Prof. Akbar Eydi

ISLAMSKA LOGIKA

Vrste prenesene riječi

Postoji više vrsta prenesenih riječi, a sve u vezi sa uzrokom poprimanja novog značenja. Nekad je promjena značenja riječi u okviru šerijata, kao što su riječi hadždž i salat, nekada u području konvencionalnog, kao što su riječi tair i sejjare, pa tako i u filozofiji, književnosti, logici itd. Naprimjer, riječ kanun je u grčkom jeziku prvo označavala sredstvo za ocrtavanje linija, da bi kasnije poprimila značenje zakona. Ako se prenošenje značenja obavi uz pomoć posrednika, konvencionalno, ta se riječ zove prenesena određena riječ (منقول تعيينى), a ako riječ sama po po sebi stekne drugo značenje, naziva se prenesena riječ sama po sebi (منقول تعينّى).

4.2.4.   Improvizirana riječ (مرتجـل) je slična prenesenoj riječi jer i kod nje postoji hronološki odnos u značenjima. Međutim, za razliku od pre­nesene riječi, kod improvizirane riječi ne uzima se u obzir veza između značenja. Takva je većina vlastitih imena.

4.2.5. Stvarna i figurativna riječ (حقيـقى و مجازى) ima nekoliko značenja, ali s tim da je skovana samo za jedno značenje, dok se za drugo, tj. figu­rativno značenje upotrebljava zbog veze koja postoji među njima. Upot­reba riječi u njihovom figurativom obliku nije raširena. Takva je riječ lav, skovana za krvoločnu životinju, ali zbog hrabrosti lava ona se koristi i za hrabrog čovjeka. Kada se ova riječ koristi u svom značenju, naziva se istinska (حقيـقى), a ako se ne koristi u svom značenju, onda se naziva figurativna (مجازى).

Šta je referenca ili modus (قرينه)?

Kada se riječ lav koristi u značenju hrabrog čovjeka, treba postojati i neki znak koji će ukazati da je ovom riječju namjeravano njeno figura­tivno, a ne istinsko značenje. Naprimjer, “Vidio sam lava kako gađa strijelom”, ili: “Vidio sam lava kako recitira pjesme pred skupom ljudi.” Ovaj znak se naziva referenca. On nam pruža dvije informacije. Prvo, ukazuje nam da riječ nije upotrijebljena u stvarnom značenju, a drugo, u slučaju da riječ ima nekoliko figurativnih značenja, određuje koje od njih je namjeravano.

Napomene:

a)      Zajedničke i figurativne riječi ne treba upotrebljavati u definici­jama, osim sa određujućom referencom. Isto tako, i improvizirane i pre­nesene riječi treba upotrebljavati samo u slučaju da su zaboravljena nji­hova prva značenja.

b)      Prenesena riječ se dijeli na dva oblika:

·         određena, tj. kada je neko uspostavio značenje (منقول تعـيينى)

·         kada je značenje samo po sebi uspostavljeno (منقول تعـيّـنى)

Prvi oblik prenesene riječi je ona riječ kod koje je, posredstvom jedne osobe ili grupe ljudi, prilikom oblikovanja drugog značenja uzeta u obzir odgovarajuća veza između prvog i drugog značenja. To znači da je riječ po drugi put određena za neko novo značenje. Drugi oblik prenesene ri­ječi je onaj kada jedna osoba ili grupa ljudi, bez namjere da određuje novo značenje, koristi riječ u drugom značenju naspram prvotnog samo zbog odgovarajućeg odnosa tih riječi. Zbog česte upotrebe drugog zna­čenja riječ postaje poznata u tom obliku. Ova riječ vremenom poprima takav oblik da ljudi bez ikakve reference poimaju njeno drugo značenje kada je čuju.

Sažetak prve podjele riječi

Riječ posmatrana sama u odnosu na svoje značenje može biti osobena, zajednička, prenesena, improvizirana ili istinska i figurativna. Sama pre­nesena riječ može biti određena od strane nekoga ili da sama po sebi po­primi novo značenje.

Pitanja za vježbu:

1.   Kojoj grupi riječi iz gornje podjele pripadaju riječi korištene u prethodnom tekstu: osobene, prenesene, improvizirane, zajedničke i figu­rativne riječi?

