autor: Ajatollah Mizbah Yazdi, 

Naziv: ISLAMSKA FILOZOFIJA

 Preveo s engleskog: hfz. Ensar Karaman 

Uvodnu riječ napisao predavač na predmetu filozoije: Prof.mr.Mohammad Reza Peysepar

UVODNE RASPRAVE..

PRVA LEKCIJA..

KRATAK POGLED NA TOK FILOZOFSKE MISLI

Početak filozofske misli

Pojava sofizma i skepticizma.

Doba procvata filozofije.

Kraj grčke filozofije.

Izlazak sunca Islama.

Razvoj filozofije u islamskoj epohi

UVODNE RASPRAVE

Prva lekcija

KRATAK POGLED NA TOK FILOZOFSKE MISLI

(OD POČETAKA DO ISLAMSKE EPOHE)

Početak filozofske misli

Razvoj ljudske misli kao i stvaranje čovjeka počinju prije pisane historije. Gdje god je čovjek živio, mišljenje je bilo od njega neodvojiva osobina. Gdje god je kročio nogom, mišljenje i shvatanje je ponio sa sobom.

O nepisanim ljudskim mislima nema tačnih i pouzdanih podataka, osim onoga što su na temelju otkrivenih ostataka naslućivali arheolozi. Međutim otkako postoji pisani jezik, zapisana misao je ostajala dok je karavan historije prolazio.

Ljudska misao koja se odnosi na znanje o egzistenciji, njenom početku i kraju sprva je bila izmiješana sa religijskim uvjerenjima. Stoga bi se moglo reći da se najstarije filozofske misli imaju tražiti među orijentalnim vjerskim mislima.

Historičari filozofije vjeruju da se najstarije zbirke koje su potpuno filozofske ili pretežno filozofske vezuju za grčke mudrace koji su živjeli otprilike šest stoljeća prije Isaa, neka je mir na njega. Spominju se učen­jaci toga vremena koji su nastojali spoznati egzistenciju te početak i kraj kosmosa. Da bi objasnili pojavljivanje i promjene koje se dešavaju u eg­zistentima, oni su izrekli različita, povremeno i kontradiktorna mišljenja, a istovremeno nisu krili činjenicu da su njihove misli bile, manje ili više, pod utjecajem orijentalnih vjerskih učenja i orijentalne kulture.

U svakom slučaju, slobodno ozračje za raspravu i kritiku u Grčkoj toga vremena pripremilo je teren za razvoj i napredak filozofske misli. To područje pretvorilo se u rasadnik filozofije.

Naravno, početne misli nisu bile ispravno uređene i poredane, dok problemi za istraživanje nisu bili precizno kategorizirani, a kamoli da je svaka kategorija imala posebno ime i svojstvenu metodu. Ukratko, sve ideje nazivane su naukom ('ilm), mudrošću (hikmat), spoznajom (ma'ri­fat) i sl.

Pojava sofizma i skepticizma

U petom stoljeću p.n.e. spominju se učenjaci koji su se na grčkom jeziku nazivali “sofisti”, odnosno mudraci i veoma učeni. No uprkos ve­likoj količini podataka koje su imali o tada aktuelnom znanju, oni nisu vjerovali u stalne i nepromjenljive istine, i ništa nisu smatrali konačno poznatim i pouzdanim.

Kako prenose historičari filozofije, sofisti su po zanimanju bili učitelji koji su podučavali retorici i debati i obučavali su branioce (advo­kate) za sudove, za kojima je u ono doba bilo mnogo potrebe. Ovo zani­manje zahtijevalo je od branioca da može dokazati bilo koju tvrdnju, a odbaciti sve njoj oprečne tvrdnje. Bavljenje ovakvom vrstom podu­čavanja koje je često bilo podložno krivim zaključivanjima postepeno je izazvalo pojavu mišljenja po kojem izvan ljudske misli zapravo i nema istine.

Čuli ste priču o čovjeku koji je u šali rekao da se u toj i toj kući dijele slatkiši. U svojoj prostodušnosti ljudi su se požurili iskupiti pred vratima te kuće. Malo pomalo, i sam čovjek koji je to izmislio počeo je gajiti nade u istinitost toga, tako da je, ne želeći izgubiti priliku da dobije besplatne slatkiše, i sam stao u red.

