Temelj vjere

Kur'an je istrajan u tome da ljudi shvate istinu kako je vjera utemeljena na znanju i spoznaji. Pošto je čovjekov život u skladu sa znanjem, nije moguće da on učini bilo kakav postupak, a da nije imao mogućnost izbora. Gdje god postoji slobodan izbor, on je sigurno rezultat nekog znanja. Dakle, vjera koja želi ovakvo biće, koja živi na osnovama znanja, koja želi čovjeka dovesti do njego­vog savršenstva, mora sama biti na temeljima znanja. Ako vjera bolje pouči ispravnom putu, ljudi će brže stići do svoga cilja, i obratno.

Na kojim su osnovama nevjernici poricali proživljenje?

Ako su nevjernici ili inadžije ozbiljno istrajavali na poricanju ili doveđenju u sumnju pitanje proživljenja i Sudnjega dana, jedini razlog za to bila je njihova želja da dokinu življenje u okrilju Za­kona. Vjerovanje u proživljenje obavezuje čovjeka da živi u skladu sa Zakonom. Ovo načelo čovjeku kaže da nema pravo uzurpirati imetak drugih ljudi, i ne samo to, nalaže mu još i da bude njegov ču­var. Ako nađe bilo koju stvar u pustinji, ovakvo vjerovanje od čovjeka traži da nađenu stvar sa njenim karakteristikama obznani ljudima javno; u suprotnom, od njegovog imetka uzet će se u istoj mjeri.

Vjerovanje u Sudnji dan nalaže da se čovjek nema pravo služiti imetkom djece bez roditelja. Svoje odnose sa njima treba graditi na osnovama materijalnog i duhovnog dobra. Vjerovanje u proživljenje kaže da se zabranjuje obznanjivanje slabosti drugih. Čovjek nema pravo stvarati razdor među ljudima. Čovjek nema pravo ogovaranjem i klevetama remetiti sigurnost društva i jedin­stvo.

Vjerovanje u proživljenje zahtijeva od čovjeka da konstantnom propagandom i promicanjem dobra u društvu širi lijep moral i da čovjeka odvraća od zla. Vjerovanje u Sudnji dan čovjeka primo­rava da održava čistoću – vanjsku i unutarnju. Ako neko prljavim rukama jede hranu, treba ga bičem odviknuti od tog ružnog adeta. Ako se nelogičnim riječima igra životima ljudi, treba ga prim­jerenom kaznom ukoriti za takav čin...

Zbog mnoštva ovakvih zahtjeva, nerazumni ljudi i prekršioci zakona nisu mogli podnijeti život u okrilju Zakona. Zato su se od­lučili suprostaviti vjerovanju u proživljenje. Ili su ga poricali, ili su u vezi s njim širili sumnje među ljudima.

وَقَالُوا مَا هِيَ إِلَّا حَيَاتُنَا الدُّنْيَا نَمُوتُ وَنَحْيَا وَمَا يُهْلِكُنَا إِلَّا الدَّهْرُ وَمَا لَهُم بِذَلِكَ مِنْ عِلْمٍ إِنْ هُمْ إِلَّا يَظُنُّونَ

“Postoji samo naš život zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi” – govore oni. A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo nagađaju.[1]

Kur'an ističe da razlog njihovog poricanja nije bio to što su oni stvarno imali problem naučno utemeljene sumnje. Zapravo, oni su htjeli biti slobodni, da ih ništa ne sputava na putu ispunjenja želja njihovih strasti.

أَيَحْسَبُ الْإِنسَانُ أَلَّن نَجْمَعَ عِظَامَهُ بَلَى قَادِرِينَ عَلَى أَن نُّسَوِّيَ بَنَانَهُ بَلْ يُرِيدُ الْإِنسَانُ لِيَفْجُرَ أَمَامَهُ يَسْأَلُ أَيَّانَ يَوْمُ الْقِيَامَةِ

Zar čovjek misli da kosti njegove nećemo sakupiti? Hoćemo, Mi možemo stvoriti jagodice prsta njegovih ponovo. Ali, čovjek hoće dok je živ da griješi pa pita: “Kada će Smak svijeta biti?”[2]

Vjerovanje u proživljenje čovjeka stavlja u zakonski okvir i položaj robovanja svome Gospodaru. Kao takav, on treba uskladiti svoje ponašanje sa vjerom i fitretom. Treba Božije zapovijedi poštivati. Treba ibadete i kupoprodaju uskladiti sa preciznim mjer­ilima šerijata. Ne smije se koristiti neznanjem mušterije da bi ga prevario. Ako takvo šta učini, kupoprodaja nije ispravna, a imetak stečen na taj način uzurpiran je i on nije njegov vlasnik. Ako je čovjek uzvjerovao, nema pravo bez dovoljne stručnosti liječiti ljude. Njegova pojava u društvu treba biti utemeljena na obavi­ještenosti i znanju. Bez dovoljne spremnosti nije moguće da se bavi nekim poslom kojim bi stjecao neophodnu opskrbu. Zbog svega toga Kur'an vjernicima nalaže da izbjegavaju ljude koji krše zakon i da im ne iskazuju poštovanje, da bi time i sebe i društvo očuvali zdravim, kao što i Kur'an kaže:

إنَّ الظَّنَّ لَا يُغْنِي مِنَ الْحَقِّ شَيْئًا فَأَعْرِضْ عَن مَّن تَوَلَّى عَن ذِكْرِنَا وَلَمْ يُرِدْ إِلَّا الْحَيَاةَ الدُّنْيَا ذَلِكَ مَبْلَغُهُم مِّنَ الْعِلْمِ

A pretpostavka istini baš nimalo ne koristi. Zato se ti okani onoga koji Kur’an izbjegava i koji samo život na Ovom svijetu želi, to je vrhunac njihova znanja.[3]

Dakle, tvrdnje nevjernika nisu utemeljene na znanju, a vjera je po ovom pitanju potpuno jasna i potkrijepljena znanjem. Oni žele u neznanju provesti kratki dunjalučki život. Vjera želi čovjeka povesti ka savršenstvima i višim svjetovima. Zato što je mirovanje oprečno kretnji i neznanje kontradiktorno znanju, put poslanika i vjernika razlikuje se od puta nevjernika. Put poslanika je put znanja. Gdje god da je znanje, neznanju nema mjesta niti ono ima značenja. Put poslanika je put života.

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اسْتَجِيبُواْ لِلّهِ وَلِلرَّسُولِ إِذَا دَعَاكُم لِمَا يُحْيِيكُمْ

O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad vas poziva onome što će vam život dati.[4]

Hod poslanika je hod usavršavanja kod kojeg nema zasta­jkivanja ni mirovanja. Zato se u spomenutom ajetu i traži od vjernika da se stalno odazivaju pozivu Gospodara i poslanika, jer oni ih pozivaju njihovom stvarnom životu. Njihovo stalno dobro i sreća ovise o ostvarenju cilja kojem ih pozivaju, te se zbog toga ni­kada, ni na trenutak, njihov poziv ne smije uzimati olahko.

Put vjere je put svjetlosti i jasnoće

    Put vjere je put znanja

Put vjere je put jasnih dokaza