Smisao ibadeta i pokornosti

...bila bi da se iskaže vrhunski nivo poslušnosti, a ne samo djelo po sebi. Kao što kaže ovaj rivajet, koliki nivo, koliki stupanj imana i uvjer­enja budemo imali u ovim stvarima, pokornosti Božijem Poslaniku, upravo to ćemo vidjeti u obliku svojih djela na Sudnjem danu. Ova pos­lušnost Božijem Poslaniku s.a.v.a. uspostavlja se posredstvom našeg ra­zuma, a ne posredstvom našega konkretnog djela. Nemojte da vas ob­mane nečije mnoštvo namaza i ibadeta, jer za neke taj ibadet postaje poput tjelesne vježbe, koju svakodnevno radi i koja postaje rutina! Gle­dajte u njegovo razumijevanje tog ibadeta, da li taj ibadet doživljava svjesno, razumno ili ne, ili radi kao neki stroj! Razum o kojem je ovdje riječ nije onaj razum kako ga često shvatamo, da obezbjedimo sebi što bolje uslove, da imamo što bolju hranu, što bolji auto i sl., nego je to drugačije. Danas je običnos vrijednost nečijeg razuma u tome kako se obukao, kakav ima mobitel, kakav auto itd. Ako je pravi, taj intelekt je onaj koji čovjeka podučava istinskom ibadetu njegovom Gospodaru i to je onaj razum koji čovjeku na kraju priskrbljuje Džennet jer imamo jedan vjerski razum i jedan filozofski razum. Intelekt kojim se stječu ovodun­jalučke prednosti, ovodunjalučka dobra, privilegije, pa i neka naučna znanja, nije to pravi razum, već je materijalni intelekt. Pravi intelekt, ko­jim se priskrbljuje Onaj svijet, takvog intelekta su lišeni svi osim man­jine.

Behlul, rođak halife Haruna Er-Rešida, otišao je na jedan skup među filozofe, pravnike političare u poderanom i staromodnom odijelu. Oni se visokoumno razglabali, a on je sjeo pored vrata i govorio također visok­oumnim, intelektualnim jezikom, ali ga niko nije gledao, niko nije obra­ćao pažnju je li pametno to što je on govorio, kao da nije ni govorio. Već sutradan Behlul dolazi na taj skup lijepo odjeven. Čim se pojavio, ljudi mu prave mjesto i sklanjaju se. Behlul održi govor koji dolikuje jednom praznoglavcu, ali mu stižu čestitke da je mudro to što je govorio i da je to upravo ono što su i očekivali. Kad su donijeli sofru, prvo stave jelo pred njega. Onda je on otkopčao dugme košulje i počeo govoriti:

“Izvolite, iz­volite!” Svi su se na ovo iznenenadili, a on kaže: “Isti onaj koji sam danas, i juče sam bio. Ušao sam i održao jako lijep govor, ali niko nije pazio i niko nije obraćao pažnju na ono šta ja pričam. Tako sam govorio mudro i pametno, ali to nikog nije pobudilo među vama, a danas sam pričao obične gluparije, a vi ste ih prihvatili, štaviše, odali ste mi priznanje. Iz toga vidim da je sva veličina u ovoj mojoj košulji i u ovoj mojoj odjeći, pa, prema tome, evo vam, odajite počast ovoj mojoj košulji, a ne meni.”

Za razliku od ovih običaja, za razliku od toga kako ljudi obično postupaju, Kur’an traži da čovjek svoj intelekt maksimalno uposli na stazi mudrosti. Prema tome, nemojmo se zavaravati da smo muslimani, da postimo, obavljamo mnogo namaza i još puno dobrih djela. To može biti samo varka, a ono što vrijedi, što će biti vagano pra­vom vagom, jeste u ime čega i za koga ja taj namaz klanjam. Zašto ovaj moj post, kome ovaj moj post? Otuda čuveni hadis da je jedan sat raz­mišljanja bolji od godine, a po nekim verzijama i od sedamdeset godina ibadeta. Ajet koji je objavljen u suri Et-Tevba upozorava da oni koji di­jele vodu hadžijama, koji metu Kabu, namještaju stolice hadžijama itd., upozorava da takve ne upoređujemo sa borcima na Božijem putu: Zar smatrate da je onaj koji hodočasnike vodom napaja i koji vodi brigu o Časnom hramu ravan onome koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje i koji se na Allahovu putu bori? Nisu oni jednaki pred Allahom. A Allah neće ukazati na pravi put onima koji sami sebi nepravdu čine. (Et-Tevba, 19)