2.   Za svaku od ovih pet vrsta riječi navedi po jedan primjer?

3.   U čemu je razlika između zajedničke i prenesene riječi?

4.   Da li zajednička riječ ima potrebu za referencom i zašto?

5.   Da li treba za prenesenu riječ navesti referencu i zašto?

6.   Kojoj vrsti prenesenih riječi pripadaju riječi sejjare i tair, konven­cionalnim ili šerijatskim?

7.   Ko je prenosilac riječi salat sa općenitog značenja molitve, na posebno značenje namaza? I iz tog razloga se kaže preneseno…?

8.   Šta je značenje riječi hadždž i šta je njeno prvotno značenje?

4.3.   Druga podjela riječi

Sinonimi (متراد ف) i različite riječi (متبايـن)

Kada upoređujemo dvije ili više riječi, one ne izlaze iz dva sljedeća stanja:

a) Sve su skovane za jedno značenje i nazivaju se sinonimi. To se dešava kada nekoliko različitih riječi uporedo ukazuje na isto značenje. Takve su riječi asad, lejs, sab, koje u arapskom jeziku označavaju lava, ili riječi qitte i hirre, obje u značenju mačke. Slični primjeri se mogu naći i u drugim svjetskim jezicima. Prema tome, sinonimnost (ترادف) predstavlja “sudjelovanje nekoliko riječi u jednom značenju”.

b) Svaka riječ je skovana za sebi svojstveno značenje. Tako se riječ čovjek odnosi na biće koje posjeduje svijest i moć spoznaje, a riječ me­lek na biće koje je oslobođeno svakog oblika materije. Ovakvi primjeri su brojni, a ove riječi se nazivaju različite riječi. Prema tome, različitost (تباين) kod riječi predstavljaju “različite riječi sa različitim značenjima”.

Napomena:

U nastavku knjige susretat ćemo se sa izrazom različitost (تباين), čije se značenje razlikuje od onog o kome se raspravlja u ovom dijelu teksta, a koji govori o posebnoj vezi između više riječi. Također, moguće je da značenja različitih riječi nekada budu potpuno ista ili bar u nekim sluča­jevima djelimično ista, naprimjer riječ sejf, u značenju mača, i riječ sârim, u značenju oštrog mača. Kao što vidimo, obje riječi su istog zna­čenja, s tim da je mač u jednoj od njih osoben po oštrini sječiva. S obzi­rom na ovu razliku, ove dvije riječi spadaju u grupu različitih riječi. Isti slučaj je i sa riječima insan – čovjek i natik – razumno biće, jer sve što je čovjek, također je i razumno biće, i obrnuto, sve što je razumno biće, tako­đer je i čovjek. Odnos koji vlada među ovim riječima je podudaran, ali i pored toga one spadaju u grupu različitih riječi, jer se sa stanovišta lingvističke tvorbe značenje riječi čovjek razlikuje od značenja riječi ra­zumno biće. Prema tome, riječi, upoređujući njihova značenja, su ili si­nonimi ili različite riječi.

4.3.1.   Podjela različitih riječi

Različite riječi se dijele na tri vrste:

                          I.      one koje su slične (مثلان)

                       II.      disparatne (مخالفان)

                     III.      opozicione (متقابلان)

Uvećavanjem broja različitih riječi umnožavaju se i značenja. Svaka riječ ima svojstveno značenje koje se razlikuje od drugih, kao što se značenje riječi čovjek razlikuje od značenja riječi razumno biće ili značenje riječi nebo od značenja riječi more. Pošto postoji više oblika razlikovanja zna­čenja, postoji i više oblika razlikovanja riječi, naravno uzimajući u obzir njihova značenja. 

Argument ograničenosti podjele različitih riječi na tri oblika

Kod riječi se ili uzima ili ne uzima u obzir njihovo sudjelovanje u jednoj zbilji. Ako se ovo sudjelovanje uzima u obzir, tada se nazivaju slični pojmovi, a ako se ne uzima u obzir i moguće je da one sudjeluju na jed­nom mjestu u isto vrijeme, tada se nazivaju disparatni pojmovi, a ako to nije moguće, tada se nazivaju opozicioni pojmovi.

