 |
|
|
RASPRAVA O POSLANSTVU |
|
Uzimajući u obzir ranije rečeno, jasan je odgovor
koji su mufesiri dali vezano za 213. ajet sure
Baqara. Neki od njih rekli su da se značenje
spomenutog ajeta tumači na sljedeći način: Ljudi su
u prvim vremenima svi bili upućeni, ali tek nakon
spuštanja Knjige nastao je raskol u društvu zbog
zavisti.
Ovi su mufeseri zanemarili činjenicu da navedeni
ajet želi ukazati na dva raskola, jedan prije
Objave, a drugi nakon Objave. Također, nisu
zapazili činjenicu da u slučaju jedinstva i sveopće
upućenosti nema razloga za slanje poslanika, posebno
ako bi njihov dolazak trebao biti povod raskolu i
rasplamsavanju nepravde među ljudima. Prema ovom
tumačenju poslanici nisu donijeli nikakvo dobro;
štaviše, bili su činioci raskola. Između ostalog,
svi mi znamo da u nama samima postoji činilac i
povod za raskol, ali je on sakriven u osobini
potčinjavanja drugih i okorištavanju njima.
Drugo tumačenje ajeta:
Neki su mufesiri rekli da glagol “كان
” (kâne) - biti, nije u značenju vremena na ovom
mjestu, nego označava stanje izvan vremena.
Naprimjer, “كان
” u ajetu ( (وَكَانَ
اللّهُ عَزِيزًا حَكِيمًا,
znači da je Allah i u prošlosti, i sada, i u
budućnosti Silan i Mudar, a ne samo u značenju
prošloga vremena. S obzirom na to, značenje ajeta
bit će sljedeće: Svi ljudi, s obzirom na činjenicu
da su po prirodi društveni, grade jednu zajednicu, a
budući da ova osobina izvire iz prirode čovjeka i
nije svojstvena jednoj generaciji, gdje god da se
čovjek nađe on formira zajednicu bez koje ne može
zadovoljiti mnoštvo svojih želja. Sadržaj njegovog
života tako je velik da ga ne može ispuniti osim u
zajednici i kroz međusobno pomaganje. Okolnosti su
takve da čovjek mora od svoga truda, od onoga što
pređe njegove potrebe, dati drugima koji su zauzeti
svojim poslovima, a zauzvrat uzeti proizvode
njihovog rada i time zadovoljiti sve svoje životne
potrebe.
Takav je položaj čovjeka koji nikada nije bio
neovisan o društvenom životu. Historija potvrđuje
ovu činjenicu kroz sva vremena o kojima ona ima
podatke. Također, historija govori da društvenost,
koja nije bila nametnuta, već nešto što je nužno
proizašlo iz fitreta, istovremeno biva povodom
raskola i razilaženja među ljudima, što je
potkopavalo temelje društvenog života.
Upravo zbog toga Gospodar iz Svoje velike pažnje i
milosti koju njeguje prema ovoj vrsti bića šalje
knjige sa Svojim zakonom, da bi time bio riješen
raskol među ljudima. Uzvišeni Bog šalje poslanike,
koji donose radosne i riječi i opomenu zajedno sa
šerijatima, kako bi to bilo iskorišteno u
slučajevima raskola.
Tumačenje spomenutog ajeta može se sažeti u
sljedeće: Čovjek je društveno biće po svojoj prirodi
i nikada nije neovisan o životu u zajednici. Upravo
ovaj život uzrok je raskola, a raskol je opet uzrok
slanja poslanika zajedno sa nebeskim knjigama.
Ovakvo tumačenje ajeta nije prihvatljivo iz više
razloga koje ćemo u nastavku navesti.
a.
pretpostavljeno je da je prvotna priroda
čovjeka društvenost
Prvi nedostatak spomenutog tumačenja jeste
pretpostavka da je čovjek po biti društven, a mi smo
već prije dokazali da je društvenost čovjeka
rezultat neizbježne nužnosti, a ne njegove prirode,
niti posljedica slobodnog izbora. Naravno, ako u
ovom slučaju postoji slobodni izbor, on je opet
rezultat nužnosti.
b.
pretpostavljeno da slanje poslanika rezultira
jedinstvom ummeta.
