Prof. Akbar Eydi

ISLAMSKA LOGIKA

RASPRAVA O RIJEČIMA – VOKABULAMA (الفاظ)

UVOD

Zašto je potrebna rasprava o riječima?

Jasno je da jednom logičaru rasprava o riječima ne predstavlja primarnu nužnost. Zapravo, ona je od sekundarnog značaja zato što on raspravlja o dosezanju nepoznatog pojma putem poznanica, ili raspravlja o pozna­tome sudu, tj. kako pomoću njega otkriti nepoznati sud. Oboje spomenuto pripada razini značenja, znanstvenih i mentalnih formi, a ne razini termina i riječi.

Budući da je shvatanje značenja i pojmova najčešće zasnovano na upot­rebi riječi, logičar biva prisiljenim da svoje namjere iskaže riječima. Stoga, nužnost rasprave o riječima nije primarne prirode, nego je namet­nuta izvana. Drugim riječima, njena nužnost nije po biti, već je akciden­talna.

Drugi razlog nužnosti rasprave o riječima

U knjigama logike za neophodnost ove rasprave naveden je i drugi razlog, koji je važniji od prvog, a to je posrednička uloga riječi prilikom činjenja značenja prisutnim u umu. Da bi se rasvijetlila namjera rečenog, prije svega potrebno je uvodno objašnjenje, nakon kojeg će postati jasna srž ovog pitanja. Naime, zašto ljudi, čak i kada su sami, a ne samo pri me­đusobnom sporazumijevanju, imaju potrebu za poznavanjem riječi?

Svako stvorenje koje uzmete u obzir posjeduje četiri oblika bitka od ko­jih je jedan zbiljski bitak (وجود حـقيـقى), a preostala tri su nezbiljski (وجودغيـرحـقـيـقى).

2.1.   Vanjsko-pojavni bitak (وجود خارجى)

Ono što se vidi u našem okruženju, kao što su drvo, nebo, zemlja, čovjek itd., ili kao što svake noći posmatramo svijetleće zvijezde koje ukrašavaju nebo, ili Sunce koje nas obasjava tokom dana, predstavlja van­jsko-pojavni bitak.

2.2.   Mentalni bitak (وجود ذهـنى)

Mentalni bitak stvari je ono o čemu je do sada bilo riječi kao slikama koje čine znanje. Posredstvom mentalnog bitka stječe se znanje o spol­jašnim stvarima i drugim pojmovima. Rečeno je da čovjek posjeduje moć reflektiranja slika stvari u sebi. Ta moć se u filozofiji naziva um (عـقـل) – mjesto gdje se slike koje predstavljaju znanje odslikavaju i pos­redstvom čega dosežemo do spoljnjeg svijeta.

Napomena:

Ove dvije vrste bitka, vanjsko-pojavni i mentalni, terminološki se zovu zbiljski bici. To znači da ne zavise od dogovora ili konvencije, ili drugim riječima, njihova egzistencija nije arbitrarne prirode pa da neko određuje da stvari imaju dva bitka.

Napomena:

Kao što je rečeno, samo izvanjski bitak stvari u njegovom preciznom značenju smatra se stvarnim – haqiqi, dok je mentalni bitak samo odraz njegov i ništa više. Naravno, ako se uzme u obzir da ni mentalni bitak nije konvencionalne prirode, tj. stvar dogovora, o čemu će u nastavku biti više govora, onda se i on uzima kao zbiljsko biće, ali ne u pravom zna­čenju zbiljskog bića, nego samo relativno.

2.3.   Verbalni bitak (وجود لفظى)

Pošto je čovjek društveno biće, za njega je neizbježno da kontaktira sa drugim ljudima, razmjenjuje mišljenja i okorištava se mišljenjima drugih. Također, za njega je neizbježno da odredi i definira metode i znakove za prenošenje značenja, te da njihovim prihvatanjem razumijeva mišljenja drugih ljudi. Jedan od mogućih metoda je ukazivanje posredstvom iz­vanjskih bića. Donošenjem čaše želi se ukazati na pojam voda. Međutim, ovaj metod čovjeka dovodi do mnoštva problema. Prvo, ovim metodom nije moguće ukazati na sva bića. Drugo, svih pet osjetila obavezno trebju biti zdrava, a u slučaju da čovjek nema samo vid, bio bi uskraćen od većine znanja. I treće, svi pojmovi za kojima čovjek ima potrebu nemaju izvanjsko postojanje, tj. neki pojmovi su apstraktni.