4.3.2.   Slične riječi (مثلان)

Slične riječi su dva pojma koji posjeduju jednu zajedničku zbilju, uzi­majući u obzir aspekt njihove združenosti, tj. istovjetnosti. Tako su imena Muhamed i Džafer slični pojmovi, koji predstavljaju dvije pot­puno različite osobe, uzimajući u obzir aspekt njihove združenosti u zna­čenju čovjek. Također, čovjek i konj su slični pojmovi sa stanovišta nji­hove združenosti po aspektu životinje. U slučaju kada se ne uzima u ob­zir njihova istovjetnost po nekom aspektu, onda se nazivaju diparatnim pojmovima.

Podjela sličnih riječi:

a)            Združenost sličnih riječi je nekada u vrsti (نوع) pa se nazivaju is­tovrsnim (متماثلان), kao što su riječi Muhamed i Džafer.

b)   Nekada je združenost u rodu (جـنس) i tada se nazivaju srodni po­jmovi (متجانسان), kao što su riječi čovjek i konj.

c)   Nekada je združenost u količini (كميت) i tada se nazivaju kvanita­tivni ili podudarni pojmovi (متساويان), takve riječi su one koje pripadaju mjerljivim stvarima.

d)   Nekada je združenost u kakvoći i obliku (كيفيت و هـيئت) pa se tada nazivaju analogni pojmovi (متشابهان), kao što su dva trougla.

Napomena:

Razum jasno presuđuje da je nemoguće jedinstvo dva slična pojma po jednoj zbilji.

Objašnjenje upotrebe riječi “slično”

               i.      Nekada se govoreći o sličnosti (مثـل) uzima u obzir pojavni svi­jet, tj. vanjska zbilja. Zbog toga, kada se kaže da je jedinstvo sličnih po­jmova po jednoj zbilji nemoguće, misli se da u svijetu postojanja nije moguće naći dvije stvari koje su u svakom pogledu jednake, jer potpuna identičnost podrazumijeva nepostojanje osobenosti, dok razlikovanje po­drazumijeva postojanje osobenosti kod neke stvari, što je izdvaja od os­talih. S druge strane znamo da su osobenost i nepostojanje osobenosti oprečni jedno drugom, a jedinstvo oprečnih, tj. kontradiktornih pojmova nemoguće je sa stanovišta razuma. U ovom slučaju nemogućnost jedin­stva oprečnih pojmova nije svojstvena samo za njihovu bit, već se tako­đer odnosi i na njihove osobine.

             ii.      Nekada riječ meslan (مثلان) predstavlja dva pojma koji su iden­tični po jednom aspektu, tj. u isto vrijeme dok su različiti, po nečemu su i identični. Ovakvo viđenje pojma meslan stav je allame Muzafera po ovom pitanju. Ako bi se sličnost posmatrala kroz atribute a ne kroz bit stvari, moguće je njihovo jedinstvo na jednom mjestu, kao što je crna i slatka hurma. Oboje, i crno i slatko, su atributi, i zato što pripadaju kak­voći (atributima), moguć je njihov spoj na jednom mjestu.

            iii.      U slučaju da se pod sličnošću podrazumijevaju dvije stvari iste vrste (نوع), njihovo jedinstvo će također biti nemoguće, kako po biti, tako i po atributima. Razlog za ovo je isti onaj koji je autor prethodno naveo, jer je mišljenja da nema izuzetaka u nemogućnosti jedinstva dviju kontradikcija, kako po njihovoj biti, tako i po atributima.

4.3.3.  Disparatne riječi (متخالفان)

Disparatnost (تخالـف), tj. različitost dviju riječi postoji u slučaju kada se postojeća distinkcija dvaju bića uzima u obzir. Naprimjer, distinkcija iz­među pojmova čovjek i konj, koji su združeni po aspektu životinje, uzevši u obzir njihovu razliku s aspekta predstavljanja zasebnih vrsta (نوع). Primjera za ovo je isuviše, npr. riječi zrak, voda, bjelina, crnoća, slatkoća itd.