Ako bi jedinstvo umeta bilo rezultat fitreta i
društvene prirode čovjeka, u tom slučaju donošenje
spomenutog suda bilo bi neispravno, osim u slučaju
da se pretpostavi niz zaključaka koji bi se
podrazumijevali u ajetu. U ovom slučaju moralo bi
doći do pomjeranja značenja, a što je, prije svega,
suprotno vanjskom značenju samog ajeta, a drugo,
mufesiri se ne slažu sa ovakvim pristupom
pretpostavljanja rečenica i pomjeranja značenja. U
ovom tumačenju rečeno je da je postojao samo jedan
raskol.
Ovakvo mišljenje potpuno je oprečno eksplicitnom
kur'anskom tekstu. Časni ajet govori o dvama
raskolima:
o
jednom, koji je bio prije dolaska poslanika, a
nastao je kao rezultat nepoznavanja zakona i
fitreta, koji želi da potčini druge za svoju korist,
što je i bilo razlogom dolaska poslanika;
o
i
drugom, koji se desio nakon dolaska poslanika, i to
po pitanjima vjerskih učenja, a rezultat je ljudske
nepravde i nasilja. Štaviše, radi se o nepravdi
vjerskih učenjaka, koji su to činili potpuno
svjesno.
Iako ćemo se ovim malo udaljiti od same teme,
rasvjetljavanje riječi koje se koriste u ajetu
umnogome će pomoći njegovom razumijevanju.
a.
Zašto je u ajetu korištena riječ
بعثت (bi'set),
a ne ارسال (irsāl)?
Obratite pažnju na to da je u ajetu rečeno
فَبَعَثَ اللّهُ
النَّبِيِّينَ (Allah je slao vjerovjesnike)!
Ova riječ, bi'set, u značenju je oživljenja,
preporoda, buđenja i poticanja na pažnju. To
pojašnjava činjenicu da su ljudi na početku bili u
stanju propadanja i zamrlosti. Zbog toga su ih
vjerovjesnici izvodili iz takvog stanja i budili ih.
Dakle, bi'set u značenju uspostavljanja više
odgovara samoj temi ajeta, i pored toga što je
zbilja bi'seta Objava nebeskih knjiga,
obznanjivanje Istine ljudima i usmjeravanje njihove
pažnje ka njihovoj vlastitoj zbilji. Objava je
spuštena radi upoznavanja ljudi sa činjenicom da su
oni stvorenja svoga Gospodara, Gospodara osim kojeg
ne postoji drugi Stvoritelj, radi osvješćivanja i
upoznavanja ljudi sa Istinom i podsticaja da svako
djelo koje učine i napor koji podnesu čine radi
stizanja i povratka ka Uzvišenom Bogu što ih je
stvorio. Na tom putovanju iščekuje ih veliki događaj
– Sudnji dan. Također, trebaju shvatiti da je
dunjalučki život samo jedna faza i stanica njihovog
kretanja ka savršenstvu, kretnja iz svijeta čija je
sva zbilja igra i zabava.
Prema tome, neophodno je da čovjek, još dok je na
Dunjaluku, spozna ovu zbilju, a ne nakon preseljenja
sa Ovoga svijeta, kada će se suočiti sa Istinom,
odakle je došao, gdje je došao i radi čega je došao.
Riječ nebijj (نبي)
označava čovjeka koji je obaviješten o natprirodnim
pojavama, on je donosioc vijesti iz skrivenog
svijeta u pojavni svijet u kome ljudi žive. Ovo
značenje ne razumije se iz riječi poslanik (رسول).
Između ostalog, bi'set je pripisan Bogu, a to znači
da su poslanici na položaju bezgrešnosti u
prihvatanju Objave i njenom prenošenju ljudima. Nije
moguće da bude greške u onome što prihvataju od Boga
ni u obznanjivanju Božije poruke ljudima.
