O POSLANSTVU

U ovom poglavlju želimo raspravljati o poslanstvu i njegovim učincima gledano iz triju uglova:

         1.         iz ugla Kur'ana i sunneta,

         2.         sa stajališta filozofije i razuma,

         3.         iz ugla društvenog položaja.

Kao što je Kur'an časni u spomenutom ajetu govorio o Zbilji upute posredstvom Objave, u mnogim drugim ajetima naveo je imena onih kojima je Božija Objava data, koristeći pri tome različ­ite izraze za njih. Najčešće su za ove istaknute ljude povezane sa skrivenim svijetom korištena dva termina, koja, ustvari, pred­stavljaju i jednu vrstu njihove podjele. To su termini vjerovjesnik (نبىّ) i poslanik (رسول). Vezano za prvi oblik Kur'an kaže:

وَجِيءَ بِالنَّبِيِّينَ وَالشُّهَدَاء

...I dovest će se vjerovjesnici i svjedoci...[1], a za drugi:

يَوْمَ يَجْمَعُ اللّهُ الرُّسُلَ فَيَقُولُ مَاذَا أُجِبْتُمْ

Na dan kada Allah sakupi poslanike i upita: “Da li su vam se odazvali?”[2]

Ko je poslanik?

Sa stanovišta Kur'ana poslanik je osoba koja ljudima donosi poslanicu (رسالت) i poruku od Boga. Dakle, vrijednost poslanika je u činjenici da on ima obavezu posredništva između Stvaraoca i stvorenja. Iz rečenog se razaznaje da su samo poslanici oni koji ze­maljskog čovjeka povezuju sa Uzvišenim Bogom i da sve što ljudi imaju posjeduju to  posredstvom Objave.

Razlika između poslanika i vjerovjesnika

Neki zastupaju mišljenje da je odnos između vjerovjesnika i poslanika subordinirani odnos (عام و خاص مطلق). To bi značilo da je svaki vjerovjesnik poslanik, a svaki poslanik nije vjerovjesnik. Poslanik sve dok ne primi vijest ne može biti prenosilac poruke i poslanice. Tako, vjerovjesnik može primiti vijest, ali nije obavezan da je obznani i prenese ljudima. Dakle, logički gledano, između njih vlada subordinirani odnos.

Zapažanje allame Tabatabija o ovom pitanju

On kaže da gornja tvrdnja nije ispravna budući da u Kur'anu čitamo:

وَاذْكُرْ فِي الْكِتَابِ مُوسَى إِنَّهُ كَانَ مُخْلَصًا وَكَانَ رَسُولًا نَّبِيًّا

I spomeni u Knjizi Musaa! On je bio iskren i bio je poslanik, vjerovjesnik.[3]

Navedenim ajetom želi se istaknuti i pohvaliti položaj Musaa, a. s.. U ajetu je spoment i kao poslanik i kao vjerovjesnik. Sam čin veličanja i hvale ne dozvoljava da govor teče od specifičnog ka op­ćenitijem, te da kažemo prvo je bio vjerovjesnik, a tek onda poslanik. Pogledajmo sljedeći ajet:

وَمَا أَرْسَلْنَا مِن قَبْلِكَ مِن رَّسُولٍ وَلَا نَبِيٍّ

Prije tebe Mi nijednog poslanika ni vjerovjesnika nismo poslali...[4]

U spomenutom ajetu i poslaniku i vjerovjesniku pripisan je glagol poslati, a prema mišljenjima mufessira ne bi trebalo glagol poslati (ersele) dovoditi u vezu sa vjerovjesništvom (nubuvetom).

Ono što se može zaključiti iz ajeta: Ahzab, 40; Junus, 47; Nahl, 15; Baqara, 213, gledajući ih objedinjeno, jeste sljedeće:

Vjerovjesnik (nebij) je lice koje ljudima objašnjava sve što predstavlja vrijednost ovosvjetskog i onosvjetskog života, temeljna načela i njegove pojedinačne grane. Sve to iziskuje Božija milost spram upute ljudi prema njihovoj željenoj materijalnoj i duhovnoj sreći.  

