autor: Ajatollah Mizbah Yazdi, 

Naziv: ISLAMSKA FILOZOFIJA

 Preveo s engleskog: hfz. Ensar Karaman 

Uvodnu riječ napisao predavač na predmetu filozoije: Prof.mr.Mohammad Reza Peysepar

EMPIRIZAM

Pozitivizam

U prethodnim lekcijama nakratko smo se dotakli vrsta predodžbi, a istovremeno smo naveli i suprotna mišljenja o njima. Ovdje ćemo detaljnije objasniti neka poznata spomena vrijedna stajališta koja se mogu pronaći u zapadnim izvorima.

Znamo da većina zapadnih mislilaca u osnovi poriče postojanje univerzalnih predodžbi, a, prirodno ne prihvata ni moć kojom se ove predodžbe percipiraju – moć razuma. U sadašnjem dobu pozitivisti nisu samo razvili isti ukus nego su otišli i korak dalje. Oni drže da je stvarana percepcija ograničena na čulnu percepciju, koja je dobijena kao posljedica kontakta čulnih organa sa materijalnim pojavama, i koja nakon prekida veze sa vanjskim svijetom ostaje u nekom slabijem vidu.

Oni vjeruju da čovjek oblikuje verbalne simbole za objekte percepcije koji su slični jedni drugima, i kada govori ili misli, da se prisjeća svih slučajeva iste vrste, ili ponavlja iste verbalne znake koje je izrekao za te slučajeve. Mišljenje je, zapravo vrsta umskog govora. Zbog toga, ono što filozofi nazivaju univerzalnim predodžbama ili inteligibilnim pojmovima, po njihovom viđenju, nije ništa drugo do iste te umske riječi. Jedino onda kada ove riječi izravno predstavljaju objekte čulne percepcije, kada njihovi primjeri mogu biti percipirani čulnim organima i kada mogu biti pokazani drugima, smatra se da one imaju značenje i da su dokazive; u protivnom se smatraju riječima bez značenja. Uistinu, oni prihvataju samo jedan dio štastvenih pojmova, a i njih samo kao umske riječi čija značenja su njihovi partikularni čulni primjeri. Međutim oni ne prihvataju sekundarne (nadumne) inteligibilije, a posebno metafizičke pojmove, čak ni kao umske riječi koje imaju značenje. Na toj osnovi, oni metafizičke teme smatraju nenaučnim i potpuno besmislenim.

Oni iskustvo ograničavaju na čulno iskustvo, a na nutarnja iskustva koja se postižu prisutnim znanjem ne obraćaju pažnju. U najmanju ruku ona se smatraju nenaučnim jer je, prema njihovom stavu, pridjev naučan pripisiv slučajevima koji se mogu drugima dokazati putem čula.

Na taj način, pozitivisti raspravu o instinktima, motivima i drugim psihološkim pitanjima koja se opažaju unutrašnjim iskustvima smatraju nenaučnom. Samo se vanjsko ponašanje smatra subjektom psihologije prikladnim za naučnu raspravu. Prema tome, oni psihologiju lišavaju njenog sadržaja.

Prema ovoj filozofiji, koja se može zvati empirizmom ili ekstremnim empirizmom, nema mjesta za naučnu raspravu i naučno istraživanje o metafizičkim temama koji bi mogli dovesti do pouzdanosti. Oni sve filozofske teme smatraju besmislenim i bezvrijednim. Filozofija se možda nikad nije suočila sa tako lukavim neprijateljem. Zato bi bilo bolje da do kraja raspravimo o ovome.

  Kritika pozitivizma

Pozitivizam, koji je uistinu jedan od najlošijih tokova ljudske misli u cjelokupnoj historiji, ima mnogobrojne propuste, a u nastavku ćemo navesti najznačajnije:

1.       Ovom tendencijom gube se najčvršći temelji znanja, odnosno prisutno znanje i očiti sudovi razuma ('aql). Zbog ovog gubitka nijedno intelektualno objašnjenje ispravnosti znanja i njegovog podudaranja sa stvarnošću ne može se predočiti. Pozitivisti su na drugi način pokušali definirati istinsko znanje. Istinom se smatra ono znanje koje prihvataju i drugi, a koje se može dokazati čulnim iskustvom. Očito, izmjena u terminologiji ne rješava problem vrijednosti znanja. Saglasnost i prihvatanje onih koji ne obraćaju pažnju na ovu poteškoću ne može mu prispojiti vrijednost i valjanost.

