Druga strana medalje

Kao što smo kazali, svaki Božiji poslanik koji je dolazio i svaka nova knjiga potvrđivali su prethodne knjige i nagovještavali buduće. Prema govoru Božijeg poslanika s.a.v.a., jedan od uvjeta vjerovanja vjernika u ranijim vremenima bio je i da vjeruju u dolazak poslanika koji se na­javljuje. Posljednji Božiji poslanik s.a.v.a. priznao je sve ostale Božije poslanike i udario pečat i kraj poslanstvu.

Pored navedenih dviju skupina postoji i treća skupina, koju Kur’an naziva skupinom slabih, potlačenih. Kur’an na dva načina pojašnjava stanje ove skupine. Kod jednih je slabost i nemoć samo izgovor za neiz­vršavanje njihovih obaveza i ovakvi ne spadaju u skupinu potlačenih. Oni nemoć imaju samo kao izgovor i bit će bačeni u Džehennem. Kur’an na lijep način pojašnjava ko su potlačeni, a koji nisu. Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: “Šta je bilo s vama?” “Bili smo potlačeni na Zemlji” – odgovorit će. “Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?” – reći će me­leki, i zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a užasno je on bo­ravište. (En-Nisa, 97)

إِنَّ الَّذِينَ تَوَفَّاهُمُ الْمَلآئِكَةُ ظَالِمِي أَنْفُسِهِمْ قَالُواْ فِيمَ كُنتُمْ قَالُواْ كُنَّا مُسْتَضْعَفِينَ فِي الأَرْضِ قَالْوَاْ أَلَمْ تَكُنْ أَرْضُ اللّهِ وَاسِعَةً فَتُهَاجِرُواْ فِيهَا فَأُوْلَـئِكَ مَأْوَاهُمْ جَهَنَّمُ وَسَاءتْ مَصِيرًا

Iz ovog vidimo da oni samo kao izgovor navode kako su bili nemoćni i potlačeni. Za njih će presudna biti sljedeća optužba: Kako ste mogli putovati po raznim krajevima kada je bilo u pitanju rješavanje vaših ekonomskih, društvenih i drugih problema? Onda ste mogli put­ovati, a kada ste trebali spašavati svoju vjeru, onda niste mogli putovati, nego ste ostajali u mjestu kufra i ostajali ste pod nevjerničkom vlašću bez namjere da se udaljavate. Bit će im rečeno: Ako ste bili u stanju da stje­čete ovodunjalučka znanja, koja će vam omogućiti da ispunite sebi lijep ovodunjalučki život, onda ste bili u stanju putovati, ali kad je trebalo da se radi vjere iselite, da radi vjere trpite, onda ste ostajali prikovani za svoja mjesta. Šehid Redžai, drugi predsjednik Islamske Republike Iran, prije svog šehadeta dao je preporuku ljudima Islamske Republike Iran. Napisao je dekret službenicima državne administracije da nastupanjem namaskog vremena trebaju obaviti namaz. Njegova proklamacija je glasila: “Reci svom poslu: Ne odlažem zbog tebe namaz, a reci svom namazu: Obavit ću te i zbog tebe ću odložiti posao.” Ovaj dekret šehida Redžaija, koji inače nije poticao iz vjerskih struktura, jasno pojašnjava navedeni ajet. On je dao prioritet vjeri u odnosu na sve i time kao da je htio kazati da je sve moguće samo ako se hoće. On navodi da smo kadri vrlo lahko naučiti strane jezike, engleski, francuski, njemački itd., zato što nam trebaju, ali kad se suočimo sa kur’anskim jezikom, kažemo da je težak, da ga je nemoguće naučiti. Ako naš odnos prema vjeri ne bude pozitivan i ako bude površan, onda će i odnos prema nama na Sudnjem danu biti takav, jer prema svemu drugom smo ozbiljni, samo smo prema vjeri neozbiljni. U tom slučaju nećemo imati nikakva izlaza ni ikakve is­prike na Sudnjem danu.