O tome će biti mnogo više riječi u poglavlju o
bezgrešnosti poslanika.
b.
Šta se podrazumijeva pod riječima
مُنذِر (munzir)
i مبشّر
(mubeššir) – onaj koji opominje i onaj
koji donosi radosnu vijest?
Tabšīr znači obećanje Božije milosti,
Njegovog zadovoljstva i Dženneta onima koji
uzvjeruju i bogobojaznost prihvate kao način
življenja.
Inzār znači prijetnja kaznom Božijom onima
koji poriču Njegove ajete, ne poštuju njegove
zakone i prelaze svaku granicu zla.
Ova dva čina predstavljaju najočiglednije oblike
vjerovjesničkih poziva.
Većina ljudi je srednjega stanja - ili su u potrazi
za dobrobiti, ili su u strahu od štete i zla. Upravo
želja za dobitkom i strah od zla ljude pozivaju ka
poslanicima. Među njima postoji mala skupina ljudi
koji ne vide ni Džennet ni Džehennem, nego jedino
vidi robovanje Gospodaru. Jedino Allaha dž. š. vide
i čine Mu ibadet radi stjecanja Njegovog
zadovoljstva.
c.
Šta znači riječ
كتاب (kitāb) – Knjiga?
Riječ kitab izvedena je iz korijenske osnove
k-t-b (كتب).
Iako u narodnim shvatanjima ova riječ podrazumijeva
zapis na papiru, budući da se zapovijedi i naredbe
provode posredstvom zapisa i potpisa, na istoj
osnovi svaki sud koji treba obavezno provesti, ili
značenje koje se ne može promijeniti, nazivaju se
kitab (knjiga). O tome svjedoči i sljedeći ajet:
كِتَابٌ أَنزَلْنَاهُ إِلَيْكَ
مُبَارَكٌ
Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je.
إِنَّ الصَّلاَةَ كَانَتْ عَلَى
الْمُؤْمِنِينَ كِتَابًا مَّوْقُوتًا
Vjernicima je propisano da u određeno vrijeme
molitvu obavljaju.
Ili, kao što se za Kur'an kaže:
وَأَنزَلَ مَعَهُمُ الْكِتَابَ
I po njima je slao Knjigu...
Jasno je da Allah dž. š. nije poslao ispisan Kur'an
na papiru, ali i pored toga njegove zapovijedi i
zabrane nazivaju se Knjigom.
“Elif” i “lam” u riječi el-kitab određujuće
je el, koje ima funkciju ukazivanja na neku
cijelu vrstu ili pak na njenu prirodu (ال
الجنس). Također, moguće je da ovo el
bude i određujući član, koji ukazuje na nekog ili
nešto, u određenom smislu poznato (ال
العهدية الذهنية). U ovom ajetu pod knjigom se
podrazumijeva Knjiga hazreti Nuha, a. s. Argument za
to je 13. ajet sure Šura:
شَرَعَ
لَكُم مِّنَ الدِّينِ مَا وَصَّى بِهِ نُوحًا
وَالَّذِي أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ وَمَا وَصَّيْنَا بِهِ
إِبْرَاهِيمَ وَمُوسَى وَعِيسَى
On vam propisuje u vjeri isto ono što je
propisano Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono
što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau.
Spomenuti ajet govori o činjenici da šerijat
objavljen preko Poslanika Božijeg, Muhammeda ibn
Abdullaha s. a. v. a., ummetu Islama - u sebi
objedinjuje sve prijašnje šerijate i da mu je dodato
nešto što samo on posjeduje.
Također, navedeni ajet odgovara na pitanje ko su
posjednici šerijata. Kao što se iz ajeta vidi, to su
Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i Muhammed, pečat svih
poslanika, neka je Božiji mir na sve njih, a iz
dijela ajeta koji glasi: ...i po njima je slao
Knjigu, samu Istinu, da se po njoj sudi ljudima u
onome u čemu se ne bi oni slagali,
može se zaključiti da objava Knjige podrazumijeva i
uspostavu šerijata.
