GOVOR O ZNAČENJU ŠERIJATA

Časni Kur'an u vezi s poslanicima, njihovim knjigama i meto­dama koje se vežu za njih, koristi različite termine, kao što su:

          a.         Šerijat (شريعة) – ...Svima vama smo zakon i pravac propis­ali.[1]

لِكُلٍّ جَعَلْنَا مِنكُمْ شِرْعَةً وَمِنْهَاجًا

         b.         Narod (ملّة) – ...U narodu pretka vašeg Ibrahima.[2]

 مِّلَّةَ أَبِيكُمْ إِبْرَاهِيمَ

          c.         Vjera (دين) – Zaista, jedna je vjera kod Allaha, a to je Is­lam.[3]

 إِنَّ الدِّينَ عِندَ اللّهِ الإِسْلاَمُ

U nastavku želimo ukazati na njihove razlike:

Riječ šerijat (شريعة) označava put. U riječnicima je navedeno da glagol imenice šerijat, tj. šara‘a (شرع) znači hodanje jasnom sta­zom koja je sigurna od iskrivljenja.

Značenja riječi vjera (دين) i narod (ملّة) predstavljau poseban put, put koji je odabran.

Kur'ansko značenje navedenih termina:

Riječ šerijat koristi se u užem značenju od riječi vjera. Zbog toga Kur'an kaže:

وَمَن يَبْتَغِ غَيْرَ الإِسْلاَمِ دِينًا فَلَن يُقْبَلَ مِنْهُ وَهُوَ فِي الآخِرَةِ مِنَ الْخَاسِرِينَ

A onaj koji želi neku drugu vjeru osim Islama, neće mu biti primljena, i on će na Onom svijetu nastradati.[4]

Ili, kako je rečeno u već spomenutom ajetu:

إِنَّ الدِّينَ عِندَ اللّهِ الإِسْلاَمُ

Zaista je jedna vjera kod Allaha, a to je Islam.

Iz dvaju navedenih ajeta može se zaključiti da se svaki oblik bogosluženja i obožavanja naziva vjera - din, ali je jedino vjera Is­lam kod Uzvišenoga Boga prihvaćena. Dakle, značenje riječi din sa stanovišta Kur'ana ima širok opseg i obuhvaća u sebi svaki oblik obožavanja Boga. Ako bismo sada ova dva ajeta analizirali zajedno sa ajetima:

لِكُلٍّ جَعَلْنَا مِنكُمْ شِرْعَةً وَمِنْهَاجًا

Svima vama smo zakon (šerijat) i pravac propisali[5]; i:

ثُمَّ جَعَلْنَاكَ عَلَى شَرِيعَةٍ مِّنَ الْأَمْرِ فَاتَّبِعْهَا

A tebi smo poslije odredili da u vjeri ideš pravcem (šerijatom) određenim, zato ga slijedi...[6];

Mogli bismo izvesti sljedeći zaključak: Šerijat je poseban put za svaki ummet ustanovljen po jednom od poslanikā, kao što je šeri­jat hazreti Nuha, hazreti Musaa, hazreti Isaa i šerijat Mu­hameda, neka je mir s njim, njegovom časnom porodicom i svim poslanicima.

S druge strane, din predstavlja Božiji put, suštinsko stanje sva­koga poslanika. Prema tome, din ima šire značenje od šerijata. Upravo zbog navedenih razloga šerijat može biti dokinut, ali vjera ne.

Još jedna razlika između vjere i šerijata

Vjera se može pripisati i pojedincu i društvenoj skupini. Nema razlike za pojedinca i skupinu kojoj društvenoj ljestvici pripadaju.

Šerijat se ne može pripisati običnom pojedincu, osim u slučaju da je on taj koji donosi šerijat ili da je odgovoran za njegovo ču­vanje. Naprimjer, može se reći vjera (din) muslimana, vjera kršćana, vjera Jevreja, din Muhammedov, din Isaov, din Musaov ili Poslanikov šerijat, Isaov šerijat, Musaov šerijat. Međutim ne može se reći Zejdov šerijat ili Omerov šerijat, ali se može reći din Ze­jdov, din Omerov itd. Časni Kur'an kaže:

أَنْ أَقِيمُوا الدِّينَ وَلَا تَتَفَرَّقُوا فِيهِ

Pravu vjeru ispovjedajte i u tome se ne podvajajte![7]

Upravo zbog toga, vidimo da se svi šerijati ušatoruju pod okril­jem vjere te se kaže: Svi šerijati su Božija vjera. Vjera je trajna, a šerijati mogu biti dokinuti. Naprimjer, kaže se da je neki određeni propis islamom dokinut, jer neki od islamskih propisa dokidaju neke prijašnje propise, a neki drugi propisi dokinuti su u samom Is­lamu. Prema tome, odnos vjere i šerijata sličan je odnosu Islama i islamskih propisa.