Jedinstvo disparatnih pojmova

U slučaju da je distinkcija disparatnih pojmova po njihovoj biti, tj. u vanjskom svijetu, njihovo jedinstvo na jednom mjestu je nemoguće. Naprimjer, između Ibrahima i Džafera ili kamena i drveta itd. Međutim, ako je njihova disparatnost po atributima, u tom slučaju je njihovo jedin­stvo na jednom mjestu moguće, kao što je slučaj sa slatkoćom i crnilom u hurmi. Disparacija se nekad odnosi na “članove vrste”, kao što su Mu­hamed i Džafer, ali pod uvjetom da se pritom ne uzima u obzir njihova združenost u “vrsti”. Nekada se odnosi na vrste, kao što su čovjek i konj, ali također uvjetovano neuzimanjem u obzir njihove združenosti u “rodu”. Nekada se odnosi na rod, kao snijeg i pamuk, jer su oni združeni u rodu bjeline, ali da se ova njihova združenost ne uzima u obzir. Prema tome, nema problema da se dva ista bića iz različitih uglova posmatranja različito tretiraju. Naprimjer, nema problema da između pojmova Mu­hamed i Džafer u isto vrijeme vlada odnos disparatnosti, uzevši u obzir aspekt po kome predstavljaju dva različita člana jedne vrste, kao i odnos specifičan za slične pojmove uzevši u obzir aspekt njihove pripadnosti jed­noj vrsti.

Napomena:

Iz dosada rečenog postalo je jasno da disparatnost nije svojstvena samo slučajevima u kojima je moguće jedinstvo pojmova (اجتماع), već i u sluča­jevima kada jedinstvo nije moguće, npr. riječi pamuk i životinja, iako one nisu ni slični ni kontrarni pojmovi. Ovo su važne napomene na koje treba obratiti pažnju da se ne bi kasnije suočili sa problemima ter­minologije, bilo da je ona slična ili različita.

4.3.4.   Opozicione riječi (متـقابلان)

Opozicioni pojmovi su ona dva pojma za koje je nemoguća združenost na jednom mjestu, posmatrano sa jednog aspekta i u jedno vrijeme. Takvi su pojmovi čovjek i ne čovjek, onaj koji vidi i slijepac, otac i di­jete, crno i bijelo itd.

Uvjeti navedeni u definiciji opozicije

Autor je u definiciji opozicije naveo tri uvjeta: “na jednom mjestu”, “u jedno vrijeme” i “s jednog stajališta”. Cijenjeni autor je ovim želio osvi­jetliti šta podrazumijeva pod opozicijom, a šta pod onim što je oprečno njoj. Prema tome, postojanje opozicionog odnosa nije uopće uvjetovano “nemogućnošću združenosti”, već je uvjetovano jednim ograničenim “izuzećem” (امتناع). Dakle, uvjet “jedinstva mjesta” je obuhvatio sluča­jeve kao što su bjelina papira i crnina tinte, čija je združenost u pojavnom svijetu nemoguća. Uvjet “posmatrano sa jednog aspekta” obuhvatio je slučajeve slične opoziciji oca i sina, čija je združenost moguća na jednom mjestu, ali posmatrano iz dva ugla. U isto vrijeme dok je otac sinu, čovjek je i sin druge osobe. Uvjet “jedinstva vremena” obuhvata sluča­jeve opozicije kao što su toplota i hladnoća. Tako je hladnoća tijela u jednom vremenu njegova toplota u drugom.

Podjela opozicionih pojmova prema odnosu koji vlada među značenjima

Sama opozicija dijeli se na četiri oblika:

1.            Opozicija oprečnih ili kontradiktornih pojmova (تقابل نقيضين)

Opozicija oprečnih pojmova, ili terminološki rečeno negacija i afirma­cija, odnosi se na dvije stvari od kojih jedna postoji a druga ne postoji, kao čovjek i ne čovjek, crno i necrno, osvijetljeno i neosvijetljeno. Pod pojmom nepostojanja u ovom slučaju podrazumijeva se nepostojanje opozicionog pojma postojećem.

2.            Opozicija pojmova posjedovanja i neposjedovanja (مـلـكـه و عدم مـلـكـه)

Definicija opozicije posjedovanja i neposjedovanja glasi: “To su dvije stvari, postojeća i nepostojeća, čije je izuzeće (ارتـفاع) moguće, a združenost (اجتماع) nemoguća na mjestu koje nema kompetenciju posjedo­vanja tih stvari”.

Objašnjenje:

Sva bića ne posjeduju sve atribute, pa čak i ako se oni tiču savršenstva, kao što je znanje. Međutim, ovo neposjedovanje za njih ne predstavlja slabost, zato što to biće sa stanovišta razuma nije kompetentno posje­dovati taj atribut. Naprimjer, nikada se drvo ili ovca ne mogu kritikovati zbog neposjedovanja znanja, jer ne posjeduju potencijal niti kompetent­nost bivanja znalcem. 

