autor: Ajatollah Mizbah Yazdi, 

Naziv: ISLAMSKA FILOZOFIJA

 Preveo s engleskog: hfz. Ensar Karaman 

Uvodnu riječ napisao predavač na predmetu filozoije: Prof.mr.Mohammad Reza Peysepar

ULOGA RAZUMA I OSJETA U POTVRDAMA

Neke naznake o potvrdama

Prije nego počnemo govoriti o ulozi čula i razuma u potvrdama (tasdīqāt), neophodno je o potvrdama i sudovima dati neke napomene, koje su vezane za logiku. Ovdje ćemo o njima raspravljati ukratko i do mjere do koje je neophodno.

1.      Kao što je spomenuto u definiciji predodžbe, svaka predodžba (tasawur) nema ništa više do sposobnost pokazivanja nečega što je izvan nje - odnosno zamišljanje neke posebne stvari ili univerzalnog pojma ne znači da se ono što tome odgovara uistinu dešava. Ova sposobnost realnog prikazivanja postaje ak­tuelna kada se uobliče stavovi i potvrde, koji se sastoje od suda i predstavljaju uvjerenje u njegov sadržaj. Naprimjer, pojam čovjeka sam po sebi ne povlači pojavljivanje čovjeka u vanjskom svijetu. Međutim kada je združen sa pojmom bića i odnosom jedinstva, to mu daje oblik potvrde, čija se istinitost treba objelodaniti u van­jskom svijetu, tj. čovjek može sljedeći sud: “Čovjek postoji”, sma­trati propozicijom koja opisuje vanjski svijet.

Najmanje dva pojma se dobiju čak i iz jednostavnog prisutnog znanja, koje nikad nije složeno ni mnogostruko (npr. osjećanje straha), kada se ono odrazi u umu: jedan je štastveni pojam straha, a drugi je pojam bivanja. Njihovim spajanjem oni se odražavaju u formi: “Postoji strah”, a ponekad dodavanjem drugih pojmova do­bija se forma: “Bojim se”, ili: “Strah me je.”

Moramo primijetiti da se ponekad predodžba koja se čini jed­nostavnom i bez suda zaista razbija pri afirmaciji. Naprimjer, smisao slj. suda: “Čovjek traga za istinom”, je da čovjek, koji je biće u vanjskom svijetu, ima svojstvo traženja istine. Ustvari, sub­jekt suda, čovjek, što je prividno jednostavna predodžba, razbija se u složeniji sud: “Čovjek je egzistent u vanjskom svijetu”, a tako i predikat “traži istinu” biva dokazan za njega. Ova vrsta suda koja se razbija u implicirane komponente logičari su nazvali 'aqd al-wad'.

2.      Nekad je subjekat sudova partikularna predodžba koja upućuje na određenog egzistenta, npr.: “Mont Everest je najviša planina na svijetu”, a nekad je univerzalni pojam i primjenjuje se na beskonačan broj primjera. U drugom slučaju, subjekt sudova je nekad štastveni pojam, kao: “Metali se šire na toploti”, drugi put je filozofski pojam, kao: “Posljedica ne nastaje bez uzroka”, a nekad je logički pojam, npr.: “Kontradikcija univerzalne negacije je partikularna afirmacija.”

3.      U klasičnoj logici sudovi se dijele na dva oblika: predikacije i kondicionale. Predikacije se sastoje od subjekata i predikata i odnos među njima je jedinstvo, npr.: “Čovjek je mislilac.” Kondicionali se sastoje od prethodnika (antecedenta) i slijeđenika (konsekventa), a odnos među njima je ili nužan, npr.: “Ako neka figura bude trougao, zbir njegovih uglova jednak je zbiru dvaju pravih uglova”, ili je isključujuće rasčlanjenje (disjunkcija - ta'ānud), kao: “Broj je ili paran ili neparan”, tj. ako je broj neparan, nije paran, a ako je paran, nije neparan. Sudovima se mogu zamisliti i drugi oblici, ali se svi oni mogu vratiti predikacijama. (Svi sudovi čine predikacijske sudove.)

4.      Odnos između subjekta i predikata nekad ima atribut kontingencije (imkān), kao u propoziciji: “Jedan čovjek je veći od drugoga.” Nekad je atribut nužan, kao u sudu: “Svaka cjelina veća je od svojih dijelova.” Ove atribute logičari nazivaju “materijom sudova” (māddah qadiyyah). Kada su ovi atributi eksplicitno navedeni u propoziciji, oni se nazivaju “modalnošću sudova” (džahat qadiyyah).

