Specifičnosti i zahtjevnosti vremena

 Rekli smo da postoji skupina koja zauzima ekstreman stav da svug­dje gdje vrijeme diktira određeno stanje stvari, da ono dolazi u koliziju sa islamom te da islam treba prilagoditi vremenu. Druga skupina na drugom ekstremnom polu kaže da moramo prihvatiti islamska načela i da svaku promjenu, ako bude u koliziji sa tim načelima, treba odbaciti. Kada su se, npr., počele koristiti metalne kašike, neki su to odbacili kao novotariju u vjeri. Ono čemu su nas velikani islama podučili jeste da je islam urav­notežena vjera. Šta to znači uravnotežena? Znači tretirati stvari onakvim kakve jesu, uzimati ih normalno, sravnjivati ih sa stvarnim okolnostima i donositi najbolje odluke koje odgovaraju tim okolnostima. Na ovaj način osigurava se da se i osjećanja i emocije, a također i neznanje razblaži i eliminira i da se donose prave odluke. Ima ajeta u Kur’anu, neke smo prije spomenuli po pitanju temeljnih principa te uravnoteženosti.

Kur’an čovjeka tretira kao biće sa izuzetnim potencijalom i moći. Također objelodanjuje jednu stvar što se tiče Musaa a.s. Kur’an navodi primjer dvoboja između Musaa a.s. i sihirbaza ili mađioničara u faraono­vom vremenu i ima na umu specifičnost vremena u kojem se sve to događa. Iz kur’anskog kazivanja zaključujemo da je čovjek obdaren to­likom snagom da može preokrenuti jedan vjerski sunovrat i ćorsokak u nešto sasvim pozitivno. U mnogo ajeta govori se o tom stanju faraono­vog sistema i režima. Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke bio izdjelio; jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista, je smutljivac bio. (El-Kasas, 4)

إِنَّ فِرْعَوْنَ عَلَا فِي الْأَرْضِ وَجَعَلَ أَهْلَهَا شِيَعًا يَسْتَضْعِفُ طَائِفَةً مِّنْهُمْ يُذَبِّحُ أَبْنَاءهُمْ وَيَسْتَحْيِي نِسَاءهُمْ إِنَّهُ كَانَ مِنَ الْمُفْسِدِينَ

Faraon je sebe smatrao uzvišenijim od bilo čega na zemlji. On je napravio vještačke raskole među ljudima i podijelio ih u frakcije ili stranke. Jednu grupu je jačao, a drugu slabio. Klao je njihovu mušku djecu i prema nekim historijskim kazivanjima više od 14000 osoba je ubio. Ostavljao je u životu njihove žene i žensku čeljad. Sebe je vidio to­liko uzvisitim da je jednog dana kazao: “Ljudi, ja za vas ne vidim drugog boga osim sebe.” Ljudi su to prihvatili. “Ja vam ne govorim ništa drugo do svojih uvjerenja, jedino vas ja upućujem na Pravi put.” Svom ministru je dao naredbu da gradi kulu s koje hoće, kad se popne, da vidi ima li tog Musaovog Boga jer njega vidi lažljivcem. Kako je sebe učinio prepo­tentnim i oholim, tako je učinio i svoju administraciju i cijeli državni režim zasnovao na oholosti.

Allame Tabatabai u svom tefsiru kaže da neko ne bi pomislio da je on bio glup, da je htio napraviti kulu pa se popeti i gledati s nje ima li Musaovog Boga. Ne, nije on bio na tako niskom nivou, naprotiv, on je mislio napraviti tu kulu i na njoj zvjezdarnicu s koje će pomoću tele­skopa posmatrati zvijezde. Njegova tehnologija je bila na mnogo višem nivou nego što bi neko prostim zaključivanjem pomislio.

Kada je Musa a.s. uputio svoj poziv faraonu da primi njegovu vjeru, pojavio se jedan čudan konflikt između Musaa a.s. i faraona. Faraon se konsultirao sa svojim saradnicima oko toga šta da rade sa Musaom. Oni su iskazali svoje slobodno mišljenje. Budući da Musa sebe proklamira kao onoga ko svoj štap pretvara u zmiju, da iz njegovih prstiju izbija svjetlo, te da može činiti još neka čuda, on je sihirbaz i nema nam druge nego da dovedemo i mi svoje sihirbaze i suprostavimo mu ih. Faraon daje direktivu da po cijeloj zemlji egipatskoj traže najbolje mađioničare i sihirbaze koji će doći na mejdan Musau. Sihirbazi su faraonu postavili uslov ako pobijede Musaa da ih nagradi. On im je obećao ne samo obilnu nagradu, nego i da će njihovo mjesto poslije toga biti njegova blizina, da će mu oni biti od najbližih.