Čini se da su i sofisti bili žrtve iste sudbine. Podučavajući lažnim metodama dokazivanja i poricanja tvrdnji, postepeno su se takve sklonosti počele pojavljivati i u njihovim mislima – da zapravo istina i neistina ovise o ljudskoj misli, i zaključili su da izvan ljudskih misli nema istine.

Pošto je izraz “sofizam”, koji je značio mudar i učen, bio pripisivan ovakvim ljudima, on je izgubio svoje osnovno značenje i počeo se upot­rebljavati kao simbol i znak za način mišljenja sukladan lažnom zaključivanju. Isti ovaj izraz u arapskom jeziku je uzeo oblik “sūfistī”, a iz njega je izveden termin “safsatah”.

Doba procvata filozofije

Najpoznatiji mislilac koji je ustao protiv sofista i koji je kritizirao njihove ideje i stavove bio je Sokrat. On je bio taj koji je sebe nazvao filozofus, tj. ljubitelj mudrosti. Ovaj izraz u arapskom jeziku poprimio je oblik filsūf, iz kojeg je izveden termin falsafah.

Historičari filozofije smatraju da su dva razloga zbog kojih je izabrao ovo ime: prvi je poniznost Sokrata koji je uvijek priznavao svoje neznanje, a drugi je njegov prijekor sofista koji su sebe nazivali mudracima, tj. izborom ovog naziva želio ih je natjerati da shvate: “Vi koji radi materijalnih i političkih ciljeva ulazite u rasprave i debate, po­dučavanje i učenje; vi niste dostojni naziva “mudrac”. Čak ni ja koji sa najčvršćim razlozima odbacujem vaše ideje sebe ne smatram dostojnim tog naziva i sebe nazivam samo ljubiteljem mudrosti.

Nakon Sokrata, njegov učenik Platon, koji se godinama okorištavao njegovim predavanjima, nastojao je ustanoviti temelje filozofije, a poslije je Platonov učenik Aristotel doveo filozofiju do vrhunca procvata i sis­tematizirao pravila mišljenja i argumentiranja u formi nauke – logike, kao što je objasnio i greške pri mišljenju u obliku dijela logike o sofiz­mima.

Otkad je Sokrat sebe nazvao filozofom izraz filozofija upotrebljavao se kao oprečan sofizmu, a obuhvata sve stvarne nauke, kao što su fizika, hemija, medicina, astronomija, matematika i teologija. Čak i danas u mnogim najglasovitijim svjetskim bibliotekama knjige iz fizike i hemije klasificirane su pod filozofijom, a samo konvencionalne discipline, poput leksike, sintakse i gramatike nisu tamo svrstane.

Tako se filozofija smatrala zajedničkom imenicom za sve stvarne nauke, a dijelila se na dvije opće skupine: teorijske i praktične nauke. U teorijske nauke spadale su prirodne nauke, matematika i teologija. Pri­rodne nauke su u sebi obuhvatale područja kosmogonije, mineralogije, botanike i zoologije, a matematika se dijelila na aritmetiku, geometriju, astronomiju i muziku. Teologija je bila podijeljena na metafiziku ili op­ćenitu raspravu o egzistenciji i teologiju u užem smislu. Praktične nauke imale su tri grane: etiku, ekonomiju domaćinstvo i politiku.

Kraj grčke filozofije

Netom nakon Platona i Aristotela, njihovi učenici su se neko vrijeme bavili kompilacijom, uređivanjem i temeljitom obradom djela svojih učitelja, te su “tržište” filozofije očuvali manje-više svježim. Međutim nije trebalo dosta vremena da se ova svježina zamijeni stagnacijom i da rast i napredak počne slabiti. U Grčkoj je tada preostalo svega nekoliko “mušterija” za naukom i znanjem. Velikani umjetnosti i nauke nastanili su se u Aleksandriji, gdje su posvetili istraživanju i obrazovanju. Ovaj grad ostao je centar nauke i filozofije sve do četvrtog stoljeća n.e..