أَجَعَلْتُمْ سِقَايَةَ الْحَاجِّ وَعِمَارَةَ الْمَسْجِدِ الْحَرَامِ كَمَنْ آمَنَ بِاللّهِ وَالْيَوْمِ الآخِرِ وَجَاهَدَ فِي سَبِيلِ اللّهِ لاَ يَسْتَوُونَ عِندَ اللّهِ وَاللّهُ لاَ يَهْدِي الْقَوْمَ الظَّالِمِينَ

To što će neko pospremiti Kabu, što će krov popraviti, srediti neke stvari, sve to kod Boga ima daleko manju vrijednost. To nije samo u Mekki i oko Kabe, tako je u svim poslovima. Kao što kaže ovaj ajet, Al­lah dž.š. neće prihvatiti ničije djelo, makar ono bilo gradnja džamije, ako nije u Njegovo ime. Nadamo se da ćemo se potruditi i podučiti sebe, uzeti znanje iz originalnih izvora Božijih i da ćemo sebe podrediti tim iz­vorima te da ćemo na kraju svoj razum usmjeriti i prema njima urediti svoja djela. Ako ovako ne postupimo, ako svoja djela i svoj razum ne uskladimo sa ovim osnovnim izvorima vjere, onda je pitanje zašto radimo, a za vjeru sigurno ne radimo.

Na osnovu onoga što smo prije čuli i naučili, dužnost je uzvraćati pažnju našim velikanima u vjeri, a kao što Kur’an kaže, Allah i meleki upućuju salavat na Božijeg Poslanika s.a.v.a., pa mu i mi trebamo upućivati salavat. Nesretnik je onaj ko čuje ime Božijeg Poslanika, s.a.v.a., a ne donese na to salavat. Donošenje salavata bilo je običaj i među ashabima Božijeg Poslanika. A oni koji ne budu donosili salavat na Božijeg Poslanika kada čuju njegovo ime, na Sudnjem danu, kada budu trebali donijeti šehadet, kada im to bude spas, oni će tada biti nijemi i neće moći izgovoriti. To je najmanje što možemo uraditi za Poslanika s.a.v.a.

U pogledu specifičnosti vremena, kazali smo da postoje dvije os­novne skupine. Jednu skupinu čine oni koji se mogu nazvati džahilima, neznalicima i čak ekstremistima i koji kažu da sve što vrijeme donosi treba slijediti. Oni su mnogo kur’anskih ajeta sravnili upravo ovakvim svojim rezonovanjem. S druge strane stoje poricatelji koji smatraju da sve što vrijeme donosi treba odbaciti i zanemariti. Obje ove skupine zadale su žestoke udarce islamu i islamskom pokretu tokom istorije. Ali mi, kao sljedbenici Kur’ana, znamo da je jedan od osnovnih principa naše vjere uravnoteženost u našem poslu. Kako god je islam protiv toga da se ide ispred, da se “trči pred rudu”, toliko je i protiv toga da se zaostaje, protiv je lijenosti i neznanja. Navest ćemo nekoliko primjera da ovo ilustriramo. Kur’an kaže da kada obavljamo namaz ne molimo pre­više glasno, ali ni da se previše ne stišamo. Ne trebamo galamiti da nas komšije čuju, a ni stišati se da sami sebe ne čujemo. Kur’an kaže: Uzmi sredinu između toga dvoga. Znači, polahko, umjereno, da sami sebe ču­jemo, da svaki harf izgovorimo čisto. Kaže se: “O, Poslaniče, sve, sav novac, sva životna sredstva koja posjeduješ, nemoj sve dati prosjacima i fukari, a nemoj sve ni zadržati za sebe. Opet nađi srednji put između toga dvoga.” Kad je u pitanju naš ahlak, naš ophođenje sa drugima, kaže se: Iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nedmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. (Lukman, 18)