Koje je značenje riječi narod (ملّة)?

Riječ narod (u kur'anskom kontekstu) predstavlja način življenja jedne skupine ljudi. Ova riječ pomalo u sebi podrazumi­jeva i neki vremenski period, a ako bi se to pridodalo osnovnom značenju riječi, narod (ملّة) bi onda predstavljao put i sunnet koji je preuzet od nekoga.

Može se reći da su riječi millet i šerijat sinonimi ili da, u na­jmanju ruku, imaju blisko značenje. Međutim, u pogledu značenja ipak ima razlike. Pod šerijatom se podrazumijeva poseban smjer obznanjen ljudima od Uzvišenog Boga da bi uskladili svoju hod ka Njemu, za razliku od riječi millet  koja se također koristi u zna­čenju smjera, ali onoga smjera koji je od nekoga drugog preuzet. Takvi ljudi sebe vide obaveznim u njegovom praktičnom sli­jeđenju.

Možda upravo iz tog razloga, tj. da se pod tom riječju podra­zumijeva put preuzet od drugoga, riječ narod se ne pripisuje Bogu, pa se nigdje i ne kaže Božiji narod (milletullah). Međutim, riječi šerijat i vjera pripisuju se Bogu, te se stoga kaže “Božija vjera” ili “Božiji zakon” (šerijat). Naravno, riječ narod pripisuje se poslanicima, budući da su poslanici to preuzeli od Boga. Često se govori Ibrahimov narod – millete Ibrahim. Ovaj narod odraz je Ibra­himovog sunneta, neka je mir s njim. Na isti način se ljudi i ummeti pripisuju jedni drugima, pa se kaže: “Postoji millet neke određene osobe, a pripadnici tog naroda su sa imanom ili bez imana.” O milletu se izvještava posredstvom njihovog praktičnog sunneta. U časnome Kur'anu je rečeno:

 مِلَّةَ إِبْرَاهِيمَ حَنِيفًا وَمَا كَانَ مِنَ الْمُشْرِكِينَ

Mi smo vjere i milleta Ibrahimovog, koji je ispravno vjerovao; on nije nikoga Allahu ravnim smatrao.[8]

Spomenuti ajet podsjeća nas i na kazivanje Jusufa, a. s.:

إِنِّي تَرَكْتُ مِلَّةَ قَوْمٍ لاَّ يُؤْمِنُونَ بِاللّهِ وَهُم بِالآخِرَةِ هُمْ كَافِرُونَ وَاتَّبَعْتُ مِلَّةَ آبَآئِـي إِبْرَاهِيمَ وَإِسْحَقَ وَيَعْقُوبَ

Ja se klonim vjere (milleta) naroda koji u Allaha ne vje­ruje i koji Onaj svijet poriče. Ja slijedim millet predaka svojih, Ibrahima i Ishaka i Ja'kuba.[9]

U navedenom ajetu riječ narod (ملّة) korištena je za pojedinca, tj. za Ibrahima a. s. i za skupinu ljudi. Također, kada na drugom mjestu Kur'an govori Poslaniku, o nevjernicima kaže sljedeće:

وَقَالَ الَّذِينَ كَفَرُواْ لِرُسُلِهِمْ لَنُخْرِجَنَّـكُم مِّنْ أَرْضِنَآ أَوْ لَتَعُودُنَّ فِي مِلَّتِنَا

Nevjernici su govorili poslanicima svojim: “Ili ćemo vas, doista, iz zemlje naše protjerati, ili ćete se vratiti vjeri našoj (našem milletu).”[10]

Ukratko, termin dĭn u kur'anskom rječniku općenitiji je od po­jmova šerijat i millet. Može se reći da je njihov odnos sličan od­nosu univerzalije i partikularije i oni su u subordiniranom odnosu (عام و خاص مطلق).

