autor: Ajatollah Mizbah Yazdi, 

Naziv: ISLAMSKA FILOZOFIJA

 Preveo s engleskog: hfz. Ensar Karaman 

Uvodnu riječ napisao predavač na predmetu filozoije: Prof.mr.Mohammad Reza Peysepar

FILOZOFIJA I NAUKE

Filozofija naukā

U prethodnoj lekciji spomenuli smo da se ponekad termin filozofija koristi u genitivnim konstrukcijama kao što su “filozofija etike”, “filo­zofija prava” itd. Sada ćemo objasniti ovakvu upotrebu.

Ovu vrstu izraza ponekad koriste oni koji termin nauka ograničavaju na empirijske nauke i koji termin filozofija upotrebljavaju za ona područja ljudskih znanosti koja nisu podložna dokazivanju pomoću čul­nih iskustava. Umjesto da, naprimjer, kažu “nauka teologije”, oni kažu “filozofija teologije”. Upotreba termina filozofija u genitivnoj konstruk­ciji je samo radi ukazivanja na vrstu materije o kojoj se raspravlja i na njene teme.

Isto tako, oni koji pitanja nauke i vrijednosti ponekad smatraju “ne­naučnim”, i koji drže da takva pitanja nemaju objektivne osnove u stvar­nosti, već ih smatraju proizvodom želja i sklonosti ljudi, misle da ova vrsta pitanja pripada filozofiji. Tako, umjesto da govore o “nauci etici”, oni kažu “filozofija etike”, ili umjesto “nauka o politici”, oni upot­rebljavaju sintagmu “filozofija politike”.

Ponegdje se ovakav izraz upotrebljava u drugom smislu – da objasni načela drugih nauka. Usto se i o pitanjima poput historije, pronalazača, ciljeva, metoda istraživanja, kao i toka razvoja neke nauke također raspravlja u ovoj oblasti.

Ovakav izraz nije svojstven samo pozitivistima i onima koji misle poput njih, nego i onima koji učenja filozofije i vrijednosti smatraju “naukom”, i koji metode proučavanja i istraživanja ovakvih znanja poimaju “naučnim”. Katkad, radi izbjegavanja miješanja sa prethodnom upotrebom oni ovoj genitivnoj konstrukciji dodaju i riječ “nauka”. Primjera radi, oni kažu “filozofija nauke historije”, nasuprot pojmu “filozofija historije”, ili vele “filozofija nauke o moralu”, nasuprot pojmu “filozofija morala” u pređašnjem smislu.

Metafizika

Jedan od termina koji se koristi nasuprot “nauci” jeste termin “metafizika”. Otuda je neophodno dati stanovito objašnjenje ove riječi.

Termin metafizika izveden je iz grčkog metataphysica kom je oduzeto drugo ta te se dobio oblik “metafizika”. Na arapski je preveden kao mā ba'd at-tabī'ah (ono što je iza prirode).

Prema onome što su prenijeli historičari filozofije, ova riječ je prvi put upotrijebljena kao naziv jedne od Aristotelovih knjiga, koja se pojavila nakon njegove Fizike, a uključivala je općenite rasprave o egzistenciji. U islamskom periodu ovo područje nazivalo se umūr 'āmmah (opća pitanja), a neki islamski filozofi smatrali su da je ovdje prikladno koristiti izraz mā qabl at- tabī'ah (ono što je prije prirode - fizike).

Očito, ova rasprava razlikuje se od rasprave u teologiji (uthūlūdžiyyah). Međutim one su u knjigama islamskih filozofa sjedinjene i dat im je zajednički naziv “teologija (ilāhiyyāt) u općenitom smislu”, a sama teologija pobliže je određena nazivom “teologija u posebnom smislu”.

Neki su smatrali da je termin metafizika identičan “transfizičkom”, u značenju onoga što je iza, s onu stranu fizike. Oni upotrebu ovog naziva za ovaj dio antičke filozofije uzimaju kao primjer upotrebe općenitog na­ziva za nešto specifičnije, jer se u teologiji, u općenitom smislu, rasprav­lja i o Bogu i o apstraktnim pitanjima (koja su iza fizike). Ipak, čini se da je prvo značenje ispravno.