Od tog momenta počinje sukob izmežu Musaa a.s. i faraonovih sihirbaza. Sabrao se svijet sa svih strana. Sihir­bazi su bili opsjednuti svojom veličinom i svojom snagom i bili su pot­puno sigurni da će biti pobjednici, a faraonova obećana nagrada im je još više jačala borbeni moral. Bodrila ih je i činjenica što su znali da je faraon toliki moćnik i da su mu sva sredstva na raspolaganju. Onog mo­menta kada oni pokazuju prve znake svog imana i vjere počinje konflikt sa faraonom i on im prijeti da će im izosijecati ruke i noge unakrst i da će ih prikovati na drveće. Kur’an kaže da kada su oni vidjeli stvarnost, kada su vidjeli istinu i snagu Božiju u Musaovom kazivanju, oni su kazali: “Mi smo povjerovali Musau.” Uprkos svim atributima i moćima kojima je faraon raspolagao – ogromnim bogatstvom, ponižavanjem ljudi, sna­gom – oni su uspjeli savladati otpor u sebi i vidjevši Musaovu istinu, istinu od Boga, oni su uspjeli priznati istinu i primiti je. Kur’an ovim hoće da kaže da kada neko shvati istinu, onda nema te moći, te snage, tog straha, pa makar to bio i strah od smrti, koja će ga natjerati da ne ostane dosljedan toj istini i nema te sile koja će ga pokolebati. Imam Džafer Sadik a.s. kaže: “Ako u slabom tijelu ima čvrst nijet, ne znači da će taj čovjek ostati slab, nego naprotiv, i to tijelo će postati čvrsto sa čvrstim nijetom.

Kada vidimo ove primjere suočavanja sa istinom, ne smijemo naspram svjetskih prijetnji, poniženja i upozorenja pokleknuti i pokazati slabost. Zahtjeve specifičnosti vremena trebamo tumačiti kako islam zahtijeva, trebamo vrijeme prilagođavati osnovnim zahtjevima vjere. Is­lam je toliko snažan i toliko moćan da svaki propis i princip koji je ob­jelodanio, u stanju ga je i odbraniti do kraja Ovog svijeta pred najvećim znalcima i učenjacima. Ako islam kaže da treba lopovu odsjeći ruku, ne smijemo podleći raznoraznim utiscima i presuditi da treba s ciljem poštovajna ljudskih prava odreći se te šerijatske mjere.

Imam Homeini je rekao da je islamski zakon najbolji zakon i da je za čovjeka, a ne protiv čovjeka. Oni kažu da tog lopova treba preodgojiti, a Bog je taj koji ga na najbolji način odgaja. Da li je sigurnost ljudi jedna stavka u sistemu življenja ili ne? Ili, da li treba postojati u društvu, u sis­temu ta sigurnost? Odgovorit će:

“Da, treba postojati.” I mi kažemo da treba. A kada ih pitamo šta da radimo s lopovima, oni kažu: “Treba ih preodgajati.” I islam kaže da treba odgajati. Islam kaže da fukari, siro­mašnima treba obezbijediti osnovne životne uslove, i islamska vlast ne apelira samo na skrbi nad siromašnim muslimanima, nego i nad nemus­limanima koji su pod islamskom vlašću. Za vrijeme imama Alija a.s. došao je prosjak u jednu skupinu i oni su ga omalovažili. Imam Ali se na to ražalostio i kazao: “Kako ste ovog starca tako obezvrijedili?” Oni re­koše: “O Ali, ovo je Jevrej”, našto se Imam još više ražalosti: “Da li je on kao mladić uspio sebi u ovoj zemlji obezbijediti egzistenciju svojim radom? Islamska vlast ima obavezu skrbiti sve svoje pripadnike, sve pri­padnike države, pa čak i manjine.”

