autor: Ajatollah Mizbah Yazdi, 

Naziv: ISLAMSKA FILOZOFIJA

 Preveo s engleskog: hfz. Ensar Karaman 

Uvodnu riječ napisao predavač na predmetu filozoije: Prof.mr.Mohammad Reza Peysepar

Povratak na prvobitni problem..

Šta je istina?.

Kriteriji prepoznavanja istine.

Podrobnije ispitivanje jednog problema.

Kriteriji tačnosti i netačnosti sudova.

Isto ime i sadržaj (nafs al-amr)

DVADESETA LEKCIJA..

VREDNOVANJE ETIČKIH I PRAVNIH SUDOVA..

Obilježja etičkog i pravnog znanja.

Kriterij tačnosti i netačnosti vrednujućih sudova.

Pregled najznačajnijih mišljenja.

Ispitivanje ovog problema.

Riješenje jednog prigovora.

Relativizam u etici i pravu.

Razlika između pravnih i etičkih sudova.

VRIJEDNOST ZNANJA

Povratak na prvobitni problem

Znamo da je prvobitni problem epistemologije da li je čovjek u stanju otkriti istinu i dobiti obavijesti o stvarnosti. A ako može, na koji način može? Koji je kriterij na osnovu kojeg čovjek može razaznati istinu od neispravnih mišljenja oprečnih stvarnosti? Drugim riječima, osnovne i temeljne rasprave epistemologije obuhvataju problem vrijednosti znanja, a drugi problemi smatraju se uvodnim i dopunskim.

Pošto postoji nekoliko vrsta znanja, prirodno je da bi i problem vrijednosti znanja trebao imati različite dimenzije. Međutim za filozofiju je od posebnog značaja vrednovanje racionalnog znanja i dokaz sposobnosti razuma da riješi probleme epistemologije i drugih grana filozofije.

Prvo smo objasnili općenite vrste znanja i došli do zaključka da postoji samo jedna vrsta ljudskog znanja bez posrednika i to je prisutno znanje. Drugim riječima, to je pronalaženje same stvarnosti. U ovoj vrsti znanja greška je nemoguća. Međutim s obzirom na činjenicu da ovo znanje samo po sebi ne zadovoljava naučne potrebe čovjeka, raspravljali smo i o stečenom znanju i njegovim vrstama. Razjasnili smo i ulogu čulā i razuma u njemu.

Sada je vrijeme da se vratimo na prvobitni problem i da objasnimo vrijednost stečenog znanja. Kako je stečeno znanje, u smislu zbiljskog otkrivanja stvarnosti, isto što i potvde i sudovi, prirodno će i vrednovanje stečenog znanja biti postignuto na njihovom terenu. Ako ideje i budu spomenute, to će biti posredno i kao sastavni dio suda.

Šta je istina?

Temeljni problem u vezi sa vrijednošću spoznaje jeste kako dokazati da ljudsko znanje odgovara stvarnosti. Ova poteškoća javlja se onda kada između znalca i znanog stoji posrednik. Uzimajući to u obzir, znalac je onaj kome je pripisano znanje, a znano je ono čemu je pripisano bivanje znanim. Drugim riječima, znanje je nešto drugo od onoga što je znano, no u slučaju kada nema posrednika, i znalac pronalazi objektivno postojanje znanog, takvo pitanje se, prirodno, neće ni nametnuti.

Zbog toga stečeno znanje tiče se spoznaje koja može biti tačna, koja odgovara istini, kao i spoznaje koja može biti pogrešna, odnosno razlikuje se od stvarnosti. A ako je istina pripisana prisutnom znanju, time se poriče bilo koja mogućnost da ono bude pogrešno.

Definicija istine, o kojoj se raspravlja u temi o vrijednosti znanja, jeste poznata i glasi da je ona podudarnost forme znanja sa stvarnošću koju opisuje. Može biti i drugih definicija istine, poput definicije pragmatista: “Istina je misao koja je korisna u praktičnom čovjekovom životu”; definicije relativista: “Istina je spoznaja koja odgovara zdravom instrumentu percipiranja”, treće definicije koja kaže: “Istina je ono oko čega se svi ljudi slažu”, ili četvrte: “Istina je znanje koje se može dokazati čulnim iskustvom.” Sve ove druge definicije udaljuju se od predmeta rasprave i izbjegavaju odgovor na izvorni problem o vrijednosti znanja. One se mogu smatrati znakom nemoći onih koji definiraju da riješe ovaj problem. Pretpostavimo li da su neke od njih ispravne, ili se smatraju definicijama nužnim u nekim specifičnim slučajevima (čak i ako sama definicija nije ispravna), tj. smatraju se specifičnim znacima neke istine, ili ukazuju na neku posebnu terminologiju - u svakom slučaju mora se primijetiti da nijedno od ovih pravdanja nije u stanju riješiti naš izvorni problem. Pitanje o istini u smislu znanja podudarnog stvarnosti ostaje neriješeno i traži ispravan razjašnjavajući odgovor.