Poslanik (resul) je ona osoba koja ima posebnu poslanicu od Uzvišenog Boga sa kojom se pravac hoda ljudskog roda upotpun­juje, tj. čini ga cjelovitim. Prema tome, ako bi ljudi prekršili propisani put, dočekala bi ih kazna i patnja, jer se taj njihov postu­pak shvata kao protivljenje Istini.

لِئَلاَّ يَكُونَ لِلنَّاسِ عَلَى اللّهِ حُجَّةٌ بَعْدَ الرُّسُلِ

 ...Da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali...[5]

Allame Tabatabai kaže: Više od toga ne može se razumjeti iz Kur'ana u vezi sa razlikom između vjerovjesnika i poslanika.

Dakle, poslanici posjeduju čast donosilaca poslanice i posred­ništva između stvorenja i Stvoritelja, dok vjerovjesnik ima čast spoznaje Boga i Božanskih učenja.

Koliko je bilo vjerovjesnika?

Iz samoga Kur'ana razumije se da je vjerovjesnika bilo mnogo, ali o svima njima nije bilo govora u Kur'anu.

وَلَقَدْ أَرْسَلْنَا رُسُلًا مِّن قَبْلِكَ مِنْهُم مَّن قَصَصْنَا عَلَيْكَ وَمِنْهُم مَّن لَّمْ نَقْصُصْ عَلَيْكَ

I prije tebe smo poslanike slali, o nekima od njih smo ti kazivali, a o nekima ti nismo kazivali.[6]

Vjerovjesnici koji su spomenuti u Kur'anu jesu: Adem, Nuh, Idris, Hud, Salih, Ibrahim, Lut, Isma'il, El-Jese'a, Zul-Kifl, Ilijas, Junus, Ishak, Ja'kub, Jusuf, Šu'ajb, Musa, Harun, Davud, Sulejman, Ejjub, Zekerijja, Jahja, Isma'il Sadikul-va'd, Isa te hazreti Muhhamed, neka je mir na njega i njegovu odabranu porodicu i na sve poslanike. Sveukupno, spomenuto ih je dvadeset i šest. Na­ravno, postoje i drugi poslanici koje je Kur'an spomenuo, ali samo opisujući ih, ne navodeći njihova imena, kao što je to učinio u 246. ajetu sure Baqara:

أَلَمْ تَرَ إِلَى الْمَلإِ مِن بَنِي إِسْرَائِيلَ مِن بَعْدِ مُوسَى إِذْ قَالُواْ لِنَبِيٍّ لَّهُمُ ابْعَثْ لَنَا مَلِكًا

Zar nisi čuo da su prvaci sinova Israilovih poslije Musaa svom vjerovjesniku rekli: “Postavi nam vladara...” Ajet se odnosi na Samuela i Taluta.

Ili, kao što je spomenuto u 259. ajetu iste sure:

أَوْ كَالَّذِي مَرَّ عَلَى قَرْيَةٍ وَهِيَ خَاوِيَةٌ عَلَى عُرُوشِهَا

Ili za onoga koji je prolazeći pored jednog do temelja porušenog grada...

Spomenuto kur'ansko kazivanje se odnosi na 'Uzejra a. s. koji je nakon sto godina sna bio probuđen.

Ili 14. ajet sure Ya-Sin:

إِذْ أَرْسَلْنَا إِلَيْهِمُ اثْنَيْنِ فَكَذَّبُوهُمَا فَعَزَّزْنَا بِثَالِثٍ

...Kad im Mi poslasmo dvojicu, ali im oni ne povjerovaše, i pojačasmo ih trećim...

Treći, koji je spomenut kao pomoć prvoj dvojci, odnosi se na Jusufa Nadžara.

Ili, pak, 66. ajet sure Kahf:

 فَوَجَدَا عَبْدًا مِّنْ عِبَادِنَا آتَيْنَاهُ رَحْمَةً مِنْ عِندِنَا وَعَلَّمْنَاهُ مِن لَّدُنَّا عِلْمًا

I nađoše jednog Našeg roba kome smo milost Našu darovali i kojeg smo onome što samo Mi znamo naučili. Ajet govori o susretu hazreti Musaa i njegovog saput­nika sa hazreti Hidrom.

Ukratko, časni Kur'an nije naveo broj vjerovjesnika, samo je nečija imena spomenuo, a neke druge je opisao.