Neko može zamjeriti: “Vi ste rekli da je nemoguć spoj i izuzeće dviju kontradiktornosti sa stanovišta razuma, a mi smo našli slučaj koji opovr­gava vaš princip. Zid nije slijep niti ima vid. Drvo nije oženjeno, a ni neoženjeno.” Ova zamjerka nije na mjestu zato jer u nevedenim sluča­jevima ne postoji mogućnost kontradikcije pošto stvari navedene u primjerima nisu uopće dostojne posjedovanja navedenih osobina da bi se kontradikcija uopće razmatrala. Prema tome, postala je jasna razlika iz­među opozicije “oprečnih pojmova” i “posjedovanja i neposjedovanja”. Također, odavde postaje jasno da se opozicija posjedovanja i neposjedo­vanja odnosi na atribute, a ne na biti, jer je raprava o posjedovanju kom­petentosni atributa.

3.            Opozicija suprotstavljenih pojmova (تـقابل ضدين)

Definicija opozicije suprotstavljenosti glasi: “To su dvije postojeće stvari koje su u opoziciji na mjestu na kojem ih obje nije moguće pojmiti, a poi­manje bilo koje od njih se ne oslanja na poimanje druge.” Naprimjer, vrućina nasuprot hladnoći, crnina nasuprot bjelini, strah naspram hrab­rosti i sl.

Uvjeti opozicione suprotstavljenosti

 a)  Zbog uvjeta da se suprotstavljeni pojmovi posmatraju po jednom mjestu jasno je da se uzimaju u obzir njihovi atributi, a ne bit.

b)            Uvjetom “poimanje jednog nije uvjetovano poimanjem drugog” izuzeti su korelativni pojmovi (متضايـفان), o čemu će ubrzo biti riječi, jer bi u tom slučaju oni bili međusobno uvjetovani.

c)            Uvjetom “dvije postojeće stvari” izuzeta je opozicija “opreč­nosti” i “posjedovanja i neposjedovanja”.

d)            Uvjetom “da su u opoziciji na jednom mjestu” ukazano je na nji­hovu nemogućnost združenosti.

4.            Opozicija korelativnih pojmova (متضايـفان)

Korelativni pojmovi su npr. otac i sin, posljedica i uzrok, Stvoritelj i stvoreno i sl. Posmatrajući same primjere, postat će jasno nekoliko stvari:

a)            Percipiranje bilo kojeg od njih uvjetovano je percipiranjem drugog. Nije moguće predočiti očinstvo bez percipiranja poroda ili Stvoritelja bez stvorenog, kao što nije moguće ni obrnuto, percipiranje djeteta bez percipiranja oca ili stvorenog bez Stvoritelja.

b)   Ista stvar sa jednog aspekta ne može biti predmet korelativnosti. Znači, jedna osoba ne može biti nekoj drugoj osobi i otac i sin. Međutim, ako je aspekt različit, nema nikakvih problema.

c)   Izuzeće (ارتـفاع) obiju strana je moguće, tj. da biće ne bude ni gore niti dolje, kao što je biće Božije, ili kao što kamen niti je otac niti je sin i sl.

Primjedba:

Nije moguće da jedna stvar ne bude ni uzrok ni posljedica, a postojanje samo jednog odstupanja dokida pravilo.

Odgovor: Ova primjedba je rezultat osobenosti samo jednog posebnog slučaja, a ne kršenje definicije, tj. općenitog pravila. Postoje slični slu­čajevi u kojima se krše pravila, ali to kršenje ne utječe na definiciju, nego takve slučajeve nazivamo posebnim. 

Na osnovu ovoga, definicija korelativnost glasi: “To su dva postojeća bića koja se percipiraju zajedno. Njihova združenost na jednom mjestu posmatrano sa istog aspekta je nemoguća, a izuzeće moguće”.