Kriteriji prepoznavanja istine

Racionalisti smatraju da je mjerilo prepoznavanja istine sama “priroda razuma” (fitrate 'aql). Sudovi koji su ispravno izvedeni iz po sebi očitih premisa i koji su zaista njihovi sastavni dijelovi smatraju se istinitim, a čulne i iskustvene percepcije jesu ispravne u mjeri u kojoj su dokazane uz pomoć racionalnih argumenata. Međutim ne uočavamo da su oni dali ikakvo objašnjenje o podudarnosti po sebi očitih i prirođenih sudova (fitriyyāt) sa stvarnošću, osim onoga koje je ponudio Descartes, koji je u pogledu prirođenih misli pribjegao Božijoj mudrosti i poštenju. Slabost ovoga je očita, kao što je to i spomenuto u sedamnaestoj lekciji.

Nema nikakve sumnje u to da razum, nakon što zamisli subjekt i predikat po sebi očitih sudova, automatski i bez potrebe za iskustvom definitivno prosuđuje o njihovom jedinstvu. Oni koji su iznijeli dvojbe o ovoj propoziciji ili nisu ispravno zamislili subjekt i predikat, ili pate od neke vrste bolesti ili kolebljivosti. No, naša rasprava odnosi se na sljedeće: da li je ova takozvana prirođena vrsta razumijevanja neodvojiva od vrste stvorenog ljudskog razuma, tako da bi bilo moguće i da razum nekog drugog bića (npr. razum džina) shvati iste ove sudove, ali u drugoj formi  ili, obrnuto - pretpostavimo da je čovjekov razum stvoren na drugi način, bi li on shvatao stvari u drugačije ili bi, pak, njegovo razumijevanje savršeno odgovaralo stvarnosti onakvoj kakva ona jeste - te bi bilo koje drugo biće koje ima razum razumijevalo iste te forme na isti način.

Očigledno, ono racionalno znanje koje ima stvarnu vrijednost i koje je istinito jeste ono gornje potonje, dok njegova puka prirođenost (pod pretpostavkom da je ovdje protumačena na ispravan način) ništa ne dokazuje.

S druge strane, empiristi smatraju da je mjerilo istinitosti znanja mogućnost da se ono dokaže iskustvom, a neki su dodali da se ono mora dokazati praktičnim iskustvom. Očito je da je ovo mjerilo, prije svega, primjenjivo samo na ono što pripada čulnom i na slučajeve koji se mogu dokazati praktičnim iskustvom. Pitanja logike i čiste matematike ne mogu biti vrednovana ovim mjerilom. Osim toga, rezultati čulnog i praktičnog iskustva moraju biti shvaćeni pomoću stečenog znanja. Isto ovo pitanje bit će ponovljeno i u pogledu toga šta jamči ispravnost stečenog znanja i kojim se mjerilom može razlučiti njegova istinitost.

Podrobnije ispitivanje jednog problema

Glavni problem u vezi sa stečenim znanjem jeste kako ga utvrditi kada upravo postoji njegova podudarnost s vidom spoznaje koja nam služi kao sredstvo našeg odnosa sa vanjskim svijetom.

Prema tome, ključ riješenja ovog problema mora se tražiti tamo gdje možemo imati pregled oboga: i oblika razumijevanja i onoga na šta se ono odnosi - te možemo razumjeti njihovu podudarnost putem prisustnog znanja bez posredništva drugog oblika znanja. To su sudovi unutarnjeg čula (widždāniyyāt) koje, s jedne strane, nalazimo prisustvom, istovremeno sa spoznajom, npr. osjećaj straha, a s druge strane, izravno dobijamo umski oblik povezan s njima. Zato su sudovi: “Ja jesam”, “Bojim se”, ili: “Sumnjam”, potpuno neosporni. Ovi sudovi (unutarnjeg čula) jesu prvi sudovi čija je vrijednost sto posto dokazana i nema nikakve mogućnosti da budu pogrešni. Da bismo bili sigurni, moramo paziti da se ovi sudovi ne miješaju sa umskim interpretacijama, kao što je rečeno u trinaestoj lekciji.

Takav pregled nalazimo u sudovima logike, koji opisuju druge umske forme i pojmove. Iako se se i onaj koji opisuje i ono što se opisuje nalaze na dva nivoa uma, oba ta nivoa jesu prisutna u duši (tj. onome Ja koje razumijeva). Naprimjer, sud: “Pojam čovjek je univerzalni pojam”, jeste sud koji opisuje obilježja pojma čovjek, pojma koji je prisutan u umu. Ova obilježja možemo razlikovati umskim iskustvom, tj. bez korištenja čulnih organa ili posredništva bilo koje druge percepcijske forme. Mi razumijemo da ovaj pojam ne opisuje nekog određenog pojedinca, već je primjenjiv na brojne ljude. Prema tome, sud: “Pojam čovjek je univerzalni pojam” jeste tačan.