Dakle, u vezi sa slabim i potlačenim naveli smo one koji to nisu. Kur’an pojašnjava koji to jesu nemoćni i potlačeni. Imamo, dakle, zaista izvjestan broj takvih. Kur’anski ajet kaže da su slabi i nemoćni neki ljudi, neke žene i neka djeca, koji niti su svojim razumom moćni, niti su kadri vlastitim, niti drugim mogućnostima da se snađu, niti ima neko spolja ko će ih uzeti za ruku i odvesti. Takvi spadaju u nemoćne i slabe. Na koju će se stranu okrenuti ovi nemoćni i slabi zavisi od programa u društvu. Ako u društvu preovladava program koji je islamski ili proislamski, oni će se tamo okrenuti, a ako ne bude takav, onda će se oni okrenuti od njega. Kur’an pojašnjava ovaj problem: Za one koji izbjegavaju da se kumirima klanjaju i koji se Allahu obraćaju, njima su namijenjene radosne vijesti. Zato obraduj robove Moje, koji Kur’an slušaju i slijede ono najljepše u njemu; njima je Allah na pravi put ukazao i oni su pametni. (Ez-Zumer, 17,18)

وَالَّذِينَ اجْتَنَبُوا الطَّاغُوتَ أَن يَعْبُدُوهَا وَأَنَابُوا إِلَى اللَّهِ لَهُمُ الْبُشْرَى فَبَشِّرْ عِبَادِ الَّذِينَ يَسْتَمِعُونَ الْقَوْلَ فَيَتَّبِعُونَ أَحْسَنَهُ أُوْلَئِكَ الَّذِينَ هَدَاهُمُ اللَّهُ وَأُوْلَئِكَ هُمْ أُوْلُوا الْأَلْبَابِ    

Ovaj ajet je vrlo karakterističan, i pojašnjava nam tri bitne činjenice. Oni koji slušaju govor trebaju prvo čuti govor. Dakle, prvo ga treba sas­lušati. Sljedeći korak je proanalizirati ga, jer ako nema te analize, ako nema promišljanja o tom govoru, on se ne može ni prihvatiti. Prihvatanje bilo kakvog govora bez analize, pa makar se radilo i o islamu, nema smisla. Onaj ko bi zauzeo stav o bilo kakvom govoru bez te analize bio bi kao onaj ko je lišen mudrosti, kao onaj kod koga je prisutna jedna vrsta tvrdoglavosti. Kao što Kur’an poručuje, u ovom ajetu prvo se pre­poručuje da se shvati šta naš sagovornik priča. Drugi je korak taj govor izanalizirati, razmotriti, i ako se vidi da je on valjan i ispravan, onda ga treba prihvatiti. Treći korak je upućen ka izabiranju onog najboljeg. Sa stanovišta Kur’ana, ova tri principa za svakog vjernika muslimana su neophodni i treba ih primjenjivati tokom cijelog života. Znači, treba prvo nekoga saslušati, zatim razmotriti i analizirati ono što govori i onda izabrati i slijediti najbolje od toga govora.

Kada je šehid Mutahari analizirao ovaj kur’anski ajet, prenio je jednu priču. Neko mu je rekao da se po njegovom mišljenju ljudi sa stanovišta mogućnosti njihova razmišljanja i rasuđivanja dijele na tri grupe. Kada se malo bolje razmisli, njihove karakterne osobine mogu se uporediti sa tri vrste životinja. Za neke ne možeš reći ni da su ljudi, možeš prije reći da su mravi jer je osobina mrava da sam nikad ništa ne stvara, nego uvi­jek kupi nečiji plod. To se odnosi na osobe koje nikada nemaju svog stava, već se uvijek pozivaju na tuđi govor, za njega se vežu i nikakav vlastiti intelektualni napor ne ulažu u govor koji prenose od drugih. Druga grupa, nasuprot prvoj, poput je pauka koji se krije iza svoje mreže, iza svog proizvoda, stoji tamo i čeka dok neko ne uleti i ne bude upecan. Treća grupa je poput pčela. Ovakvi proučavaju, studiraju i koriste se znanjima drugih. Kur’an na kraju zaključuje da oni koji budu slijedili ova tri principa: slušanje, analiziranje i biranje najboljeg, takvi su posjednici znanja i mudrosti. Može neko doktorirati na bilo kojem univerzitetu u svijetu i biti ne ma kakav znalac po našim mjerilima, ali ako ne radi u okviru ovih triju principa, on, sa kur’anskog aspekta, ne spada u pametne. Kad gledamo nas danas, u svakodnevnom životu često smo u iskušenju da zaključimo kako nismo napravili ni prvi korak, tj. nismo prihvatili ni prvi princip. Mi smo ti koji ne samo da ne saslušamo su­protnu stranu, nego upravo tražimo da od nje prenesemo njene man­jkavosti.

