Usklađenost zahtjeva vremena i samih islamskih načela

Ovo je jedno od temeljnih pitanja današnjeg islamskog svijeta. Nešto prije Islamske revolucije u Iranu šehid Mutahari, jedan od najvećih iran­skih alima, osjetio je koliko je važno ovo pitanje. Održao je niz preda­vanja otvorenog tipa gdje su postavljena određena pitanja, dati određeni odgovori i sve je to zabilježeno i stavljeno pod određenu vrstu analize. On govori o dvije neophodne obaveze društva, obaveze od životnog značaja. Govori o jednoj velikoj i odgovornoj obavezi, koja predstavlja obavezu za cijeli umet. Stoga je naša dužnost i nužnost upoznavanje istinskog i iskonskog islama kao mudrosti življenja i kao ideologije, Božije idelogija koja je tvorac mišljenja i ukupnog društvenog poretka. U jednom sistemu, dakle, islam je tvorac svega toga. Upoznavanje stvarnog i istinskog islama bila je jedna od temeljnih zadaća svih Božijih poslanika, a naročito posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda s.a.v.a. Zato je Božiji poslanik prvih deset godina svoje misije proveo u obra­zovanju i odgajanju ljudi, bez ikakvih drugih obaveza. I Kur’an potvrđuje ovaj stil ponašanja Božijeg poslanika s.a.v.a. prvim ob­javljenim ajetom: Uči u ime svoga Gospodara Koji stvara (El-'Alek, 1).

اقْرَأْ بِاسْمِ رَبِّكَ الَّذِي خَلَقَ

Jedan je autor napisao knjigu pod nazivom O Muhammedu kojeg treba iznova upoznati. Ovaj autor ističe kako je neobično da su prve ri­ječi objavljene nepismenom Božijem Poslaniku s.a.v.a. bile riječi koje pozivaju na učenje, pisanje i obrazovanje. Ni u jednoj drugoj vjeri nije potenciran značaj znanja, obrazovanja, nauke kao u islamu. I ne može se na zemlji naći vjera koja znanje, obrazovanje i nauku stavlja na veći pi­jedestal. Ovaj autor ističe da se ne bi niko čudio da je kojim slučajem Muhammed bio učenjak ekspert u nekim naukama i da mu je objavljen ovakav ajet u pećini Hira, u jednom zabačenom mjestu. Međutim, neo­bično je to što se Poslanik s.a.v.a. nije školski obrazovao niti kod koga podučavao. Ovaj autor muslimanima na izvjestan način čestita da je u osnovi njihove vjere znanje dignuto na tako visoku razinu.

Po pitanju znanja još je mnogo pojedinosti koje se moraju reći. Ču­veni iranski pjesnik Hafiz kaže: “Ovaj moj miljenik (misli na Muham­meda s.a.v.a.) niti je išao u mekteb niti je pisao svojom rukom prije toga, ali jednim migom ili jednim doticajem svijeta gajba, stotine postaše muderisima zahvaljujući njemu.” No, budući da mi živimo u svijetu ma­terijalizma, mi sve gledamo upravo kroz učenje i školu. Kada se melek spustio Merjemi a.s. i kazao joj: “Tvoj ti gospodar obznanjuje radosnu vijest, rodit ćeš sina”, ona se iznenadila i kazala: “Niti sam muža imala, niti sam učinila ikakav nedostojan čin.” Sa stanovišta našeg materijalnog, ovodunjalučkog uma, čovjek ne može nastati nikako drukčije osim da to bude putem kontakta čovjeka i žene. Zašto je tako? Zato što smo mi neuki po pitanju svijeta gajba, svijeta stvaranja, što je to izvan našeg do­mašaja. Od dana kad smo progledali na ovom Dunjaluku, nama je jasno, a i praksa nam to potvrđuje, da se ljudi rađaju. Upravo je i Zekerija a.s. imao ovaj stav kada mu je donesena vijest o Jahjau. On je također sa iznenađenjem kazao:

“Ja sam starac, a i žena mi je nerotkinja.”