Uzvišeni Gospodar je stvorio čovjeka zbog posebnog cilja, čije je ost­varenje moguće samo postepeno i ispunjavanjem njegovih specifičnih uvjeta. Jedan od tih preduvjeta predstavlja mogućnost prenošenja po­jmova, tj. značenja i njihovo shvatanje. Zbog toga, Gospodar je čovjeka stvorio sposobnim da izumi slova, kako bi njihovom kombinacijom mogao kovati riječi, da bi uz pomoć njih sa lahkoćom prenosio značenja i pojmove drugima, te ih sam preuzimao od drugih. Na ovaj način ot­vorila su se vrata učenja, podučavanja i otkrivanja. Dakle, riječi su nam­jesnici pojmova, a to znači da umjesto prenošenja samih značenja njih prenose riječi.

Objašnjenje:

S obzirom na značaj koji je allame Muzafer pridavao učenicima, i s druge strane, zbog toga što je shvatio važnost uloge riječi u naučnim zbiljama, on daje prilično opsežno objašnjenje ove problematike. Ovom prilikom prenijet ćemo samo jedan dio tog objašnjenja kako bismo is­pravnim razumijevanjem ostvarili bolje rezultate.

1.       Ono što čovjeka čini sposobnim da učini prisutnim pojmove pos­redstvom riječi upravo je čvrsta veza između riječi, mentalnih pojmova i slika znanja.

2.       Ova veza je rezultat znanja o pripisanosti riječi određenim značen­jima i njihove česte upotrebe u tim značenjima.

3.       Riječi su sposobne da putem svoje čvrste veze sa mentalnim po­jmovima i slikama znanja ukažu na značenja i prenesu ih sagovorniku.

      Iz dosada rečenog postaje jasno da su riječi namjesnici mentalnih pojmova, a mentalni pojmovi u sebi odražavaju esenciju (štastvo) zbil­jskih bića. Znači, um je granica koja razdvaja riječi od pojavnog svijeta (realiteta). Prema tome, riječ je u jednom smislu namjesnik zbilje, štaviše ona je stvarna spoljnja zbilja. Shodno tome, bitak riječi je bitak pojmova, značenja. Ova veza između riječi i pojmova, s jedne strane, i veza iz­među pojmova i spoljnje zbilje, s druge strane, formira jednu cjelinu. Verbalni bitak je pojmovni bitak, ali u obliku verbalnog bitka pojma, a ne njegov zbiljski bitak, kao što je i pojmovni bitak izvanjski bitak, ali ne sama bit izvanjskog, nego je znanstveni bitak samog spoljnjeg realiteta.

•     Riječ poprima privlačnost i odbojnost. Autor iz ove rasprave izvlači i druga zapažanja. On kaže: “Ova veza do te mjere ostavlja traga da i lijepo i ružno, privlačno i odbojno, jednoga prenosi na drugo. Kad čovjek voli nešto veoma mnogo, on osjeća zadovoljstvo već pri samom spominjanju toga. Naime, trudi se da nadjene to ime nečem njemu dragom, kao što je dijete, knjiga, institucija itd., da bi ga na ovaj način učinio još voljenijim. Ista pojava karakteristična je i za nešto što ne voli. Najružnija i najpokuđenija imena nadijeva svom neprijatelju, kao da ga omraženim riječima želi još više poniziti. Ovo sve je dokaz čvrste veze između same riječi i onoga što ona označava.”