وَلَا تُصَعِّرْ خَدَّكَ لِلنَّاسِ وَلَا تَمْشِ فِي الْأَرْضِ مَرَحًا إِنَّ اللَّهَ لَا يُحِبُّ كُلَّ مُخْتَالٍ فَخُورٍ

Kada razgovaramo, ne trebamo se derati da se ne bi neko uznemirio, a najgori glas je glas magarca. Sredina, ravnoteža, umjerenost, to je put islama u svim postupcima. Islam je jako usklađen sa čovječijim fitretom. Tako je uz ramazan poželjno iza iftara prvo klanjati pa onda jesti. Islam ima rješenje i ako članovi porodice nisu strpljivi i ne mogu sačekati da se obavi namaz, a neće im biti ugodno da odvojeno jedu. U tom slučaju bolje je sa njima iftariti pa da onda klanjati. Također, ako imamo gosta, ili smo sami gosti, i tu je poželjno iz poštovanja prema gostu ili prema domaćinu prvo iftariti pa onda klanjati. U svim našim životnim okol­nostima, kako u društvu, tako u porodici ili kad smo sami, svugdje treba tražiti ovu ravnotežu, srednju liniju, srednji put umjerenosti. Pretjeranost u jednu ili u drugu stranu čovjeka izbacuje sa pravog kolosijeka. Ako smo skliznuli sa islamskog kolosijeka, više uopće nije važno jesmo li sletjeli sa tog kolosijeka zbog pretjerane brzine ili zbog sporosti. Stoga je nužno, u okviru proučavanja teme specifičnosti vremena, da znamo i to da je ova uravnoteženost jedan od osnovnih uslova u našem ophodu.

Kazali smo da mnoge stvari koje vrijeme donosi, ako ih i razum pot­vrdi, onda ih treba prihvatiti. Ako pak, one rezultiraju time da ih sli­jedimo svojim strastima ili pomiješamo sa svojim razumom, treba ih od­baciti, a pogotovo ako su njihovi ishodi u slijeđenju naših strasti, onda ih treba u potpunosti odbaciti, naprimjer filmove itd.

Da vidimo sad šta je značenje riječi zahtjevi i specifičnosti vremena. Kazali smo ranije da je definicija vremena da je to kretanje. Ako se kre­ćemo jednim putem, u jednom trenutku ići ćemo poljanom, u drugom pored neke rječice, kroz neki divan predio, a onda kasnije kroz neki ružan predio. Znači, vrijeme nam stalno donosi neke nove predjele pa će neki kazati da sve što vrijeme donosi treba slijediti. Drugi će kazati da nije u pitanju vrijeme, nego su u pitanju ljudi u tom vremenu, da oni krei­raju vrijeme, pa kad kažemo slijediti zahtjeve vremena, onda to znači slijediti te ljude, slijediti ukus tih ljudi, želje tih ljudi, stremljenja tih ljudi. Prema ovom mišljenju, treba slijediti ono što predstavlja interes tih ljudi i sam se uklopiti u to. Ovo se uklapa u ono mišljenje o filozofskom pravcu koji obrazlaže da treba slijediti one smjernice u životu i onaj moral za koje ljudi smatraju da su dobri i da gode većini ljudi. Tako će neki reći, kada je u pitanju moda, ako se ne budemo uskladili sa aktuel­nom modom, tj. ako ne budemo u trendu, da smo zaostali u odnosu na ostale u društvu. Ako je sad neka moda aktuelna ili neka frizura, pa je ne slijedimo, nego je počnemo slijediti za dvije godine, onda će nam neki reći za dvije godine da smo zaostali, da kasnimo hiljadu godina. Između različitih naroda i država postoje različiti običaji. U jednoj zemlji se oblače ovako, u drugoj onako. I običaji oko načina pripremanja hrane i adeti u pogledu nuđenja razlikuju se kod Iranaca i Bosanaca, naprimjer.

