosti.

Ispravan stav je da ovi termini ne ukazuju izravno na objekt želje, nego se vrijednost i objekt želje nekog čina razumijeva uvjetovanim nagovještajem. Osnovni smisao je izraz kauzalne veze koja postoji između čina i cilja etike ili prava. Naprimjer, kada pravnik kaže: “Zločinac mora biti kažnjen”, iako cilj ovog čina nije spomenut, ustvari on želi predočiti vezu između kazne i cilja ili jednog od ciljeva prava, a to je sigurnost društva.

Također, kada moralni odgajatelj kaže: “Zajam mora biti vraćen zajmodavcu”, on zbilja želi opisati odnos između ovog čina i cilja etike, kakav je konačno savršenstvo čovjeka ili vječna sreća. Iz istog razloga, ako upitamo pravnika: “Zašto zločinci trebaju biti kažnjeni”, odgovor će glasiti: “Zato što bi, ako oni ne bi bili kažnjeni, u društvu zavladali haos i anarhija.” Isto, ako bi upitali moralnog odgajatelja: “Zašto zajam treba biti vraćen zajmodavcu”, bio bi dat odgovor prikladan normama prihvaćenim u etičkoj filozofiji.

Prema tome, pojam trebanja te moralne i pravne obaveznosti spada u sekundarne filozofske inteligibilije (nadosjetilne percepcije). Ako bi se mogla uključiti i druga značenja, ili ako bi ovi pojmovi mogli biti korišteni na drugi način, to bi onda bio slikoviti iskaz.

Pravni i etički subjekti

Kao što je spomenuto, druga skupina pojmova koristi se u pravnim i etičkim sudovima koje uključuju subjekte ovih sudova, kao što su pravda i nepravda, vlasništvo i brak. Sa tačke gledišta leksikografije i etimologije postoje rasprave o ovim pojmovima i promjenama u doslovnim i prenesenim značenjima, koje se odnose na književnost i lingvistiku. Ukratko, može se reći da je većina njih posuđena iz štastvenih i filozofskih pojmova i korištena u konvencionalnim značenjima u skladu sa praktičnim potrebama čovjeka u individualnim i društvenim kontekstima. Naprimjer, radi kontroliranja želja i utvrđivanja granica ponašanja općenito, određene su granice čije se kršenje naziva nepravdom i silništvom. Stanje suprotno ovome zove se pravda i poštenje, kao što se s obzirom na neophodnost ograničavanja čovjekovog raspolaganja imetkom stečenim na valjan način, ugovorna dominacija nad nekim dijelovima imetka smatra vlasništvom.

Sa epistemološke tačke gledišta spomena vrijedno je i pitanje da li se ovi pojmovi zasnivaju samo na željama skupina ili jedinki i nemaju li oni vezu sa objektivnom istinom neovisnom o težnjama društvenih skupina i jedinki. Prema tome, ili se ovi pojmovi ne mogu podvrgnuti intelektualnoj analizi, ili se može tražiti njihova osnova među objektivnim istinama i u vanjskoj stvarnosti te mogu biti analizirani i objašnjeni na temelju uzroka i posljedice.

U ovom kontekstu ispravno je sljedeće gledište. Ovi pojmovi, iako su konvencionalni i dogovorni u određenom smilu, nisu općenito bez veze sa vanjskom stvarnošću ni izvan dometa uzročnoposljedičnog zakona. Njihova valjanost temelji se na čovjekovim priznatim potrebama da ostvari sreću i savršenstvo. Ovo priznavanje je, kao i u nekim drugim slučajevima, nekad ispravno i odgovara stvarnosti, a nekad je pogrešno i suprotno stvarnosti. Može se desiti da neko uskladi zakonodavstvo sa svojim vlastitim interesima i da ga čak silom nametne u društvu. Međutim čak ni tada se ne može smatrati da je to učinjeno kapriciozno i bez norme. Upravo iz tog razloga ova pitanja mogu biti kritički ispitana, te neke konvencije mogu biti potvrđene, a druge odbačene. Za svaku od njih mogu se pružiti razlozi i dokazi. Da je takvo zakonodavstvo bilo samo puki izraz ličnih težnji, kao što je stvar ukusa pojedinca pri izboru boje odjeće, nikad ne bi bilo vrijedno pohvale ili prijekora. Da je tako, odobravanje i neodobravanje imalo bi značenja kao i slaganje i neslaganje u ukusima.

Povratak na sadržaj