Međutim kada su se rimski imperatori preobratili na kršćanstvo i kada su počeli širiti učenja Crkve kao zvanična učenja i ideje, počeli su se suprotstavljati slobodnom carstvu mišljenja i nauke, sve dok konačno Justinijan, imperator Istočnog rimskog carstva, nije 529. god. nove ere izdao ukaz o zatvaranju univerziteta i škola u Atini i Aleksandriji. Učen­jaci su pobjegli da bi preživjeli, a utočište su potražili u drugim gra­dovima i državama. Iz tog razloga ugašena je svijetla baklja nauke i filo­zofije u Rimskom carstvu.

Izlazak sunca Islama

Gotovo istovremeno sa maločas spomenutim procesom (u šestom stoljeću kršćanske ere), na drugom kraju svijeta, zbio se najveći događaj u historiji. Arapski poluotok bio je svjedok rođenja, misije i selidbe časnog Poslanika Islama, neka su mir i blagoslovi Božiji na njega i njegovu porodicu. On je na uši svijesti čovječanstva pročitao poruku Božanskog vođenja. Kao prvi korak, on je pozvao ljude da stječu znanje,[1] i visoko je cijenio čitanje, pisanje i učenje. On je zasnovao najveću civilizaciju i najnapredniju kulturu u svijetu. Podsticao je svoje sljedbenike da stječu znanje i mudrost od kolijevke pa do groba (min al-mahd ila al-lahd), u najbližem ili najudaljenijem mjestu na svijetu (čak i u Kini, wa law bis-sīn), i po bilo koju cijenu (wa law bis-safk al-muhaj wa khawd al-lujaj).[2]

Plodna mladica Islama, zasađena moćnom rukom Božijeg Poslanika, s.a.v.a., u svjetlu Božanske objave koja život daje, i hranjena drugim kulturama, porasla je i dala plod. Islam je sirovi materijal ljudskog mišl­jenja drugih kultura apsorbirao, u skladu sa mjerodavnim Božijim nor­mama, i promijenio ga u korisne elemente u kovačnici konstruktivne kritike, te je za kratko vrijeme proširio svoje sjene na sve kulture svijeta.

Bodreni od strane Poslanika, s.a.v.a., i njegovih bezgrešnih poto­maka, muslimani su počeli usvajati različita znanja. Naučno naslijeđe Grčke, Rima i Irana prevedeno je na arapski jezik. Muslimani su usvojili korisne elemente tog naslijeđa i nadopunili ih svojim vlastitim is­traživanjima. Uspjeli su doći do značajnih otkrića u mnogim oblastima, u algebri, trigonometriji, astronomiji, fizici i hemiji.

Drugi značajan činilac razvoja islamske kulture bila je politika. Tlačiteljske Emevije i Abasije, koji su bespravno preuzeli vlast, osjećali su jaku potrebu za općim odobravanjem među muslimanima, dok su članovi Poslanikove porodice, Ehlul-bejt, neka su Božiji blagoslovi na sve njih, tj. oni koji su bili pravi zaštitnici (awlijā') ljudi, bili istinski izvor znanja i riznica Božanske objave. Vladajući režim osim prijetnje i mita nije imao drugog načina da privuče ljude. Stoga su nastojali učiniti da njihov režim napreduje bodreći učenjake i sakupljajući naučne autoritete oko sebe - a koristeći se naučavanjima grčke, rimske i iranske nauke - oni su pokušavali otvoriti školu nasuprot Ehlul-bejtu.

Na ovaj način, različite filozofske ideje i različite vrste znanja i umi­jećā, sa različitim motivacijama, posredstvom prijatelja i neprijatelja, ušle su u islamsko okruženje i muslimani su ih počeli istraživati, usvajati i kritizirati. U svijetu nauke i filozofije islamskog okruženja počele su se pojavljivati genijalne ličnosti – svaka od njih je vlastitim neprekidnim nastojanjima razvila neki ogranak nauke, te je islamska kultura tako donijela plodove.

Među njima, učenjaci islamske teologije i doktrine su sa različitih stajališta pregledali i kritizirali probleme Božanske filozofije, i koliko god da su neki od njih u svojoj kritici otišli u krajnost, ova vrsta kritike i cjepidlačenja, ispitivanja i sumnjičenja navela je većinu islamskih mis­lilaca i filozofa da se još više trude, što je dovelo do sveopćeg obogaćenja intelektualne i filozofske misli.