Ako je smisao specifičnosti vremena i zahtjeva vremena onakav kako su ove dvije skupine protumačile, onda to nema nikakve veze sa islamom. U Kur’anu se kaže da će se pojaviti nered i na nebesima i na zemlji ako budemo slijedili želje i strasti ljudi, i da će nastati potpuna anarhija i u prirodi. Zašto će se dogoditi taj opći nered i anarhija i u pri­rodi i u društvu? Allah dž.š. stvorio je zemlju na istini. Šta to znači na istini? To znači da je Allah dž.š. uspostavio jedan broj zakona i načela. Ti su zakoni kao gvozdeni stubovi, nepomični, čvrsti i stabilni. U istini nema kolebanja. U istini nema nikakvog mrdanja i nikakvih pomijeranja. U istini nema prelaženja sa jednog mjesta na drugo. Kada istina ne bi bila stabilna i čvrsta, kada ne bi prirodni zakoni bili čvrsti i nepromjenjivi, onda nikada ne bi imali nikakvog naučnog otkrića. Ako su naučnici otkrili jednu hemijsku supstancu, jedan hemijski spoj, npr. H₂SO₄, i ako to bude sastojak nekog lijeka, onda ako ti isti naučnici nisu sigurni da će ta formula vrijediti u svim okolnostima, u svim vremenima i na svim mjestima, šta onda vrijedi to otkriće. U takvom slučaju ljudi ne bi smjeli nikada praviti lijek od toga. Isto je i sa fizikom: ako ne bi vrijedili ovi zakoni neprikosnoveno i bespogovorno, šta bi nam onda vrijedili mnogi zakoni, tri Newtonova i dr. Kad ne bi bilo savršenosti i potpunosti u ovim prirodnim zakonima, onda ni u našim životima ni u kompletnom bivstvovanju čovjekovom na Ovom svijetu ne bi bilo nikakvog smisla. Allah dž.š. kaže da želi da rezultat svih djela i svih osoba njima vratiti na odgovarajući način na Sudnjem danu, želi da odraz ljudskih djela, pod čvrstim, fiksnim zakonima, fiksnim formulama bude njima dat. Da nema ovih čvrstih i stabilnih zakona, ne bi bilo nikakvog smisla da neko pro­vodi cijelu noć izučavajući nekakvu nauku. Nešto bismo naučili, drugi bi neko donio neku obnovu i to bi prošlo. To bi bila anarhija u ljudskoj pri­rodi, u biću, a Kur’an kaže da nasilje nema puta i nema izlaza.

Međutim, kad su u pitanju nagoni, strasti i ljudski porivi, onda tu vidimo svega, tu je sve dozvoljeno. Tu imamo i preskakanja i pomijer­anja i devalviranja. Neko će, kad je u stanju srdžbe, izgovoriti riječi koje nikada ne bi izgovorio u stanju smirenosti. Nemoguće je da u nekoj stvari istovremeno budu prisutni i istina i neistina. Ponekad su događaji, koji se odvijaju među ljudima razlozi njihovog posrtanja i njihovih teškoća. Zbog ove specifičnosti vremena, različiti ljudi različito doživljavaju i imamo različite struje i unutar naučnih krugova i inače u društvu – jedni su reformisti, a drugi konzervativci. Reformista je onaj koji ustaje protiv vremena, mijenja okolnosti u tom trenutku. Murtedžih je onaj koji je poklonik vraćanja nazad, koji je nazadan. Kada reformisti vide da je društvo i u kulturnom i u drugim pogledima, po njihovom mišljenju, skrenulo sa prave staze, onda se oni dižu i nastoje društvo vratiti na pravi kolosijek. Gandi je u Indiji bio taj reformista. On je ustao i kazao: “Ja sam uočio da je ovo indijsko društvo, ovaj indijski narod, sa stanovišta morala napravilo pomirenje sa okupatorom, Englezima, i da su se potpuno predali njima.” Riječ je o onima koji su ušli u vjeru, bili u vjeri i koji cijeli svoj život smatraju da su u duhu istine, u duhu islamskih načela, a zapravo nikad nisu spoznali pravi istinu i oni su uvijek bili iz­van okvira istine i prave vjere. Stoga raspoznavanje istine spada u jedan od najosnovnijih šartova za jednog muslimana. Raspoznati i shvatiti gdje je istina jedan je od principa islama.

