NEOPHODNOST PRISUSTVA POSLANIKA U DRUŠTVU

Ono što je svima potpuno jasno iz kur'anskog teksta jeste čin­jenica da je čovjek složeno dvokomponentno biće. Jedan njegov dio stvoren je od materijalnih elemenata, a drugi dio jeste duhovni, koji se odnosi na skriveni svijet. Sve dok su se ova dva dijela nalazila u materijalnom svijetu, osjećala su potrebu međusobnog vezanja. Međutim, doći će dan kada će se morati zauvijek odvojiti jedan od drugog. Materijalna komponenta će istruhnuti i rasuti se po Ovom svijetu, za razliku od duhovne komponente čovjeka, koja će nastaviti svoje vraćanje Bogu i zauvijek nastaviti živjeti u nad-materijalnom svijetu. Upravo iz toga može se zaključiti da ljudska zbilja jeste upravo njegov duhovni segment, dok je materijalni seg­ment čovjeka samo kratko vrijeme njemu u službi, radi obavljanja dunjalučkih poslova. Međutim, uz pomoć materijalnog elementa, du­hovni se kreće putem svoga usavršavanja. Časni Kur'an kaže:

وَلَقَدْ خَلَقْنَا الْإِنسَانَ مِن سُلَالَةٍ مِّن طِينٍ ثُمَّ جَعَلْنَاهُ نُطْفَةً فِي قَرَارٍ مَّكِينٍ ثُمَّ خَلَقْنَا النُّطْفَةَ عَلَقَةً فَخَلَقْنَا الْعَلَقَةَ مُضْغَةً فَخَلَقْنَا الْمُضْغَةَ عِظَامًا فَكَسَوْنَا الْعِظَامَ لَحْمًا ثُمَّ أَنشَأْنَاهُ خَلْقًا آخَرَ فَتَبَارَكَ اللَّهُ أَحْسَنُ الْخَالِقِينَ ثُمَّ إِنَّكُمْ بَعْدَ ذَلِكَ لَمَيِّتُونَ ثُمَّ إِنَّكُمْ يَوْمَ الْقِيَامَةِ تُبْعَثُونَ

Mi smo, zaista, čovjeka od biti zemlje stvorili, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavili, pa onda kap sjemena ugruškom učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, pa od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenuli, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživljujemo – pa neka je uzvišen Allah, najljepši stvoritelj! Vi ćete, poslije toga, pomrijeti, za­tim ćete, na Onom svijetu, oživljeni biti.[5]

U navedenim ajetima jasno je ukazano na sljedeće činjenice: Čovjek je biće složeno iz dvaju elemenata: materije i duha; uka­zano je na postepenost usavršavanja; čovjeku je određen kratak bo­ravak u svijetu materije i vječni život na Ahiretu. Stvaranjem čovjeka, Allah dž. š. Sam Sebi čestita na najljepšem stvorenju. Od svih ajeta koji govore o složenosti čovjeka, naredni ajet, u odgo­voru poricateljima proživljenja i ponovnog života, najjasnije uka­zuje na ovu činjenicu.

وَقَالُوا أَئِذَا ضَلَلْنَا فِي الْأَرْضِ أَئِنَّا لَفِي خَلْقٍ جَدِيدٍ بَلْ هُم بِلِقَاء رَبِّهِمْ كَافِرُونَ قُلْ يَتَوَفَّاكُم مَّلَكُ الْمَوْتِ الَّذِي وُكِّلَ بِكُمْ ثُمَّ إِلَى رَبِّكُمْ تُرْجَعُونَ

Oni govore: “Zar ćemo, kad nestanemo pod zemljom, ponovo stvoreni biti?” Oni ne vjeruju da će pred Go­spodara svoga izići. Reci: “Melek smrti, koji vam je za to određen, duše će vam uzeti, a poslije ćete se Gospo­daru svome vratiti.”[6]

Odgovor u ajetu odnosi se na pogrešnu predodžbu nevjernika koji su ljudsku zbilju vidjeli jedino u materiji, pa im je zbog toga veoma teško bilo uopće pomisliti da bi jednoga dana mogli biti po­novo proživljeni i da bi mogli živjeti drugim životom jer su u prilici da vide kako materija, kojoj su davali svu autentičnost i zbilju, svakodnevo ispred njihovih očiju rastače tijela njihovih pre­daka. Zbog toga se iščuđavaju: Kako je moguće da tijela, nakon što se pretvore u prašinu bezvrijednu, ponovo budu oživljena i nakon toga pozvana na polaganje računa?!