Imam Ali u Nehdžul-belagi upućuje kritiku svojim sljedbenicima na ovaj način: “Vi ne poznajete istinu kao što poznajete batil.” Onome ko nije spoznao istinu, a spoznao je sve vrste neistina, to mu ne vrijedi puno, jer kaže Kur’an: Šta ima poslije istine osim zablude? Jedan od učenika imama Džafera Sadika a.s. po imenu Hišam puno je slijedio svoga Imama. Kada je ovaj mladić ušao kod Imama Džafera Sadika, on je već bio starac, ali se podigao na noge i punog srca Hišama posadio kod sebe. Džafer Sadik ga je smatrao vrijednim i posebne pažnje dostojnim. Onda su ga pitali:

“O Imame, zašto pridaješ ovome dječaku toliku vrijednost i toliko poštovanje; čak mu daješ i privilegije.” Imam je odgovorio: “Ovaj mladić ima jednu osobinu koju niko od vas ne posjeduje.” Upitaše: “A koja je to osobina?” Imam Sadik reče: “Vi kada se suočite sa vašim protivnikom, sa vašom suprotnom stranom, kad raspravljate o bilo čemu, vi uvijek nastojite da ga što prije oborite, da mu nađete slabu tačku, a uopće ne vodite računa o tome da li su argumenti kojima se služite ute­meljeni na istini ili ne. A kada dođete u smrtni čas sa takvim neistinama, pa kako ćete završiti svoj život? Šta ste napravili? Vi ste s jedne strane uništili jedan batil kod protivnika, a s druge strane oživjeli ste svoj vlas­titi batil. I šta ste time napravili? Ništa. Hišam nije takav. On nastupa na drugi način. On istinom poražava neistinu i istovremeno hakkom oživljava hakk.”

Bilo bi dobro da malo i mi sebe stavimo na vagu, da vidimo kako mi postupamo kada smo u jednom dijalogu; da li zastupamo samo aspekt istine. Ako želimo nastupati kako preporučuje Kur’an, kako je nastupao Božiji Poslanik i njegov Ehli-bejt s.a.v.a., onda prvi i neo­phodan uslov jeste da poznajemo istinu. Mi ćemo, ako Bog da, činjenice i razloge nastanka razjedinjavanja u vjeri još temeljitije obraditi. Tada ćemo ustanoviti da mnogi naši pokušaji i mnogi naš trud ne vrijede ništa zato što batilom ne možemo usmrtiti batil. To je preneseno od nekih ve­likana islamske misli.

Jedan čovjek je predočavao svoje vlastito iskustvo govoreći kako je nakon trideset godina ibadeta shvatio da je sav njegov dotadašnji ibadet bio namijenjen šejtanu. Trideset godina klanjao je namaz u džematu, uredno i uvijek u prvom safu. Jednog dana je zakasnio i nije stigao u prvi saf. Stislo mu se u prsima što je morao biti u drugom safu. I tada je shva­tio da je trideset godina činio ibadet šejtanu. Zar ne vidiš onoga koji je za svog Boga uzeo svoje strasti, kaže kur’anski ajet. Allah dž.š. dalje kaže da je učinio da on skrene na stranputicu zbog svojih strasti. Božiji Poslanik s.a.v.a. deset godina je vršio intezivnu propagandu među ljudma samo da ih osvijesti. Kaže se u Nehdžul-belagi koliko je učača Kur’ana koje Kur’an baš u času dok ga uče proklinje. Božiji Poslanik s.a.v.a. kaže:

