Oni će se uvijek u vjerovanju razilaziti, osim onih ko­jima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio.[7]

Ljudi su, gledano iz ugla njihove čovječnosti i ljudskog lika, jed­noobrazni. Ova jednoobraznost u određenim slučajevima pov­lači za sobom ljudsko jedinstvo u mišljenjima i djelima. S druge strane, ljudi se razlikuju po svojoj tjelesnoj građi. Ova razlika od jednog do drugog geografskog područja poprima različite oblike, što rezultira razlikama u osjećajima, razumijevanju i duhovnim stanjima. Jasno je da u slučaju kada se razlikuju osjećaji i misli, i ciljevi bivaju različiti; a kada ciljevi bivaju različiti, prirodno je da i djela koja slijede te ciljeve budu različita. Ovo razlikovanje na svoj način uzrokuje upropaštavanje društva i stradanja ljudi.

Čovjek želi očuvati svoj život i njegovo produljenje, kao što nastoji druge potčiniti svome životu. Upravo zbog toga on biva pri­nuđen donijeti zakone čijim se pridržavanjem sprečavaju nesug­lasice i kršenja prava drugih.

Nakon što su zakoni određeni, u današnjem vremenu pred­ložena su dva metoda:

Rečeno je da ljude treba prisiliti na poštivanje i provođenje za­kona koji su doneseni radi uređenja društva, budući da na ovaj način svi slojevi društva ostvaruju svoja prava, ujedno se provodi društvena pravda i ostvaruje sveopća jednakost. U okrilju sli­jeđenja zakona svaki pojedinac, u skladu sa svojim društvenim statusom, u potpunosti koristi blagodati svog života.

Teoretičari i oni koji zastupaju pređašnji stav u potpunosti od­bacuju pitanja vjere, akaida i morala. Drugim riječima, oni pitanja vjere smatraju beznačajnim i vjeri ne pridaju nikakav značaj. Sa stanovišta morala, oni kažu da je ćudoređe produkt društva i, pri­rodno, sa svakom promjenom društva, i mjerila morala se mijen­jaju. Prema tome, mjerilo moralnih vrijednosti je prihvatanje ili poricanje društva. S obzirom na spomenuto, ako se jednoga dana čednost smatra vrlinom, i moralni stav će biti takav - a ako se promijeni društveni stav i čednost se ne prihvati kao vrlina, shodno tome, takva osobina bit će i moralno odbačena. Isti pravilo vrijedi i za ostale moralne osobine čovjeka kao što su iskrenost, povjerljivost, prevara, laganje itd. U svakom slučaju, mjerilo vrline određuje prihvatanje tj. želju društva za određenim pitanjem, a Bož­ije vrijednosti i vjerski moral uopće nisu važni.

 b) Drugi metod nametanja zakona

Druga skupina kaže da se dobro ne može silom nametnuti, a posebno ne društvenim zakonima, već jedino putem odgoja. Oni su mišljenja da ljude treba odgajati tako da iznutra dobrovoljno prihvate društvene norme, stičući istovremeno osjećaj poštovanja prema njima. Također, i u ovom metodu nisu uzeta u obzir vjerska načela i vrijednosti. Prema vjeri se iskazuje poštovanje jedino kao privatnoj stvari svakog pojedinca i ona nema mjesta u društvu, a posebno ne u društvenim zakonima.

To su dva stava koje su predložili teoretičari, a koja su prihva­ćena u današnjem naprednom društvu za nametanje zakona radi osiguranja društvenog dobra i pravde. Dakle, jedan metod oslanja se na prisilu ljudi u poštivanju društvenih zakona, i time društvo spašava od anarhije, a drugi metod koristi edukativne i odgojne mjere za privolu ljudi na poštivanje zakona.

Dva spomenuta metoda, pored toga što imaju temeljne ne­dostatke, o kojima će kasnije biti više riječi, imaju i neke druge zamjerke na koje ćemo se kratko osvrnuti da bi se uvjerili kako ovo nisu načini koji rješavaju problem u samom korijenu. Da bi se ob­jasnile zamjerke, neophodno je prije svega upoznati se sa zbiljom čovjeka, a tek nakon toga podvrgnuti čovjeka analizi kojom meto­dom i putem se on može reformirati i dovesti do savršenstva.

Šta je zbilja čovjeka? Spomenut ćemo nekoliko zaključaka:

         2.         Na isti način kako je početak njegov od Gospodara, a i trenutno stanje ovisno je o Gospodaru, i njegov kraj je kod Gospodara.