Ajet o kojem se raspravlja, zajedno sa 13. ajetom
sure Aš-Šura, ukazuje na činjenicu da je Nuh a. s.
posjedovao Knjigu koja je sadržavala šerijat i
društvene zakone, i osim toga ukazuje na to da je
ova Knjiga prva nebeska knjiga koja je objavljenja,
jer da je postojala Knjiga prije ove, sigurno je da
bi morala posjedovati šerijat, a to bi bilo
spomenuto u suri Aš-Šura, a budući da nije
spomenuto, to je dovoljan argument u prilog izrečene
tvrdnje.
Iz ovoga ajeta razumije se da su jedinstvo ummeta i
njegov raskol bili prije Nuha, a. s, jer je Knjiga
koju je on donio objavljena radi rješavanja raskola.
Dio ajeta: A povod neslaganju bila je međusobna
zavist, baš od strane onih kojima je data, i to kada
su im već bili došli jasni dokazi...,
govori nekoliko stvari:
1.
Raskol je nastao nakon dolaska šerijata i to
po pitanju samog šerijata.
2.
Ovaj raskol potekao je od učenjaka vjere i
čuvara šerijata jer je vjera identična fitretu i tu
nema mjestu raskolu.
فَأَقِمْ وَجْهَكَ لِلدِّينِ
حَنِيفًا فِطْرَةَ اللَّهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ
عَلَيْهَا لَا تَبْدِيلَ لِخَلْقِ اللَّهِ
Ti upravi lice svoje vjeri hanif, djelu Allahovu,
prema kojoj je On ljude načinio, a nema promjene u
Allahovom stvaranju.
3.
Uzrok raskola bili su zavist, nepravda i
nasilje.
4.
Dio ajeta: ...baš od strane onih kojima je
data, ukazuje na činjenicu da se osnova raskola
desila po pitanju vjere, a ne između pojedinaca
unutar zajednice koji su, ili izašli iz vjere, ili
promijenili vjeru. Dakle, ovaj dio ajeta želi reći
da su vjerski učenjaci, zbog svoje nepravednosti i
nasilja, bili činioci raskola, što u krajnjem ima
za rezultat da narod zastrani, bilo njihovim
direktnim posredništvom ili indirektno, uvođenjem
običaja koji, vremenom, ljude izvodi iz vjere.
5.
Kod Gospodara nepravednici i nasilnici nemaju
opravdanja i On im se neće smilovati, za razliku od
onih kojima je Istina bila zamagljena i koji, kao
takvi, imaju opravdanje. Allah dž. š. o
nepravednicima kaže:
إِنَّمَا السَّبِيلُ عَلَى
الَّذِينَ يَظْلِمُونَ النَّاسَ وَيَبْغُونَ فِي
الْأَرْضِ بِغَيْرِ الْحَقِّ أُوْلَئِكَ لَهُم عَذَابٌ
أَلِيمٌ
Odgovarat će oni koji ljude tlače i bez ikakva
osnova red na Zemlji remete; njih čeka bolna patnja.
O onima kojima je Istina ostala zamagljena i nisu
poznavali put Allah, dž. š, kaže:
وَآخَرُونَ اعْتَرَفُواْ
بِذُنُوبِهِمْ خَلَطُواْ عَمَلاً صَالِحًا وَآخَرَ
سَيِّئًا عَسَى اللّهُ أَن يَتُوبَ عَلَيْهِمْ إِنَّ
اللّهَ غَفُورٌ رَّحِيمٌ
A ima i drugih koji su grijehe svoje priznali i
koji su dobra djela s drugim koja su rđava
izmiješali, njima će, može biti, Allah oprostiti jer
Allah prašta i samilostan je.
Pitanje:
Ako je vjera isto što i fitret, kako je u tom
slučaju moguće da čovjek zaboravi na fitret ili da
praktično djeluje suprotno njemu i da sebe baci u
ponor zablude.
