Odnos islama i zahtjeva vremena

Prije svega, dužni smo ovim velikanima koji su nas zadužili znanjem o ovim pitanjima odati dužno poštovanje i zatražiti od Allaha dž.š. da im podari svoju milost. Šehid Mutahari je kazao da se o zahtjevima vremena mnogo toga reklo i dale su se različite definicije. Jedna od definicija pojma zahtjeva vremena, bila je da su to nove pojave koje se dešavaju u datom vremenu i da se na osnovu njih mi moramo uskladiti sa svakim novim događajem koji se dešava. Islamski odgovor na ovo pitanje je da mi ne možemo apsolutno negirati ovu tvrdnju niti je u potpunosti prihva­titi. Ne možemo svaki novi događaj u vremenu prihvatiti i njemu se po­drediti i mijenjati se prema njemu, ali ga ne možemo u potpunosti ni od­baciti. Ovu tvrdnju možemo prihvatiti uslovno. Svaka pojava koja je proizvod razuma i čiji je faktor nastanka razum, sa stanovišta islama je prihvatljiva, kao što su naučne istine do kojih se došlo na Ovom svijetu. Ali, ako je neka pojava produkt razuma i strasti, onda je ne možemo prihvatiti, npr. neke filmovi. Sama tehnika prikazivanja filmova rezultat je naučnih dostignuća, ali s druge strane, ako on sadržava neke elemente nemoralnog ponašanja, onda je film neprihvatljiv. U slučaju da je neka pojava proizvod nauke, s jedne strane, i bogobojaznosti i svijesti o Bogu, s druge strane, onda je ona za nas prihvatljiva. Ovdje kao primjer može poslužiti opet film, ali onaj koji ima moralan karakter, koji potiče moralno napredovanje.

Drugo tumačenje zahtjeva vremena zasniva se na volji većine, na onom što preferira većina. Rekli smo da je Allah dž.š. čovjeku dao razum da sve analizira. Ako ukus većine nameće neku stvar, onda nam ni ra­zum, ni islam, ni sama ljudska priroda ne dozvoljavaju da mi to tek tako prihvatimo samo zato što većina prihvata. Uzmimo da je jedna skupina ljudi odlučila počiniti samoubistvo trovanjem u našem prisustvu. Da li bi nama razum dozvolio da im se pridružimo? Ovdje apsolutno možemo tvrditi da ovakvo tumačenje zahtjeva vremena nije prihvatljivo ni sa stanovišta islama ni sa stanovišta razuma niti ljudskog fitreta.

Treće tumačenje zahtjeva vremena je da se protokom vremena mi­jenjaju i potrebe ljudi. Ljudske potrebe u svakom vremenu su drugačije. Allah dž.š. čovjeka je stvorio kao biće koje je uvijek u potrebi za nečim, kao zavisno biće. Ova čovjekova ovisnost, ta njegova slabost, njegova niskost, stvorena je na takav način da on ima mogućnost napretka i da ima mogućnost stjecanja beskrajne moći. Upravo ta čovjekova potreba, ta činjenica da je uvijek u potrebi za nečim osovina je oko koje se vrti, jer da nije te potrebe, ljudske bijednosti, onda on ne bi imao podsticaj za djelovanje u bilo kojem pravcu.

Ljudske potrebe dijelimo na dvije skupine. Prva skupina su nepromjenjive, realne i stalne čovjekove pot­rebe, a druga skupina promjenjive, trenutne, privremene potrebe. Stalne čovjekove potrebe se dalje dijele u dvije podskupine. Prva podskupina su fizičke potrebe koje se odnose na čovjekovo tijelo, kao što su hrana, od­jeća, prevozna sredstva itd. Nikada se neće dogoditi da čovjeku ne bude potrebna hrana. U svakom vremenu i u svim okolnostima čovjek ima potrebu da jede ili da se oblači, da živi u određenoj vrsti kuće i sl. To su vrlo ozbiljne i stalne tjelesne i fizičke potrebe. Ako bi se neko htio su­prostaviti ovim potrebama, ako bi ih htio ne zadovoljavati, vrijeme bi ga pregazilo. To je ono što mi kažemo “silom prilika”, “sila vremena”. Vri­jeme čovjeku diktira kako da se obuče, vrijeme čovjeku diktira da sebi sagradi kuću. Sve su to stvarne čovječije potrebe fizičke prirode. Druga podskupina ovih stalnih potreba jesu potrebe duhovne prirode. Čovjek ima neke razumske potrebe, npr. dati odgovore na tri pitanja: odakle sam došao, gdje sam i kamo idem? To je duhovna dimenzija povezanosti sva­kog čovjeka s Bogom. Čovjek u dubini svoga bića, u svojoj podsvijesti, osjeća potrebu za postojanjem nekog predmeta obožavanja. Kur’an časni kao osnovnu temenljnicu ibadeta navodi ovu osnovnu ljudsku potrebu. Osnovu obožavanja i klanjanja nekome vidi u ovoj osnovnoj ljudskoj potrebi, njegovoj unutarnjoj potrebi za odgovorom na tri pitanja. Munja samo što ih ne zaslijepi; kada god im ona bljesne, oni prođu, a čim utonu u mraku stanu. A da Allah hoće, mogao bi im oduzeti i sluh i vid, jer Al­lah, zaista, sve može. (El-Bekara, 20)