Predaje o ovom pitanju:

Postoje različite predaje o ovom pitanju, a najpoznatija je ona koju prenosi Ebu Zerr od Poslanika, s. a. v. a.: “Broj vjerovjesnika je sto dvadeset i četri hiljade, a broj poslanika je tri stotine i trinaest.”

Naravno, odabranici između vjerovjesnika jesu: hazreti Nuh, hazreti Ibrahim, hazreti Musa, hazreti Isa i hazreti Muhhamed, neka je mir na njega, njegovu odabranu porodicu i sve Božije poslanike.

فَاصْبِرْ كَمَا صَبَرَ أُوْلُوا الْعَزْمِ مِنَ الرُّسُلِ

Ti izdrži kao što su izdržali odlučni (Uul-’azm) poslanici...[7]

Ko su Uul-’azm vjerovjesnici?

Časni Kur'an o vjerovjesnicima Uul-’azm iznosi lijepa objašn­jenja tako da ih prikazuje kao posjednike najvećih prednosti među svim vjerovjesnicima. Upravo se zato Poslaniku nalaže da bude strpljiv kao što su bili Uul-’azm. Svojstva ovih vjerovjesnika jesu sljedeća:

               1.   Posjedovanje položaja Uul-’azm

Značenje riječi azm (عزم) u ovom ajetu jeste strpljivost i postoja­nost po prvotnom zavjetu koji je uzet od njih. Sve što je Gospodar od njih želio, oni su i ispunili. Taj zavjet spomenut je u 7. ajetu sure Ahzab:

وَإِذْ أَخَذْنَا مِنَ النَّبِيِّينَ مِيثَاقَهُمْ وَمِنكَ وَمِن نُّوحٍ وَإِبْرَاهِيمَ وَمُوسَى وَعِيسَى ابْنِ مَرْيَمَ وَأَخَذْنَا مِنْهُم مِّيثَاقًا غَلِيظًا

Mi smo od vjerovjesnika zavjet njihov uzeli, i od tebe, i od Nuha, i od Ibrahima, i od Musaa, i od Isaa, sina Merjemina, čvrst smo zavjet uzeli.

Jasno je da je ovaj zavjet imao teške uvjete koje nije mogao svako ispuniti. Tako učimo u Kur'anu:

وَلَقَدْ عَهِدْنَا إِلَى آدَمَ مِن قَبْلُ فَنَسِيَ وَلَمْ نَجِدْ لَهُ عَزْمًا

Mi smo Ademu zavjetovali odmah u početku; ali on je zaboravio, i nije odlučan bio (nije imao 'azm).[8]

Iz spomenutog ajeta može se zaključiti da je taj zavjet vanredno težak, posebno ako se uzme u obzir činjenica da je sam Adem a. s. bio poslanik i bezgriješan, ali i pored svega toga nije imao snage i zaboravio je na zavjet.

               2.   Posjeduju knjigu

Pripadnici Ulul-azma posjeduju Nebesku knjigu, znači Knjigu koja ima zakone i pravila društvenog uređenja. U toj knjizi, tako­đer, navedena su načela čije kršenje znači uskraćenost od istinske ljudske sreće i savršenstva. Ta knjiga karekteristična je i po čin­jenici da svako protivljenje njoj, naučno ili praktično, ishoduje propadanjem ovosvjetskog i ahiretskog života. Na istu zbilju uka­zuje sljedeći ajet:

شَرَعَ لَكُم مِّنَ الدِّينِ مَا وَصَّى بِهِ نُوحًا وَالَّذِي أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ وَمَا وَصَّيْنَا بِهِ إِبْرَاهِيمَ وَمُوسَى وَعِيسَى

On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisano Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau.[9]

Od svih ajeta najjasniji po ovom pitanju jesu ajeti sure Ma'ida:

إِنَّا أَنزَلْنَا التَّوْرَاةَ فِيهَا هُدًى وَنُورٌ يَحْكُمُ بِهَا النَّبِيُّونَ الَّذِينَ أَسْلَمُواْ لِلَّذِينَ هَادُواْ وَالرَّبَّانِيُّونَ وَالأَحْبَارُ بِمَا اسْتُحْفِظُواْ مِن كِتَابِ اللّهِ وَكَانُواْ عَلَيْهِ شُهَدَاء فَلاَ تَخْشَوُاْ النَّاسَ وَاخْشَوْنِ وَلاَ تَشْتَرُواْ بِآيَاتِي ثَمَنًا قَلِيلاً وَمَن لَّمْ يَحْكُم بِمَا أَنزَلَ اللّهُ فَأُوْلَـئِكَ هُمُ الْكَافِرُونَ

