Prof. Akbar Eydi

ISLAMSKA LOGIKA

čemu raspravlja logika?

Jasno je da se logika bavi samo pitanjima spekulativne znanosti zato što je logika skup zakonitosti ispravnog mišljenja. Razmišljanje je ono što potiče čovjeka i otkriva mu nepoznanice. S druge strane, upravo ovaj vodič nekada griješi, odstupa od ispravnog puta, i shodno tome, treba ga očuvati od griješenja. Jedina znanost koja se bavi ovim pitanjem, koje se nalazi u okviru njene odgovornosti, je logika.

Iako su očigledna znanja (عـلوم بديهى) temeljni kapital cjelokupnog ljud­skog znanja, greške koje se javljaju kod očiglednih znanja nisu kao one u spekulativnoj nauci. S druge strane, ova znanja, kao što je iz njihovog naziva jasno, očigledna su i ne postoji potreba za njihovim stjecanjem. Zbog toga se ona u logici i ne razmatraju. Nauka logike raspravlja o načinu uređenja poznanica i njihovom pohranjivanju u umu tražioca znanja kako bi on time rješavao nepoznanice i tako uvećavao znanje.

Teme predočene u logici

Da bi od samog početka učenik bio upoznat sa pitanjima kojima se logika bavi i time ujedno stekao jednu općenitu sliku o logici, na početku rasprave se navode poglavlja koja će se u knjizi obrađivati. Logika raspravlja o pojmovima poznanicama (معلوم تصـورى) i sudovima poznani­cama (معلوم تصديـقى) s ciljem da se pomoću njih nepoznati po­jmovi i sudovi mogu pretvoriti u poznanice, kako bi se time uvećao znanstveni kapital učenika.

a)      prvo poglavlje je definitiv (معـرف) – onaj koji objašnjava,

b)      drugo poglavlje je dokaz (حجّة).

O samom dokazu raspravlja se s dvije tačke gledišta. Jedanput se raspravlja sa stanovišta forme, odnosno oblika propozicija, a drugi put sa stanovišta elemenata koji grade propoziciju.

Samo poglavlje o definitivu sadrži nekoliko uvoda. Zbog toga, pojmovne i sudstvene poznanice zajedno sa njihovim uvodima čine šest glavnih tema logike:

1. Rasprava o pojmu (الفاظ)
2. Rasprava o općenitim i partikularnim pojmovima (كلّى و جـزى)
3. Rasprava o definitivu, uključujući i njegovu podjelu (معـرف)
4.  Rasprava o propozicijama i njihovim posebnim propisima (قضايا)
5. Rasprava o dokazu i načinu njegovog formiranja (حجّـة)
6. Rasprava o pet logičkih vještina (apodiktika, dijalektika, retorika, poetika i sofistika)

(صناعات خمس)

Ovo su teme koje je Aristotel zabilježio, tj. kompilirao u svojoj logici. Naravno, treba znati da se i danas raspravlja o svima njima, ali u izmi­jenjenom redoslijedu.

Sažetak uvodnog dijela

a)   Ljudska potreba za logikom

Priroda mišljenja je slična prirodi govora, jer iako čovjek po prirodi zna govoriti, za ispravnost govora on ima potrebu za gramatičkim pravilima, a isti slučaj je i sa mišljenjem. Čovjek po svojoj prirodi i biti posjeduje potencijal i moć mišljenja, ali za njegovu ispravnost potrebni su zakoni i pravila koja čovjeka prvo podučavaju ispravnom mišljenju, a potom i razlučivanju ispravnog od neispravnog mišljenja. Skup ovih pravila na­ziva se logika.

b)            Definicija logike

“Logika je sredstvo zakonodavne prirode čijim se pridržavanjem um čuva od grešaka u mišljenju.” Iz ove definicije se mogu izvući dvije kon­statacije:

1)   logika u podjeli nauka na nezavisnu i sredstvenu spada u grupu sredstvenih nauka, što znači da je ona sredstvo u službi drugih nauka i sama po sebi nema vrijednost;

2)            zaštićenost od grešaka uvjetovana je pridržavanjem i provođen­jem zakona logike.

c)   Vrste znanja

Ljudska znanja i spoznaje se dijele na četiri vrste:

 Osjetilno znanje

To je znanje koje čovjek stječe uz pomoć pet osjetila (vid, sluh, dodir, okus i miris). U ovom slučaju moći bivaju posrednikom između čovjeka i vanjskog, pojavnog svijeta.

Imaginarno znanje

Imaginarno znanje nastaje nakon prekida veza čovjeka sa vanjskim svi­jetom (posredstvom pet osjetila) i pohranjivanja njegovih slika u memoriji. Moć imaginacije raspolaže i vrši promjene nad tim slikama. Ona dvojako upotrebljava ove slike. Može ih međusobno upoređivati i stvarati nove koristeći se različitim slikama.

Intuitivno znanje

Intuitivno znanje jeste poimanje partikularnih zbilja apstraktne prirode, tj. nematerijalnih zbilja, kao što je ljubav roditelja, mržnja neprijatelja i slično. Do ovog nivoa znanja između čovjeka i životinje nema razlike. To znači da i životinje raspolažu ovim trima vrstama znanja.

Razumsko znanje

Razumsko znanje predstavlja percepciju općenitih zbilja uz pomoć ra­zuma. Čovjek općenite slike luči iz partikularnih slika, općenite zakone izvodi iz uvodnih premisa, prošlost posmatra kao ogledalo budućnosti. Svo znanje koristi kao uvod za rješavanje nepoznanica i na ovaj način napreduje ka beskonačnosti. Upravo ovo predstavlja granicu razdvajanja čovjeka od životinje, koja ostaje ograničena, a čovjek nastavlja kretanje ka beskonačnim horizontima.