Međutim pojmovi šerijat i millet skoro su sinonimi. Između njih postoji mala razlika i to zbog činjenice da pojam millet podrazumijeva metod preuzet od nekoga drugog.[11]

Sažetak rasprave o poslanstvu sa kur'anskog stanovišta

         1.         Časni Kur'an, nakon predočavanja činjenice da se uputa ljudi ostvaruje posredstvom Objave, govori o onima u čijoj je odgovornosti ova obaveza.

         2.         Kur'an o ljudima koji su poslati da prenesu Uputu iznosi mnoštvo različitih opisa i atributa. Najčešći nazivi koje Kur'an koristi za ove ljude su:

a.          Poslanik,

b.      Vjerovjesnik.

Poslanik ima posebnu obavezu poslanstva i prenošenja poslanice od Uzvišenoga Boga ljudima tako da on upotpunjava dokaz o Božijim poslanicima. Vjerovjesnik je ona osoba koja ima čast prihvatanja Božijeg Znanja. Kur'an koristi oba spomenuta na­ziva za obje skupine.

         3.         Činjenica da su neki teolozi rekli kako je svaki poslanik i vjerovjesnik, a svaki vjerovjesnik nije poslanik ne odgovara kur'anskom učenju, tj. onome što se može shvatiti iz ajeta, budući da se oba pojma koriste za obje grupe.

         4.         Broj poslanika

Kur'an govori o većem broju poslanika od onih čija su imena spomenuta:

 وَمِنْهُم مَّن لَّمْ نَقْصُصْ عَلَيْكَ

...A o nekima ti nismo kazivali.[12]

U Poslanikovoj predaji navodi se kako je on, obraćajući se Ebu Zeru, rekao da je bilo sto dvadeset i četiri hiljade vjerovjesnika.

         5.         Poslanici Ulul-azm

Pet ljudi jesu poslanici Uul-’azm, i to: Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i Muhammed, neka je mir s njim, njegovom porodicom i svim poslanicima.

         6.         Poslanici Uul-’azm posjeduju posebne odlike

Časni Kur'an ukazuje na neke od posebnih odlika poslanika Uul-’azm, kao što su:

a.       Oni su posjednici čvrste volje i postojani su u očuvanju Božijeg Zavjeta,

b.      Posjednici su Knjige i šerijata,

c.       Imaju posebno strpljenje:

 فَاصْبِرْ كَمَا صَبَرَ أُوْلُوا الْعَزْمِ مِنَ الرُّسُلِ

Ti izdrži kao što su izdržali odlučni poslanici (Uul-’azm)...[13]

d.      Svaki od njih potvrđivao je poslanika koji je došao prije njega i donosio bi radosnu vijest o onome koji tek treba doći, osim pečata poslanstva, našeg Poslanika Muham­med ibn Abdullaha, neka je mir s njim, njegovom porodicom i svim poslanicima, jer nakon njega nema više poslanika.

         7.         Knjige poslanika, neka je mir s njima, obilježene su u Kur'anu kao svjetlo. Znači, ove Knjige upućuju druge, a nemaju potrebu da budu upućene. Ova njihova osobina identična je osobini svjetlosti, koja druge osvjetljava, a sama nema potrebe za svjetlošću drugih. Drugim riječima, upućivanje je osobina same njihove biti.

         8.         Kur'an “bdije” nad svim knjigama koje su objavljenje preko poslanika. To znači da Kur'an potvrđuje sve ono što smatra neophodnim i potrebnim od propisa prijašnjih knjiga, a dio propisa ispravlja i upotpunjava. Drugim riječima, Kur'an potpuno dominirana prijašnjim propisima i raspolaže sva­kom vrstom upravljanja njima. Kur'an potvrđuje prijašnje propise, ali ih ne ostavlja u onom obliku u kojem su bili - tj. bez i najmanje promjene.

         9.         Kur'an je objašnjenje za sve.

S obzirom na činjenicu da je Kur'an posljednja Božija Objava, on govori o svim materijalnim i duhovim zakonima potrebnim čovjeku, koji ga vode ka njegovom savršenstvu i sreći.

       10.       U Kur'anu su spomenuti poslanici, ali ne svi imenom, već navođenjem nekih njihovih odlika, kao što je npr. kazivanje o hazreti 'Uzejru koji se probudio nakon stogodišnjeg sna, ili kao što je kazivanje o Samuelu i Talutu te priča o hazreti Hidru. Gospodar ih spominje kao vjerovjesnike.