Materija suda obično je implicitno spomenuta i nije njegov sastavni dio, premda predikat može biti asimiliran subjektu pa materija ili modalnost uzima formu predikata i sastavnog dijela suda. Naprimjer, u gornjem sudu neko može reći: “Moguće je da veličina jednog čovjeka premaši veličinu drugoga”, ili u drugom: “Nužno je da cjelina bude veća od svojih dijelova.” Vrsta suda zbilja je tipičan primjer kvaliteta odnosa subjekta i predikata nekog drugog suda.

5.      Jedinstvo koje se smatra da postoji između subjekta i predikata nekad je pojmovno jedinstvo, kao u primjeru: “Čovjek je ljudsko biće”, a nekad je jedinstvo primjera, kao u izjavi: “Čovjek traga za istinom”, u kojoj subjekt i predikat nemaju pojmovno jedinstvo, već su ujedinjeni kroz primjer. Prva vrsta se naziva “primarna predikacija” (haml awwalī), a druga “ustaljena predikacija” (haml šāyi').

6.      U ustaljenoj predikaciji predikat sud je “egzistent” ili njegov ekvivalent i sud se naziva “jednostavnim pitanjem” (halliyyah basītah), dok se u drugim slučajevima naziva “složenim pitanjem” (halliyyah murakkabah).[1] Prva predikacija je, npr.: “Čovjek je egzistent”, a druga “Čovjek traga za istinom.”

Prihvatanje jednostavnih pitanja ovisi o sljedećem. Naime, pojam egzistencija mora biti prihvaćen kao neovisan pojam koji se može predicirati (predikativni pojam). Međutim većina zapadnih filozofa pojam egzistencija prihvata samo kao nominalni pojam koji nije neovisan. Rasprava o ovome može se naći u dijelu o ontologiji.

7.      U složenim pitanjima, ako je pojam predikata dobijen analizom pojma subjekta, sud će biti analitički, a u ostalim slučajevima bit će sintetički. Naprimjer, sud: “Sva djeca imaju očeve”, jeste analitički jer, kada se analizira pojam dijete, iz njega se dobija pojam otac. Međutim sud: “Metali se šire na toploti”, je sintetički jer iz analize značenja pojma metala ne možemo dobiti pojam širenja. Na isti način, sud: “Svi ljudi imaju očeve”, je sintetički jer se iz analize značenja pojma čovjek ne dobija pojam posjedovanje oca. Također: “Svaka posljedica mora imati uzrok”, je analitički, a: “Svi egzistenti moraju imati uzrok”, sintetički.

Moramo primijetiti da je Kant podijelio sintetičke sudove na dvije vrste, prethodne (apriorne) i potonje (aposteriorne). Smatrao je da matematički sudovi spadaju u apriorne, dok ih neki pozitivisti pokušavaju svesti na analitičke sudove.

8.      U klasičnoj logici sudovi su podijeljeni na po sebi očite i teorijske (koje nisu po sebi očiti). Po sebi očiti su oni sudovi čije potvrđivanje ne zahtijeva razmišljanje i rasuđivanje, dok su teorijski sudovi one za čije potvrđivanje je potrebno razmišljanje i rasuđivanje. Po sebi očiti sudovi se dalje dijele na primarne po sebi očite sudove, čije potvrđivanje ne traži ništa osim tačnog zamišljanja subjeka i predikata, a takav je sud o nemogućnosti združenosti kontradikcija, koji se naziva “majkom svih sudova”, te na sekundarne po sebi očite sudove, čije potvrđivanje ovisi o upotrebi čula ili nečega drugog osim zamišljanja subjekta i predikata. Sekundarni se dalje dijele u šest podskupina: oni koje se tiču čula, savjesti, spekulacije (hadsiyyāt), prirođene naravi (fitriyyāt), iskustva i pouzdane predaje (mutavātirāt).

Istina o ovom pitanju je da svi ovi sudovi nisu po sebi očiti. Takvim se mogu smatrati samo dvije skupine. Prvu čine primarni po sebi očiti sudovi, a drugu sekundarni koje se tiču savjesti, koji su umski odrazi prisutnog znanja. Oni što se tiču spekulacije i prirođene naravi samo su blizu bivanja po sebi očitim sudovima. Ostali sudovi moraju se smatrati teorijskim i imaju potrebu za argumentima. O njima će se raspravljati u sljedećoj lekciji, “vrijednost znanja”.

  Istraživanje problema

Iako se o problemu prednosti čula ili razuma obično ne raspravlja neovisno, stavove racionalista i empirista možemo otkriti razmatrajući porijekla ovih škola. Naprimjer, pozitivisti koji stvarnō znanje ograničavaju na čulno znanje, prirodno, premda tvrdoglavo, na strani su davanja prednosti čulima. Svaku neempirijski sud smatraju ili besmislenim ili bez naučne vrijednosti. Neki empiristi stavljaju nešto umjereniji naglasak na ulogu čulnog iskustva te u manjoj ili većoj mjeri prihvataju ulogu razuma. S druge strane, racionalisti naglašavaju značaj uloge razuma te, manje ili više, vjeruju u sudove neovisne o iskustvu. Kant, naprimjer, pored toga što je smatrao da analitički sudovi nemaju potrebu za iskustvom, smatrao je i da jedna skupina sintetičkih sudova, uključujući sve probleme matematike, prethodi iskustvu i nema potrebu za njim.