Recimo da je neko bolestan od neke zarazne bolesti i želi ugroziti bezbjednost cijele zajednice pa ga svjetska mafija štiti. To bolest ovdje je u prenesenom značenju, znači ako mafija štiti neke lopove koji idu da ugroze sistem, onda ovdje pitanje glasi: Da li sistem treba nešto poduzimati ili, eto, odgajati ga. Kada spominju ljudska prava, etničke manjine i sl., i mi kažemo da su načelno upravu, ali ljud­ska prava većine, šta je sa njima? Pitamo ih da li treba podrediti cijelo društvo jednoj osobi koja je bolesna, koja je sklona nekoj neregularnosti ili treba jednu osobu podrediti društvu? Stoga islam kaže: Gdje god da se nađete, trebate za svoj govor imati valjane argumente, morate i svoj moral potkrijepiti valjanim razlozima. Moraju se argumenti potkrijepiti i za krivične zakone. Islam je do te mjere precizirao poštivanje digniteta i onih koji su u procesu suđenja da kada dvojica kojima se sudi uđu u sud­nicu sudija ne smije jednog prozivati po imenu, a drugog po prezimenu. Ne smije jednoga staviti na desnu, drugoga na lijevu stranu stola jer je desna strana više cijenjena. Mora gledati ravnopravno i jednog i drugog. Jedan od Jevreja u vrijeme imama Alija, nije poznavao Imama i tvrdio je da je neki ratni štit njegov. Koliko god je imam Ali tvrdio da je to nje­govo, Jevrej je tvrdio da je njegovo. Imam Ali nije uspio ubijediti ga i došli su do suda. Kada su ušli u sudnicu, sudija oslovljava: “O Emirul-mu’minin (o vladaru pravovjernih)”, obraćajući se imamu Aliju. Imam mu odgovara: “Batalio si islamsko suđenje, islamski sud, jer kada je ovaj shvatio da sam ja vladar, odustat će od svojih zahtjeva, on će se uplašiti i više suđenje nema smisla.” Dao je Jevreju taj oklop i rekao da ide. Kada je Jevrej vidio kakav je islamski vladar, rekao je: “Zar je ovo islamska pravda?” U tom momentu Jevrej izgovara šehadet i prihvaća islam.

Koliko je islam kadar i moćan najbolje je pokazao primjerom faraonovih sihirbaza, pa nas kori zašto mi nismo takvi, zašto smo popustljivi. Šehid Mutahari kaže: “Kako olahko dajemo propagandna sredstva iz svojih ruku u ruke dušmana da vlastiti svoj razum sahranju­jemo.” Jedan je bio bolestan i imao je mnoge posjetioce i svako ko bi dolazio hvalio je nekog ljekara, travara, makrobiotičara. Jedan je rekao da zna nekog ljekara koji je bolji od svih. Ovaj je išao od doktora do doktora i ili mu nije nimalo bilo bolje ili je to bilo kratkotrajno i onda je došao kod ovog nahvaljenog doktora. Taj doktor mu je sa ponižnošću rekao da sve što su mu do sada rekli u pogledu njegove bolesti je bilo pogrešno. Te dijagnoze bile su naopake i dao je naredbu da se ovaj od­veze u bolnicu. Tu je izvršio hirurški zahvat, rasporio mu je trbuh i završio posao. Ovim je problem njegove bolesti riješen. Kada su ga pitali šta je sa bolešću, on je rekao da je sve do tada bilo gubljenje vremena i da je on tom operacijom riješio čitav problem – njegova bolest je umrla. Šehid Mutahari kaže da nas ponekad ponese atmosfera da kada presuđu­jemo o nekom mi uopće ne prosuđujemo o njemu kao o subjektu, nego pričamo o tome što nam je ta atmosfera kreirala. Imam Ali kaže:

“Nikada se nemojte plašiti i obazirati na to da ćete kada dođete do istine imati malo prijatelja i da ćete ostati usamljeni, jer hakk je najjači, najmoćniji i najsnažniji čovjekov prijatelj. Ostati bez dostojanstva bez obraza to je jedan od najvećih gubitaka za čovjeka.”