       11.       Objava je neodvojiva od poslanstva.

Jedna od tema kojom se zanima Kur'an jeste i pitanje Objave, što ustvari predstavlja vrstu Božijeg govora i aspekt neodvojiv od poslanstva. Znači, nije moguće da čovjek bude vjerovjesnik ili poslanik, a da nemadne Objavu - nadahnuće.

إِنَّا أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ كَمَا أَوْحَيْنَا إِلَى نُوحٍ وَالنَّبِيِّينَ مِن بَعْدِهِ

Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega.[14]

       12.       Svaka knjiga nije nužno i šerijat

Časni Kur'an poslanike Uul-’azm smatra posjednicima šerijata. Iz 13. ajeta sure Aš-Šura može se zaključiti da je prvi poslanik koji je donio šerijat bio hazreti Nuh, a. s.. Kur'an, također, knjigu pripisuje i hazreti Davudu, a. s.

وَآتَيْنَا دَاوُودَ زَبُورًا

...A Davudu smo dali Zebur.[15]

Međutim, treba reći da postoji razlika između Knjige koja nema šerijat i Knjige koja donosi i tumači šerijat. U predajama se, također, Knjiga pripisuje i hazreti Ademu a. s., ali Knjiga koja u sebi nije sadržavala šerijat.

Rasprava o nužnosti prisustva poslanika, a.s., sa stanovišta predaja

Hišam ibn Hakam prenosi predaju u kojoj jedan poricatelj Boga pita hazreti Džafer es-Sadika sljedeće:

“Na koji način dokazuješ poslanike i vjerovjesnike?” Imam u odgovoru kaže: ‘Nakon što se dokaže da postoji Gospodar Stva­raoc cijeloga svijeta, Onaj koji je iznad nas i svega stvorenog, i na­kon što se dokaže da je On Mudri Stvaraoc – takvog Mudrog Stva­raoca nije moguće vidjeti ovim našim očima. Nije ga moguće opi­pati. Nemoguće je sa njim sjediti i razgovarati. S druge strane, ta­kav Mudri Stvaraoc ne prepušta svoja stvorenja same sebi. Zbog toga, neophodno je da ima izaslanike među Svojim stvorenjima, da bi posredstvom njih uputio stvorenja ka njihovom dobru i spriječio ih od svega što predstavlja njihovo stradanje. Samim tim biva jasno da Gospodar među stvorenjima ima pojedince koji primaju upute od Mudroga Gospodara, naređuju dobro i odvraćaju od zla, te ljude upoznaju sa onim što je dobro po njih. Dakle, Gospodar posjeduje različite jezike i načine izražavanja, što se odvija putem poslanika i ­odabranika među Njegovim stvorenjima. Oni su mudraci, sa adabom, prožeti Njegovom mudrošću. Nadahnuti su tom mudrošću ­dok su im tjelesa poput tjelesa ostalih ljudi, a njihova stanja i zbilje su različiti od ostalog svijeta. Zato što su poučeni mudrošću od Mudroga Gospodara, oni predstavljaju dokaze i svjedoke Njegove, a to dokazuju činima kao što su oživljavanje mrtvih, liječenje gubavaca i slijepih itd. Nikada Zemlja nije bez Božijeg dokaza koji potvrđuje istinitost poziva poslanika i Božije pravde.’”[16]

Objašnjenje:

Ova predaja, kao što se vidi iz samoga tektsta, predočava tri dokaza o osnovama poslanstva. A to su sljedeći dokazi:

Neophodnost općenitog poslanstva

Ustvari, to je objašnjenje ajeta: Svi ljudi su bili jedan ummet..., u čijem komentaru je navedeno da je čovjeka njegov fitret prisilio na život u društvenoj zajednici, kao što ga je potakao i na raskol, a budući da faktor raskola ne može otkloniti raskol, u tom slučaju neizbježno mora postojati faktor izvan fitreta čija će odgovornost biti otklanjanje raskola. Ovaj faktor, koji može kontrolirati čovje­kov fitret i učiniti ga sklonim poštivanju zakona i ujedno ustegnuti ga od lične koristi koju priskrbljuje kroz kršenje zakona, ne može biti ništa drugo do poslanstvo.

Samim tim biva jasno da prisustvo poslanika, zajedno sa Boži­jom Objavom čovječanstvu, predstavlja neizbježnu nužnost koju potvrđuje zdrav razum. Ovu nužnost Uzvišeni Bog utkao je u samo stvaranje da bi time ljude poveo ka njihovom savršenstvu i sreći.