U svakom slučaju, termin metafizika upotrebljava se za skup teori­jskih intelektualnih problema koji su dio filozofije (u općem smislu). Danas se ponekad termin filozofija ograničava na ove probleme i jedno od novih značenja filozofije jeste metafizika. Razlog zbog kojeg su pozitivisti smatrali ovu vrstu problema nenaučnim jeste to što oni nisu podložni potvrđivanju pomoću čulnih iskustava. Tako je i Kant teorijski um (ilme nazari) smatrao nedovoljnim za potvrđivanje ovih problema i nazvao ih je dijalektičkim ili spornim sa dvaju stanovišta.

Nauka, filozofija, metafizika i odnosi među njima

Imajući na umu spomenuta različita značenja nauke i filozofije, postaje jasno da odnos između nauke, filozofije i metafizike varira dosl­jedno ovim različitim značenjima. Ako se termin “nauka”, u grubljem smislu, upotrijebi za spoznaju, ili u značenju povezane skupine sudova (premisa), onda ona biva općenitijom od filozofije jer bi u tom slučaju obuhvatila pojedinačne sudove i plus - konvencionalne nauke. Ako se pod naukom podrazumijevaju stvarni univerzalni sudovi, onda je nauka identična filozofiji u prvotnom (antičkom) smislu. Ukoliko se, pak, nauka upotrebljava u smislu skupine empirijskih sudova, onda je ona užeg op­sega od filozofije u prvotnom smislu i protivriječi modernom značenju filozofije (tj. filozofiji kao nizu neempirijskih sudova). Isto tako, metafizika je dio filozofije kakva je bila shvaćena u antičkom dobu, a identična joj je prema jednom od modernih značenja filozofije.

Treba zapaziti da se oprečnost nauke i filozofije, u njenom moder­nom značenju, kako su to smislili pozitivisti i njima slični, koristi s cil­jem umanjivanja vrijednosti filozofskih sudova i s ciljem poricanja plemenitosti i položaja razuma te vrijednosti intelektualnih shvatanja, što svakako nije ispravno. Kroz rasprave o epistemologiji bit će pojašnjeno da vrijednost intelektualnog shvatanja nije tek jednaka vrijednosti osjetil­nog i iskustvenog znanja nego je i veća od potonjeg. Čak će se pokazati da vrijednost samog iskustvenog znanja počiva na vrijednosti intelektu­alnog shvatanja i filozofskih sudova.

Zbog toga je svođenje termina nauka na empirijsko i termina filo­zofija na neempirijsko znanje prihvatljivo tek kao puko terminološko označavanje, ali se ne smije zloupotrebljavati oprečnost ovih termina da bi se krivo prikazivali sudovi filozofije i metafizike kao beskorisna spe­kulacija. Također, atribut “naučno” ni jednom vidu filozofskog promišl­janja ne donosi nikakvu prednost. U suštini, ovaj atribut je poput zakrpe koja se ne podudara sa materijalom filozofije i može se smatrati znakom neznanja i demagogije onih koji je priljepljuju. Tvrdnja da su načela filo­zofije, poput načela dijalektičkog materijalizma, dobijena iz empirijskih zakona je pogrešna, jer zakoni nijedne nauke nisu toliko općeniti i nisu prenosivi ni na jednu drugu nauku, a kamoli na svu egzistenciju. Naprimjer, zakoni psihologije i biologije ne mogu biti općeniti i za fiziku, hemiju ili matematiku, a ni i obrnuto. Zakoni ovih nauka ne pružaju korist izvan svojih područja.

Podjela i klasifikacija nauka

Ovdje se postavlja pitanje šta zapravo motivira odvajanje nauka jed­nih od drugih. Odgovor je da prepoznatljivi problemi tvore širok spektar naučnih disciplina. Iako unutar ovog spektra neki problemi imaju tijesnu povezanost, drugi su potpuno strani jedni drugima.

S druge strane, stjecanje nekih vrsta znanja ovisno je o stjecanju nekih drugih znanja. U najmanju ruku, usvajanje nekog znanja može po­moći u usvajanju nekog drugog znanja, dok u slučaju nekih drugih vrsta znanja ovakav odnos ne postoji.