Nije nam bitna zahvala, hvala, niti šta drugi o nama misle; za nas je bitno ono što će biti potkrijepljeno argumentima, logikom, razumom. Jedan je došao ispred svoje grupe kod imama Alija i kaže: “Ako nam dokažeš da je islam istina, mi ćemo povjerovati.” Nakon što mu je imam Ali dao dovoljno dokaza, pita ga: “Je li ti sad istina jasna?” On kaže: “Jeste, ali idem da se posavjetujem sa svojima.” Imam Ali ga pita: “Ako biste vi bili u vašem selu i tragate za što boljom pašom i vodom vašoj stoci i ti nađeš na jednom mjestu dolinu punu lijepe zelene trave sa vodom. Vratiš im se i kažeš šta si našao, a oni ti ne povjeruju, nego ti nude da idete tamo gdje je goli krš. Kako bi ti postupio, bi li ih poslušao? Ako bi oni i pored tvojih argumenata krenuli krivim putem, šta bi ti radio? Da li bi svoju stoku uputio u njihovom pravcu, bez obzira što znaš da ideš u uništenje?” On odgovara da nikada nebi išao tim putem. Imam Ali mu je pružio ruku i kazao mu da je vri­jednost njegovog razuma vrednija od njegovih deva i njegove stoke. “Postala ti je istina jasna i bjelodana, pa izvoli, prihvati je.” Ovaj je pos­lije kazao da se u svom životu nije nikada susreo sa moćnijim argumen­tima i nije imao drugog izbora, nego da pruži ruku i primi islam. Imam Ali je izgovorio još jednu glasovitu rečenicu: “Na putu istine ne boj se uništenja, ne boj se bilo čega!”

Jedna od uputa Nehdžul-belage je ta da čovjek musliman za svoj moralni odgoj, svoj ahlak, mora uzeti uzor u jednoj savršenoj osobi. Imam Ali a.s. kaže: “Od dana kada je Poslanik Božiji s.a.v.a. kročio na Ovaj svijet Uzvišeni Allah dž.š. mu je poslao najvećeg meleka koji će ga podučavati moralnim veličinama, da ga uči kerametima i lijepom ahlaku. S Poslanikom je bio i danju i noću.” Ovaj poredak, Ovaj svijet takav je da čovjeku stvara i donosi mnoge probleme. Za rješavanje tih problema čovjeku je potrebna uputa. Kada vidimo da je i samom Božijem poslaniku, Božijem miljeniku, Muhammedu s.a.v.a. Allah dž.š. dao me­leka koji će ga podučavati moralnim veličinama, gdje smo onda mi u svemu tome. Imam Ali nastavlja: “Ja sam kao mladunče deve uvijek pratio Božijeg Poslanika s.a.v.a. i nikad ga nisam ostavljao. Svaki dan je Božiji Poslanik sklanjao jednu koprenu ispred mene i upoznavao me sa jednom vrlinom i naređivao mi, da činim ono što on čini.” Kada vidimo da je Božiji Poslanik s.a.v.a. imao potrebu za moralnim usavršavanjem, a njegov učitelj je bio izravno Allah dž.š. i kada tu potrebu ima i imam Ali, a njegov učitelj je bio Poslanik s.a.v.a., onda nam postaje jasna naša obaveza u tom smislu.

Božiji Poslanik je svake godine određeno vrijeme provodio u pećini Hira, posvećujući se samo obraćanju Allahu dž.š. i svom moralnom usavršavanju. Imam Ali kaže da bi samo on znao gdje se Poslanik nalazi i da je on išao njemu. Tih dana, znači prije objave, jedina kuća gdje je živio islam bila je kuća Božijeg Poslanika i Hatidže. Imam Ali je bio treći od troje koji su tada bili muslimani. On je tada gledao svjetlost ob­jave na Poslanikovom licu. Udisao je taj umilni, opojni miris poslanstva. Allah dž.š. naređuje Božijem Poslaniku: O ti umotani! Probdij noć, osim malog dijela; polovinu njezinu ili malo manje od nje; ili malo više od nje, i izgovaraj Kur’an pažljivo. (Muzzemmil, 1-4)

يَا أَيُّهَا الْمُزَّمِّلُ قُمِ اللَّيْلَ إِلَّا قَلِيلًا  نِصْفَهُ أَوِ انقُصْ مِنْهُ قَلِيلًا أَوْ زِدْ عَلَيْهِ وَرَتِّلِ الْقُرْآنَ تَرْتِيلًا                               