2.4.   Bitak u obliku pisma (وجود كتبى)

Kao što znamo, riječi same ne zadovoljavaju sve ljudske potrebe jer su dovoljne samo u slučaju kada dvije prisutne osobe razgovaraju. Zbog toga, da bi se izvijestilo o prošlosti i budućnosti, potrebno je neko drugo sredstvo za prenošenje namjeravanog značenja. Zato je čovjek na osnovu Bogom dane mu moći izumio pismo da bi riješio ovaj problem. Prema tome, zapisani bitak je namjesnik i stvaralac verbalnog bitka, i sukladno ovome, on će ujedno biti i namjesnik mentalnog bitka. Dakle, pismo je zapisani bitak riječi i umskih slika. Zapisane riječi čovjeku čine ­prisutnim riječi, pojmove i zbilju njihova značenja.

Rezultati rasprave

1.      Veza između pojmova i riječi je u tolikoj mjeri čvrsta da ih je to učinilo jednim jedinstvenim bićem na način da kada god čovjek razmišlja u sebi, neizbježno mu riječi i rečenice prolijeću ispred očiju. Kada raz­mišlja, obično to čini i maštom i prisustvom riječi uporedo, kao da ri­ječima mašta. Ovu osobinu povezanosti riječi i sadržaja značenja najviše koriste i u njenu prirodu se osvjedočavaju pisci. U istom kontekstu su i sljedeće riječi Hadži Nasirudin Tusija, r.a.: “Nekada se mentalne aktiv­nosti odvijaju pomoću mentalnih riječi, a to se ostvaruje jedino radi čvrste veze u samom umu između riječi i sadržaja pojmova.” (Šarhe Išarat, 1.tom, rasprava o riječima)

2.      Pogrešan izbor riječi pri razmišljanju upravo zbog ove čvrste veze povlači grešku i u mislima. Ako čovjek nije tačno upoznat sa ovom problematikom, tj. vezom riječi i značenja, neizbježno će biti suočen sa greškama na razini značenja.

3.      Dužnost učenika logike i filozofije je da veoma detaljno izuči ovu temu kako bi izbjegao lutanje i zastranjenje u stjecanju znanja.

4.      Na logičaru je da prije pristupa pitanjima logike objasni raspravu o riječima te time spremi početnike za ispravno shvatanje pojmova.

5.      U logičkim definicijama treba izbjegavati zajedničke imenice (مشترك - homonim) da onaj kome su upućene ne bi zapao u grešku.

3.1.   Rasprava o ukazivanju (دلا لـت)

Šta je ukazivanje?

Kad čujete zvuk zvona, odmah bez zadržavanja idete do vrata da biste ih otvorili, jer zvono ukazuje na to da neko stoji iza vrata. U ovom primjeru zapažamo tri stvari kojim je logika, svakoj posebno, odredila termin:

•     znak, onaj koji ukazuje (دال) – sami zvuk zvona;

•            označeno, ono na što se ukazuje (مدلول) – osoba koja je zaz­vonila;

•            ukazivanje (دلالت) – osobina zvuka zvona koja vas je povela ka vratima.

Dakle, svaka stvar koja je takve prirode da njeno uočavanje um vodi do, odnosno ukazuje na neku drugu stvar zove se znak, a ona stvar do koje čovjekov um biva doveden u tom činu zove se označeno, dok se osobina kretanja uma od jedne do druge stvari naziva ukazivanje. Prema tome, definicija ukazivanja će biti sljedeća: “Bivanje stvari takvom da njenom spoznajom ili uočavanjem ona vodi um ka drugoj stvari.”

3.2.   Vrste ukazivanja

Svima je jasno da se um sam po sebi ne “kreće” od jedne ka drugoj stvari, već je to kretanje uvjetovano vezom između tih dviju stvari koja je ­zapravo uzrok kretanja uma. Ova veza je takve prirode da um bivanjem svjesnim jedne stvari poima neku drugu stvar.

Šta je konsenkvencija ملا زمه) )?[1]

Ako među dvjema stvarima postoji takva vrsta veze da svaka od njih podsjeća na drugu, ovo se naziva konsekvencija. Ova veza nekada pro­izlazi iz biti odnosno prirode stvari, a nekada je uspostavljena izvana, dogovorom, tj. nastaje konvencijom. Na ovoj osnovi se razlikuju razum­ska, prirodna i konvencionalna konsenkvencija.