“Koliko je postača, a njihov post je ništa do gladovanje?!” Pa kad je Poslanik objavio: “Sutra zapostite, ali niko da nije iftario bez moje dozvole.” Grupa po grupa dolazila je kod Božijeg Poslanika s.a.v.a. i tražila dozvolu da se iftare. Jedan je došao kod Božijeg Poslanika i pitao ga: “Božiji Poslaniče, mogu li iftariti?” Poslanik mu dozvoli. Isti taj kaže potom da ima kćerku, pa pita može li i ona iftariti. Božiji Poslanik se ok­renuo od njega. Čovjek pomisli da ga Božiji Poslanik možda nije čuo pa ponovo upita, a Božiji poslanik se ponovo okrenu prema nekom drugom. Ovaj čovjek ponovo pomisli da ga Božiji Poslanik nije čuo, pa ga upita i po treći put isto, a zatim upita Božijeg poslanika: “Zašto sa mnom tako postupaš?” A Božiji Poslanik s.a.v.a. mu poručuje: “Dovedi svoju kćerku!” Kad je došla Božiji Poslanik joj naređuje da stavi prst u usta i povrati. Kada je povraćala, ispadali su komadi mesa iz njene utrobe. Božiji poslanik s.a.v.a. joj kaže: “Eto ti si postila, a toliko si meso po­jela.” Ona kaže: “O Božiji poslaniče, Bog mi je svjedok da ja nisam ni­kakva mesa okusila danas.” Onda Božiji poslanik kaže: “A kada si sjedila tamo s onima i kad si čula ogovaranje, postila si.” Neka jedni druge ne ogovaraju, kaže kur’anski ajet i dalje se u ajetu ogovaranje upoređuje sa jedenjem mesa svoga mrtvog brata. A onda se Božiji poslanik zakleo: “Tako mi Stvoritelja koji je Muhammeda u misiju poslao, svi vi koji imadnete u utrobi svojoj takvog mesa (nastalog od ogovaranja), to meso će vam u kaburu predstavljati vatru, pa će vam ki­dati utrobu.”

Vjernici

I vjernici imaju moć da spoznaju, da uđu u dubinu, da spoznaju nama običnim smrtnicima nevidljive stvari, kaže se u 105. ajetu sure Et-Tevba. Koji su to vjernici? To su oni koji se, kao dobri Božiji robovi, podrede Allahu dž.š. i koji striktno slijede Božijeg poslanika. Srazmjerno dosl­jednosti primjenjivanja odredaba vjere, šerijata i srazmjerno slijeđenju Božijeg Poslanika, toliko im se i omogućava da uđu u svjet gajba, da vide svijet tajnosti. Ovdje se nameće još zanimljivije pitanje. Naime, šta ako neki vjernik bude toliko dosljedan u primjeni šerijatskih normi da ih primjenjuje baš kako ih je primjenjivao i Božiji Poslanik s.a.v.a., šta se onda događa? Događa se da on poprima sve odlike koje je imao i sam Poslanik, i poprima sva znanja koja su Poslaniku pripadala. S obzirom da poslanici imaju najveće stupnjeve imanata, oni oslobađaju tu svoju svjetlost drugima i omogućavaju drugima da napreduju. Imanat ima svoja dva značenja. Jedan je propagiranje ili širenje Božanske poruke ili one upute i vijesti iz svijeta gajba, koje primi Božiji Poslanik, pa da ih on zahirski emitira, znači javno, i drugi način je kada ih on emitira batinski, znači nevidljivo. Enbija, dakle oni na prvom stupnju poslanstva, bilo je slučajeva da su objavu primali ne direktno od Boga, nego posredstvom Resulullaha, posredstvom posjednika većeg čina. Prvo se prima od bat­ina, da bi se došlo do zahira, čime se hoće reći da je Muhammed s.a.v.a. bio prvo batinski, pa tek onda zahirski poslanik. On je to potvrdio ču­venim hadisom, u kom je rekao: “Bio sam Poslanik još dok je Adem a.s. bio u blatu.” Tad je on još bio u svijetu ezela i to je onaj batinski Božiji Poslanik. To bi u najkraćem bilo o pitanju imanata.

Pitanje: “Da li je farz da žena rađa u slučaju da muž hoće, a da su teške materijalne okolnosti, da muž nema uslove za to.

Odgovor:

1.       Žena nema pravo uskraćivati mužu zadovoljstvo koliko će imati djece, što ne znači da muž po pravu prioriteta sam odlučuje kako njemu padne na pamet. Ipak je najbolje u duhu običaja tog podneblja da od prvoga dana kad su se oni dogovorili i vjenčali već postoji neki dogovor o smjernicama u pogledu broja djece. Žena već tu može usloviti neke stvari, a poslije toga nema pravo ništa uslovljavalati.