Noćno bdijenje bilo je poseban zadatak. Božiji Poslanik s.a.v.a. bio je obavezan da noću uči Kur’an i to sa posebnim naglaskom i u historiji je zabilježeno da je Poslanik učio Kur’an tako lijepim glasom da su i njegovi najveći neprijatelji, krijući se jedan od drugog, dolazili da ga slušaju. Jedne noći su tri ljuta neprijatelja Poslanikova, neznajući jedan za drugog i skrivajući se jedan od drugog, došli iza kuće Božijeg Poslanika da slušaju kako on uči Kur’an i toliko su se uživili slušajući da nisu vidjeli jedan drugog. Odjednom su ugledali da je svanulo i iznena­dili su se vidjevši jedan drugog. Strašno su se postidili. Rekli su da neće više dolaziti jer ako ih neko vidi, osudit će ih. Sljedeće noći, skrivajući se jedan od drugog, ponovo su došli i ponovo su vidjeli jedan drugog. Po­novo su se dogovorili da ne dolaze više, ali glas Pejgamberov bio je to­liko privlačan da se oni nisu mogli ustegnuti i ponovo, po treći put su došli. Te noći kad su se sreli, zakleli su se jedan drugom da neće više dolaziti. I samom Božijem Poslaniku s.a.v.a., koji je nosilac Objave, bilo je naređeno da noću uči Kur’an. Allah dž.š., mu kaže da će biti obavezan da ponese jedan veliki teret, a uslov za to bitće da probdije noći u obra­ćanju svome Gospodaru, u šaputanju i time će oživjeti svoga Gospodara u svojoj biti, u sebi samom. Noć i noćna tmina učvrstit će njegov položaj, učvrstit će njegovo srce i podučit će ga tečnom i preciznom govoru jer je danju zauzet narodom. Danju mora odgovarati na pitanja naroda, mora se brinuti o narodu, noću treba ostati sam i osamiti se.

Imam Homeini r.a. običavao je mjesec ramazan provoditi osamljen. U tom mjesecu, kada se ne bi viđao ni s kim, jačao bi svoju vjeru, svoju vezu sa islamom, sa Kur’anom, sa Allahom dž.š. i pod okriljem te svjet­losti koja je nastajala u ramazanu provodio je narednih jedanaest mjeseci. Njegovi saradnici poslije su prepričavali da kada bi poslije ramazana vidjeli imama Homeinija, osjećali bi i primjećivali na njegovom licu nur koji bi im govorio da su njemu proteklih trideset dana i noći dolazile vi­jesti iz nama nepoznatog svijeta, svijeta gajba.

Kada je čuveni islamski učenjak, allame Tabatabai r.a. krenuo iz Iraka u Iran da bi među tamošnjim muslimanima bio neko kome bi mogli postavljati pitanja i tražiti odgovor, upitao je za savjet svog učitelja. Pitao ga je šta da radi kad dođe u Iran? Prva stvar koju mu je rekao bilo je to da se 24 sata koliko traje dan potpuno osami. Rekao mu je da ponekad priča, dersovi, vazovi, propagiranje vjere među narodom, upućivanje naroda na Pravi put, dovede da čovjek zaboravi na samog sebe. Kada zaboravi na samog sebe, kada zapadne u gaflet u odnosu na samog sebe, vidi sebe kao nekoga ko upućuje narod na Pravi put, vidi sebe kao ne­koga ko je dobar, pomisli da njemu ne treba nikakvo usavršavanje. Taj zaborav na samog sebe stavlja ga pod vlast šejtana. U nekim tradicijama i rivajetima prenosi se da kada na Sudnjem danu budu proživljeni ti koji su pozivali u vjeru, koji su propagirali vjeru, bit će im rečeno: “A zabo­ravio si na sebe i na svoju ličnost i na svoju vjeru, e vidiš koliko si ti pozivao, oni koje si ti pozivao odoše u Džnenet, a ti si zaboravio na sebe, u svemu tome si se zaboravio i ti ideš u Džehennem.”