Prema tome, sa stanovišta Kur'ana, savršenstvo svake od dvije čovjekove komponete ovisi o njegovu svjetonazoru, kao što i oba spomenuta ljudska svojstva, tokom kratkog zajedničkog života, uzajamno ostavljaju traga jedan na drugi u svom usavršavanju ili propasti. Tijelo bez duše nikakve vrijednosti nema, kao što ni duša bez tijela nema ni najmanje moći za obavljanje aktivnosti (sličan je odnos motora i karaserije - nijedno od njih bez onog drugog ne može obavljat svoju funkkciju).

Sami smo svjedoci da ako duša želi nešto vidjeti ili čuti, ona mora upotrijebiti fizičke oči i uši.

Ko izgubi jedno osjetilo, uskraćen je od jednog dijela znanja.

Navedene riječi Ibn-Sînâa upravo govore o potrebitosti duše za tijelom. Nakon nekog vremena njih zauvijek razdvaja smrt – treće ­stvoreno biće Božije. Materijalni element nestaje u zemlji, a du­hovni se vraća Bogu. Kakvoća življelja duše, tj. njena sreća ili nes­reća, ovisi o čovjekovom svjetonazoru i njegovim djelima urađenim na Ovom svijetu. Ako mu je hod bio na temeljima Istine i u skladu sa zakonima Kreacije, sigurno će imati život uzvišeniji od onoga što naša misao može pojmiti. U suprotnom, ako se bude kretao protivno zakonima Kreacije, njegov kraj je u Džehennemu gdje će biti okovan lancima svojih počinjenih djela, od kojih se ni­kada neće moći odvojiti, budući da su ona formirala njegovu zbilju. Sa stanovišta razuma nemoguće je odvajanje čovjeka od biti i zbilje njegove. Zbog toga su filozofi rekli: Nemoguće je da neka po­java samu sebe negira.

U svakom slučaju, svaki čovjek na Onome svijetu sjest će za sofru koju je sam sebi pripremio. Poznata Poslanikova predaja ima isto značenje:

“Ovaj svijet ahiretska je njiva.”

Spoznaja je sjeme vizije (šuhuda). Što spoznaja bude veća i šu­hud će biti veći. Što god plamen baklje bude veći, bit će osvijetl­jena veća površina. Ovo je istina koja na najbolji način odslikava oblik povezanosti ahiretske sreće ili nesreće sa Ovim svijetom.

Napomena:

Treba obratiti pažnju na rečeno da samo duhovni aspekt čovjeka preseljava u svijet nematerijalnosti, što ne znači da je proživljenje i Sudnji dan potpuno duhovne prirode. To znači da čovjekova komponenta koja uvijek opstoji i prelazi u druge svje­tove jeste njegova duša – a koja u drugim svjetovima biva zaogr­nuta obličjima od supstance kompatibilne tim svjetovima.

Pitanje kakvoće nastavka života nematerijalnog dijela čovjeka i njegovog berzahskog oblika i načina proživljenja za posljedni obračun vezano je za raspravu o ma'âdu.[7]

Čovjek, u ovosvjetskoj kreaciji, posjeduje sebi svojstvene od­like. Uzvišni Bog je tačno određene karakteristike položio u čovjeka u skladu sa Svojom mudrošću. A dvije odlike koje čovjeka ističu iznad ostalih bića su:

         2.         i moć uspostavljanja relacija sa bićima u okruženju.