يَكَادُ الْبَرْقُ يَخْطَفُ أَبْصَارَهُمْ كُلَّمَا أَضَاء لَهُم مَّشَوْاْ فِيهِ وَإِذَا أَظْلَمَ عَلَيْهِمْ قَامُواْ وَلَوْ شَاء اللّهُ لَذَهَبَ بِسَمْعِهِمْ وَأَبْصَارِهِمْ إِنَّ اللَّه عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ

Možda pomoću ibadeta postignemo takvaluk, svijest o Bogu. Tak­valuk o kome se ovdje govori nije u smislu da ćemo sklopiti jedan ugo­vor s Allahom dž.š. da ćemo klanjati, postiti, da nećemo gledati ono što je zabranjeno gledati, da ćemo poštovati neke propise i da idemo pravo u Džennet. Cilj ibadeta je stizanje do Allaha dž.š. Jedna od zamjerki na islamsko učenje je ta dimenzija obožavanja i klanjanja Bogu, što su neki nazvali jednom vrstom trgovine. Takvi kažu: “Ovdje se klanjanje i sav ibadet pojavljuju kao jedna vrsta trgovine, vrsta materijalnog poslovanja, a to je ponižavanje čovjeka sa nivoa čovječnosti na nivo životinjskog. To je jedna obična razmjena, obična kupoprodaja. To je kao kad kupite grožđe i pojedete ga, samo vi se klanjate čitav život da bi na Ahiretu grožđe jeli. Kada vi od nekog kupite grožđe, nikakva duhovna relacija nije uspostavljena između vas i prodavca. Tako, obavite namaz i Allah dž.š. vas pošalje u Džennet i tu ne vidimo nikakvu duhovnu vezu između vas i Allaha dž.š. To nije u skladu sa ljudskim nivoom.” I danas postoje mnoge rasprave na ovu temu, pogotovo kod onih koji sebe nazivaju hu­manistima.

Odgovor ovakvim razmišljanjima je da oni koji ovako razmišljaju o islamu, o ibadetu u islamu, ili nisu upoznati sa islamom, ili su upoznati pa to čine iz neprijateljstva prema islamu. Mi imamo, kako u Kur’anu i hadisu, tako i u poeziji nekih gnostika govora o tome da postoji nekoliko vrsta ibadeta. Ovu istinu obznanjuje i Božiji Poslanik s.a.v.a. u nekoliko hadisa, a i imam Ali a.s. ima odgovor na to pitanje. Oni kažu da možemo zamisliti i pretpostaviti tri vrste ibadeta. Na tri se načina može govoriti o čovjekovom ibadetu. Jedan je koristoljublje po pitanju i materijalnog i duhovnog, pa čak i ako se ljudi osamljuju, žive u isposništvu, to je zato što žele višu korist od tog. Harun Er-Rašid je jednom rekao Bohlulu:

“Koliki si ti zahid, isposnik, odričeš se Dunjaluka.” On je odgovorio: “Ne, ti si zahid.” Harun Er-Rašid mu na to reče: “Kakav sam ja zahid, pogledaj dvorce, pogledaj mog silnog bogatstva, a ti si siromah.” Ovaj mu kaže: “Zato ti i govorim, ti si ostavio Allaha dž.š., ostavio si Ahiret, ostavio si duhovni život, a posvetio si se ovom dvorcu u kojem ćeš privremeno biti, ti si pravi zahid. Ja sam žrtvovao privremeno, a ti si žrtvovao vječno, ti si veći zahid.” Ova skupina ljudi, po kazivanju Poslanika s.a.v.a. i imama Alija a.s., po prirodi su trgovci. Poznato je iz Nehdžul-belage: “Jedni ibadet čine radi ulaska u Džennet – to je ibadet trgovaca. Drugi iz straha čine ibadet – to je ibadet robova. Na kraju su oni koji ibadet čine iz ljubavi prema Allahu dž.š. i to je ibadet slobodnih ljudi.” Imam Homeini r.a. je rekao: “Ako u nekoj osobi samo jedna trunka ljubavi prema Allahu dž.š. nestane, za njega će biti bezvrijedan i Dunjaluk i Ahiret. Veliki pjesnik i arif, Hafiz, u stihovima govori o ovoj temi: “Obećaj mi nešto, da ti poklonim svoj život. Ja sam ptica onosvjet­ska i ovdje sam upravo zato da ti pred smrt bar jedan trenutak susreta omogućim; ti uvijek ili očekuješ nagradu ili se bojiš kazne, u tebi nema ni trunke ljubavi prema Bogu.” Dalje Hafiz kaže: “Ti nisi opijen aškom, ljubavlju prema Bogu, ti si pijanac obični, opijen si vinom. Ako hoćeš da stigneš do svog cilja, ustani u svitanje zore i obraćaj se svome Gospo­daru, i obraćaj se svome Gospodaru u toku noći, u dubini noći. Ako postupiš tako, ako jutrom moliš Allaha dž.š., ako mu se noću tiho obra­ćaš, šapučući i uzdišući, stići ćeš u njegovu blizinu. U stanju bolesti, susret s Tobom je najbolji lijek, sjećanje na Tebe je lijek u samoći.”