Mi smo objavili Tevrat, u kome je uputstvo i svjetlo. Po njemu su Jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Al­lahu poslušni i čestiti ljudi, i učeni, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu knjigu, i oni su nad njom bdjeli. Zato se, kada budete sudili, ne bojte ljudi, već se bojte Mene, i ne zamjenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi! A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici...

وَقَفَّيْنَا عَلَى آثَارِهِم بِعَيسَى ابْنِ مَرْيَمَ مُصَدِّقًا لِّمَا بَيْنَ يَدَيْهِ مِنَ التَّوْرَاةِ وَآتَيْنَاهُ الإِنجِيلَ فِيهِ هُدًى وَنُورٌ وَمُصَدِّقًا لِّمَا بَيْنَ يَدَيْهِ مِنَ التَّوْرَاةِ وَهُدًى وَمَوْعِظَةً لِّلْمُتَّقِينَ

...Poslije njih smo Isaa, sina Merjemina, poslali, koji je priznavao Tevrat prije njega objavljen, a njemu smo dali Indžil, u kome je bilo uputstvo i svjetlo, i da potvrdi Tevrat, prije njega objavljen, u kome je također bilo uputstvo i pouka onima koji su se Allaha bojali,

وَأَنزَلْنَا إِلَيْكَ الْكِتَابَ بِالْحَقِّ مُصَدِّقًا لِّمَا بَيْنَ يَدَيْهِ مِنَ الْكِتَابِ وَمُهَيْمِنًا عَلَيْهِ فَاحْكُم بَيْنَهُم بِمَا أَنزَلَ اللّهُ وَلاَ تَتَّبِعْ أَهْوَاءهُمْ عَمَّا جَاءكَ مِنَ الْحَقِّ لِكُلٍّ جَعَلْنَا مِنكُمْ شِرْعَةً وَمِنْهَاجًا وَلَوْ شَاء اللّهُ لَجَعَلَكُمْ أُمَّةً وَاحِدَةً وَلَـكِن لِّيَبْلُوَكُمْ فِي مَآ آتَاكُم

A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije nje objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje...[10]

  Mnoštvo kur'anskih zbilja

               1.   Tevrat je nebeska knjiga.

Tevrat je Knjiga koju je objavio Uzvišeni Bog, a posjeduje sljedeće odlike:

                a.   u njoj postoji uputa ka Istini;

               b.   ona je sama svjetlost.

U definiciji svjetlosti rečeno je: Ona je po svojoj biti svijetla i o­čigledna - znači u njoj nema mjesta tami, i ona druge stvari osvjetl­java (الظاهر بذاته المظهـرلغيره). Sukladno ovoj zbilji, Nebeske knjige rasvjetljavaju sve stvari uključujući i same sebe. Same su svjetlo i nemaju potrebe za nečim drugim. Da je drugačije, Božiji dokaz slanjem poslanika i knjiga ne bi bio upotpunjen za ljude. Filozofi tvrde: “Sve što je akcidentalno, neizbježno mora biti ute­meljeno na nekoj biti.” Ovo nije samo obična konstatacija, već je filozofski utemeljena argumentacija. U ovoj našoj raspravi radi se o istoj stvari. Ako bi nebeske knjige u svojoj prosvijetljenosti imale potrebu za nečim drugim, onda je zapravo ta druga stvar Božiji dokaz, a naša je pretpostavka da su poslanici i knjige Božiji dokaz.

                c.   Kur'an je potvrđivač Istine (مصدِّق)

Jedno od obilježja Božijih poslanika jeste da su oni potvrđivali poslanike koji su prije njih došli i koji su donosili radosne vijesti o onima koji će doći nakon njih. Znači da su sve ono što su prijašnji poslanici u Božijim objavama iznijeli, poslanici koji su došli nakon toga potvrđivali su to bez imalo sumnje. Naravno, jedino Kur'an ima osobinu da potvrđuje objave prije sebe i da isto tako najavi da je on posljednja Božija Knjiga i da nema objave nakon sebe.

               d.   Kur'an je čuvar i zaštitnik (مهيمن)

Jedna od osobina Kur'ana jeste njegova zaštitnička uloga svih prijašnjih nebeskih knjiga. Znači da Kur'an potvrđuje sve što je u njima došlo i, osim toga, donosi i ono što ranije nije objavljeno. Ustvari, Kur'an obuhvaća prijašnje knjige.