Odgovor:
Nije nemoguće da čovjek zaboravi na fitret i vjeru -
postoje mnogi poticaji fitreta prema kojima je
čovjek nemaran i kojima se čak suprostavlja.
Međutim, to je oprečno njegovoj svijesti. Dakle,
nije ništa neobično u tome da koliko god vjeru
smatrali fitretskom da - pod utjecajem raskola
učenjaka vjere - nastane raskol u samoj vjeri.
Većina ljudi zbog slijeđenja učenjaka zastrani i
zapada u zabludu nemajući istovremeno odgovornosti.
Učenjaci koji su radili suprotno svome fitretu imaju
odgovornost. Časni Kur'an govori o objema skupinama
jasnim govorom tako da rasvjetljava Istinu.
U vezi sa prvom skupinom Kur'an kaže:
إِلاَّ الْمُسْتَضْعَفِينَ مِنَ
الرِّجَالِ وَالنِّسَاء وَالْوِلْدَانِ لاَ
يَسْتَطِيعُونَ حِيلَةً وَلاَ يَهْتَدُونَ سَبِيلاً .
فَأُوْلَـئِكَ عَسَى اللّهُ أَن يَعْفُوَ عَنْهُمْ
وَكَانَ اللّهُ عَفُوًّا غَفُورًا
Samo nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji
nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta i
nisu imali sposobnost razlikovanja istine od
neistine, Allah će, ima nade, oprostiti, jer Allah
briše grijehe i prašta.
Kur'an navodi dvije osnovne osobine ove skupine:
o
njihovu nemoć da se spase kandži i zulma nasilnika u
područjima vladavine nevjernika i mušrika,
o
i
drugu osobinu, da im je, zbog raskola u vjeri koje
su proizveli njeni učenjaci, Istina postala nejasna
i teško dokučiva.
Može se kazati općenito pravilo o kojem govori
Kur'an:
U svim slučajevima kada neznanje nije rezultat
negativne aktivnosti samog pojedinca, već je to
nešto izvana nametnuto, Kur'an tada (dinske)
pogreške smatra opravdanim, bilo da je riječ o
temeljnim obavezama ili njihovim pojedinačnim
granama. U 15. ajetu sure Isra' kaže se:
وَمَا كُنَّا مُعَذِّبِينَ حَتَّى
نَبْعَثَ رَسُولاً
A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika
nismo poslali!
Iako se ovaj ajet odnosi na dunjalučke kazne, budući
da je Božiji sunnet jedan, sve to odnosi se i na
Ahiret.
No već za one kojima je znanje o Božijim odredbama
dostupno, Kur'an kaže:
وَالَّذِينَ كَفَرواْ وَكَذَّبُواْ
بِآيَاتِنَا أُولَـئِكَ أَصْحَابُ النَّارِ هُمْ
فِيهَا خَالِدُونَ
A oni koji ne budu vjerovali i knjige Naše budu
poricali – bit će stanovnici Džehennema; u njemu će
vječno ostati.
Uzvišeni Gospodar iz nekoliko razloga neće oprostiti
znanima:
1.
Zbog raskola koji su proizveli u vjeri;
Vjeru, koja je došla da razriješi nesuglasice,
ujedini ljude na Istini i povede ljude ka njihovoj
stvarnoj sreći, ovakvi znalci vjere su iskrivili i
bili su činioci raskola u njoj. Može se reći da su
time učinili najveće izdajstvo prema vjeri i Bogu.
2.
Zbog izdajstva ljudi;
Da učenjaci vjere nisu proizveli raskol u vjeri, ne
bi se različite grupe međusobno sukobile, a
razilaženje koje potiče iz fitreta, bilo bi riješeno
u okrilju snage vjere. Ljudi bi prihvatali poruke
koje su u skladu sa pozitivnim fitretskim nabojem i
djelovali bi prema njima. To bi na kraju proizvelo i
jedinstvo na Ovome svijetu i ahiretsku sreću.
Međutim, sve je to izgubljeno djelovanjem pokvarene
uleme koja na krivu stranu usmjeri cio puk.
