Čovjek znanje o svim imenima stječe na osnovu dvaju nave­denih načina. Svaki od njih bez drugoga je manjkav, tj. potrebni su jedan drugome, a istovremeno jedan drugog upotpunjuju. Vezano za prvi slučaj, Allah dž. š. je rekao:

 وَاللّهُ أَخْرَجَكُم مِّن بُطُونِ أُمَّهَاتِكُمْ لاَ تَعْلَمُونَ شَيْئًا وَجَعَلَ لَكُمُ الْسَّمْعَ وَالأَبْصَارَ وَالأَفْئِدَةَ لَعَلَّكُمْ تَشْكُرُونَ

Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum da biste bili zahvalni.[1]

Instrumenti spoznaje koji su dati čovjeku, a navedeni su u ovom ajetu – oči i uši – odnose se na osjetilno znanje, a srce na ap­straktno znanje. Naravno, ovim nisu ograničena sva sredstva koja su data čovjeku; on ih, zapravo, posjeduje mnogo više. Uz pomoć datih sredstava čovjek može spoznati i osjetilni - materijalni svijet i nematerijalni - apstraktni svijet.

Kada se u Kur'anu govori o slanju našeg Poslanika, Muhameda s. a. v. a. i kada mu je naređeno: Čitaj u ime Gospodra tvoga koji stvara, istovremeno se ukazalo i na položaj čovjeka ajetom: Koji čovjeka poučava onome što on ne zna. Može se zaključiti da sred­stva spoznaje, općenito uzevši i unutarnja i vanjska, nisu dovoljna za stjecanje znanja koje se postiže putem poslanstva. Znanje i moć spoznaje koji se stječu uz pomoć spomenutih sredstava nisu do­voljni da bi se mogle dosegnuti skrivene zbilje i nebeski svijet. Prema tome, Uzvišeni Bog, slanjem poslednjeg Poslanika, upot­punio je blagodat ljudima sa stanovišta znanja i spoznaje i dao im je na raspolaganje oba sredstva usavršavanja.

Uzvišeni Gospodar podario je ovom zemaljskom biću osobe­nost uspostavljanja odnosa sa svim postojećim bićima u kreaciji. Čovjek može svako biće iskoristiti radi zadovoljenja svojih potreba i ostvarenja savršenstava. Ovaj odnos za čovjeka moguć je kroz dva vida:

         2.         posredništvom za uspostavljanja veze.