2.       Pozitivisti se oslanjaju na čulnu percepciju koja je najnesigurnija i najnepouzdanija osnova znanja. Čulno znanje je više nego ijedna druga vrsta znanja izloženo greškama. Uočavajući činjenicu da se čulno znanje zapravo pojavljuje unutar čovjeka, oni su u potpunosti zatvorili put logičkoga dokazivanja vanjskog svijeta. Oni nemaju nikakvog načina da odgovore na sumnje idealista.

3.       Poteškoće koje smo naveli za nominaliste također vrijede i za pozitiviste.

4.       Tvrditi da su metafizički pojmovi besmisleni je apsurdno i očito neispravno, jer ako bi riječi koje upućuju na ove pojmove bile općenito lišene značenja, ne bi bilo razlike između njih i besmislica, a njihovo poricanje i prihvatanje bilo bi jednako. Naprimjer, reći da je vatra uzrok toplote nikad ne može biti jednako kao i reći suprotno ovome. Čak ako neko i poriče kauzalnost, on poriče sud čije pojmove shvata.

5.       Prema pozitivistima, ni u kom slučaju naučni zakoni se ne mogu smatrati univerzalnim, konačnim i nužnim jer ova svojstva ne dozvoljavaju potvrđivanje pomoću čula. Za njih su prihvatljivi slučajevi ako, i samo ako, su dobijeni čulnim iskustvom (ne obraćajući pažnju na teškoće koje se pojavljuju zbog pogrešivosti čulne percepcije koja se primjenjuje na sve slučajeve te percepcije). O čemu se ne može dobiti čulno iskustvo, o tome se mora šutjeti i mora se uzdržati od potvrđivanja i poricanja toga.

6.       Najznačajniji ćorsokak u koji su dovedeni pozitivisti jeste predmet matematike koji se objašnjava i rješava intelektualnim pojmovima, znači istim onim pojmovima koji su po njihovom mišljenju besmisleni, a ovo mišljenje je takva sramota da se nijedan mudar čovjek neće usuditi matematičke sudove smatrati besmislenim i nenaučnim. Zbog toga skupina novih pozitivista nije imala izbora već je morala prihvatiti vrstu umskog znanja za logičke pojmove, a njima je nastojala pripojiti matematičke pojmove. Ovo je primjer miješanja logičkih pojmova sa drugim pojmovima. Da bi se pokazala neispravnost njihovog stava dovoljno je ukazati na to da matematički pojmovi imaju primjere u vanjskom svijetu, ili, stručnim riječnikom, njihovo opisivanje (ittisāf) je u vanjskom svijetu, a svojstvo logičkih pojmova je da oni odgovaraju samo umskim pojmovima.

Prednost osjeta ili razuma?

Među zapadnim učenjacima osim pozitivizma ima i drugih vidova empirizma, koji su umjereniji i imaju manje teškoća. Većina ih prihvata racionalnu percepciju, ali još uvijek vjeruju u neku vrstu prednosti osjetilne percepcije. Nasuprot njima, postoje i skupine koje vjeruju u prednost racionalnih percepcija.

Teme predočene pod naslovom “Prednost osjeta ili razuma?” dijele se u dvije skupine:

1.       jedna skupina se odnosi na vrednovanje osjetilnog i razumskog znanja te prednost jednoga nad drugim i o njoj se mora raspravljati u lekciji o vrijednosti znanja;

2.       dok druga skupina govori o njihovoj međusobnoj ovisnosti ili neovisnosti. Jesu li osjet i razum odvojeni i neovisni, ili je racionalna percepcija u cjelini povezana sa osjetom. Druga skupina tema može se ponovo podijeliti na dvije podskupine:

o        jedna se odnosi na predodžbe,

o        a druga na potvrde.