Razvoj filozofije u islamskoj epohi

Širenjem područja pod islamskom upravom i sklonošću ljudi prema ovoj oživljujućoj vjeri, mnogi centri nauke potpali su pod islamsko okrilje. U to doba postojala je velika razmjena ideja među učenjacima i knjiga među bibliotekama te prevođenje ovih knjiga sa raznih jezika: indijskog, perzijskog, grčkog, latinskog, aramejskog, hebrejskog i drugih, na arapski koji je doista postao međunarodni jezik muslimana. Ovo je pospiješilo korak u razvoju filozofije, nauka i umijeća. Mnoge knjige filozofa Grčke i Aleksandrije, kao i drugih uglednih centara nauke, prevedene su na arapski.

Početni nedostatak dogovorenog jezika i stručnih termina među prevodiocima, te razilaženje u pogledu principa istočne i zapadne filozofije, činili su podučavanje filozofije teškim, a istraživanje i izbor između filozofskih principa još težim. Međutim nije dugo potrajalo prije nego što su geniji poput Ebu-Nasr Fārābīja i Ibn-Sīnāa, zahvaljujući svojim neprestanim nastojanjima, bili u stanju upoznati cjelokupnu filozofsku misao toga vremena. Uz Bogom dane talente, ojačavane blještavom svjetlošću Objave i objašnjenjima imama, oni su mogli izvršiti pregled i procjenu te izbor među prikladnim filozoskim principima i predočiti jedan zreo filozofski sistem, koji je pored platonskih i aristotelovskih ideja, neoplatonskih misli iz Aleksandrije, te ideja orijentalnih mistika ('urafā), sadržavao i nove misli. Njegov najveći dio bio je aristotelovski obojen, te je stoga njihova filozofija imala aristotelovski i peripatetički kolorit. Tako je ovaj novi sistem mogao nadmašiti sve filozoske sisteme Istoka i Zapada.

Kasnije je ovaj filozofski sistem došao pod kritičku lupu mislilaca kakvi su bili Gazali, Ebul-Barakāt Bagdādi i Fahrudin Rāzī. S druge strane, okorištavajući se djelima mudraca starog Irana i upoređujući ih sa djelima Platona, Aristotela i neoplatonista, Suhravardī je osnovao novu školu filozofije nazvavši je iluminističkom filozofijom, koja je bila više platonski obojena. Na ovaj način pripremljen je teren za okršaj među filozofskim idejama te za njihov razvoj i sazrijevanje.

Stoljećima kasnije, veliki filozofi, Hādže Nāsiruddin Tūsī, Muhaqqiq Dawānī, Seyyid Sadruddīn Daštakī, Šejh Bahā'ī i Mīr Dāmād nadopunili su bogaćenje islamske filozofije vlastitim genijalnim idejama. A onda se pojavio Sadruddīn Šīrāzī, koji je svojim vlastitim genijem i inovacijom predstavio novi sistem filozofije. Taj sistem sadržavao je skladne elemente peripatetičke i iluminističke filozofije te mističkih otkrovenja, kojima je pridodao dubokoumne misli i vrijedne ideje, i nazvao to transcendentnom teozofijom (hikmate muta'āliyyah).

 Druga lekcija

KRATAK POGLED TOKA FILOZOFSKE MISLI

(OD SREDNJEG VIJEKA DO OSAMNAESTOG STOLJEĆA)

Skolastička filozofija

Nakon širenja kršćanstva u Evropi i sjedinjavanja moći Crkve sa moću Rimskog carstva, naučni centri su došli pod utjecaj aparata vlasti do te mjere da su do 6. st. (kao što je ranije navedeno) univerziteti i škole u Atini i Aleksandriji bili pozatvarani. Ovaj period, koji je trajao oko hiljadu godina, zove se srednji vijek, a karakterizira ga prevlast Crkve nad naučnim centrima i nad programima škola i univerziteta.

Među istaknutim ličnostima ovoga doba bio je Sveti Augustin, koji je pokušao upotrijebiti filozofske principe, naročito stavove Platona i neoplatonista, da bi objasnio dogme kršćanstva. Nakon njega, nekoliko filozofskih rasprava uvedeno je u školske programe. Ovo doba bilo je nenaklonjeno aristotelovskoj misli jer je ona smatrana oprečnom vjerskim učenjima i njeno podučavanje bilo je zabranjeno. Zahvaljujući vlasti muslimana u Andaluziji (Španiji) i prodoru islamske misli u zapadnu Evropu, o idejama islamskih filozofa kakvi su bili Ibn-Sīnā (Avicena) i Ibn-Rušd (Averoes) raspravljalo se manje ili više svuda pa su se i kršćanski učenjaci posredstvom knjiga ovih filozofa upoznali sa Aristotelovim stavovima.

