 |
|
|
RASPRAVA O POSLANSTVU |
|
U 213. ajetu sure Baqara govori se o razlogu i
filozofiji slanja poslanikâ i zakonâ, ili drugim
riječima, želi se odgovoriti na pitanje zašto je
uopće vjera propisana i zbog čega je nužno prisustvo
poslanika. Šta je poruka poslanika? I na kraju, u
čemu je korist čovječanstvu i kakve je promjene ono
imalo zbog njihovih dolazaka?
To su pitanja sa kojima se svaka osoba suočava pri
prvom kontaktu sa pojavom poslanika u društvu.
Ispravnom analizom ovog ajeta dobija se logički,
filozofski i kur'anski odgovor na sva pitanja po
ovoj temi.
Kur'an poručuje: Čovjek predstavlja društveno biće
po svom fitretu. U samim počecima formiranja društva
postojao je jedan ummet u kojem nije bilo ni
najmanjeg oblika nesuglasica i svađa. Međutim, nakon
izvjesnog razvoja, njegova težnja ka savršenstvu,
proistekla iz fitreta, uz osjećaj koristoljublja,
nagnala ga je da određene koristi prispoji samo sebi
i time liši druge okorištavanja njima. S obzirom na
činjenicu da takva osobina postoji u svim ljudima,
svaki pojedinac želio je da svoje posjedovanje uveća
nauštrb drugih. Prirodno je da je to uzrokovalo
razmimoilaženja i nesuglasice među ljudima. Samo
postojanje nesuglasica bilo je povod za
uspostavljanje zakona, da bi ljudi pod njegovim
okriljem mogli zadovoljiti svoju prirodnu potrebu
težnje ka savršenstvu i ostvarenju lične koristi,
te da bi se ujedno spriječili sukobi koji bi
uništili društvo. Dakle, u ovakvim okolnostima nužno
se nameće slanje poslanika i uspostavljanje zakona
koji će ljudima obezbijediti sreću. Uzvišeni
Gospodar poslao je zakon u odjeći vjere preko ljudi
koji su bili dostojni da upoznaju tajne stvorenog
svijeta. Nakon toga, Jamac ispunjenja tih zakona
obznanio je nagradu za dobro djelo i tešku kaznu za
nepoštivanje zakona. Radi upotpunjenja zakona bilo
je neophodno izdati posebne propise za ibadet, da bi
se ljudi time iznutra očistili, a ujedno bi to bio
garant provođenja Božijeg zakona. Donosioci i tumači
zakona, ali i njegovi čuvari od iskrivljenja, bili
su poslanici Božiji.
Upravo zbog ljudske potrebe za ostvarenjem ličnih
interesa, malo-pomalo, među sljedbenicima Knjige
razvio se duh griješenja, zavisti i nepravde, iako
su im bili poznati zakon i temeljna načela vjere.
Razlozi njihovih nesuglasica uvukli su se u vjeru i
pod utjecajem toga nastala su različita tumačenja
Uzvišenoga Boga, smrti, proživljenja i obračuna na
Sudnjem danu. Na kraju, ovo je rezultiralo pojavom
da se vjera, kao temeljni činilac kohezije društva,
poremeti i samim tim da se formiraju različite
stranke. Iz dosadašnjeg izlaganja možemo zaključiti
da se ljudske nesuglasice dijele na dva oblika.
o
Prvo je razmimoilaženje prije dolaska vjere, koje je
bilo u skladu sa fitretom i povod za slanje
poslanika. S obzirom na takvu pojavu, možemo reći da
je spomenuto neslaganje sveto, jer je, prvo,
proisteklo iz fitreta, i drugo, bilo je razlog
prisustva poslanika u društvu.
o
Drugo razmimoilaženje, međutim, stiže nakon dolaska
vjere. U ovom razdoblju nesuglasice su se javljale
oko temeljnih načela vjere, a proistekle su iz
iskvarene ljudske prirode. Ne možemo za to
neslaganje reći da je sveto. Razlika između ovih
dvaju razilaženja leži u činjenici da je prvo
rezultat neznanja i nepostojanja zakona, za razliku
od drugog koje se desilo uz poznavanje zakona, ili
po riječima Kur'ana:
وَجَحَدُوا بِهَا
وَاسْتَيْقَنَتْهَا أَنفُسُهُمْ ظُلْمًا
I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u
sebi vjerovali da su istinita.
I pored toga što su njihove želje za dominacijom i
griješenjem rezultirale poricanjem Istine u vremenu
sukoba nakon pojave vjere, Uzvišeni Bog uputio je na
Pravi put grupu vjernika. Znači, iman i pokoravanje
zbilji jesu uistinu sami po sebi činioci upute.
Zaista je Gospodar sa onima koji čine dobra djela!
a)
Jedino su Božija vjera i zakon jamci ljudske
sreće jer čovjeka pozivaju na poštivanje zakona i
zatvaraju put bezakonju, prolijevanju krvi i
širenju nereda (fesada) u društvu.
b)
Vjera formira zdravo društvo. Ispravnost i
sreća svakog društva utemeljene su na dobrim
zakonima i njihovom provođenju. Vjera nudi ove
zakone jamčeći ujedno njihovo provođenje
najavljivanjem kazne i nagrade, tj. obračunom na
Sudnjem danu.
c)
Vjera ispravlja fitret fitretom. To znači da
kada fitretska težnja ka savršenstvu i
koristoljublje otpočnu stjecanje namjeravanog,
prelazeći pritom granice dozvoljenog, Božiji zakon,
koji je rezultat fitretske potrebe, čovjeka vodi
ispravnim putem umjerenosti. Svi ljudi žele
udovoljiti svojim potrebama i ako se ne bi živjelo u
okviru zakona, nastala bi anarhija i prolijevanje
krvi. Nemoral bi se širio i svuda bi zavladala
nepravda, a ljudska sreća moguća je jedino u
okrilju zakona, nikako u odstupanju od njega.
d)
Vjera je jamac ovosvjetske i ahiretske sreće.
Preciznim i dobrim predočavanjem zakona i
osiguravanjem provođenja zakona vjera je jedini
potpuni jamac sreće čovjekovog i tijela i duše na
Ovome i na Onome svijetu, i jedini je jamac
pridržavanja razumnog, moralnog i društvenog života,
koji čovjeku daruje usklađen duhovni i materijalni
život. Nered i bezakonje vjera zamjenujuje redom i
vanjskom i unutarnjom mirnoćom. Ona uspostavlja
ljubav između ljudi i potiče ih na uzajamno
pomaganje te ljudima daruje razumijevanje koristi
društvenog života i uzajamne pomoći.
Ovo je kratak komentar sadržaja ajeta koji govori o
potrebi i filozofiji slanja poslanika. Opsežnije
objašnjenje ove zbilje predočit ćemo kroz druge
kur'anske ajete o kojima će biti govora u nastavku,
kroz četiri poglavlja.
Prvo poglavlje: Neophodnost prisustva poslanika u
društvu,
Drugo poglavlje: Osobenosti ličnosti poslanikâ,
Treće poglavlje: Utjecaj vjerskih zakona u ljudskoj
civilizaciji,
Četvrto poglavlje: Razlika između civilizacija koje
su nastale kao rezultat poziva poslanika i
civilizacija koje su produkt ljudske misli.
|
|
sadržaj |
|
|
IZVORI