3.
Zbog svjesnog poricanja;
Još jedno izdajstvo vjerskih učenjaka jeste
izdajstvo fitreta čovječnosti, koje je u potrazi za
Istinom i Bogom. Da nije izdat fitret, on bi čovjeka
doveo do Istine i njegove sreće. Međutim, vjerski
učenjaci su, potpuno svjesno - jedino zbog svojih
strasti i želje za dunjalukom - iskvarili fitret i
drugima otvorili vrata zastranjenja.
Upravo zbog toga Kur'an kaže da onima koji nisu
vjerovali i koji su sa znanjem poricali ajete nikada
neće biti oprošteno i zauvijek će ostati u velikoj
patnji.
فَهَدَى اللّهُ الَّذِينَ آمَنُواْ
لِمَا اخْتَلَفُواْ فِيهِ مِنَ الْحَقِّ بِإِذْنِهِ
...I onda bi Allah, voljom Svojom, uputio
vjernike o onome u čemu se nisu slagali po pitanju
Istine, sa Njegovom dozvolom.
Ovaj dio ajeta govori o stvari oko koje je nastao
raskol, tj. govori o hakku, koji je, ustvari,
Knjiga poslana od Gospodara radi upute ljudima, ali
nažalost biva iskrivljenom od strane učenjaka.
a.
nalaženje onoga zbog čega je nastao raskol -
hakka ili Knjige Božije,
b.
spuštanje milosti Božije,
Kao što se vidi u ovom dijelu ajeta, Gospodar je
uklonio oba raskola i vjernike je uputio ka Istini.
Prema tome, ona vjerska učenja i zbilje zbog kojih
su se učenjaci razišli, Gospodar je objelodanio
vjernicima i poučio ih posredstvom Upute. Prirodno
je da su prihvatanjem vjere nestale i fitretske
nesuglasice.
c.
Božija dozvola bila je činilac upute,
Allah dž. š. navodeći uvjet, sa Njegovom dozvolom,
pojašnjava da je iman vjernika činilac upute, ali ne
u značenju prisile Božije. Zapravo, samo bivanje
Gospodara Bogom činilac je upute vjernika. Niko i
ništa ne može Boga prisiliti na bilo šta. Jedino Bog
posjeduje moć i jedino On Sebi može nešto učiniti
obaveznim. Zbog toga je u Kur'anu, poštivajući adab
kur'anskoga govora, i rečeno da Njegovom dozvolom
vjernici bivaju obuhvaćeni Božijom uputom.
d.
Uputa na Pravi put
Jedno od obilježja Pravoga puta jeste da njegovi
sljedbenici, nakon stupanja na njega, ne mogu biti
zavedeni, niti skreću ka praznovjerjima. Pravi put
je izvan dosega šejtanovih spletkarenja i prljave
prašine nefsanskih prohtjeva. Dakle, Gospodar - iz
onoga što proizlazi iz odnosa Gospodara i vjernika
koji su uzvjerovali u Istinu, prihvatili šerijat,
koji su ponizni spram nebeskih zakona - upućuje ka
Pravom putu uputom koji je obavijen apsolutnom
sigurnošću, nikada ne zastranjuje i daleko je od
utjecaja izdajnika.
Spomenut ćemo nekoliko stavki koje se mogu
zaključiti iz dosadašnjih rasprava.
1.
Definicija vjere
Dīn predstavlja poseban put u ovosvjetskom životu
koji osigurava dobro Ovoga svijeta, ahiretsku sreću
i duhovnost. Ovaj put je tako osmišljen i uređen da
pored dunjalučkih blagodati osigurava i društvenu
pravdu, moralne vrline, uzvišene ljudske ciljeve i
ahiretska savršenstva. Ona priskrbljuje stalno
izlijevanje Božije milosti ljudima i daruje čovjeku
vječne džennetske blagodati. Zakoni vjere tako su
usklađeni da obuhvataju i materijalni život čovjeka
i probleme svakodnevnice.
2.