Prva tema o kojoj se ovdje raspravlja je prednost osjeta ili razuma s obzirom na predodžbe. Po našem mišljenju, nakon prihvatanja posebnog oblika pojmova, koji se zovu univerzalijama, i nakon prihvatanja posebne pojmovne moći koja se zove razum ('aql), samo se nameće sljedeće pitanje: “Da li je uloga razuma samo da promijeni oblik te da dematerijalizira i uopći čulne percepcije, ili on ima neovisnu percepciju tako da najviše što čulna percepcija može jeste služiti u nekim slučajevima kao uvjet za racionalnu percepciju?

Oni koji vjeruju u prednost osjeta smatraju da razum nema druge uloge osim dematerijaliziranja, uopćavanja i mijenjanja oblika čulne percepcije. Drugim riječima, nema racionalne percepcije koja se ne nastavlja na čulnu percepciju. Protivno njima (zapadnim materijalistima), zapadni racionalisti vjeruju da razum ima neovisne percepcije koje nužno proizlaze iz njegove egzistencije, odnosno on je čovjeku prirođen. Razum ne zahtijeva nikakve prethodne percepcije da bi imao racionalne percepcije.

Međutim ispravan stav je da racionalne percepcije univerzalnih predodžbi uvijek dolaze poslije drugih, partikularnih i individualnih percepcija. Nekad je ta partikularna percepcija predodžba koja je rezultat osjeta, a nekad je prisutno znanje koje, zapravo, nije nijedna vrsta predodžbe. U svakom slučaju, uloga razuma nije da mijenja formu čulnih percepcija.

Druga rasprava je o prednosti osjeta ili razuma s obzirom na potvrde (tasdīqāt). Ovo mora biti razmotreno kao neovisna tema koja nije u funkciji prethodne teme jer otvara pitanje da li se nakon dobijanja jednostavnih racionalnih pojmova oni nastavljaju i naslanjaju na osjete ili su neovisni o njima. Da li su sudovi o jedinstvu između subjekta i predikata - u predikativnoj konstrukciji, u podudaranju ili suprotnosti prethodnika (antecedenta) i sljednika (konsekventa) kao i u kondicionalnoj konstrukciji - uvijek ovisni o čulnom iskustvu? Riječju, može li razum, nakon dosezanja nužnih imaginacijskih pojmova, suditi neovisno, bez potrebe za pomoću čulnog iskustva? Zbog toga nije tačno da onaj ko vjeruje u prednost osjeta s obzirom na predodžbe neophodno ima isti stav i u pogledu potvrda. Sasvim je moguće da neko vjeruje u prednost osjeta u jednom, a u prednost razuma u drugom slučaju.

Oni što vjeruju u prednost osjeta u pogledu potvrda, a obično se nazivaju empiristima, smatraju da razum ne može donositi sudove bez pomoći čulnog iskustva. Oni, pak, što u pogledu potvrda vjeruju u prednost razuma, smatraju da razum ima određene sigurne percepcije koje je sam percipirao neovisno i bez potrebe za čulnim iskustvom.

Zapadni racionalisti ove percepcije obično smatraju prirođenim razumu. Oni vjeruju da je razum stvoren na način da ove sudove shvata automatski. Ipak, ispravan stav je da neovisne racionalne potvrde potiču ili iz prisutnog znanja ili su dobijene analizom predodžbenih pojmova i upoređivanjem njihovih međusobnih veza. Samo se širenjem značenja iskustva, tako da ono obuhvati prisutno znanje, unutarnje intuicije (šuhūde bātinī) i psihološka iskustva, može smatrati da sve intelektualne potvrde zahtijevaju iskustvo. U svakom slučaju, intelektualne potvrde ne zahtijevaju uvijek čulno iskustvo ili korištenje čulnih organa.

Zaključak je da ni mišljenja empirista ni racionalista, bilo u pogledu predodžbi ili potvrda, nisu u potpunosti ispravne. Ispravan stav u pogledu obaju slučajeva tiče se stanovite prednosti razuma. U slučaju predodžbi, to znači da racionalni pojmovi nisu isto što i promijenjene forme čulnih predodžbi, a u slučaju potvrda, to znači da razum ne zahtijeva čulno iskustvo da bi načinio vlastite specifične sudove.

Povratak na sadržaj