Sažetak rasprave o drugoj podjeli riječi

1.   Riječ se dijeli na dva oblika; ili su sinonimi ili različite riječi.

2.   Različiti pojmovi se dijele na: opozicione, disparatne i slične.

3.   Opozicioni pojmovi se dijele na:

a)   Oprečni pojmovi se odnose na dvije stvari, postojeću i neposto­jeću, čije je združivanje i izuzeće nemoguće sa stanovišta razuma.

b)   Pojmovi posjedovanja i neposjedovanja odnose se na dvije stvari, postojeću i nepostojeću, čije je združivanje nemoguće, a izuzi­manje moguće u slučajevima kod kojih nepostoji kompetentnost posjedo­vanja te osobine.

c)   Pojmovi suprotstavljenosti se odnose na dva postojeća bića čije je izuzimanje moguće, a združivanje nemoguće na jednom mjestu.

d)            Korelativni pojmovi se odnose na dva postojeća bića koja se uvi­jek zajedno percipiraju, čije je združivanje na jednom mjestu s jednog aspekta nemoguće, a izuzimanje moguće.

Vježbe:

1.   Na sljedećim primjerima obraćajući pažnju na značenja riječi odredite sinonime i različite pojmove: knjiga i putovanje, konj i onaj koji rže, dlan i ruka, sjedenje i stajanje.

2.   Na sljedećim primjerima odredite vrste opozicija: dobro i zlo; kret­nja i mirovanje; predodžba i sud; jutro i popodne; stajanje i sjedenje; svjetlo i mrak; nepravda i pravda; bos i obuven; znak i označeno; saznavalac i saznano, uzrok i posljedica.

Objasnite sljedeće:

a)   Pojmovi suprotstavljenosti su dva postojeća bića.

b)   Oprečni pojmovi se odnose na dvije stvari, jednu postojeću, a drugu nepostojeću, što bi upravo značilo nepostojanje postojećeg.

c)   Pojmovi posjedovanja i neposjedovanja se odnose na dva bića od kojih je jedno postojeće, a drugo nepostojeće. Razlika ovih i oprečnih pojmova je u tome što se oni odnose na onim mjestima koja imaju kom­petenciju posjedovanja.

d)            Korelativni pojmovi su dva postojeća bića u relativnom odnosu, čije je združivanje na jednom mjestu iz jednog aspekta nemoguće, ali izuzeće moguće.

e)   Svi opozicioni oblici, osim oprečnosti, odnose se na atribute, a ne na biti.

4.4.   Treća podjela riječi

Složena (مـركب) i jednostavna riječ (مـفرد)

U uvodnom dijelu poglavlja o riječima rečeno je da riječi shodno zna­čenju na koje ukazuju imaju nekoliko općih podjela. Ove podjele nisu svojstvene samo jednom određenom jeziku, već ih nalazimo u svim jezicima. Također je rečeno da postoje tri podjele. Prve dvije podjele su objašnjene i preostala je treća o kojoj će sada biti riječi.

Riječi se, razmatrane općenito, bez obzira posmatramo li ih pojedinačno ili skupno, dijele na dvije vrste:

4.4.1.   Jednostavna riječ ( مـفرد)

Termin “jednostavna riječ” u logici obuhvata sljedeća značenja:

a)   Riječ koja nema dijela, kao što je prijedlog “sa” u rečenici: “Razgovarao sam sa prijateljem.” Ovakva riječ je jednostavna, ali uka­zuje na svoje značenje.

b)   Nekada riječ ima dio, ali on ne ukazuje na značenje. Naprimjer, Muhamed i Abdullah su imena dviju osoba. Međutim, abd u imenu Ab­dullah sam po sebi ne ukazuje na jedan dio značenja cijele riječi, a Allah na drugi dio značenja cijele riječi, kao što je slučaj s korištenjem iste ri­ječi u atributskom značenju (rob Božiji), kada obje riječi, abd i Allah, ukazuju na zasebna neovisna značenja. Dakle, u slučaju atributivnog, a ne imeničnog značenja, riječ Abdullah je složena, a ne jednostavna. Na­ravno, ovo je suprotno stajalištu gramatike, gdje je ova riječ složenica bilo da je ona imenica ili atribut.

Razlika sinteze u logici i gramatici:

Sa stanovišta gramatike, važna je vokalizacija i tvorba riječi. Međutim, ono što posmatra jedan logičar jesu značenja, a ne same riječi. Zbog toga, ako riječ ima prosto značenje, i pored toga što je složena, naziva se jednostavna. Također, ako bi značenje bilo složeno, a riječ prosta, ona bi opet bila složena riječ. Prema tome, riječ Abullah je jednostavna riječ, iako je složenica sa stanovišta gramatike.