Vjera je objavljena radi rješenja nesuglasica
i raskola
Jedna od odlika vjere, od samog njenog dolaska u
društvo, jeste uklanjanje ljudskih međusobnih
razmirica i raskola. Znači, vjera je imala za cilj
da ljudi žive slobodno u okrilju zakona i samim tim
da se okorištavaju društvenim životom. Vjera želi
ukloniti razmirice, koje su proizišle iz fitreta, da
bi ljudi mogli u spokoju i podršci zakona, a u
skladu sa svojim potencijalom, ostvariti
savršenstva. Zakoni vjere su, u skladu sa ljudskim
potencijalom, dali svoj početni impuls njihovom
usavršavanju. U krajnjem, vjera želi ukloniti
fitretske i izvan-fitretske raskole.
3.
Božija vjera kreće se ka savršenstvu i
neprestano čovječanstvu predstavlja nove zakone
posredstvom poslanika, koji dolaze jedni iza drugih.
Svaki od novih zakona obuhvata više preciznijih
propisa od prijašnjih. Ovaj proces nastavljao se sve
dok nije objavljen Zakon koji je obuhvatio sve
potrebne zakone za čovjeka. Ovim Zakonom završava se
objavljivanje šerijata i prekida se veza između
Zemlje i Neba. Nikada se više neće spustiti melek
koji donosi novi šerijat. Svaka tvrdnja o novim
zakonima čista je laž.
4.
Posljednja je vjera najsavršenija
Kada se neka vjera proglasi za jednu vjeru i šerijat
kao pečat svim prijašnjim vjerama, to znači da oni
obuhvataju sve ljudske potrebe. Časni Kur'an je
rekao obje ove stvari, tj. obznanio je da je Islam
posljednja vjera i da je najsavršenija – ona koja
obuhvata sve ljudske potrebe.
مَّا
كَانَ مُحَمَّدٌ أَبَا أَحَدٍ مِّن رِّجَالِكُمْ
وَلَكِن رَّسُولَ اللَّهِ وَخَاتَمَ النَّبِيِّينَ
Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi,
nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik.
Vidimo da je Kur'an potpuno eksplicitan po ovom
pitanju. Za drugi slučaj Kur'an kaže sljedeće:
وَنَزَّلْنَا عَلَيْكَ الْكِتَابَ
تِبْيَانًا لِّكُلِّ شَيْءٍ وَهُدًى وَرَحْمَةً
وَبُشْرَى لِلْمُسْلِمِينَ
Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za
sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one
koji jedino u Njega vjeruju.
وَإِنَّهُ لَكِتَابٌ عَزِيزٌ لَا
يَأْتِيهِ الْبَاطِلُ مِن بَيْنِ يَدَيْهِ وَلَا مِنْ
خَلْفِهِ تَنزِيلٌ مِّنْ حَكِيمٍ حَمِيدٍ
A on je, zaista, knjiga zaštićena, laž joj je
strana, bilo s koje strane, ona je Objava od Mudroga
i hvale dostojnoga.
Prema tome, Kur'an je posljednja Knjiga objavljenja
od strane Boga i sadrži sve zakone za kojim čovjek
ima potrebu, bilo da je to vezano za Dunjaluk ili
Ahiret.
5.
Svaki naredni šerijat bio je savršeniji od
prethodnog
Ako bi se analizirao tok usavršavanja vjere,
činjenica koja bi bila potpuno jasna i bez potrebe
za dokazivanjem jeste veće savršenstvo novoga
šerijata u odnosu na pređašnji. Ako smo prihvatili
da se čovjek kreće putanjom usavršavanja, to znači
da svakim korakom otkriva nešto novo i rješava novu
nepoznanicu, čime stječe novo znanje. Riječju, bit
ljudske kretnje je usavršavanje. Ako bi vjera ili
škola mišljenja htjele voditi i upućivati čovjeka u
njegovom hodu, one bi se same morale usvršavati; u
suprotnom, ne bi mogle ispuniti svoju zadaću.
|
|
sadržaj |
|
|
IZVORI