Logika kao nauka odgovorna je za očuvanje ove moći od griješenja, dok sa drugim znanostima nema nikakve veze, osim u slučajevima kada se upliću u pitanja moći razuma.

d)            Definicija znanja

“Znanje je prisustvo slike nekog predmeta u razumu”, ili drugim ri­ječima: “Oslikavanje slike stvari u ljudskom razumu.” Ova definicija odgovara svim četirima oblicima znanja.

e)            Definicija pojma i suda

Dosada je postalo jasno da znanje s jedne tačke gledišta čini pojam (sama slika bez presude), a sa druge sud (percipiranje slike ujedno sa presudom i odnosom). Ako uzmemo u obzir izjavnu rečenicu “Hasan je došao”, sama riječ Hasan predstavlja pojam, riječ došao također je pojam, a i od­nos između ovih dvaju pojmova sam po sebi bez presude predstavlja tako­đer pojam. Međutim, dovodeći u vezu riječi Hasan i došao čini se pre­suda i to predstavlja sud.

f)   Drugi termini za pojam

Pojam ima dva terminološka značenja, jedno je općenitije od drugog. U nekim slučajevima koristi se u značenju znanja; tada obuhvata pojam bez suda i sami sud, a u drugim slučajevima u svom posebnom značenju; tada se nalazi nasuprot suda i predstavlja predodžbu bez presude. Prema tome, ako se uzme u obzir znanje ničim uslovljeno, ono predstavlja po­jam u općenitom značenju. Ako bi se znanje razmatralo uslovljeno neuzi­manjem suda u obzir, tada bi predstavljalo pojam u njegovom posebnom značenju, a ako bi se razmatralo uslovljeno sudom, tada bi činilo sud.

g)   Na šta se odnose pojam i sud?

Sud se vezuje za “odnos” u “izjavnim rečenicama” koje su se “ostvarile”. Znači, donošenje presude o podudarnosti ili nepodudarnosti izjavnih re­čenica sa stvarnošću rezultira onim na što se odnosi sud. Međutim, ono na što se odnosi pojam je bilo koji od četiriju navedenih članova. Prema tome, sud postoji vezano samo za jednu stvar, a pojam za četiri stvari.

h)   Vrste sudova

Kada se čovjek suoči sa nekim izvješćem, u njemu se javlja jedno od četiriju sljedećih stanja:

•  Uvjerenost, znači nedvojbeno potvrđivanje sadržaja izvješća, bilo da se ono podudara sa stvarnošću ili ne.

•  Vjerovanje, znači davanje prednosti sadržaju izvješća, sa moguć­nošću postojanja oprečnosti tom izvješću.

•  Pretpostavka, tj. davanje prednosti sadržaju oprečnom izvješću. Pretpostavka stoji nasuprot vjerovanja.

•  Sumnja, koja predstavlja jednakost obiju strana, tj. ostvarenja ili neostvarenja sadržaja izvješća, bez davanja prednosti bilo kojoj strani.

Dva posljednja stanja, pretpostavka i sumnja, ne ubrajaju se u sudove za razliku od prvih dvaju, uvjerenosti i vjerovanja, zato što kod njih ne postoji nikakva presuda, a rečeno je da je temeljni stub suda donošenje presude o odnosu.

i)            Neznanje i njegova podjela

Neznanje predstavlja nepostojanje znanja kod osobe kojoj dostoji posje­dovati znanja. Ono se dijeli na dvije vrste, složeno i prosto. Prosto neznanje predstavlja neobaviještenost o nekoj stvari, a složeno neznanje je neobaviještenost osobe o vlastitom neznanju i ovakva osoba umišlja da zna.

j)    Nužno i spekulativno znanje

       Znanje, bilo da je pojam ili sud, dijeli se na dvije vrste:

•  Nužno – ono znanje za čije dosezanje nema potrebe razmišljati.

•            Spekulativno – ono znanje u čijem slučaju je razmišljanje neo­phodno kao posrednik.

k)   Uzroci pažnje nefsa

•            Pozornost, čovjekova svjesnost nekog očiglednog pitanja.

•            Neoštećenost uma tjelesnim i duševnim bolestima.

•  Zdrava osjetila, jer je znanje o osjetilnom uvjetovano zdravim os­jetilima.

•            Nepostojanje paradoksa jer on nekad uzrokuje sumnju u čovjeku prema najočiglednijim pitanjima, koja čak nekad i poriče (ranije je dato objašnjenje).

•            Neumske aktivnosti; ostvarenje mnogih očiglednih znanja je uvje­tovano neintelektualnim naporom. Naprimjer, putovanje da bi se vidjela umjetnička ostvarenja u različitim gradovima i zemljama.

Nepostojanje bilo kojeg od ovih uzroka rezultira nestjecanjem nekih očiglednih znanja.

l)            Definicija “mišljenja”

“Mišljenje je provođenje umskih aktivnosti u postojećim poznanicama radi rješavanja željene nepoznanice”, ili preciznije rečeno: “Kretanje uma između poznanica i nepoznanica.”

m)  Suočenje sa problemom

Kada se čovjek suoči sa nekim problemom, u njegovom rješavanju prolazi kroz sljedeće faze:

•            suočenje sa problemom,

•            otkrivanje vrste problema,

•  kretanje uma od nepoznanice ka postojećim poznanicama već pohranjenim u memoriji,

•  druga kretnja uma među poznanicama radi uređivanja uvodnih premisa da bi se otkrila nepoznanica,

•  treća kretnja uma, kada otkrije poznanice srodne nepoznanici i njih uredi kao premise dedukcije, a potom čini kretnju ka nepoznanici i nju pretvara u poznanicu.