Ne ubijajte svoju djecu iz straha od neimaštine, Allah opskrbljuje i njih i vas, kaže Kur’an. Kad smo govorili o temi specifičnosti vremena, rekli smo s obzirom na to da je Islam fleksibilan i da u određenim vremenima dozvoljava promjene nekih postulata. Postoje neki čvrsti stubovi kao postulati, a drugi su fleksibilni. Tako je i ovdje, u duhu kur’anskog ajeta: Ne ubijajte svoju djecu zbog neimaštine, prvi prioritet imati što više djece.

Ako uslovi ne dozvoljavaju, ako je tjesna kuća, ako ne postoje eko­nomski uslovi, onda islam dozvoljava da se, shodno tim uslovima, ima ograničen broj djece. Sve ovo važi dok se dijete nije začelo, dok dijete u maternici nije oživilo, a ako je već začeto, onda nema kompromisa, pa čak i ako doktori utvrde da će dijete koje će se roditi biti bolesno, osim ako će ono, kao takvo, ugroziti život majke.

Ograničavanje broja djece najvjerovatnije je stvar čovjekovog samoljublja – čovjek to radi iz vlastitih interesa. U Francuskoj ima dosta bračnih parova koji ne žele ni jedno dijete jer se žele provoditi u životu. Kad bi se ovo bogatstvo koje je Bog stavio na raspolaganje čovječanstvu ravnomjerno i valjano rasporedilo među ljudima, i kako kaže Kur’an: Allah vam je potčinio sve što je na nebesima i na zemlji, i kad bismo upotrijebili nauku i naučna dostignuča na valjan način, bilo bi vidljivo da je Allah dž.š. dao dovoljno sredstava za život. Međutim, vlastiti interesi, samoljublje i želja da sami pojedinci dobro žive te nekorištenje nauke u dovoljnoj mjeri, kao i lijenost muslimana doveli su do ograničenog broja djece.

Kur’an govori o drugoj grupi muslimana, onima koji su u vjeri, koji su ušli u vjeru i misle da su na Pravom putu, a zapravo se njihovo djelo ne slaže sa islamskim postulatima i načelima, i za takve Kur’an kaže da su od onih koji su skrenuli. Kur’an u suri Kahf kaže: Hoćete li da vas obavijestim o onima koji su najviše štetovali. To su oni čija su djela pro­pala i upropaštena, a koji računaju da rade dobro. Ovaj ajet sugerira da svoje znanje o vjeri moramo crpiti iz temeljnih izvora, a naši izvori su Kur’an i sunnet Božijeg Poslanika. Šta je to sunnet Božijeg Poslanika? On se sastoji iz troga. Sama riječ sunnet, znači način postupanja onako kako je postupao sam Poslanik s.a.v.a. Imamo tri načina upražnjavanja sunneta Božijeg Poslanika. To je, prije svega, govor Božijeg Poslanika, tj. kada bi on jasno i odlučno govorio da ljudi trebaju raditi to i to, da im je zadaća činiti nešto i sl. Drugi način je njegovo djelo, kao kada bi go­vorio: Gledajte kako ja klanjam, pa i vi tako klanjajte. I treći način je da je Božiji Poslanik s.a.v.a., kada je vidio da neko nešto radi, a ne uputi prijekor niti odobrenje. Takva djela su prihvatljiva i nisu haram. Jedna je skupina sjedila i izdaleka se približavala jedna gospođa. Jedan od ljudi je pokazao u pravcu te žene. Htio je pokazati kako je niska ta žena. Božiji Poslanik mu je kazao: “Ogovorio si je išaretom.” Svako djelo koje je urađeno u prisustvu Božijeg Poslanika s.a.v.a., a za koje on nije uputio prijekor, a ni odobravanje to djelo je dozvoljeno.