Kada se kaže da je neko došao tobe, šta to znači? Znači napustio je batil, vratio se istini i spoznao je pogriješio. Neko može shvatiti da je griješio kada shvati istinu i šta je istina. Ako ne zna istinu, kakav bi imala smisao tevba, vraćanje nazad. Allah dž.š. kaže da će se Njegova milost prostrijeti na one koji imaju takvaluk, bogobojaznost, koji daju zekat, koji su uspostavili vjeru, iman u Božije ajete, ali uz jedan uslov – da dosljedno slijede put Poslanika Muhammeda s.a.v.a. Iz rečenog se vidi da je znanje osovina svega i da je to nužan uslov da bi se druge islamske potrebe mogle izvršavati. Znači, prvio je potrebno imati znanje šta valja činiti, a tek onda činiti djelo na osnovu tog znanja. Allah dž.š. kaže: A onima koji vjeruju i dobra djela čine i vjeruju u ono što se objavljuje Muhammedu – a to je Istina od Gospodara njihova – On će preko hrđavih postupaka njihovih preći i prilike njihove će poboljšati. (Mu­hammed, 2)

وَالَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ وَآمَنُوا بِمَا نُزِّلَ عَلَى مُحَمَّدٍ وَهُوَ الْحَقُّ مِن رَّبِّهِمْ كَفَّرَ عَنْهُمْ سَيِّئَاتِهِمْ وَأَصْلَحَ بَالَهُمْ

Iman mogu imati samo oni koji imaju znanje.

1. da vjeruju,

2. da imaju dobro djelo,

3. da vjeruju u ono što je spuštano Muhammedu s.a.v.a.

To znači da moraju ponovo shvatiti šta je to objavljivano Muham­medu s.a.v.a. jer djelo umanjeno za razum, za spoznaju, djelo lišeno spoznaje i znanja, bezvrijedno je sa stanovišta islama.

4. trebaju vjerovati da je sve to od strane njihova Gospodara, od strane njihova Stvoritelja.

Znači, kada su uspostavili svoje dobro djelo na osnovu triju vrsta ilma, tek onda će im Allah dž.š. izbrisati njihova loša djela, njihove gri­jehe. U jednom hadisu Božiji Poslanik s.a.v.a. kaže da je prednost alima nad ostalim svijetom isto kao prednost njega nad njegovim ashabima. Tolika je distanca između učenih i neučenih kao između Pejgambera s.a.v.a. i ljudi oko njega. Alim podrazumijeva onoga ko je podučen, ko zna smisao življenja, a ne onoga koji zna fiziku ili muziku. Kada pogle­damo historijat svih poslanika, vidjet ćemo da su svi pozivali prvo po­jedince. U tom smislu je i hadis:

“Islam je počeo s pojedincima i završit će s pojedincima.”

Poslanik s.a.v.a. krenuo je od pojedinca do pojedinca i nastojao im je usaditi pravu vjeru, pravo znanje. Tek naknadno, kada bi to bilo ojačano, krenuo je u intezivnu propagandu svijetu. Prva stvar kada neko počne neku novu akidu, neku novu vjeru, pogotovo ako je to islam, je da će džahili pitati šta je to, u čemu je vrijednost te vjere, u našem slučaju islama, čemu to ona poziva za razliku od drugih? Onaj ko primi vjeru pitat će sebe: “Šta je to što mi je prije nedostajalo, šta sam to dobio sada islamom i šta je to što me je dovelo sada na ovaj put, stazu is­pravnu?”

Kada neko primi islam, njegovo djelo mora biti u potpunosti u skladu sa islamskim načelima, jer ako je on nedosljedan u primjeni šerijata, onda to može biti kontraproduktivno za zajednicu muslimana. Zašto? Zato što drugi gledaju islam kroz one koji su primili islam, gledaju ga kroz njihovo djelo. Jedan hadis kaže:

“Kada primite vjeru, budite takvi da oni koji nisu u islamu, kada vas gledaju, da vi budete ukras naše vjere u njihovim očima.” Zašto? Da kažu kako su pripadnici islama lijepo odgojeni, vaspitani, moralni. Zato novi muslimani ne smiju biti ružno ogledalo muslimana u cjelini. Trebamo sebi postaviti ona pitanja: ”Šta nam je to dao islam? Kakvo je naše djelo? Kako ljudi vide naš islam, našu vjeru? Da li smo mi dobri prezentatori naše vjere?”, ili nam govore: “Vidi onih lopova što idu u džamiju, sve pokradoše.”