Da naša rasprava ne bi postala preopsežna, naš pregled neće obuhvatiti raspravu o svakom empiristi i racionalisti, već ćemo jednostavno izložiti ispravan stav o ovom problemu.

S obzirom na činjenicu da je u primarnim po sebi očitim sudovima precizna zamisao o subjektu i predikatu dovoljna za sud o njihovom jedinstvu, postaje sasvim jasno da ovoj vrsti potvrde ne treba čulno iskustvo, čak i ako je toj zamisli o subjektu i predikatu potrebno neko čulno iskustvo. Nakon što su subjekt i predikat tačno zamišljeni, svejedno da li ovo zamišljanje ovisi o upotrebi čula ili ne, ostaje pitanje da li primjena predikata na subjekt traži upotrebu čula ili ne. Uzima se da je u primarnim po sebi očitim sudovima samo zamišljanje subjekta i predikata dovoljno razumu da presudi o njihovom jedinstvu.

Isto pravilo primjenjuje se i na sve analitičke sudove jer je u ovim sudovima pojam predikata dobijem analizom pojma subjekat. Jasno, analiza pojma je umski posao i nema potrebu za čulnim iskustvom. Primjena predikata koji su dobijeni iz svojih subjekata također je nužna i poput je “pripisivanja neke stvari samoj sebi” (thubūt al-šay’ li nafsih). Isti sud se primjenjuje i na primarne predikacije, što ne traži dodatnu raspravu.

Također i sudovi koje su dobijeni odrazom prisutnog znanja u umu (unutarnja iskustva – widždāniyyāt) nemaju nikakvu potrebu za čulnim iskustvom jer su u slučaju ovih sudova čak i zamišljeni pojmovi dobijeni iz prisutnog znanja te za njih čulno iskustvo uopće nije bitno.

S obzirom na činjenicu da su umske forme, ma u kojem obliku – čulnom, imaginarnom ili razumskom – bile, shvaćene prisutnim znanjem, potvrda njihove egzistencije, kao akcija i reakcija duše, jeste vrsta unutarnjeg iskustva i nema potrebu za čulnim iskustvom, čak i kad bez dobijanja čulnog iskustva neke od njih, npr. čulne forme, ne bi bile usvojene. Međutim da li, nakon njihovog usvajanja i nakon što ih um analizira u egzistencijalne i štastvene pojmove, sud o jedinstvu ovih pojmova, koji uključuje subjekt i predikat njegov, zahtijeva čulno iskustvo? Očito je da sud o jednostavnim pitanjima koja su vezana za pitanja unutarnjeg iskustva ne iziskuje upotrebu čula, nego je on po sebi očit sud i označava nepogrešivo prisutno znanje.

Što se tiče potvrde postojanja primjera čulnih stvari u spoljnjem svijetu – iako se one prema nekima dobijaju u trenutku pojave čulnog iskustva – uz malo veću pažnju postaje očito da ustanovljavanje suda zahtijeva razumski dokaz, kao što su veliki islamski filozofi, poput Ibn-Sīnāa, Mulla Sadre i allame Tabātabāija, pojasnili, jer čulne forme ne jamče ispravnost i potpunu saglasnost sa primjerima u spoljnjem svijetu.

Stoga, samo u ovoj vrsti sud čulno iskustvo igra ulogu, iako ni ovdje to nije potpuna i presudna uloga, već prije posredna i pripremna uloga.

Isto tako, u slučaju univerzalnih čulnih sudova, koji se u terminologiji logičara nazivaju “iskustvima” ili “stvarima koje su predmeti iskustva”, pored toga što se zahtijeva spomenuti razumski sud za potvrđivanje njihovih vanjskih primjera, postoji još jedan zahtjev za razumskim dokazom uopćavanja i dokazom njihove univerzalnosti, kao što je rečeno u devetoj lekciji.

Ponovno potvrđivanje znanja u svakoj propoziciji i nauci, zbog nužnosti njegove svrhe i nemogućnosti njegove kontradikcije, zahtijeva “majku svih sudova” (umm al-qadāyā), tj. sud o nemogućnosti združivanja dviju suprotnosti (idžtimā’e naqīdayn).

Da zaključimo, samim čulnim iskustvom ne postiže se nijedna pouzdana potvrda, a postoje brojni sudovi koji nemaju potrebu za čulnim iskustvom. Obraćanjem pažnje na ovu istinu, siromaštvo mišljenja pozitivista postaje sasvim jasno.

Povratak na sadržaj