Na ovaj način otvoren je put prepoznavanja dviju skupina sudova, no one nisu dovoljne za spoznaju sveg stečenog znanja. Kada bismo mogli dosegnuti jamstvo ispravnosti primarnih po sebi očitih sudova, bili bismo potpuno uspješni jer u njihovim zrakama možemo prepoznati i vrednovati teorijske sudove kao što su čulni i iskustveni sudovi.

Radi ove zadaće moramo dobro obratiti pažnju na štastva ovih sudova. S jedne strane, moramo ispitati pojmove koji se koriste u njima te razmotriti kojoj vrsti pojmova pripadaju i kako su dobijeni. S druge strane, moramo posmatrati odnose među njima i razmotriti kako razum može suditi o jedinstvu njihovih subjekata i predikata.

Prvi aspekt je pojašnjen u sedamnaestoj lekciji. Znamo da su ovi sudovi formirani od filozofskih pojmova, koji završavaju u prisutnom znanju. To znači da se prva skupina filozofskih pojmova svodi na pojmove tipa “potreba” i “neovisnost”, a zatim i pojmove “uzrok” i “posljedica” – koji su percipirani iz izravnog znanja i nutarnjih čula. Njihovu podudarnost sa izvorom njihove percepcije nalazimo u prisutnom znanju. A i neki filozofski pojmovi također se svode na njih.

Drugi aspekt, tiče se kvaliteta suda o jedinstvu subjekata i predikata - a postaje jasan upoređivanjem subjekata i predikata ovih sudova. A to znači da su svi ovi sudovi analitički. Pojam njihovih predikata dobijen je analizom pojma njihovih subjekata. Naprimjer, kada u izrazu: “Svaka posljedica zahtijeva uzrok”, analiziramo pojam posljedice, dolazimo do zaključka da je posljedica egzistent čija je egzistencija zasnovana na drugom egzistentu - tj. ona ima potrebu za drugim egzistentom koji se naziva uzrokom. Zato je pojam potrebe za uzrokom implicitan u pojmu posljedice. Njihovo jedinstvo pronalazi se umskim iskustvom. Nasuprot tome, sud: “Svaki egzistent zatijeva uzrok”, zato što iz analize pojma “egzistent” nije dobijen, pojam “zahtijeva uzrok” ne možemo smatrati po sebi očitom propozicijom. Međutim ona nije ni stvarni spekulativni sud.

Postavljanjem stvari ovim redoslijedom postaje jasno da se i primarna očitost po sebi ograničava na prisutno znanje i time stječe izvor jamstva svoje ispravnosti.

Ovdje se može postaviti problem, ako je ono što mi smatramo prisutnim znanjem specifična posljedica, kako mi možemo uopćiti sudove u vezi s njom na svaku posljedicu i smatrati takav univerzalni sud po sebi očitim.

Odgovor je da premda pojam posljedice percipiramo iz nekog posebnog fenomena, poput naše volje, ali ne iz tog aspekta da ona ima posebnu suštinu i  da se, naprimjer, ubraja u jedan od duševnih kvaliteta, već sa aspekta da njena egzistencija ovisi o drugom biću. Tako, gdje god se pronađe ova kakvoća, uspostavlja se i ovaj sud. Naravno, potvrda ove kakvoće za druge slučajeve zahtijeva racionalni dokaz. Iz tog razloga ovaj sud sam po sebi ne može dokazati tražnju materijalnih pojava za uzrokom, osim ako se može osigurati racionalni dokaz njihovih egzistencijalnih odnosa. Ako Bog da, te dokaze objasnit ćemo u lekciji o uzroku i posljedici. Istom propozicijom možemo presuditi i da svugdje gdje ima egzistencijalne ovisnosti, bit će dokazana i ovisnost, znači i postojanje uzroka.

Da zaključimo, tajna nepogrešivosti primarnih po sebi očitih sudova jeste u njihovoj ovisnosti o prisutnom znanju.

Kriteriji tačnosti i netačnosti sudova

Našim objašnjenjem mjerila tačnosti postalo je jasno da po sebi očiti sudovi, kao što su primarni po sebi očiti sudovi i sudovi unutarnjeg čula (widždāniyy), imaju stepen pouzdanosti. Tajna njihove nepogrešivosti leži u tome što je podudarnost znanja i objekta znanja dokazana prisutnim znanjem. Sudovi koje nisu po sebi očiti trebaju biti procijenjeni prema logičkim normama - tj. ako je sud dobijen prema logičkim pravilima zaključivanja, on je tačan; u suprotnom je netačan. Naravno, mora se primijetiti da neispravnost dokaza ne ukazuje uvijek na netačnost zaključka jer je moguće dokazati nešto što je ispravno koristeći netačne dokaze. Prema tome, neispravnost argumenta samo pribavlja razlog za nepovjerenje u zaključak, a ne razlog za njegovu stvarnu pogrešnost.