Poslanici trebaju imati mu’džizu

Argument koji je Imam Sadik naveo za mu'džize poslanika jeste, ustvari, tefsir sljedećeg ajeta:

وَإِن كُنتُمْ فِي رَيْبٍ مِّمَّا نَزَّلْنَا عَلَى عَبْدِنَا فَأْتُواْ بِسُورَةٍ مِّن مِّثْلِهِ

A ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome, načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu.[17]

Znači, zato što su pojava Objave, prisustvo poslanika i njihova tvrdnja da imaju vezu sa Gospodarom, neouobičajene pojave, su­protne svakodnevnici koja teče ustaljenim redom, ove pojave tre­baju biti potvrđene nečim neuobičajenim, nečim iznad običnih za­kona koje čovjek poznaje. Nadalje, ta mu’džiza, treba biti ra­zumljiva svim ljudima, da bi se mogla dokazati i potvrditi tvrdnja poslanika. Tom prilikom ljudi se osvjedočavaju o moći koja je iznad njihove. Upravo zbog toga, Imam Sadik i navodi određene mu’džize nekih poslanika, kao što je oživljavanje mrtvih, liječenje gubavaca i slijepih od rođenja.

O tome će biti mnogo više govora kada budemo raspravljali o samoj temi mu’džize, kada ćemo dokazati da ona predstavlja samo jedan od Zakona stvaranja, te da nije razumu oprečna. Onaj koji po­javu mu’džize vidi iznad Zakona stvaranja i smatra je oprečnom razumu, zasigurno ne poznaje Zakon stvaranja jer vjeruje kako su svi zakoni ono što mi poznajemo, a što je velika greška.

Drugi razlog njihovog predočavanja mu’džize nečim oprečnim razumu jeste nepoznavanje same mu’džize. Također, pogrešno je i mišljenje onih koji kažu da mu’džizu treba prihvatiti onakvu kakva jest, bez pokušaja objašnjenja, budući da je takvo šta izvan okvira razuma i znanja.

Moguće je spoznati sve zakone i sunnete stvaranja. Čovjek ima sposobnost da ih razumije sve. Kada je Uzvišeni Gospodar me­lecima rekao: I pouči Adema imenima svim, time je ujedno odgo­vorio i svim mogućim zamjerkama na takvo mišljenje. Međutim, budući da čovjek nije spoznao značenje “svih imena”, a nije se ni potrudio da ih spozna, on je stalno je suočen sa mnoštvom nejas­noća i primjedbi. Ovo znanje razotkriveno je samo malom broju ljudi koji ne vide ni najmanju oprečnost u postojanim zbiljama vjere.

Zemlja nikada nije bez Božijeg dokaza

Ovo pitanje spada u red najvrednijih učenja prema kojima se svijet, iz različitih razloga, nažalost, ili nemarno odnosi ili ih u pot­punosti poriče - i pored toga što je ono sigurno kur'ansko učenje i ­stvar koja je u filozofiji dokazana čvrstim argumentima. Dakle, ako bi Zemlja i na jedan trenutak ostala bez Božijeg dokaza, ona bi se odmah raspala.

Ovo pitanje treba razmotriti na način kako i priliči ovako važnoj temi kada se bude govorilo o imametu. Osnovni problem nerazumijevanja ovog kur'anskog i filozofskog pitanja jeste mi­ješanje pojma Božanske zbilje i pojma konvencionalnog (pravila inoviranih od ljudi). Pogrešno je mišljenje da je imamet koji se spo­minje u Kur'anu, isti kao onaj imamet - predvodništvo koji se us­postavlja i shvata na nivou društva (dakle vođstvo iz potrebe da neko vodi poslove zajednice). Neophodnost postojanja društvenog vođstva u visini je potrebe koju nameće društveni život. Jedina razlika je u mogućnosti da neki vladar bude pravednik, a drugi pokvarenjak. Međutim Imam Božanskog porijekla obavezno treba biti zaslužna i dostojna ličnost koja posjeduje visoki duhovni položaj. Budući da svijet slabo uočava razliku između ovoga dvoga - zato i imama džamije ili džume vide na tom položaju. Vjeruju kako imam predstavlja islamskog ili društvenog vladara te na os­novu toga smatraju da narod ima pravo glasanjem vršiti njegov iz­bor. Ovo miješanje pojmova i nerazumijevanje pitanja zbilje i for­malnog rezultat je neistraživanja kur'anskih ajeta i Poslanikova sunneta. Kur'an, međutim,  pitanje Imameta izjednačava sa pitan­jem upute - štaviše, smatra ga samom uputom - uputom koja se real­izira posredstvom zapovjedi  proisteklom iz svijeta onostranog - batina (عالم امر).