3.3.   Razumsko ukazivanje (دلالت عـقـلى)

Razumsko ukazivanje postoji u onim slučajevima kada veza između znaka i označenog proizlazi iz njihove biti, kao što je veza između uz­roka i posljedice, traga i onoga što ga ostavlja. Osvijetljenost jutra je trag izlaska Sunca. Uvijek kada čovjek uoči zlatne zrake koje se šire, sa sigur­nošću može reći da je Sunce izišlo i da je nastao dan. To je zato što iz­među zraka i Sunca postoji razumska nužnost, tj. razumska konsenkven­cija. Uvijek kada se čuje glas iza zida sa sigurnošću se može tvrditi da se neko nalazi tamo.

3.4.   Prirodno ukazivanje (دلالت طبيعى)

Prirodno ukazivanje postoji u onim slučajevima kada među dvjema stvarima postoji konsenkvencija koja proizlazi iz ljudske prirode, npr. kašalj koji ukazuje na vrstu bolesti. Ova vrsta konsenkvencije proistječe iz ljudske prirode. Naravno, ona nije, suprotno razumskoj konsenkvenci, potpuno nepogrešiva, ali je najčešće takva. Stoga, ako se neko nakašlje i upitamo ga da li je bolestan, moguće je da dobijemo odgovor: “Nisam.” Ovakvih primjera konsekvencije je mnogo u društvu. Isti je slučaj i sa crvenilom lica, koje govori o stidljivosti, ili bljedilom lica, koje govori o strahu i sl.

3.5.   Konvencionalno ukazivanje (دلالت وضـعى)

Konvencionalno ukazivanje postoji u slučajevima kada je konsenkven­cija među dvjema stvarima proizišla iz dogovora. Takav slučaj je sa slovima osmišljenim dogovorom kako bi ukazivala na riječi, ili znakovi kod telefona i telegrafa, saobraćajni znakovi i sl.

3.6.   Podjela konvencionalnog ukazivanja

Konvencionalno ukazivanje se dijeli na dvije vrste i to:

a)            Ukazivanje riječima (دلالت لـفـظى)

Ukazivanje riječima postoji u slučajevima gdje se na osnovu dogovora riječ uzima kao znak za nešto označeno. Takav je slučaj s imenima ljudi. Ako u većem skupu ljudi zovnemo čovjeka po imenu Ahmed, odazvat će se samo ona osoba kojoj je dato to ime kao njen znak. U ovu vrstu ukazivanja također spadaju imena stvari, životinja, biljaka, kamenja itd.

b)            Ukazivanje bez riječi (دلالت غيـر لـفـظى)

Ukazivanje bez riječi postoji u slučajevima gdje je za znak uzeto nešto drugo mimo riječi. Naprimjer, pisani znakovi, slike, naučne šifre itd. Svjedoci smo postojanja mnoštva ovakvih upotreba u svakodnevnom životu.

3.7.   Ukazivanje riječima (دلالت لفظى)

Iz dosadašnjih rasprava postalo je jasno da je uzrok ukazivanja riječi na pojmove, odnosno “kretanje” uma od riječi do pojma, veza koja je stvorena između njih. Ova veza nije produkt razuma niti prirode, nego je proizišla iz dogovora. Zbog toga, ukazivanje riječima možemo definirati kao: “Bivanje riječi takvom da čovjek njenim izgovaranjem razumijeva namjeru izgovaraoca.”

Ukazivanje po saglasnosti (دلالت مطابقى)

Ukazivanje po saglasnosti je ukazivanje cijele riječi na cijeli pojam, a uspostavljeno je dogovorom. Tako riječ Ahmed ukazuje na osobu po imenu Ahmed, ili riječ knjiga ukazuje na cijelu knjigu, znači obuhvata sve njene dijelove, tj. korice, listove, pismo, slike itd., ili riječ čovjek koja ukazuje na razumnu životinju.