Moguće je da se ovdje javi sumnja. Prema definiciji istine kao znanja koje odgovara stvarnosti, istina i greška se trebaju pronaći samo u slučaju sudova koji se mogu uporediti sa zbiljom u vanjskom svijetu. Metafizički sudovi, pak, nemaju vanjsku zbilju kojoj bi mogli odgovarati. Zbog toga se oni ne mogu smatrati tačnim ili pogrešnim, nego se mora reći da su oni smisleni ili apsurdni.

Ova sumnja izranja iz pretpostavke da je objektivna vanjska stvarnost jednaka materijalnoj. Da bi se odstranila ova sumnja, treba primijetiti, prije svega, da objektivna vanjska stvarnost nije ograničena na materijalnu, nego obuhvata i apstraktnu. Dalje, na prikladnom mjestu bit će dokazano da apstraktno učestvuje u stvarnosti u većoj mjeri nego materijalno.

Osim toga, stvarnost na koju se misli jeste ono čemu sudovi moraju odgovarati – apsolutno sve o čemu govore sudovi, a pod vanjskim svijetom misli se na ono što stoji iza pojmova o njima - čak i ako su ta stvarnost i ono o čemu se govori smješteni u umu ili u psihi - a kao što smo već objasnili, čisto logički sudovi opisuju drugostepene umske stvari. Odnos između razine uma koji je mjesto svega o čemu se govori i razine uma iz koje se gleda na pojmove jeste kao odnos između uma i onoga što je izvan uma.

Prema tome, opći kriterij istinitosti i pogrešnosti sudova je njihovo podudaranje ili nepodudaranje sa pojmovima izvan njih - tako, prepoznavanje istinitosti i pogrešnosti sudova empirijskih nauka jeste njihovo upoređivanje sa materijalnom stvarnošću na koju se odnose. Naprimjer, da bi otkrili tačnost suda: “Željezo se širi na toploti”, zagrijemo željezo u vanjskom svijetu i opažamo razliku u njegovoj veličini. Međutim logički sudovi moraju biti vrednovani drugim umskim pojmovima koji su povezani s njima. Da bi se prepoznala istinitost ili pogrešnost filozofskih sudova, mora se razmotriti odnos između uma i njegovog objekta - odnosno, njihova ispravnost je u tome da njihovi zbiljski objekti, bilo materijalni ili apstraktni, moraju biti takvi da um percipira pojmove povezane s njima. Ovo vrednovanje u slučaju sudova unutarnjeg čula postiže se izravno, a kod drugih sudova postiže se uz pomoć jednog ili više posrednika, kao što je ranije objašnjeno.

Stvar sama po sebi (nafs al-amr)

U jeziku većine filozofa nailazimo da sam sadržaj neke stvari odgovara “samom imenu” stvari. Među njima su i “istiniti sudovi” od kojih neki za svoje subjekte nemaju primjera u vanjskom svijetu. Ako pretpostavimo da neki uzorak bude egzistent, predikat se primjenjuje na njega i takav sud će biti istinit. Rečeno je da je kriterij istinitosti ovih sudova njihova podudarnost sa samim njihovim imenom jer svi njihovi primjeri ne postoje u vanjskom svijetu da bismo mogli procijeniti podudarnost između sadržaja sudova i njih te reći da li su oni podudarni sa vanjskim svijetom.

Također, s obzirom na to da sudovi koji su formirani od sekundarnih inteligibilija - kao što su logički sudovi i sudovi koje se primjenjuju na sudove o nepostojećim objektima ili nemogućim objektima - rečeno je da je kriterij njihove istinitosti njihova podudarnost sa samim imenom.

S obzirom na značenje ovog izraza, postoji nekoliko tumačenja koja su ili posve vještačka, poput izjava nekih filozofa da riječ amr (slučaj) pripada svijetu apstraktnog, ili ne rješavaju problem jer izjava da ono što se misli pod izrazom nafs al-amr jeste stvar po sebi, na koncu ostavlja  viseće pitanje čime bi se to onda ustvrdila vrijednost ovih sudova.

Objašnjenjem istinitosti i pogrešnosti sudova postalo je očito da je značenje nafs al-amra nešto izvan vanjske stvarnosti. Nafs al-amr je prije neki spremnik racionalnog pokazivanja objekta koji se razlikuje u raznim slučajevima. U nekim slučajevima, koji se tiču logičkih sudova, on je posebna razina uma. U drugim slučajevima, on poprima izvanjsko ispoljavanje, kao što je slučaj s zbiljama sudova o nemogućnosti združenosti kontradikcija. U slučajevima gdje postoji akcidentalna relacija u vanjskom svijetu, kao kada se kaže: “Uzrok odsustva posljedice jeste odsustvo uzroka”, dokazano je da relacija kauzalnosti u zbilji jeste pokazivanje postojanja uzroka i posljedice, a akcidentalno se tiče njihova odsustva.