Montequieu (Monteskije), zapadni filozof i učenjak, napisao je knjigu Duša zakona. Opisao je jednu djevojčicu, Jevrejku, koju su ubili kršćani, a koja je tri sata prije nego što će biti izvršena smrtna presuda nad njom napisala pismo. On je prenio kompletno pismo u toj knjizi. Rezime tog pisma bio je:

“Zbog toga što mi Jevreji slijedimo Musaa a.s. i njegov put, njegovu stazu, vi koji sebe nazivate kršćanima nalazite to za razlog da me ubijete. Budući da se vi tretirate kao kršćani i budući da tvrdite da me ne ubijate zbog svoje oholosti, zavidnosti, zlobe, nego da me ubijate u ime svoje kršćanske vjere, ja bih vas samo zamolila da postupite sa mnom samo na način kako bi sa mnom postupio Isa a.s., da je umjesto vas.”

Upravo ovaj govor imaju drugi u vezi nas. Mi, kao uzorci koji se kreću, možemo biti jako loš primjer i negativan obrazac za druge da kažu da je to taj islam, a možemo biti i lijep primjer da kažu to je taj islam lijep.

Razlog zbog kojeg neki ljudi, koji su bili u vjeri, u islamu, pa su zabludjeli, jeste taj što islam i njegovi principi u njihovim očima jed­nostavno izblijede. Allah dž.š. nama kao muslimanima daje jedno vrlo opominjuće upozorenje: Oni će ih (šejtani) od Pravog puta odvraćati, a ljudi će misliti da su na Pravom putu. I kada koji dođe pred Nas, reći će: “Kamo sreće da je između mene i tebe bila tolika razdaljina kolika je iz­među istoka i zapada! Kako si ti bio zao drug!” (Ez-Zuhruf, 37-38)

وَإِنَّهُمْ لَيَصُدُّونَهُمْ عَنِ السَّبِيلِ وَيَحْسَبُونَ أَنَّهُم مُّهْتَدُونَ حَتَّى إِذَا جَاءنَا قَالَ يَا لَيْتَ بَيْنِي وَبَيْنَكَ بُعْدَ الْمَشْرِقَيْنِ فَبِئْسَ الْقَرِينُ               

Nakon što su neke skupine primile islam i povjerovale u islamska načela, ako ti ljudi sami po sebi oslabe u vjeri i njihova gledanja izbli­jede, pa zaborave Allaha dž.š. onda im Allah pridruži šejtana i šejtan postaje njihov saveznik. Mi u ovom pojavnom svijetu nemamo osim ova dva puta, Pravi put i put zablude, put skretanja. Kur’anski ajet kaže: Šta to ima poslije istine osim zabluda? Između istine i neistine nema ništa treće. Uvijek je čovjek ili u zabludi ili na Pravom putu. Ne može se biti malo na istini malo na neistini. Oni koji izblijede svoje sjećanje na Al­laha dž.š., Allah im u jednom trenutku pridruži šejtana i šta bi drugo še­jtan radio nego ih odvraćao od Pravog puta, a oni računaju da su i dalje na uputi. Problem je u tome što se radi korak po korak, ne radi se odjed­nom, pa to čovjeka zavede da on više ne primijeti kako nije na Pravom putu. To je kao kad bi bile dvije paralelne linije i kada bismo hodili po jednoj od njih vodeći računa o onoj drugoj. Kada bismo samo malo skrenuli u stranu suprotnu od druge linije, udaljenost od nje vremenom bi se sve više povećavala da bi joj se na kraju potpuno izgubio trag. U prvom trenutku, kad tek skrenemo, to ne izgleda tako tragično i još je vidljiva druga linija.

Čuveni britanski špijun, Henfer, kada je uradio svoj posao u arap­skom svijetu, napisao je sjećanja. Poznati su njegovi memoari u koijma kaže: “Mi smo počeli dva djelovanja paralelno provoditi.” Potom govori kako se to uradilo u Španiji, a poslije je bio u Saudijskoj Arabiji i u arap­skom svijetu.