A onda mu Kuran kaže: “Pa i tebe smo stvorili, a nisi bio vrijedan spomena.” Dalje Kur’an kaže da je i on stvoren na takav način jer Adem a.s., kao njegov predak nije imao oca ili majku kada je stvoren. Ili da pojasnimo, ako naš prvi otac nije imao majke ni oca, što se onda iznenađujemo i čudimo što se neko od nas treba roditi na takav način. Problem znanja s kojim se suočavamo je zato što mi, upravo po svojoj ovodunjalučkoj logici, smatramo da se do njega može doći samo redovnim pohađanjem nastave. Ova naša logika nedostatna je i manjkava zbog toga što nemamo pristupa svijetu gajba. Na dva načina čovjek se može upoznavati sa pi­tanjima Ovoga svijeta, odnosno u dva različita vida. Čovjek može postati učen pohađanjem nastave kod određenog učitelja. Drugi način stjecanja znanja je putem pročiščenja duše. Pročišćenjem duše čovjek se spaja sa jednim svijetom koji je izvan ovog zemaljskog, spaja se sa izvorom znanja koji je nepojmljiv po bogatstvu znanja u odnosu na ovaj ovodun­jalučki svijet. Ibn Sina, veliki alim i učenjak, kaže:

“Kada god bih se suočio sa nekim problemom, uzeo bih abdest, klanjao bih dva rekata, di­gao ruke prema nebu i zamolio Allaha dž.š. da mi omogući rješavanje toga problema.”

Mulla Sadra, jedan od velikih alima, kaže: “Nakon godina i godina učenja i proučavanja, kada sam se odvojio od ljudi i otišao u osamu i tako proveo trinaest godina u pobožnosti, došao sam do takvih spoznaja i do takvih znanja koja su neuporediva sa bilo čim ot­prije.” Ako se za Poslanika kaže da je po ovodunjalučkim mjerilima bio nepismen, to nikako ne može značiti da je bio, ne daj Bože, džahil po našim shvatanjima. Božiji poslanik s.a.v.a. kaže: “Bio sam Poslanik u svijetu duša, u svijetu ezela, kada je Adem još uvijek po blatu puzao.” Prva stvar koju je Allah dž.š. stvorio u ezelu jeste razum. I on je ostvaren u hakikatu Muhammedovom. Kaže Ibn Arebi, veliki mistik i sufija, poznavalac svijeta neuobičajenosti:

“Svi su Božiji poslanici, od Adema a.s. do Isaa a.s., bili samo grane iz stabla Muhammedovog.”

Jedan rivajet kaže da sva stvorenja koja će biti stvorena na ovom Dunjaluku, kada budu na Sudnjem danu, od poslanika, meleka, ljudi i svih drugih bića, svi će biti ovisni o šefaatu Muhammeda s.a.v.a. Neki će težiti za šefaatom da se izbave iz Džehennema, a drugi da podignu svoj džennetski položaj. Kada je Božiji poslanik s.a.v.a. učinio miradž, kada se popeo na uzvišene nebeske sfere, došao je do jedne granice gdje mu Džibril reče: “Ti idi dalje, a ja dalje ne mogu i ne smijem. Božiji poslaniče, ako bih ja dalje kročio za dužinu jednog prsta, bih bio spržen.”

Kao što smo već rekli, prva naša obaveza jeste upoznavanje sa stvar­nom istinskom vjerom. Druga obaveza muslimana jeste spoznavanje uvjeta u kojima žive, raspoznavanje vremena u kojem žive i davanje zadovoljavajućih odgovora na zahtjeve vremena. Mi moramo putem znanja razvrstavati događaje da ne bismo došli u situaciju da ih tretiramo na pogrešan način i da nas to ne bi odvelo u pogrešnom smjeru. Ako jedan musliman spozna nužnosti svoga vremena i u duhu toga vremena raskole i nesuglasice, te ako svoje držanje podesi u skladu sa njima, onda će se sigurno uspjeti održati u tom vremenu i neće skrenuti sa Pravog puta. Šehid Mutahari kaže: “Ako ne budemo spoznali ove dvije nužnosti – hakikat istinske vjere, te vrijeme i uslove u kojima živimo, onda se može dogoditi da upadnemo u kolotečinu zbivanja koja će nas odnijeti ka raznoraznim pravcima, vjerama, ideologijama i sl.