Dvadeseta lekcija

VREDNOVANJE ETIČKIH I PRAVNIH SUDOVA

Obilježja etičkog i pravnog znanja

Znanje o etici i pravu, ponekad nazvano “vrednujućim znanjem”, ima obilježja koja se mogu podijeliti u dvije općenite skupine. Jedna skupina obilježja odnosi se na posebne imaginacijske pojmove iz kojih su formirani pravni i etički termini. O ovome se raspravljalo u petnaestoj lekciji. Druga skupina obilježja tiče se oblika i forme vrednujućih termina. Tako se pravno i etičko znanje može objasniti na dva načina: prvo je u formi propisa (preskripcija), naredbi i zabrana, kao što se vidi u mnogim ajetima Časnoga Kur'ana, a drugo je u opisnoj (deskriptivnoj) formi - formi sudova koji imaju logičke atribute subjekata i predikata ili prethodnika (antecedenata) i sljednika (konsekvenata), a koristi se u drugim ajetima i predajama.

Znamo da propisujući (preskriptivni) izrazi nisu sudovi i da nemaju istinsku vrijednost, pa prema tome ne bi trebalo ni pitati da li su oni tačni ili pogrešni. Ako neko ipak postavi ovo pitanje, odgovor je da nisu ni jedno ni drugo, već su oni jednostavno naredbodavni - preskriptivni. Zaista, u pogledu naredbi i zabrana može se reći da one potencijalno ukazuju na poželjnost objekta naredbe za onoga ko naređuje ili nepoželjnost objekta zabrane za onoga ko zabranjuje, te bi se zbog ovog potencijalnog ukazivanja moglo reći da li su tačni ili pogrešni. Ako je objekt naredbe zaista poželjan za onoga ko naređuje, a objekt zabrane zaista omražen onome ko zabranjuje, preskriptivni izrazi, prema onome na šta potencijalno ukazuju, jesu tačni, a u suprotnom su pogrešni.

Neki zapadni mislioci smatrali su da se dosljednost etičkih i pravnih propisa temelji na naredbi, zabrani, obavezi i upozorenju; drugim riječima, da je njihova suština preskriptivna. Prema tome, ne smatra se da etičko i pravno znanje ima istinsku vrijednost. Prirodno, oni vjeruju da nema mjerila njegove tačnosti ili netačnosti i da se ne može iznijeti nikakav kriterij prepoznavanja njegove istinitosti ili pogrešnosti.

Ovo mišljenje je pogrešno. Bez sumnje, etički i pravni propisi mogu se izreći u formi deskriptivnih izraza kao i logičkih sudova bez preskriptivnog značenja. Zapravo, pokušati postaviti etičku i pravnu spoznaju u kalup preskriptivnih izraza znači ili ih smatrati nekom vrstom umskog razmetanja tehnikom ili smatrati da su isključivo radi osiguravanja nekih posebnih odgojnih ciljeva.

Kriterij tačnosti i netačnosti vrednujućih sudova

Etički i pravni sudovi objašnjavaju se na dva načina:

Prvi način tiče se objašnjavanja primjene posebnih propisa u određenom sistemu. Naprimjer, kaže se: “Laganje s ciljem pomirenja je dozvoljeno u Islamu”, ili: “Odsjeći ruku kradljivcu je obavezno u Islamu.” Kada pravnik ili muslimanski sudac objašnjava ovakve propise, on nema porebu da spomene etički ili pravni sistem u Islamu. Zato se izraz “po Islamu” obično i ne koristi.

Kriterij tačnosti i netačnosti takvih sudova jeste njihova podudarnost ili nepodudarnost sa etičkim i pravnim izvorima. Put saznavanja tih sudova jeste obraćanje izvorima koji se odnose na prikladan sistem. Tako je put saznavanja etičkih i pravnih propisa u Islamu obraćanje Kur'anu i sunnetu.

Drugi način da se objasni njihova stvarna primjena i “sam slučaj” njihovog sadržaja tiče se univerzalnih principa etike i prava, uključujući i prirodni zakon, ne obraćajući pažnju, pri tome, da li je to ispravno ili ne u nekom sistemu vrijednosti ili da li je prihvaćeno od strane nekog društva. Razmotrite, primjera radi, sljedeće etičke sudove: “Pravda je dobra”, i: “Čovjek ne smije biti okrutan ni prema kome”, te pravne sudove kao što su: “Svaki čovjek ima pravo  na život”, i: “Niko ne smije biti nevin pogubljen.”

Potoji mnoštvo stavova o ovom pitanju, a posebno u zapadnoj etičkoj i pravnoj filozofiji, koji su postali poprište sukoba i neslaganja.

 Pregled najznačajnijih mišljenja

Najznačajnija mišljenja u vezi sa ovim pitanjem jesu sljedeća:

A.    Neki zapadni filozofi etike i prava, a posebno pozitivisti,  zapravo poriču temeljne dokazane principe i raspravu o njima smatraju ispraznom i besmislenom jer se tisti tiču metafizičke i nenaučne misli.

Naravno, takvo šta se i očekuje od pristaša ove škole takozvanog pozitivizma, koji se oslanjaju isključivo na čula. Što se tiče drugih mislilaca, koji su povremeno istupali sa ovakvim stavovima, moramo reći da izvor ovog mišljenja proističe iz promjena u pravnim i etičkim vrijednostima u različitim društvima u različitim vremenima - što ih je odvelo u vjerovanje u relativnost etike i prava - i što ih je navelo da sumnjaju u temeljne vrednujuće principe, ili da ih poriču. Korijeni ovakvih mišljenja mogu se naći u objašnjenjima relativnosti etike i prava.