U svakom slučaju, ova tema zahtijeva više rasprave i razma­tranja na pogodnijem mjestu.

Ebu Zer prenosi kako je upitao Poslanika: “O Božiji Poslaniče, koliko je bilo vjerovjesnika (nebija)?”

Poslanik odgovori: “Sto dvadeset i četiri hiljade.”

- Koliko je od njih (nebija) bilo poslanika (resula)?

- Stotinu i trinaest, što je velika skupina.

- Ko je bio prvi Božiji vjerovjesnik?

- Hazreti Adem, a. s.

- Da li je Adem a. s. bio i posalnik?

- Da, Gospodar je njega stvorio Svojom moći, i u njega je udahnuo od Svoga ruha.

Zatim Poslanik reče: “O Ebu Zere, četiri su poslanika bili Siri­jci, i to: Adem, Šiš, Ehnuh, tj. Idris, koji je prvi pisao perom, i čet­vrti Nuh, neka je mir na sve njih.

Četiri su poslanika bili Arapi, i to: Hud, Salih, Šu'ajb i tvoj poslanik Muhammed, neka je mir na nj i na njegovu časnu porodicu i sve poslanike.

Prvi poslanik Beni Izraela bio je Musa a. s. a poslednji Isa, a. s. Između njih bilo je šest stotina vjerovjesnika.”

Ebu Zer je pitao: “O Božiji Poslaniče, koliko je Uzvišeni Bog poslao Knjiga?”

Poslanik je odgovorio: “Sto malih Knjiga i četiri velike. Zatim reče: Uzvišeni Bog objavio je Šišu pedeset listova, trideset listova Idrisu i dvadeset Ibrahimu. Objavio je četiri velike knjige: Tevrat, Zebur, Indžil i Furkan.”

Ovo je hadis poznat svim mezhebima (islamskim pravcima) i zapisan je u mnoštvu hadiskih knjiga.

Imam Bakir a.s. je rekao sljedeće:

 “Vjerovjesnik je ona osoba koja u snu vidi meleka, čuje mu glas i prima poruku od Boga. Poslanik je ona osoba koja u budnom stanju vidi meleka, čuje mu glas i prima poruku.”

Namjera spomenutog hadisa jeste da ukaže na posebnosti obaju položaja i da svaki ima sebi svojstvene odlike. Osobitost vjerovjes­ništva jeste da u snu prima poruke, za razliku poslanstva. Zbog toga je moguće da jedna osoba posjeduje oba položaja, što onda znači da je pojam poslanik, sa stanovišta njegovih odlika, užeg zna­čenja od vjerovjesnika. Predaja od Ebu Zera također potvrđuje navedenu činjenicu, a to se shvata i iz njegovog pitanja “Koliko je od njih (vjerovjesnika) bilo poslanika?”

Prema tome, svaki poslanik zasigurno je i vjerovjesnik, ali svaki vjerovjesnik nema položaj poslanstva.

Primjedba:

Gore datim objašnjenjem biva jasan odgovor na slj. primjedbu koju su neki uputili: Kur'an Muhameda ibn Abdullaha s. a. v. a. sma­tra pečatom vjerovjesnika (nebija), a ne pečatom poslanika (re­sula). Shodno tome, nakon Pejgambera Ahmeda može doći neki novi poslanik, jer je Kur'an negirao dolazak vjerovjesnika, ali ne i poslanika.