Neki mislioci smatraju da je usklađenost zahtjeva vremena i samih islamskih načela praktično nemoguća i neizvodiva. Oni također smatraju da je nemoguće uskladiti zahtjeve islama i zahtjeva vremena. Takvi tvrde: “Moramo se odlučiti za jedno – za islam ili za zahtjeve savre­menog doba. Ako izaberemo islam, onda svaku vrstu istraživanja i svaku vrstu naučnog progresa moramo ostaviti po strani te ćemo time izaći iz savremenog voza koji nas vodi u savremenu budućnost i negdje ćemo se u nekom ćošku zatajiti i posvetiti isposništvu poput indijskih mudraca. Ako, pak, prihvatimo zahtjeve vremena i brzi naučni i tehnološki pro­gres, onda se moramo zauvijek oprostiti sa islamom i sahraniti ga defini­tivno u svojoj podsvijesti.” Koji su razlozi ovakvog mišljenja, nespo­jivosti islama i naučnog progresa. Mutahari tvrdi da izvor ovakvih mišl­jenja potječe iz naopake kršćanske ideologije i da u temelju kršćanskih učenja koja potječu iz njihovog tumačenja Tevrata, kao i njihovog po­gleda na susret Adema i Have i njihova dolaska na Ovaj svijet. Kršćan­ska ideologija tvrdi da drvo kojem je Ademu bilo zabranjeno prići i po­častiti se njegovim plodovima, da je to drvo, zapravo, bilo znanje i da je bilo u vezi sa Ademovom čovječnošću. Adem je, prema kršćanskim učenjacima, imao dva svojstva savršenosti u džennetu. Prvo svojstvo je bilo potpuno znanje i spoznaja, a drugo je svojstvo vječnog i trajnog živ­ota. Allah dž.š. je želio Ademu uskratiti oba ova svojstva, potpuno znanje i trajan život. Adem je svojom greškom pojeo plodove toga drveta, a tada je progledao i kazao:

“Do sada sam bio slijepac, nisam vidio ništa. Sada su moje oči progledale i sada shvatam ono što prije ni­sam shvatao.”

Kršćanski učenjaci su kazali: “Bog je ovim što je Adem progledao, što je spoznao razlikovanje dobra od zla, postao nezadovol­jan.” Oni su dalje kazali: “Mi ne želimo da se Adem okoristi simbolom znanja ovoga drveta da bi bio učen. Međutim, on je protiv Božije volje ušao tu i okoristio se tim plodom i još uvijek postoji opasnost korištenja toga ploda koji će nam omogućiti vječnost i potpuno znanje i ako to bude ponovo jeo, ostat će tu vječno.” Prema kršćanskom učenju, Bog odlučuje da je bolje što se okoristio tim pravim plodom, te da je bolje da ga liši nasilja. Ovo je kršćansko tumačenje dolaska Adema a.s. na zemlju.

Ovakvo tumačenje je pogrešno. Ovi kršćanski učenjaci naveli su da između vjere i razuma postoji prepreka i sukob. Adem je morao izabrati jedno od tog dvoga, a nikako oboje: ili Božiju vjeru ili okoristiti se Boži­jim znanjem. Ovo je, nažalost, temelj kršćanskog učenja i njihovi su učenjaci ovo skovali i smislili. Takvim iskrivljenim tumačenjem koje su utemeljili kršćanski učenjaci u Evropi je došlo do ovakvog razvoja. Odgovorili su na postavljeno pitanje šta je bolje izabrati na osnovu tog kršćanskog učenja. Dakle, bolje je jedan dan živjeti na osnovu tog učenja, tj. bolje je jedan dan živjeti otvorenih očiju nego cio život biti slijepac, a poslije ići u džennet.

Danas je pitanje sukoba i sučeljenja vjere i nauke u Evropi jedno od najkrupnijih pitanja. Sekularizam ima svoj korijen upravo u spomenutom kršćanskom učenju. Kur’an to pitanje tumači na drugačiji način. Allah dž.š. kaže da je Adema podučio i osvijestio prije nego što je počeo hodati po džennetu. Adem je dao odgovor melekima upravo na temelju znanja koje je već posjedovao. Budući da je Adem već posjedovao znanje, mud­rost i spoznaju, to je bio razlog što je otišao u džennet, znači prije nego što je ušao u džennet, on je već imao ove atribute. Prema islamskom učenju, zato što nije koristio svoje znanje, to je bio razlog da bude prot­jeran iz dženneta. Dakle, prema islamskom učenju Allah dž.š. prvo ga je opskrbio znanjem, spoznajom i poznavanjem Božijeg stvaranja. Upravo ta njegova ispravna akida bila je razlogom da je svijet spoznavao na val­jan način. Takva akida – ispravna ideologija – čovjeku je putokaz u životu. Po islamskom učenju, prvo je Adem a.s. podučen spoznajom i znanjem, zatim je spoznao svijet i biće čovjeka, spoznao akidu i ideologiju i ta akida i ideologija ga je navela da postupa kako treba po njoj. On je pri odabiru izabrao manji prioritet, i s obzirom na znanje koje je posjedovao, bio je protjeran iz dženneta. Skupina koja baštini ideju da je nemoguće istovremeno ustrojiti islam i savremena naučna dostignuća te da između njih postoji kolizija, da ona uvijek postoji između zahtjeva vremena i ideologije i sl., kaže da se samo jedno od toga mora izabrati, a drugo ostaviti