B.     Druga skupina filozofa smatra da vrednujući sudovi izražavaju društvene vrijednosti koje izviru iz potreba ljudi i iz njihovih emocija, što se mijenja kako se i oni mijenjaju. Zbog toga, oni drže da su etički sudovi izvan područja racionalne rasprave utemeljeni na pouzdanim, vječnim i nužnim principima. Na toj osnovi, kriteriji tačnosti i netačnosti ovih sudova ticali bi se tih potreba i sklonosti koje su uzroci njihove ispravnosti.

U odgovoru moramo istaći da je sva praktična mudrost povezana sa voljnim čovjekovim ponašanjem, koje potiče iz neke vrste želje i unutarnje sklonosti usmjerene ka posebnom cilju i odredištu. Na toj osnovi pojavljuju se specifični ne-štastveni pojmovi i iz njih se tvore sudovi. Međutim uloga praktične mudrosti je da čovjeka, budući da je on suočen sa izborom između raznolikih želja i sklonosti, vodi temeljnom uzvišenom cilju te sreći i željenom savršenstvu. Takav način često se ne podudara sa željama većine ljudi, koji su vezani za svoje životinjske želje i za prolazne ovozemaljske materijalne užitke. Praktična mudrost ljude prisiljava da prilagode svoje instinktivne životinjske želje i da zatvore oči pred zemnim materijalnim užicima.

Stoga, ako bismo pod potrebama i sklonostima ljudi podrazumijevali samo pojedinačne i grupne potrebe, koje su zapravo uvijek u sukobu i neslaganju jedne sa drugima i uzrokuju propadanje društva, onda je to nešto što je suprotstavljeno osnovnim ciljevima etike i prava. Ako su, pak, u značenju posebnih potreba i uzvišenih ljudskih sklonosti koje su prisutne i nisu aktivne kod većine ljudi i kojima ovladavaju životinjske želje i težnje, ovo ipak nije nespojivo sa postojanošću, vječnošću, univerzalnošću i nužnošću. Ove vrste sudova ne izlaze iz područja čvrsto dokazanih (burhān) spoznaja. Budući da vrednujući pojmovi, koji su obično subjekti ove vrste sudova, implicitno sadrže neku vrstu slikovitog izraza, to ne znači da su oni bez ikakve racionalne osnove, kao što je to i pokazano u petnaestoj lekciji.

C.     Treći stav je da principi etike i prava potiču od po sebi očitih sudova praktičnog uma, i, kao i po sebi očiti sudovi teorijskog uma, oni izviru iz prirode razuma te nemaju potrebu za dokazom ni argumentom. Kriterij njihove tačnosti i netačnosti je njihova saglasnost ili protivnost ljudskoj savjesti.

Korijeni ovog stava leže u mišljenjima antičkih grčkih filozofa, a većina filozofa i Istoka i Zapada prihvatila ih je. Među njima, Kant je posebno naglasio ovakav stav. Od svih stavova ovaj je najbolji i najbliži istini, ali je istovremeno otvoren za suptilnije prigovore od kojih će neki biti navedeni.

1.       Površno gledano, ovaj stav brani prularnost intelekata i odvojenost onoga što oni percipiraju, što se da poreći.

2.       Primjedba koja je upućena na to da su predmeti percipiranja teorijskog uma (fitretski) prirođeni stoji i za ovaj stav.

3.       Po ovom stavu principi etike i prava nemaju potrebu za rasuđivanjem i opravdanjem. No, čak i najuniverzalniji od njih kao što su valjanost pravde i nevaljalost nepravde, imaju potrebu za dokazom, o čemu će biti riječi.

  Ispitivanje ovog problema

Da bi se u vezi sa ovim pitanjem istina učinila očiglednom, nekoliko kratkih uvodnih opaski bit će navedeno. Njihovo iscrpno objašnjenje prepušta se filozofiji etike i prava.

1.       Etički i pravni sudovi odnose se na voljno čovjekovo ponašanje, koje je sredstvo pribavljanja željenih ciljeva. Valjanost ovih sudova izvodi se iz činjenice da oni predstavljaju načine i sredstva dosezanja tih željenih ciljeva.

2.       Ciljevi koje čovjek želi ostvariti su ili da osigura fizičke, ovozemaljske potrebe i zadovolji svoje životinjske želje; ili da osigura društvenu dobrobit te spriječi pokvarenost i anarhiju; ili, pak, da ostvari vječnu sreću i duhovno savršenstvo. Prirodni i životinjski ciljevi nisu vrijednosti za primarno kretanje ka njima. Oni po sebi nemaju vezu sa etikom i pravom. Međutim društveni interesi, bili oni u sukobu sa individualnim interesima i užicima ili ne, jesu jedan od izvora iz kojih proizlazi vrijednost. Još jedan izvor vrijednosti jeste vječna sreća, zarad koje čovjek mora zatvoriti svoje oči pred nekim materijalnim ovozemaljskim željama. Kao motivacija za ponašanje iznad svega je želja za dosezanjem ljudskog savršenstva koje, prema viđenju Islama, jeste dosezanje blizine Uzvišenoga Boga. Prema tome, može se reći da vrijednost u svim slučajevima proizlazi iz ostavljanja vlastitih želja postrani, radi dostizanja viših želja.