Ukazivanje po sadržini ili djelimično ukazivanje (دلالت تضـمّـنى)

Ukazivanje po sadržini predstavlja riječ koja ukazuje na jedan dio zna­čenja za koje je skovana, bilo da govornik uzima u obzir samo taj dio ili ne. Tako riječ čovjek ukazuje na njegov aspekt razuma. Ako prilikom pozajmljivanja knjige prijatelju kažete da je vrati neoštećenu, a on je vrati poderanih korica, vi biste mu prigovorili pozivajući se na to da ste mu rekli: “Knjigu mi neoštećenu vrati”, jer knjiga ukazuje na listove isto kao i na korice. Isti slučaj je i sa riječju kuća. Kada se kupi kuća, proda­vac nema pravo odnijeti vrata iz nje, jer su i ona obuhvaćena riječju kuća, tj. ova riječ ukazuje i na vrata.

Ukazivanje po slijedu ili posljedično ukazivanje (دلالت التـزامى)

Posljedično ukazivanje postoji u slučajevima kada riječ ukazuje na zna­čenje koje nije obuhvaćeno pojmom za koji je ta riječ skovana, međutim u pojavnom svijetu su neodvojivi jedno od drugog. Stoga, ako biste otišli u goste gdje bi vam bili ponuđeni čaj i kahva, i vi odaberete kahvu, pa ako bi vam donijeli kahvu bez šećera, vi biste sigurno prigovorili. Zašto? Zato što su kahva i šećer neodvojivi u spoljnjem svijetu.

Napomena:

Naravno, treba znati da je djelimično ukazivanje oslonjeno na postojanje ukazivanja po saglasnosti i da je istovremeno ono na što se ukazuje sačinjeno iz dijelova. Znači, ako ne bi bilo saglasnog ukazivanja, ili ako bi ga bilo, ali da ono na što se ukazuje nije sačinjeno iz dijelova, samim tim dokinulo bi se ukazivanje po sadržini, a također i ukazivanje po sli­jedu.

Uvjeti posljedičnog ukazivanja

Da bi posljedično ukazivanje bilo ispravno, trebaju se ispuniti sljedeća dva uvjeta.

a) Da konsenkvencija između riječi i značenja na koje nas ta riječ upu­ćuje postoji u umu. Prema tome, od konsenkvencije u spoljnjem svijetu nema nikakve koristi sve dok se ona čvrsto ne usadi u umu, jer ako um ne pojmi takvu vrstu konsenkvencije, nikada se neće povesti od riječi ka njenom spoljnjem značenju.

b) Nužna veza mora biti jasna i očigledna. Izgovaranjem riječi um doseže i poima njeno spoljnje značenje koje nužno proistječe iz te veze. Kasnije, u raspravi o univerzalijama, reći će se da postoje nužnosti koje su evi­dentne i neevidentne. U ovom slučaju konsekvencija mora biti oblika evidentne nužnosti.

Kratak sažetak o ukazivanju:

1.            Ukazivanje se dijeli na tri vrste:

 a) razumsko

 b) prirodno

 c) konvencionalno

2.            Konvencionalno ukazivanje dijeli se na ukazivanje:

 a) posredstvom riječi

 b) posredstvom nečeg drugog pored riječi

3.            Ukazivanje riječju se dijeli na tri vrste:

 a) saglasno

 b) djelimično

 c) posljedično

Pitanja:

1. U narednim primjerima odredite vrstu ukazivanja:

 a) Pokazivanje kazaljke sata na određeno vrijeme.

 b) Teško kašljanje zbog bolesti pluća.

 c) Ustajanje iz poštovanja osobi koja prilazi.

 d) Bljedilo lica iz straha.

2. Nacrtajte tabelu za tri vrste ukazivanja: razumsko, prirodno i konven­cionalno, a potom navedene primjere upišite na njima odgovarajuće mjesto?

 a) Uspinjanje na kuću pomoću merdevina.

 b) Jecanje zbog boli.

 c) Šutljivost koja proistječe iz osobine dostojanstva i velika pričljivost slabe ličnosti.

 d) Napisani tekst od nekog autora.

 e) Glas mujezina za nastupajući namaz.

 f) Ključanje vode nakon što je njena toplota dostigla sto stepeni.