Činjenica je da je za jednog studenta stjecanje svih vrsta znanja nemoguće, a sve i da je moguće, svi ljudi nemaju motivaciju za znanjem. Također su i talenti i sklonosti jedinki za usvajanjem različitih vrsta znanja različiti. Pošto su neke vrste znanja međusobno povezane te iz tog razloga usvajanje nekih znanja ovisi o drugim znanjima, učitelji su još davno odlučili da tijesno povezane teme svrstaju zajedno i da utvrde specifične nauke i vrste znanja. Kategorizirane su različite nauke i razjašnjena potreba svake nauke za drugim naukama. Prema tome je ut­vrđeno prethođenje jedne nauke drugoj, da bi tako, prvo, posjednik ne­kog posebnog talenta i sklonosti mogao u nepreglednoj masi pitanja i problema pronaći ono što traži te put kojim će dosegnuti svoj cilj, i drugo, da bi onaj ko želi osvojiti neku drugu oblast znanja mogao znati odakle da počne, čime bi se utro put ka znanju ove druge oblasti i olakšalo njeno dosezanje.

Na ovaj način nauke su podijeljene u nekoliko skupina. Svaka skupina je, opet, svrstana u posebnu kategoriju i na zaseban nivo, a uključuje opću podjelu na teorijske i praktične nauke. Teorijske nauke podijeljene su na prirodne nauke, matematiku i teologiju, a praktične na etiku, ekonomiju domaćinstva i politiku. O ovome je već ranije bilo go­vora.

Norma razlikovanja nauka

Nakon što je postala jasna neophodnost klasificiranja nauka, može se postaviti drugo pitanje: Koji su kriteriji i norme kategorizacije naukā i njihovog razlikovanja? Odgovor je da se nauke mogu klasificirati prema različitim normama od kojih su najvažnije sljedeće:

1.       Prema metodama i načinima istraživanja. Ranije smo ukazali da svi problemi ne mogu biti predmet proučavanja i istraživanja na osnovu jedne metode. Također smo istakli da se sve nauke, s obzirom na njihove opće metode istraživanja, mogu podijeliti u tri skupine:

a.        Racionalne nauke, koje se mogu istraživati isključivo putem racionalnih dokaza i umskih zaključivanja, kao što je slučaj sa logikom i Božanskom filozofijom.

b.       Empirijske nauke, poput fizike, hemije i biologije, koje se mogu potvrditi iskustvenim metodama.

c.        Pripovjedne nauke, koje se mogu istraživati na temelju pripovijedanih i historijskih dokumentacija. Takve nauke su historija, biografija ('ilm ar-ridžāl – nauka o ljudima, prenosiocima predaja) i islamska pravna nauka ('ilm al-fiqh).

2.       Prema cilju i svrsi. Drugo mjerilo na temelju kojeg se mogu klasificirati nauke jesu koristi i posljedice koje proizlaze iz njih. Materijalni i duhovni (pojedinačni i društveni) ciljevi i rezultati su ti koji motivišu studenta da krene u izučavanje određene nauke. Očito je da onaj ko želi pronaći put ostvarenja svog duhovnog savršenstva mora proučavati različita pitanja, za kojima nema potrebu neko ko se želi obogatiti poljoprivredom ili industrijom. Isto tako i predvodnik društva ima potrebu za nekim drugim vidom znanja. Stoga se nauke mogu klasificirati prema različitim ciljevima.

3.       Treće mjerilo prema kojem se mogu razlikovati i razdvojiti nauke jeste njihov subjekt. S obzirom na činjenicu da svaki problem ima subjekt, a niz problema sakuplja se pod obuhvatnom temom, ova obuhvatna tema može služiti kao osovina oko koje se različita manje važna pitanja okreću. Naprimjer, brojevi su subjekt aritmetike, zapremina subjekt geometrije, a ljudsko tijelo je subjekt medicine.