Šta je značenje muhejmin (مهيمن)?

Riječ muhejmin izvedena je iz korjena hejmene (هيمن). Spomenuta riječ znači nadvladavanje, tj. dominiranje jedne stvari nad drugom, ali ne označava svaku vrstu dominiranja, već onu koja u sebi podrazumijeva čuvanje i zaštitu od svake vrste promjene.

Časni Kur'an ima takav odnos prema drugim nebeskim knji­gama. Zato je sam za sebe rekao: تِبْيَانًا لِّكُلِّ شَيْءٍ, Objašnjenje za sve stvari. [11] Prema tome, Kur'an je preuzeo sva temeljna načela i učenja prijašnjih knjiga koja se ne mogu mijenjati, a sve što je tre­balo dokinuti, dokinuo je. U suprotnom, da ih Kur'an sam nije dokinuo, promjena zahtjeva i uvjeta vremena dokidala bi određene stvari i u tom slučaju on bi bio suočen sa odgovarajućim prob­lemima. Zbog toga, u samom Ku'anu vidimo kako ga Allah dž. š. predstavlja:

إِنَّ هَـذَا الْقُرْآنَ يِهْدِي لِلَّتِي هِيَ أَقْوَمُ

Ovaj Kur’an vodi čovjeka putu i cilju koji je najposto­janiji.[12]

Također je rečeno:

مَا نَنسَخْ مِنْ آيَةٍ أَوْ نُنسِهَا نَأْتِ بِخَيْرٍ مِّنْهَا أَوْ مِثْلِهَا

Mi nijedan propis ne promjenimo, niti ga u zaborav potisnemo, a da bolji od njega ili sličan njemu ne done­semo.[13]

Prema tome, dio ajeta[14] i da nad njima bdi (وَمُهَيْمِنًا عَلَيْهِ), ustvari je tumačenje i upotpunjenje prijašnjeg dijela ajeta: da potvrdi knjige prije nje objavljene (مُصَدِّقًا لِّمَا بَيْنَ يَدَيْهِ مِنَ الْكِتَابِ). Da nije nave­den ovaj dio ajeta, postojala bi mogućnost razumijevanja da Kur'an, kao onaj koji potvrđuje Tevrat i Indžil, također prihvata i njihove propise da ni najmanje promjene ne načini u njima. Među­tim, dio ajeta: i da nad njima bdi, dokida mogućnost takvog zaključka i obznanjuje da Kur'an potvrđuje Tevrat i Indžil kao ne­beske knjige koje su objavljenje Musau i Isau, neka je mir s njima, i da on može vršiti svaki oblik promjene u njima, neke propise dokinuti, druge ostaviti važećim, a neke, pak, upotpuniti i pojasniti.

Slučaj Kur'ana sličan je slučaju Indžila kojim je Isa a. s. neke od zabranjenih stvari u Tevratu proglasio dozvoljenim. Dakle, uvjeti i okolnosti tog vremena iziskivali su promjenu određenih propisa. Kur'an govori o istome onda kada u vezi sa Isaom a. s. kaže:  

وَمُصَدِّقًا لِّمَا بَيْنَ يَدَيَّ مِنَ التَّوْرَاةِ وَلِأُحِلَّ لَكُم بَعْضَ الَّذِي حُرِّمَ عَلَيْكُمْ

I da potvrdim istinitost Tevrata, objavljenog prije mene, i da vam dopustim nešto što vam je bilo zabranjeno.[15]

U svakom slučaju, poslanici Ulul-'azm odlikovali su se poseb­nim osobinama, pa tako i osobinom potvrđivanja prijašnjih i na­javljivanja budućih poslanika.