“Prvo smo gradili prelijepe parkove tamo gdje boravi mus­limanska omladina. Cilj nam je bio da se omladina tu okuplja i da se što duže tamo zadržava, da ostaju do pola noći. Kad ostanu tako dugo, sigurno neće ustati na sabah. Ako jednom, dva puta…, deset puta ne ustanu na sabah, vrijednost islamskih načela i principa vjere izblijedi u njihovim srcima. Kada im se to dogodi za sabah, a poznato je da se stvari događaju pod istim obrascem, eto prilike kada trebadnu klanjati podne, ikindiju i druge namaze da i tu pokažu neozbiljnost. Kada tako jedan, dva dana ostanu bez namaza, to će im izgledati tako nevažno. Sam princip namaza postaje nevažan, a kada im princip namaza postane nevažan, onda ćemo mi njih poklopiti. Ako im presiječemo glavnu arteriju, namaz, onda ćemo lahko ostale. Ovo je onaj sistem koji su primijenili krstaški ratnici. I nama su ga prenijeli i mi ovo danas prenosimo na muslimanske zemlje. Druga svar koju smo uradili u Španiji temelji se na jednom hadisu o stjecanju nauke; naime uvidjeli smo kako nam se isplati poslati besplatne učitelje u njihove kuće da podučavaju njihovu djecu. Budući da islam jako cijeni učitelje, kada ih pošaljemo u njihove kuće, ući ćemo u bit njihovih kuća, ne samo njihove djece. Podučavajaći tu djecu dolazit ćemo u situaciju da tu djecu ispitujemo. Postavljat ćemo im takva pitanja da ta djeca neće znati odgovor, a kad ne znaju odgovor, dovodit ćemo ih u stanje poniženosti, jer se uvijek onaj ko ne zna osjeća poniženim. Tako ćemo im rušiti njihov pobjednički moral. Kada u svojim očima oni budu vidjeli nas većim nego što su oni sami, onda će oni i priznavati sve što im mi kažemo. Tada ćemo mi ih početi uvoditi u grijehe i uvoditi im poroke u njihove kuće. Upravo je ovaj način, da kroz njihov din ulazimo u nji­hove kuće i da rušimo njihov moral, bio efikasan.”

Ovdje ima i primjer čovjeka koji je bio veoma obrazovan, učen, pa je savjetovao i druge da vode uvijek računa da budu pametniji od učitelja svoga djeteta. Ako dijete dođe sa časa geografije pa te pita koji je glavni grad Madagaskara, ako mu odmah ne kažeš Antananarivu, gotovo je. Dijete će pomisliti da je njegov učitelj pametniji od babe i sve će vjerovati njemu. Stoga terba voditi računa da se bude pametnije od nji­hovih učitelja i nastavnika. Tako se desilo 1945. god. da su zatvorene sve učiteljske škole u Bosni da bi se smanjio broj bosanskih učitelja, a onda su dovođeni učitelji iz Crne Gore i Srbije, koji su završavali šestomje­sečne kurseve i učili našu djecu. I dan-danas u nekim selima u Bosni i Hercegovini govori se ekavica kao posljedica toga.

S jedne strane je čuvanje znanja koje je u našim rukama, a s druge strane čuvanje vjerskih vrijednosti u našim porodicama. To su dva ele­menta koja nas mogu osigurati, koja nam mogu obezbijediti opstanak. Islam i Pejgamber od nas svih zahtijeva samo jedno: da budemo pravi muslimani, ili je bolje da budemo kršćani, jevreji, jehovini svjedoci, ko­munisti ili ma šta drugo. Nemamo hadisa o tome da će Muhammed s.a.v.a na Sudnjem danu tužiti kršćane, jevreje, komuniste i ostale, ali će tužiti nas muslimane. Kur’anski ajet kaže da će Božiji Poslanik s.a.v.a. reći: Bože moj, ovaj moj umet je napustio Tvoju Knjigu, tvoj Kur’an. Oni su time obraz i čast Kur’ana unizili i uništili. Mi ne samo da smo batalili svoju vjeru, nego smo svojim postupcima spriječili mnoge koji su možda imali interesa da uđu u vjeru, ali budući da su vjeru gledali kroz nas, mi smo im zapriječili put da uđu u vjeru. Ako Bog da, nadati se da mi ne­ćemo biti od tih koji su bili ružno ogledalo vjere