Malo-pomalo crkvenjaci više nisu mogli odoljeti ovom toku filozof­ske misli i napokon je Sveti Toma Akvinski prihvatio većinu Aristote­lovih filozofskih stavova koji se uočavaju i u njegovim knjigama. Poste­peno je protivljenje Aristotelovoj filozofiji slabilo, a u nekim naučnim centrima ona je čak postala i preovladavujuća.

U svakom slučaju, u srednjem vijeku filozofija u zapadnim zemljama ne samo da se nije razvijala, već je i propadala, i za razliku od islamskog svijeta u kojem su nauke i naobrazba neprestano napredovale i postale iznimno bogate, u Evropi su jedine rasprave kojima je podučavano u školama pripojenim Crkvi bile one koje su mogle pravdati kršćanske dogme, koje ni same nisu bile bez zastranjenja. Ovo se nazivalo skolastičkom filozofijom. Samo se po sebi razumije da takva filozofija nije mogla imati drugu sudbinu do smrti i izumiranja.

U skolastičkoj filozofiji, pored logike, teologije, etike, politike te di­jela prirodne filozofije i astronomije koje je Crkva usvojila, u nastavni plan bile su uvrštene i gramatika i retorika, te je tako filozofija ovoga razdoblja bila promatrna znatno šire (nego danas).

Renesansa i temeljita promjena u mišljenju

Od 14. stoljeća zahvaljujući različitim činiocima pripremao se teren za temeljitu promjenu. Jedan činilac bilo je jačanje nominalizma (pri­marnost imenovanja) i poricanje postojanja univerzalija, što se zbilo u Engleskoj i Francuskoj. Ova filozofska tendencija igrala je važnu ulogu u slabljenju temelja filozofije. Sljedeći činilac bilo je to što je Aristotelova prirodna filozofija postala predmetom spora na pariškom univerzitetu. Nadalje u opticaju su bila govorkanja o nespojivosti filozofije i kršćanske dogme – drugim riječima, razuma i religije. Uočljiva je bila i pojava neslaganja između tadašnjih vladara i crkvenih autoriteta, a i među samim crkvenim autoritetima bilo je rasprava koje su dovele do pojave protestantizma. Važan činilac bio je dolazak humanizma do svog vrhunca i sklonost ka bavljenju problemima ljudskog života uz zanemarivanje metafizičkih problema. Napokon, polovinom 15. st. palo je bizantijsko carstvo i nastale su cjelovite (političke, filozofske, književne i vjerske) promjene širom Evrope, a institucije papinske vlasti napadnute su sa svih strana. Na taj način, slaba skolastička filozofija doživjela je svoj konačni krah.

U 16. st. interes za prirodnim i empirijskim naukama postao je veoma snažan. Otkrića Kopernika, Keplera i Galilea uzdrmala su temelje ptolomejske astronomije i aristotelovske prirodne filozofije. Riječju, u Evropi su svi aspekti ljudskih djelovanja bili podvrgnuti uznemiravanju i nestalnosti.

Papinske institucije mogle su se oduprijeti ovim žestokim talasima još neko vrijeme. Naučnici su dovođeni pred inkviziciju sa obrazložen­jem da su se suprotstavili vjerskim dogmama, a zbog svojih stavova o prirodnoj filozofiji i kosmologiji koji su bile suprostavljeni tumačenju Biblije i učenjima Crkve. Mnogi su izgorjeli u vatri zaslijepljenosti i se­bičnosti autoriteta Crkve. Ipak, napokon su Crkva i papinske institucije bile primorane da se posramljeni povuku.

Okrutno fanatično ponašanje katoličke Crkve nije u ljudima proiz­velo ništa drugo do negativan stav spram crkvenih autoriteta i vjere uopće. Tako je propast skolastičke filozofije, odnosno jedine tada pris­utne filozofije, prouzrokovala intelektualni i filozofski vakum i pojavu modernog skepticizma. Tokom ovog procesa jedino što je napredovalo bili su: humanizam, želja za prirodnim i empirijskim naukama na kultur­nom planu, i sklonost ka liberalizmu i demokratiji na političkom planu.