Ako hoćemo uraditi neko djelo, u tom slučaju gledamo na govor Božijeg Poslanika, gledamo na postupanje njegovo i onda stavljamo sebe na test: da li bi Kur’an odobrio to djelo i da li bi Božiji Poslanik s.a.v.a. odobrio to djelo makar šutnjom. Ako ustanovimo da ga ne bi odobrio, onda to naše djelo nije dozvoljeno i kao takvo je haram. Cilj nam je, dakle, podučiti se izvornom, stvarnom, pravom znanju iz osnovnih izvora vjere, a da to bude utemeljeno na Božijoj knjizi, govoru Božijeg Poslanika i njegovom djelu. Nemamo pravo, ako su Kur’an i sunnet nešto kazali, da idemo ispred njih, da se pravimo pametnijim od njih. Zašto? Zato što su oni alimi, a mi smo džahili. Oni su bezgrešni, a mi smo grešnici. Oni imaju vezu sa svijetom gajba, sa svijetom onostranog življenja,a mi nemamo. Oni znaju rezultate našeg življenja, a mi ne znamo. Kad bismo, npr., otvorili kompjutersku kutiju ili TV-aparat i tamo preko isprepletanih žica sami nešto probali, kazali bismo: Ne, ja sam neznalica za ovo. Ako dovedemo eksperta za te stvari, on jako dobro zna šta izaziva ako se pomjeri jedna žica i stavi na neko drugo mjesto. Ako na Ovom svijetu postoji veza između svih naših djela i rezultata tih naših djela, onda neminovno postoji i veza između naših djela i njihovih rezultata u duševnom, metafizičkom svijetu. Kada bismo htjeli nazvati neku osobu naveče, ako ne znamo tačan poredak brojeva, sigurno ne­ćemo nikad dobiti tu osobu. Tako isto i veza sa Onim svijetom, sa svije­tom gajba, povezana je nekim šiframa koje nisu svakom dostupne. Bio je to način življenja, kako ashaba, tako i u vrijeme imama Ehli-bejta. Ljudi su dolazili kod njih i javno ispoljavali svoje greške ili neke svoje pos­tupke i tražili su odgovor od njih, htjeli su izvagati svoje grške i oni su im tad davali odgovore.

Pred kuću ajatolaha Burudžerdija, koji je bio jedan od najvećih alima, jedan od najuglednijih kojeg su ljudi slijedili i glavni učitelj imama Homeinija, jednom je došao neki Arap i Burudžerdi mu je kazao da hoće da čuje suru Fatihu, da li je potvrđuje ili ne. Tako su muslimani međusobno komunicirali. Jednom prilikom Božiji Poslanik s.a.v.a. kaže imamu Aliju: “Vidim te, odnosno vidim tvoju krv kako će biti prolivena.” A onda imam Ali a.s. pita: “A da li ću ja biti u ispravnoj vjeri kada budem ubijen?” Znači, imam Ali, koji je bio revnosni učenik Poslanika s.a.v.a., koji je bio najbolji borac, najbolji mudžahid, imao sve najbolje odlike, on, ipak, provjerava svoje posljedice kod Božijeg Poslanika s.a.v.a. i vaga svoja djela. Tako slično, ashabi imama Huseina u svakoj prilici, pogotovo za vrijeme ašure, kada bi išli u neke vojne po­hode, pitali bi: “O sine Božijeg Poslanika, da li ćemo biti šehidi u ovoj borbi ili ne?” On bi odgovarao: “Da”, i oni bi odmah kretali i zaista postajali šehidima. Razlog ovakvih pitanja nalazi se u samom Kur’anu. Allah dž.š. kaže: Moja milost obuhvata sva stvorenja i sve stvari. Ali, ta milost obuhvatit će skupinu sa posebnim odlikama. (El-A’raf, 157)

لَّذِينَ يَتَّبِعُونَ الرَّسُولَ النَّبِيَّ الأُمِّيَّ الَّذِي يَجِدُونَهُ مَكْتُوبًا عِندَهُمْ فِي التَّوْرَاةِ وَالإِنْجِيلِ يَأْمُرُهُم بِالْمَعْرُوفِ وَيَنْهَاهُمْ عَنِ الْمُنكَرِ وَيُحِلُّ لَهُمُ الطَّيِّبَاتِ وَيُحَرِّمُ عَلَيْهِمُ الْخَبَآئِثَ وَيَضَعُ عَنْهُمْ إِصْرَهُمْ وَالأَغْلاَلَ الَّتِي كَانَتْ عَلَيْهِمْ فَالَّذِينَ آمَنُواْ بِهِ وَعَزَّرُوهُ وَنَصَرُوهُ وَاتَّبَعُواْ النُّورَ الَّذِيَ أُنزِلَ مَعَهُ أُوْلَـئِكَ هُمُ الْمُفْلِحُونَ                             