3.       U pogledu prava, predstavljeni su različiti ciljevi od kojih najuniverzalniji i najobuhvatniji jeste osiguravanje društvenih interesa koji imaju razne ogranke. S druge strane, za etiku su navedeni različiti ideali. Iznad svih je krajnje savršenstvo bivanja u sjeni onih koji su bliski Uzvišenom Bogu. Ako je ovaj cilj motivacija čovjekovog ponašanja, bilo pojedinačnog ili društvenog, on će onda imati etičku vrijednost. Zbog toga se ponašanje u vezi sa pravom može podvesti pod etiku, pod uvjetom da motivacija bude etička.

4.       Spomenuti ciljevi imaju dva aspekta. Jedan je njihova poželjnost za čovjeka, tako da ona potiče čovjeka da zatvori svoje oči pred niskim željama. Prema ovom stavu, ovi ciljevi su u vezi sa čovjekovim prirođenim željama da ostvari sreću i savršenstvo. Ovaj aspekt je psihološki i podređen je naučnim i percepcijskim principima te spoznaji. Drugi aspekt je ontološki (takwīnī), i potpuno je objektivan i neovisan o individualnim sklonostima, željama, prepoznavanju i spoznaji. Ako se neki čin razmotri u vezi sa njegovim željenim ciljem, ali sa aspekta njegove poželjnosti, pojam vrijednosti iz njega se percipira. A ako se taj čin razmotri sa aspekta njegovog ontološkog odnosa, sa rezultatima koji proizlaze iz njega, pojmovi obaveznosti i dopustivosti dobijaju se iz njega. Filozofskim jezikom kazano, takva obaveza tumači se kao nužnost po dedukciji (darūrat bil-qiyās).

Sada, s obzirom na ovaj uvod možemo doći do zaključka da kriterij tačnosti i netačnosti, ispravnosti i pogrešnosti etičkih i pravnih sudova jeste njihov učinak u ostvarenju željenih ciljeva. Taj učinak nije podređen sklonostima, željama, ukusima i mišljenju jedinki. Kao i druge kauzalne veze, on proizlazi iz stvarnosti “samog slučaja”. Naravno, u prepoznavanju krajnjeg i posrednog cilja može se pogriješiti. Tako će neko, npr., na temelju svog materijalističkog pogleda svesti čovjekov cilj na ovozemaljski raskoš. I u prepoznavanju načina na koji čovjek ostvaruje istinske ciljeve također se može pogriješiti. Međutim nijedna od ovih grešaka nije štetna po kauzalnu vezu između voljnih činova i njihovih učinaka niti ijedna od njih uzrokuje njihovo izdvajanje iz oblasti racionalnih rasprava i ne može biti jasno dokazana. Greške filozofa ne impliciraju poricanje racionalne zbilje neovisne o stavu i mišljenju. Nesuglasice među naučnicima o pravilima eksperimentalnog znanja ne znače da nema takvog znanja koje bi se moglo usvojiti.

Na kraju, principi etike i prava jesu filozofski sudovi koje mogu biti dokazani racionaknim argumentima, iako je razum običnog čovjeka u svojim podjelama i partikularijama manjkav i nemoćan - zbog kompleksnosti formula, zbog mnoštva činilaca i varijabli, te zbog nedostatka umijeća - da za svaku partikularni sud izvede zaključak iz univerzalnih principa. U ovakvim slučajevima jedini izlaz je oslanjanje na objavu.

Prema tome, ne može se reći da etički i pravni sudovi ovise o sklonostima, željama, ukusima i mišljenjima jedinki te da zato konačni i univerzalni principi nisu prihvatljivi, niti se može reći da etički i pravni sudovi ovise o potrebama i promjenljivim uvjetima vremena i prostora pa da se racionalni dokazi ne odnose na njih, nego isključivo na univerzalne, vječne i nužne sudove. Također je pogrešno tvrditi da se ovi sudovi tiču nekog drugog a ne teorijskog uma i da je otuda zaključivanje o njima pomoću filozofskih premisa koje su u vezi sa teorijskim umom neispravno.

Riješenje jednog prigovora

Ovdje se može iznijeti prigovor da je ovaj stav kontradiktoran mišljenju svih logičara, a koje su prihvatili i islamski filozofi. U logici se navodi da se dijalektički argument (džadal) sastoji od općeprihvaćenih (mašhūre) i neospornih (musāleme) premisa, a nasuprot njemu, dokaz (burhān) se sastoji od sigurnih premisa. Primjer općeprihvaćene premise je: “Istina je dobra”, što je etički sud.