Allah dž.š. u Kur’anu kaže ljuidma: O vjernici, zašto govorite ono što ne radite? Zato bi svako od nas trebao odrediti jedno vrijeme osamljivanja da bi analizirao svoja djela. Kada znamo da je Allah dž.š. to naredio svom miljeniku, Muhammedu s.a.v.a., onda možemo zamisliti kakva je naša zadaća. Znamo da je Božiji Poslanik čist, bezgriješan, a mi koji smo neprestano na iskušenju da činimo grijeh, trebali bi mnogo više pažnje posvećivati tome nego što je posvećivao Poslanik. Jedan od savjeta, jedna od uputa imama Alija a.s. čitavom umetu je: “Ja sam bio podučavan od strane Božijeg Poslanika i ni jedan čovjek nije neovisan o podučavanju, o moralnom usavršavanju. Svakom čovjeku je potrebno da sam sa sobom obračunava svoja djela, kao i da se moralno usavršava.

Jedan čovjek je rekao da je trideset godina činio ibadet i da je nakon jednog događaja, nakon trideset godina činjenja ibadeta, shvatio da je taj ibadet činio u ime šejtana. Svih tih trideset godina uvijek je namaz obavljao u džematu, prisustvovao učenju Kur’ana, raznim dersovima i jedan dan nije stigao na vrijeme u džemat da obavi namaz, stigao je pred kraj i stao u zadnji saf, a uvijek je bio u prvom safu. Osjećao je stid pred narodom što je stao u zadnji saf. Tad je shvatio da je svih tih trideset godina klanjao samo za to da bi ljudi rekli: “Ja dobra mu’mina, na svaki vakat stiže prvi.” Jedan od učenika Imama Zejnul Abidina a.s. bio je na hadždžu i kad su se na nalazili Arefatu, obratio se Imamu: “O sine Poslanika Božijeg, pogledaj ove ljepote, pogledaj koliko hadžija se obraća svome Gospodaru na Arefatu. Imam Sedždžad a.s. je rekao: “Puno je glasova, ali nema puno hadžija.” Imam dalje kaže: “Znate li šta je filozofija klanja kurbana? Ibrahim a.s. nije zaklao ovna, nego je zaklao nefs, a da li su sve ove hadžije koje su zaklale ovdje ovna, da li su oni zaklali svoj nefs? Šta je filozofija ihrama, znate li što ga je Allah dž.š. propisao? Filozofija ihrama je ostaviti sve osim Boga. Da li smo mi sve osim Boga ostavili? Ihram je posebna odjeća koja se oblači na hadždžu, a većina hadžija, umjesto da oblačenjem ihrama ostavi sve ostalo, raz­mišlja o kupovini, o povratku kući.” Imam Sedždžad a.s. ponavljao je “Allahume lebejk (odazivam Ti se Bože)”, njegov glas je bio isprekidan, nije mogao izgovoriti te riječi, njegovo tijelo je drhtalo i pojavljivala se poniznost. Pitali su ga: “O sine Poslanika Božijeg, šta se dogodilo?” A on odgovara: “Ako mi sad Allah dž.š. kaže: Nisi dobrodošao. Šta ću mu odgovoriti? Znate li vi pred čime mi govorimo: Allahumme lebbejk, pred kolikom moći uzvišenom govorimo: Odazivam Ti se Bože, odazivam. Šta ako nam Allah dž.š. kaže da se ne odazivamo iskreno? Znate li kada je Božiji Poslanik izgovarao tekbir Allahu ekber, znate li filozofiju tih riječi i tog čina, zašto bi to činio? Smisao toga je: Bože, sve što je osim Tebe, ostavljam iza sebe. Da li smo mi koji smo se skupili ovdje na Mini ostavili sve iza sebe?” Nadam se da će nam Allah dž.š. dati da svako od nas nađe vremena i da se osami. Ponizno molimo našeg Gospodara: “Bože naš, tako Ti svih Tvojih poslanika i dobrih evlija, kada dođemo na dan Kijameta u ćefinu i kada nam se kaže: Čitaj svoju knjigu! Na taj dan, u tom času bespomoćnosti, učini da tvoj Poslanik, njegov Ehli-bejt i Kur’an budu naši pomagaći. Toga dana osim Poslanika, osim Ehli-bejta Poslanikovog i časnog Kur’ana nemamo nikakve druge nade. Bože naš, učini naš kraj dobrim! Primi naša sitna beznačajna djela! Bože naš, od našeg potomstva do dana kijameskog ne učini nikog neprijateljem islama, Poslanika Božijeg i časnog Kur’ana! Bože naš, učini islam, Kur’an, Poslanika Tvoga i njegovu porodicu zadovoljnim nama