Klasifikacija nauka prema subjektu priskrbljuje bolji način da se osiguraju cilj i motivacija za odvajanje različitih naučnih disciplina, pošto se upotrebom ove metode bolje čuvaju unutrašnji odnosi i har­monija među problemima, kao i njihov red i poredak. Upravo su je iz ovog razloga veoma davno uočili veliki filozofi i naučnici. Ipak, u nižim podjelama mogu se razmotriti i druga mjerila. Naprimjer, neko može us­postaviti nauku zvanu teologija u kojoj se problemi tiču subjekta, tj. Uz­višenog Boga. Potom je može podijeliti u ogranke koji su filozofski, gnostički ili vjerski, a svaki od njih može se istraživati na zaseban način. Ustvari, mjerilo ove potpodjele ticalo bi se metoda istraživanja. Na isti način subjekt matematike može se podijeliti na niz ogranaka. Na svaki ogranak može ukazivati poseban cilj, npr. fizička matematika ili ekonom­ska matematika. Ovako smo proizveli kompoziciju različitih normi.

Cijelo i univerzalno

Obuhvatna tema, koja se razmatra u vezi sa subjektima nekog prob­lema i na temelju koje se nauka pojavljuje u značenju skupa međusobno povezanih problema, nekad je univerzalna tema i ima mnogo pojedinač­nih primjera, a drugi put je u formi cjeline i ima brojne dijelove. Primjer za univerzalno je tema broja ili količine – tema koja ima različite vrste i skupine, a svaka od njih sastoji se od subjekta nekog posebnog problema. Primjer za to je cijelo jeste ljudsko tijelo koje ima brojne organe i udove, a svaki od njih subjekt je neke grane medicine.

Osnovna razlika između ovih dvaju vrsta subjekata leži u tome što je u prvoj vrsti (gdje se tretira univerzalno) tema subjekta nauke pojedi­načno primijenjena na subjekte njenih problemā, koji su njene partiku­larije, za razliku od druge vrste gdje se tema subjekta ne primjenjuje po­jedinačno na subjekte problemā, već se predicira skupu dijelova.

Grane nauka

Iz onoga što je dosad objašnjeno vidi se da se klasifikacija nauka vrši radi olakšavanja učenja i ispunjavanja ciljeva obrazovanja do najveće moguće razine. U početku, kada je ljudsko znanje bilo ograničeno, sve znanje moglo se razvrstati u nekoliko skupina. Tako se zoologija mogla smatrati kao samo jedna nauka, koja je mogla proučavati i neka pitanja vezana za čovjeka. Međutim kada se proširio opseg pitanja i problema, a naročito nakon što su proizvedeni različiti naučni instrumenti za is­traživanje emprijskih problema, postepeno su se empirijske nauke, više nego druge, dijelile na različite grane, a svaka nauka na još uže nauke. Ovaj proces još uvijek je u porastu.

Općenito gledano, nauke se dijele po nekoliko obazaca:

1.       Jedan slučaj je kada se manji dijelovi uzimaju iz subjekta kao cjeline i svi oni postanu subjekti nove grane izvedene iz osnovne nauke, kao što je slučaj sa endokrinologijom i genetikom. Jasno je da je ova vrsta diobe svojstvena naukama u kojima između subjekta nauke i subjekta problemā vlada odnos cjeline i njenog dijela.

2.       Drugi slučaj je onaj u kome se partikularnije i ograničenije podpodjele izvode iz univerzalne teme, npr. entomologija i bakteriologija iz biologije. Ova vrsta podjele pojavljuje se u naukama u kojima je odnos između subjekta nauke i subjekta problemā odnos univerzalnog i partikularnog, a ne cijelog i njegovih dijelova.

3.       Sljedeći oblik biva tamo gdje se razne metode istraživanja smatraju sekundarnim kriterijima, i pri kojima nastaje novi ogranak, dok se zadržava jedinstvo subjekta,. Ovo se dešava u slučajevima kada se problemi neke nauke mogu istraživati i rješavati na različitim metodama. Primjer za ovo jesu filozofske, mističke i vjerske teologije.

4.       Još jedan oblik je onaj u kojem se različiti ciljevi mogu smatrati podkriterijima, i u kojem su  problemi svojstveni svakom cilju predstavljeni kao poseban ogranak osnovne nauke, kao što je to ranije navedeno na primjeru matematike.

Povratak na sadržaj