Odgovor:

U logici postoji pravilo po kojem negiranje općenitijeg nužno uzrokuje i negiranje užega, tj. ograničenijeg, a što ne vrijedi obr­nuto – da negiranje užega nužno za sobom povlači i negiranje op­ćenitijeg. Na primjeru to izgleda ovako: gdje god je čovjek prisu­tan, zasigurno je tu i značenje životinjskoga - budući da smo čovjeka opisali kao razumnu životinju. Međutim, ne vrijedi obr­nuto – gdje god je životinja, tu je prisutno i značenje čovjeka. S obzirom na takvo logičko pravilo, koje razmatra zbilje predmeta, a ne njihove pojmove, između vjerovjesništa i poslanstva vlada od­nos subordinacije (عام و خاص مطلق). Znači da je poslanstvo obuhvatnije od vjerovjes­ništva. Gdje god je poslanstvo tu je i vjerovjes­ništvo. Međutim, gdje god je vjerovjesništvo, ne mora značiti da se tu u isto vrijeme radi i o poslanstvu. Negiranje općenitijeg, u našem slučaju vjerovjesništva, nužno znači i negiranje užega, u našem slučaju poslanstva.

Prema tome, kada Božiji Poslanik predstavlja pečat općenitijeg, tj. vjerovjesništva, i kada negira dolazak vjerovjesnika nakon sebe, to nužno znači da negira i dolazak poslanika.

Obaveze Božijih poslanika

Preneseno je od Imama Reze a.s. kako je rekao za posalnike Ulul-’azm da se zovu tako zato što posjeduju šerijate. Svi vjerovjesnici koji su dolazili nakon poslanika Ulul-’azm bili su obavezni slijediti knjigu i šerijat prijašnjeg poslanika, sve dok ne bi došao poslanik sa novim šerijatom. Prema tome, svi Božiji vjerovjesnici koji su došli nakon Nuha a. s. morali su slijediti nje­gov šerijat sve do dolaska Ibrahima, a. s. Ibrahimov šerijat vrijedio je sve do dolaska Musaa a. s. a Musaov šerijat do rođenja 'Isaa, a. s. Nakon hazreti Isaa, svi su bili obavezni slijediti njegov šerijat do pojave pečata vjerovjesništva i poslanstva – poslanika svih svje­tova, Muhameda s. a. v. a.. Stoga su poslanici Ulul-’azma na­jodabraniji su poslanici.

Potom Imam Reza reče: “Šerijat hazreti Muhameda neće biti dokinut do Sudnjega dana. Nakon njega neće doći nijedan poslanik. Neće biti spuštena knjiga iz skrivenog svijeta nakon Kur'ana. Svako ko tvrdi takvo šta krv mu je halal i vadžib ga je ubiti.”[18]

Izjava Imama Alija u Nehdžul-belagi

“Onda je Allah Uzvišeni pružio Ademu priliku da se pokaje, poučio ga riječima milosti Svoje, obećao mu povratak u Džennet i spustio ga na mjesto iskušavanja i rađanja potomaka. Iz potomstva njegova Uzvišeni je izabrao vjerovjesnike i uzeo jamstvo njihovo za Svoju Objavu i za nošenje poruke Božije kao obavezu njihovu. Kako je vrijeme prolazilo, mnogi su ljudi iznevjerili Božije povjer­enje, zanemarili Njegovo pravo i pomiješali utvare zajedno sa Njim. Šejtan ih je odvratio od mogućnosti da ga spoznaju i držao ih daleko od služenja Njemu. Onda im je Allah uputio poslanike Svoje i niz vjerovjesnika svojih da bi ispunili prisegu Stvaranja Prvotnog, da bi ih podsjetili na dar Njegov zaboravljen, da bi ih potakli poučavanju, da bi im otkrili skrivena svjetla spoznaje, da bi im pokazali znake svemoći Njegove: Nebesa uzdignuta nad njima, zemlju rasprostrtu pod njima, sredstva za život kojima su opskrbljeni, smrt koja ih zaustavlja, poteškoće koje ih troše i nezgode koje se nad njima smjenjuju.

Allah nikada nije dopustio da Njegova stvorenja ostanu bez vjerovjesnika kojeg bi poslao, ili bez poslanice koju bi spustio, ili bez dokaza obvezujućeg, ili puta jasnog. Ti poslanici bijahu takvi da se nisu osjećali slabima zato što ih bijaše malo, a poricatelja nji­hovih mnogo. Među njima bio je ili prethodnik, koji bi imenovao sljedećega ili sljedeći kojega bi najavio prethodnik.

I tako su protjecala vremena i prolazila razdoblja njihova; očevi su odlazili, a sinovi su zauzimali mjesta njihova, sve dok Allah nije poslao Muhammeda – neka je blagoslov Božiji s njim i njegovom porodicom – kao vjerovjesnika Svoga u ispunjenju obećanja datog i upotpunjenju vjerovjesništva.”