U odgovoru moramo navesti da su najveći logičari Islama, Ibn-Sīnā i Nāsiruddīn Tūsī, nagovijestili da se ovi sudovi u ovakvoj univerzalnoj i apsolutnoj formi smatraju nepokazivim i mogu se koristiti jedino u dijalektičkim argumentima, a ne u dokazima (burhān). One imaju skrivena i posebna ograničenja koja se dobijaju iz odnosa djelā i rezultata željenog. Zbog toga nije ispravno reći istinu ako ona vodi ka nečijem ubistvu. Prema tome, ako se ova vrsta sudova u ovakvoj apsolutnoj i univerzalnoj formi primijeni u silogizmu na temelju njenog općenitog prihvatanja, sud će biti dijalektički. Međutim moguće je da se isti ovaj sud, uzimanjem racionalnih mjerila, jedva primjetljivih odnosa i skrivenih ograničenja u obzir, pretvori u pouzdan sud. Za takve sudove mogu se izgraditi dokazi, a njihovi zaključci mogu se koristiti i u drugim dokazima.

Relativizam u etici i pravu

Kao što je ranije rečeno, većina vrijednosnih sudova, posebno pravnih sudova, ima izuzetke. Čak ni dobrota govorenja istine nije univerzalna. S druge strane, ponekad zapravo jedan subjekt biva mjestom združenosti dvaju pitanja na koja se primjenjuju sukobljeni sudovi. U slučaju da su kriteriji korišteni za oba jednaki, čovjek je slobodan upotrijebiti oba, a u slučaju da se značaju jednog kriterija daje prednost nad drugim, čovjek se treba prikloniti važnijem kriteriju. U praksi, ovaj drugi kriterij biva sporan. Također, uočava se da neke pravne presude imaju vremensko ograničenje i nakon nekog vremena bivaju opozvane. Velika pažnja posvećena ovom pitanju prouzrokovala je nastanak ideje o apsolutnoj relativnosti vrijednosnih sudova, kao i ideje da se oni ne primjenjuju općenito na sve jedinke u svim vremenima. Škole mišljenja sa pozitivističkim sklonostima također smatraju da razlike u sistemima vrijednosti u različitim društvima i vremenima pružaju argument relativizma u pogledu svih vrijednosnih sudova.

Međutim istina je da se ova vrsta relativizma može pronaći u zakonima empirijskih nauka - a univerzalnost empirijskih zakona temelji se na zadovoljavanju uvjeta i nepostojanju zapreka. Sa filozofske tačke gledišta, ova ograničenja su zbog kompleksnosti uzroka pojava. Nedostajanjem jednog od rečenih uvjeta i posljedica je poništena.

Prema tome, ako su uzroci etičkih i pravnih sudova precizno određeni te objašnjeni uvjeti i ograničenja njihovih subjekata, vidjet ćemo da su etički i pravni principi, u granicama ovih mjerila i konačnih uzroka, općeniti i apsolutni. U tom pogledu nisu ništa drugačiji od ostalih naučnih zakona.

Moramo spomenuti da je u ovoj raspravi oslonac ustanovljen na univerzalnim načelima etike i prava, a neke partikularije, kao što su saobraćajni propisi i sl. - koji izlaze iz okvira ove rasprave.

Razlika između pravnih i etičkih sudova

Sada, kad smo došli do kraja ove rasprave, još ćemo spomenuti razliku između pravnih i etičkih sudova. Naravno, čitav je niz razlika između ovih dviju skupina sudova o kojima se mora raspravljati u pravnoj i etičkoj filozofiji. Ovdje samo ističemo jednu od ovih razlika koja je važnija – razliku među njihovim ciljevima.

Kao što znamo, temeljni cilj prava je društvena sreća ljudi u ovosvjetskom životu, koja je određena pravnim propisima uz jamstvo državne prisile. S druge strane, konačni cilj etike jeste vječna sreća i duhovno savršenstvo, te je njen opseg širi nego opseg društvenih uvjeta. Otuda pravni i etički subjekti ulaze jedni u druge. Sud je, sa tačke gledišta njegove vezanosti za čovjekovu društvenu sreću, a podržan od strane države, jeste pravna kategorija, a sa aspekta po kojem ima za posljedicu vječnu sreću i duhovno savršenstvo čovjeka, etička kategorija - kao npr. postojanje vraćanja pozajmice i zabrana izdaje. U takvim slučajevima, ako je pridržavanje propisa motivirano isključivo strahom od državne kazne, ono nema nikakvu etičku vrijednost, čak i ako je u skladu sa pravnim propisima. Ako je, pak, djelo motivirano nekim uzvišenijim ciljem, koji je etički, ono će biti etičko.

Treba zapaziti da su ove razlike podudarne sa stavom koji je prihvaćen u etici, te da ima i drugih stavova. Za informacije o njima treba se obratiti knjigama o etici i filozofiji prava.

Povratak na sadržaj