4.4.2.   Složena riječ ( مـركب)

Složenica je riječ koja posjeduje dio koji sam po sebi ukazuje na dio zna­čenja.

Složena riječ se dijeli na dvije vrste:

a)   Potpuna (تام)

b)            Nepotpuna (ناقـص)

Potpuna složenica se dijeli na:

a)   Izjavnu (خبر)

b)            Poticajnu (انشاء)

Potpuna složenica (مركب تام)

Čovjek može iskazati svoju misao usmeno ili pismeno, na dva načina, u potpunom i nepotpunom obliku. Potpuni oblik iskaza je onaj koji slušaoca ne ostavlja u stanju iščekivanja nastavka govora nakon govornik­ove stanke. Naprimjer, govornik kaže: “Strpljenje je vid hrab­rosti”, ili: “Vrijednost svakog čovjeka je u onome što smatra lijepim.” Ovakva vrsta rečenice se naziva potpuna složenica.

Nepotpuna složenica (مركب ناقص)

Neke rečenice, za razliku od potpunih složenica, u slušaocu tvore stanje iščekivanja i nije ispravno ne nastaviti govor, kao kada se kaže: “Vrijed­nost svake osobe…”, ili “Kad bih znao da…”; ovakve vrste rečenica na­zivaju se nepotpune složenice. Zbog toga je rečeno: “Nepotpuna složenica je iskaz kod kojeg značenje nije upotpunjeno, tj. nije ispravno zaustavljanje na njenom kraju.”

Napomena:

Zabrana prekidanja prije upotpunjenja značenja nije obavezujuća, nego je atributske prirode i u tom slučaju rečenica je nepotpuna.

Izjava (خبر) i poticaj (انشاء)

U svakoj potpunoj složenica postoji odnos koji ovisi o dijelovima koji grade rečenicu. Taj odnos se naziva potpuni odnos (نسبت تام) i ima dva ob­lika. 

1.   Nekad postojeći odnos u rečenici, bez uzimanja u obzir same ri­ječi, posjeduje utvrđenu vanjsku zbilju, a riječ samo izvještava o njoj i ništa više, kao na primjeru rečenice: “Kiša pada.” Padanje kiše se dešavalo u prošlosti kao što će se dešavati i u budućnosti. Iskazi kao: “Kiša pada”, ili: “Sutra će kiša padati”, nazivaju se izjave ili tvrdnje (خبـر). Oba ova naziva mogu odgovarati gornjim primjerima, međutim, bit izjavne rečenice može biti istinita, tj. podudarati se i neistinita, tj. ne podudarati se sa zbiljom. Dakle, iz biti izjave proistječe njena isinitost i neistinitost, a ne iz toga ko je izgovara. Zato definicija izjave glasi: “To je potpuna složenica koja je ili istinita ili neistinita.”

2.   Nekad ovaj postojeći odnos u rečenici ne posjeduje utvrđenu van­jsku zbilju, zapravo sama je riječ ta koja je tvori, odnosno dovodi u postojanje. Preciznije rečeno, govornik je taj koji posredstvom riječi stvara zbilju, dok u spoljnjem svijetu, van njegovog govora, ne postoji ta­kav oblik odnosa. Ovakva složenica se zove poticajna (انشاء) ili stvara­juća (ايجاد).

Podjela poticajnih složenica

Sami poticaj posjeduje mnoge oblike, a u nastavku će biti govora samo o nekim od njih.

1.   Zapovijed (امـر) – predstavlja naređenje izvršenja nekog djela. Naprimjer: “Upamti ovo predavanje!”

2.   Zabrana (نهي) – predstavlja naređenje za neizvršenje nekog djela. Naprimjer: “Uzdrži se od uznemiravanja drugih ljudi!”

3.   Traženje odgovora (استفهام) ili postavljanje pitanja. Naprimjer: “Da li je planeta Mars naseljena?”, ili “Da li će se naš posao zavšiti do­bro?”

4.   Dozivanje (نداء) – naprimjer: “O moj Bože!”, ili “O Muhamede!”

5.   Žudnja (تـمنّي) – npr.: “E da mi se vratiti, pa da budem od vjernika.”

