Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih.[1]

Ako bismo htjeli analizirati kur'anske ajete o znanju i spoznaji, trebali bismo razmotriti sve ajete spomenute u Kur'anu po ovoj temi. Kur'an je pun ajeta i zakona koji govore o znanju, Istini, za­konodavnosti te o smislenom životu sa određenim ciljem. Predaje od Poslanika, njegove porodice i Imama pune su poziva ka Istini, ali na temelju znanja i izbjegavanju sljeđenja nekih postupaka bez znanja o tome.

Za razumijevanje Islama i njegovog metoda dovoljna je jedna re­čenica, a to je da Islam vrijeme prije svoje pojave naziva džahili­jetom. Ako čovjek iskreno i pošteno analizira samo ovu činjenicu, bilo bi mu to dovoljno za razumijevanje cilja Islama i njegovog me­toda. U ovom segmentu nema potrebe za nečim drugim.

Jedna historijska nepravda može se razumjeti iz činjenice ko­liko su samo daleko od istine klevete upućene Islamu koje kažu kako je Islam utemeljen na slijepom slijeđenju. Krajnjom drskošću izjavljuje se da je poziv ka vjeri ustvari poziv ka suprostavljanju znanju i ljudskoj naobrazbi. Ovakve tvrdnje izriču pojedini nauč­nici prirodoslovnih znanosti ili poznavaoci odnosa između prirod­nih pojava.

Šta je argument spomenute klevete?

Oni su zaokupljeni prirodnim naukama i odnosima između bića u prirodi i zato što u svojim laboratorijama nisu čuli glas objave, niti vidjeli meleke, niti pronašli vjerske zakone, ustvrdili su da je materijalno nepostojanje dokaz i argument nepostojanja svega ne­kazivog. Zato što nisu našli mjesto gdje se spuštaju meleci i nisu Boga podvrgli skalpelu, to je za njih dovoljan dokaz da On ne postoji, a samim tim ne postoji ni Objava, ni poslanici, jednom ri­ječju, ne postoje zbilje izvan prirode. Međutim, njihova tvrdnja u potpunoj je suprotnosti sa samim njihovim znanjem. Oni su bili nemarni i počinili su veliku grešku: izdali su čovječanstvo.

Ovi naučnici su, posmatrajući vjerska društva čiji se bogati čla­novi i vlast ne pokoravaju ničemu osim ovosvjetskim hirovima, zaključili: Jadan li je tevhid i Zakon Božiji u društvu u kojem vjera ­vlada. Budući da nisu mogli napraviti razliku između stvarnih vjer­skih učenja i onoga što propovijedaju njihovi kvazisljedbenici - sud Božiji izjednačili su sa onim što su čuli i vidjeli u ovakvim društ­vima - te su počeli ismijavati vjeru. Vjeru su tumačili nečim što je čovjek sam izmislio da bi vlastiti interes podmirio i da bi drugima mogao vladati.

Nisu znali da su se Bog i Njegov Poslanik odrekli ljubitelja svo­jih strasti, kojima su one bile krajnji cilj bivstovanja na Zemlji.

Propagatori vjere sami su bili jedan od uzroka poricanja vjere među naučnicima i misliocima. Njihov metod pozivanja nije bio preuzet iz vjere. Ljude su pozivali na slijepo sljeđenje vjerskih na­čela i zakona. Govori nekih prijašnjih učenjaka, zahvaljujući svom lažno izgrađenom autoritetu, prihvatani su bespogovorno, kao da su iz same Objave preuzeti. Svako protivljenje njihovim mišljen­jima i iznošenje drugačijih fetvi smatralo se novotarijom u vjeri. Naučnici koji su za svaku pojavu tražili argument takav poziv u vjeru nisu mogli prihvatiti jer su osjećali da takva prihvatanja znače slijepo slijeđenje, a samim tim i poricanje ličnih umskih spo­sobnosti. Suočivši se sa ovakvim stavom, oni su obznanili da svako učenje koje nije utemeljeno na naučnim osnovama ne može čovje­čanstvu osigurati sreću, pa time i vjera nije dostojna takve zadaće. Nažalost, oni nisu znali da je vjera uzvišenija od poziva na prihvatanje nečega što nije utemeljeno na znanju i spoznaji da se u skladu s tim mora praktično djelovati. Vjera je mnogo uzvišenija od toga da su njeni zakoni oprečni i da su u sukobu sa fitretom. Zar fitret prihvata nešto nelogično? Ako ne prihvata, sigurno je da ni vjera takvo šta ne prihvata, jer vjera je poziv ka fitretu, a ne ne­čemu drugom. Zar je moguće da bude poslata knjiga kao uputa ra­zumu i mišljenju, a da svojim metodom bude u sukobu sa razmišl­janjem i fitretom?!

U svakom slučaju, ujedinili su se negativni vanjski i unutarnji faktori i vjeru su potisnuli sa njenog stvarnog uzvišenog položaja, a zatim su svim mogućim sredstvima nasrnuli na nju. Predstavljali su je nečim što je utemeljeno na neznanju, kako to dobro reče jedan mislilac:

“Neprijatelj osmišlja tvrdnju, dvoličnjak je širi i propagira, a neznalica prihvata. Jedino što ih veže jeste poricanje vjere. Nji­hova propaganda posebno je imala uspjeha kod intelektualaca koje su uspjeli uvjeriti u suvišnost vjere u životu ljudi.”

Jedini tračak nade koji sve antivjerske stavove dokida i uklanja jeste izlazeće sunce istinskih vjerskih učenja.

Zbiljska vjera je svijetleći dragulj:

Vjera sama poziva na fitret i razum, a to iz dana u dan biva jas­nije napretkom nauke i postojanjem probuđenih savjesti i zdravog fitreta. Novi promicatelji zbiljskog shvaćanja Univerzuma izvlače vjeru ispod nagomilanih crnih oblaka nevjerstva i dvoličnosti, po­kazujući svijetu taj skriveni dragulj. Dakle, jamac opstanka vjere jeste sama vjera i ljudi čistog fitreta. Upravo zbog toga, nikad neće zaći sunce vjere. To je obećanje Božije, a Njegovo obećanje ne može ostati neispunjeno.

ربَّنَا اغْفِرْ لَنَا ذُنُوبَنَا وَإِسْرَافَنَا فِي أَمْرِنَا وَثَبِّتْ أَقْدَامَنَا وانصُرْنَا عَلَى الْقَوْمِ الْكَافِرِينَ فَآتَاهُمُ اللّهُ ثَوَابَ الدُّنْيَا وَحُسْنَ ثَوَابِ الآخِرَةِ وَاللّهُ يُحِبُّ الْمُحْسِنِينَ