 Druga faza skepticizma

Crkva je kroz stoljeća stavove i ideje nekih filozofa raširila kao vjer­ska učenja, a kršćani su ih prihvatali kao sigurna i sveta, uključujući aristotelovske i ptolomejske stavove o kosmologiji koji su uzdrmani Kopernikovim otkrićima. Drugi nepristrasni naučnici također su uvidjeli njihovu neispravnost. Već smo naveli da su dogmatski otpor i okrutno ponašanje crkvenih autoriteta prema naučnicima prouzrokovali upravo suprotnu reakciju.

Ova promjena u mišljenjima i uvjerenjima te rušenje intelektualnih i filozofskih temelja (srednjeg vijeka) prouzrokovali su u mnogim nauč­nicima psihološku krizu i izazvali u njihovim umovima sumnje kao što su sljedeće: Kako možemo biti sigurni da neka druga naša uvjerenja nisu neispravna i da njihova neispravnost neće biti očita jednoga dana? Kako možemo znati da novootkrivene naučne teorije neće biti nekad op­ovrgnute? Naposljetku, veliki naučnik Montaigne porekao je vrijednost nauke i znanja i otvoreno je napisao: “Kako možemo biti sigurni da Kopernikova teorija neće biti osporena nekad u budućnosti?” Još jednom je izrekao sumnje skeptika i sofista, ali na novi način, i branio skeptici­zam. Tako je nastala nova faza skepticizma.

Opasnost skepticizma

Sumnja, pored toga što je bolna psihološka zaraza, povlači za sobom i veliku duhovnu i materijalnu opasnost po društvo. Poricanjem vrijed­nosti znanja ne ostaje nimalo nade u napredak nauke i učenja, kao što ne ostaje ni prostora za moralne vrijednosti i njihove veličanstvene uloge u ljudskom životu, a i vjera također gubi svoje intelektualne osnove. Na­jveći udarci zapravo i jesu usmjereni ka vjerskim dogmama – vjerovan­jima nevezanim za materijalne i osjetilne stvari. Kada rijeka sumnje po­teče kroz srca ljudi, logično je da su najranjivija vjerovanja u nadna­ravno.

Otuda je skepticizam izuzetno opasna zaraza koja svim aspektima ljudskog života prijeti uništenjem; njegovim širenjem nijedan etički, pravni, politički i vjerski sistem ne ostaje čvrst i on daje opravdanje za sve vrste zločina, nepravde i ugnjetavanja.

Upravo je iz tog razloga borba protiv skepticizma dužnost svih nauč­nika i filozofa. Ta borba spada u odgovornost vjerskih vođa, i o njoj moraju  voditi brigu savjetnici, političari i društveni reformatori.

U 17. st. poduzete su različite aktivnosti kojima bi se obnovile ruševine renesanse, uključujući borbu protiv skepticizma. Crkva je težila ukidanju ovisnosti kršćanstva o razumu i nauci, jačajući vjerska učenja kroz srce i vjerovanje. Međutim filozofi i naučnici tražili su čvrstu i ne­pokolebljivu osnovu za znanje i vrijednost, kako ih ne bi uništila ni in­telektualna kolebanja ni društveni preokreti.

Moderna filozofija

Najvažnije nastojanje za spašavanje od skepticizma i oživljavanje filozofije u ovome periodu bilo je nastojanje Renea Descartesa, francus­kog filozofa koji je nazvan “ocem moderne filozofije”. Nakon dugotra­jnog istraživanja i meditacije, on je skovao plan kojim bi se ojačala po­lazišta filozofskog mišljenja. Njegovo načelo moglo bi sažeti u njegovoj poznatoj izreci: “Sumnjam, dakle postojim”, ili: “Mislim, dakle posto­jim”, tj. ako neko sumnja u egzistenciju svega, on ipak nikad neće moći sumnjati u svoju vlastitu egzistenciju. Pošto je sumnja besmislena bez onoga ko sumnja, ljudska egzistencija sumnjalaca i mislilaca također je neosporna. Potom je pokušao formulirati posebne zakonitosti mišljenja slične matematičkim zakonitostima i na temelju njih riješiti probleme filozofije.