6.   Čuđenje (تعـجّـب) – npr.: “Kako je uzvišen položaj čovjeka!”, ili “O čovječe, šta te je učinilo oholim spram Gospodara tvoga!”

7.   Ugovor (عـقـد) koji se iskazuje riječima: “Kupio sam”, “Prodao sam”, “Oženio sam se”, itd.

8.   Jednostrani ugovori (ايقاع) – npr.: “Uvakufio sam određenu imovinu.”

Nijedno od ovih gornjih značenja nema zbilju izvan riječi da bi riječ iz­vještavala o njemu. Ova značenja se ne mogu opisati kao istinita ili lažna. Prema tome, definicija poticajnih složenica glasi: “To je potpuna složenica koja se ne može opisati kao istinita ili lažna.”

Podjela jednostavnih riječi

Jednostavne riječi imaju tri oblika:

1.   Glagol (كلمه)

2.   Imenica (اسم)

3.   Čestice (ادات)

Glagol (كلمه)

Riječ glagol u logici ima isto značenje kao i u gramatici. Ako obratimo pažnju naprimjer na riječi: “pisao je” (كتب), “on piše” (يكتب) i “piši” (اكتب), uočit ćemo nekoliko stvari:

•     Ove tri riječi imaju zajednički tročlani korijen “k t b”.

•     Imaju zajedničko neovisno značenje pisati.

•     Sa aspekta oblika i forme su različite, što znači da svaka od njih ima zasebnu formu.

•     Svaka od ovih riječi ukazuje na jedan potpun vremenski odnos.

•     Potpuni vremenski odnos predstavlja formu nezavisnog ili zajed­ničkog značenja u određenom vremenu za neodređeni subjekt.

Rezultat rečenog: Zajednički korijen ovih riječi je taj koji ukazuje na nji­hovo zajedničko značenje, kao što i razlika njihovih formi rezultira različitim značenjima. Prema tome, ako se želi definirati glagol sa aspekta logike, treba reći sljedeće: “Glagol je jednostavna riječ koja svo­jim sadržajem (ماده) ukazuje na jedno nezavisno značenje, a razlikom formi ukazuje na potpuni odnos i vrijeme nezavisnog značenja za neki neodređeni subjekt.”

Šta je značenje potpunog odnosa (نـسـبـت تام)?

Uvaženi autor, kada je definirao glagol, uvjetovao ga je atributom “pot­puni odnos”. Zbog čega? On je ovim uvjetom iz definicije izuzeo riječi izvedenice, kao što su subjekt, objekt, imenica za vrijeme i mjesto, jer ove riječi svojom materijom ukazuju na jedno nezavisno značenje, a svojim formama ukazuju na odnos tog značenja sa neodređenom stvari u neodređeno vrijeme. Međutim, ovaj odnos je krnjavi, a ne potpuni odnos. S obzirom na dosada rečeno, postalo je jasno značenje glagola (كلمه) koji čini jedan oblik jednostavne riječi.

Imenica (اسم)

Drugi oblik jednostavnih riječi je imenica čija definicija glasi: “Imenica je jednostavna riječ koja ukazuje na nezavisno značenje, a njena forma je ne stavlja u određeno vrijeme.” Naprimjer, Muhamed, Sadik, čovjek i sl.

Naravno, postoje i izvedenice kao što su subjekt, objekt, imenica za vri­jeme, čija forma ukazuje na vrijeme, međutim kod njih postoji samo jedan krnjav odnos. Naprimjer, “onaj koji udara” (ضارب) ukazuje na osobu kojoj je pripisan udarac.

Čestice (ادات)

Čestica u logici je isto što i u gramatici, a njena definicija glasi: “Čestice ukazuju na odnos između dviju stvari koje grade dvije strane tog od­nosa.” Tako čestica “u” (فى) ukazuje na mjesto. Naprimjer: “Sjeo sam u džamiji (جـلست فى المسجد).” Čestica “na” (على) ukazuje na nešto što je gornje, npr.: “Uspeo sam se na krov (صعدت على السطح)”; ili čestica “da li” (هل), u značenju pitanja, kao: “Da li si vidio (هل رايـت)?”

Čestice su zavisne i ne ukazuju na vrijeme, dok im je ostvarenje uvijek ovisno o dvjema stranama u odnosu.