Koje su to odlike? Milost se odnosi na one osobe koje se boje Allaha dž.š., koje su bogobojazne, koje daju zekat, koje vjeruju u ajete Božije. Sljedeći ajet potvrđuje da osovina imana, vjere i bogobojaznosti treba biti u slijeđenju Resulullaha. Dalje se kaže da će onaj zekat, onaj iman, onaj džihad i ono dobro djelo biti primljeni i prihvaćeni kod Boga samo ako budu rađeni po obrascu kako ih je radio Božiji poslanik, Muhammed s.a.v.a. Neko djelo, kakvo god ono bilo, ako ne bude u funkciji slijeđenja Božijeg Poslanika i sunnetskih načela, ono neće biti vrednovano. Eto razloga zašto je umet, odnosno zašto su saborci Božijeg Poslanika s.a.v.a. i imama Alija a.s. bili toliko brižni i revnosni da provjere svoja djela na pravoj adresi, tj. da provjere je li Božiji Poslanik s.a.v.a. sagla­san sa njihovim djelima ili ne. Kur’ani kerim kaže da će svi muslimani, svi vjernici  biti provjeravani i testirani, čak i oni koji klanjaju iza leđa Božijeg Poslanika s.a.v.a. Nije, znači, kako neki misle, da ako je neko klanjao iza Božijeg Poslanika, da je već na vrhu Dženneta. Daleko od toga:

I Mi smo promijenili Kiblu prema kojoj si se okretao samo zato da bismo ukazali na one koji će slijediti Poslanika i na one koji će se sto­pama svojim vratiti – nekima je to bilo zaista teško, ali ne i onima kojima je Allah ukazao na Pravi put. Na kraju ajeta se kaže: Zaista je Allah prema ljudima vrlo blag i milostiv. (El-Bekara, 143)

وَكَذَلِكَ جَعَلْنَاكُمْ أُمَّةً وَسَطًا لِّتَكُونُواْ شُهَدَاء عَلَى النَّاسِ وَيَكُونَ الرَّسُولُ عَلَيْكُمْ شَهِيدًا وَمَا جَعَلْنَا الْقِبْلَةَ الَّتِي كُنتَ عَلَيْهَا إِلاَّ لِنَعْلَمَ مَن يَتَّبِعُ الرَّسُولَ مِمَّن يَنقَلِبُ عَلَى عَقِبَيْهِ وَإِن كَانَتْ لَكَبِيرَةً إِلاَّ عَلَى الَّذِينَ هَدَى اللّهُ وَمَا كَانَ اللّهُ لِيُضِيعَ إِيمَانَكُمْ إِنَّ اللّهَ بِالنَّاسِ لَرَؤُوفٌ رَّحِيمٌ        

Znači, jedan od načina na koji Allah dž.š. provjerava ljude jeste, bio je i ostat će, da su oni neprestano pod određenom vrstom ispita i testi­ranja. Kur’an kaže da nisu poslani Božiji Poslanici ni radi čega drugog do da vidimo koliko će ih ljudi slijediti. I ne smijemo misliti da je sli­jeđenje nekog čovjeka neka vrsta širka; naprotiv, Allah dž.š. ne samo da dozvoljava slijeđenje Božijeg Poslanika, nego to naređuje kao imperativ. Ako se neki ljudi obrate Božijim Poslanicima, a prije toga su poricali Božije poslanike i nisu im bili u poslušnosti i u pokornosti, i zatraže od Božijeg poslanika oprosta, Allah dž.š. prihvatit će to posredništvo Boži­jeg poslanika. Dakle, istigfar Božijeg poslanika Allahu dž.š. i za takve prihvatit će se. Vrlo važan je i 65. ajet sure En-Nisa: Tako mi Boga, ovi neće biti vjernici sve dok tebe, Božiji Poslaniče, ne prihvate za sudiju u svim sporovima, bili ti sporovi politički, akaidski, ekonomski ili bilo koje druge prirode. Ljudi neće biti vjernici sve dok Poslanika s.a.v.a. ne prihvate za sudiju, dok god, kada im on presudi, bez obzira kako im pre­sudi, ne budu osjećali nimalo srdžbe, neugodnosti, ljutnje ni srdžbe u svojim prsima. Tek tada oni su vjernici