U tom periodu intelektualnog meteža, misli i stavovi Descartesa bili su za mnoge filozofe izvor povratka povjerenja. Drugi veliki mislioci, Leibniz, Spinoza i Malebranche, također su nastojali ojačati osnovu moderne filozofije. Uprkos svemu, ova nastojanja nisu bila u stanju pro­izvesti skladan filozofski sistem koji bi imao pouzdane i čvrste temelje. S druge strane, pažnja većine naučnika usmjerila se ka empirijskim nau­kama, a mnogi od tih naučnika nisu pokazivali nikakav interes za is­traživanje filozofskih i metafizičkih problema. Zbog toga se jak, čvrst i dobro podržan filozofski sistem nije pojavio u Evropi. Iako su skupine filozofskih stavova i ideja povremeno iznošene u formi posebnih škola filozofskog mišljenja, koje su u određenim granicama mogle privući manje ili više sljedbenika, nijedna od njih nije mogla postati trajno us­postavljena, a takav je slučaj i danas.

Primarnost iskustva i moderni skepticizam

Dok je u većem dijelu Evrope oživljavana racionalna filozofija i dok je razum bio na putu da pronađe svoje mjesto u razumijevanju istine, u Engleskoj je napredovala druga struja, zasnovana na primarnosti čula i iskustva, a zvala se empirizam.

Počeci ove struje vezuju se za kraj srednjeg vijeka i Williama od Ockhama, engleskog filozofa koji je bio zagovornik primarnosti imeno­vanja a poricatelj primarnosti razuma. U 16. st. Francis Bacon i u 17. Hobbes, također Englez, oslanjali su se na primarnost čulā i iskustva, no kao empiristi bila su poznata druga trojica engleskih filozofa: John Locke, George Berkeley i David Hume, koji su o problemima znanja raspravljali od kraja 17. do pred kraj 18. stoljeća. Kritizirajući stavove Descartesa o “prirođenom znanju”, oni su čula i iskustvo smatrali izvo­rom sveg znanja.

Među njima, John Locke je bio najumjereniji i najbliži racionalis­tima. Berkeley je bio otvoreni zagovornik primarnosti imenovanja, tj. nominalist, ali je (možda nesvjesno) pribjegao zakonu kauzaliteta, što je racionalni princip, a imao je i neke druge stavove nespojive sa primar­nošću čulā i iskustva. Hume je ostao potpuno odan primarnosti čulā i iskustva i onome što ona za sobom povlače. Opredijelio se za skeptici­zam u pogledu metafizičkog i za prihvatanje zbiljnosti prirodnih pojava. Na ovaj način uobličila se treća faza skepticizma u historiji zapadne filo­zofije.

Kantova kritička filozofija

Humeove misli su među onim mislima koje su stvorile osnovu za Kantove filozofske ideje. Sam Kant je rekao: “Upravo me je Hume pro­budio iz dogmatskog drijemeža.” Kantu je posebno leglo na srce Humeovo objašnjenjeo zakona kauzaliteta, koje se zasnivalo na ideji da iskustvo ne može dokazati nužni odnos između uzroka i posljedice.

Dugi niz godina Kant je razmišljao o problemima filozofije i napisao je mnogo eseja i knjiga. Ponudio je posebna filozofska gledišta koja su u usporedbi sa sličnima bila prihvatljivija i dugotrajnija. Na kraju je ipak došao do zaključka da teorijski um nema moć da riješi probleme metafizike i da racionalnim principima u ovoj oblasti nedostaje naučna vrijednost.

Kant je izričito ustvrdio da pitanja kao što su egzistencija Boga, vječnost duše i slobodna volja ne mogu biti racionalno dokazana, nego da uvjerenje i vjera u njih jesu nužni za prihvatanje etičkog sistema; drugim riječima, u pitanju je prihvaćeno načelo praktičnog uma, i etika je ta koja nas poziva da vjerujemo u proživljenje, a ne obratno. Iz ovog razloga Kant se ima smatrati oživotvoriteljem etičkih vrijednosti, koje su nakon renesanse bile izložene nestalnosti i opasnosti od blijeđenja i iščezavanja. S druge strane, Kant se mora smatrati i jednim od uništavača temelja metafizičke filozofije

Povratak na sadržaj