3. Ako osoba kupi kuću, potom nastane svađa zbog puta kojim se sao­braća do te kuće, i ako kupac tvrdi da je put njegov zbog toga što se riječ kuća odnosi i na put, kojoj vrsti ukazivanja njegova tvrdnja pripada?

4. Ako čovjek unajmi radnika da mu radi cijelu noć do jutra, a radnik sa pojavom prvih zraka sunca prekine posao, pa poslodavac protestvuje zato što riječ noć podrazumijeva i dio dana do izlaska sunca. Postavlja se pi­tanje koje je vrste ukazivanja njegova tvrdnja?

5. Riječ lav kao što ukazuje na hrabrost posljedičnim ukazivanjem, ne ukazuje na ružan zadah iz usta, što je također jedna njegova osobina. Zašto?

4.1.   Podjela riječi

Riječ, s obzirom na značenje na koje upućuje, ima nekoliko općih i parti­kularnih podjela koje nisu svojstvene samo jednom jeziku. Ove podjele u logici imaju veliku važnost, a razmatraju se nakon pitanja o ukazivanju. Uvaženi autor ovom prilikom navodi tri najvažnije podjele i to sa aspekta kada se:

a)  razmatra jedna riječ,

b)  razmatra više riječi,

c)  razmatra riječ bez uzimanja u obzir mnoštva ili jednoće.

4.2.   Prva podjela riječi

Prva podjela je kada se razmatra samo jedna riječ sa aspekta njenog ukazivanja na značenje. Ovako posmatrana riječ poprima pet oblika. Ri­ječ može imati jedno ili više značenja. Riječ koja ima jedno značenje na­ziva se osobena (مختص). Riječ koja ima više značenja dijeli se na četiri vrste: zajednička (مشترك), prenesena (منقول), improvizirana (مرتجـل) te stvarna i figurativna (حـقيـقـت و مجاز). Prema tome, jedna riječ, uzimajući u obzir njeno ukazivanje na značenje, dijeli se na pet oblika.

4.2.1.  Osobena riječ (مختـص) ima samo jedno značenje i svojstvena je samo tom značenju. Takav je slučaj s riječju željezo.

4.2.2.   Zajednička riječ ili homonim (مشترك) ima dva ili više značenja, ali je za svako od tih značenja posebno kovana i to paralelno. To znači da homonim za svako od svojih značenja pojedinačno ima nezavisnu us­postavu. Naprimjer, riječ ajn u arapskom jeziku skovana je za više od se­damdeset značenja, kao što su: oko, izvor, zlato, špijun itd. Ovo manje-više postoji u svim jezicima.

4.2.3.   Prenesena riječ (منقول) ima više značenja i skovana je za svako od tih značenja, kao i zajednička riječ, ali se razlikuju od nje po tome što kod prenesene riječi između njenih značenja postoji hronološki red. Prvo značenje te riječi hronološki prethodi drugom značenju. Tako se riječ salat u arapskom jeziku u početku odnosila na dovu općenito. Po dolasku islama, zbog povezanosti značenja dove sa namazom, koji je specifični oblik ibadeta, ona poprima novo značenje. Na taj način u islamskom ok­ruženju ova riječ je dobila posebno značenje za specifični čin ibadeta koji musliman obavlja više puta dnevno. Isti je slučaj i sa riječju hadždž koja je prvo imala značenje namjere u općenitom smislu, a potom je po­primila značenje tačno određene namjere – zijareta Božije kuće. Mnoge riječi u šerijatu i riječi novootkrivenih stvari iste su prirode. Riječ tajjar u arapskom jeziku (avion) preuzeta je od riječi tair (ptica), ili sejjare (auto­mobil), što je u početku označavalo sve što se kreće, a otkada je izmišl­jen automobil, odnosi se samo na njega. Riječ mizja’ se u početku od­nosila na sve što prenosi vijesti, da bi se otkrićem radiotalasa počela od­nositi samo na radio.