Kur’an kaže: Srca se smiruju sjećanjem na Allaha. I na drugome mjestu: Ti, dušo smirena, vrati se svome Gospodaru, zadovoljna Njime, a i On zadovoljan tobom. Uđi među robove Moje, uđi u Džennet moj. Znači, nakon što se smirila sjećanjem na Boga i nakon što je Bogom zadovoljna i on njom zadovoljan, tek onda ulazi među robove Njegove, među ašike Njegove. Ulazi u Njegov Džennet, ne u Džennet trgovaca ni plašljivaca.

U rivajetima čitamo da kada jedan mu’min provodi posljednje ovodunjalučke trenutke i posmatra Azraila, tada se Allah dž.š. obraća meleku: “Ne volim da on tegobno napušta Ovaj svijet.” Melek mu’minu kaže: “Zar ne voliš da na put kreneš sa ovima, da se udružiš?” Ovaj po­gleda da vidi ko su i u čije društvo ga poziva Azrail i ugleda Poslanika s.a.v.a. i njegovu časnu porodicu. U tom trenutku, kada pogleda na ta svijetla nedunjalučka lica, pogleda na stranu i vidi svoje tijelo u čošku. Imam Ali u dovi Kumejl kaže: “Dragi Allahu, šta da radim ako me na dan kijameta sakupiš sa onima koji su bili moji neprijatelji? Šta ću, Bože, ako me na dan kijameta odvojiš od Poslanika, Muhammeda s.a.v.a. i od poslanika ostalih? Tako mi Boga, Ali ibn Ebi Talib više voli smrt nego dijete dojku svoje majke jer vidim da smrću ostavljam sve ove probleme dunjalučke i udružujem se sa prijateljima Božijim.” Imam Ali kazuje da je u posljednjim trenucima ovozemnog života Božijeg Poslanika s.a.v.a. njegova glava bila naslonjena na Alijeve grudi i čuo je njegove riječi: “Alejkes-selam (i na tebe mir) brate Džebraile.” Pitao sam ga šta je rekao, a on kaže: “Posmatram sada Džibrili Emina sa vojskom, sa ve­likim brojem meleka koji iščekuju moju dušu i tako su svakog od poslanika iščekivali.” Poslije toga Poslanik je rekao: “Alejkes-selam brate Israfile.” Ali a.s. ga pita: “O Poslaniče Božiji, šta je sad?” A on kaže: “Brat moj Israfil čeka me sa ogromnim brojem meleka.” Poslije je rekao: “Alejkes-selam brate Mikaile.” Poslije toga Ali je ugledao jednu kap znoja na čelu Pejgamberovom, dok je govorio: “Alejkes-selam brate Israile.” Poslanik se počeo znojiti i njegovo lice se promijenilo, sijala je svjetlost iz njegove čehre, a začuo se jauk Alija a.s. Rekao je: “Selam tebi, Poslaniče Božiji, zaista je svijet zatamnio nakon tebe, utonuo u tamu, ali si osvijetlio Ahiret. Svi Poslanici, svi Božiji dobri robovi su pod tvojom svjetlošću na Ahiretu.” Okupljeni narod je počeo plakati, čitava Medina je uglas plakala. Narod je dolazio u grupama i grupa po grupa je klanjala Poslaniku dženezu. U toj maloj kućici gdje je preselio iskopan je kabur i tu su sahranili njegovo tijelo. Fatima Zehra sjela je pokraj kabura, naslonila svoju glavu na prašinu, na kabur i rekla je: “Kako ste mogli sipati zemlju na lice Poslanikovo?” Uzela je pregršt te prašine sa kabura i pomirisala je.

Je li ibadet Poslanikov bio za Džennet? Kako reče imam Homeini: “Islam je došao da usavrši čovjeka. Islam je došao da nas poveže sa Al­lahom dž.š. Naša stvarna i jedina potreba je taj spoj od ezela do ebeda. Imam Sedždžad a.s. kaže: “Bože moj, ako bih činio ibadet koliko čitavo čovječanstvo i ako me do Sudnjeg dana budeš držao u Džehennemu, ja se neću udaljiti od tvoje kuće.” Ovdje se vraćamo na temu islam i pot­rebe vremena, vraćamo se temi nužnosti povezanosti stvorenja sa Stvor­iteljem i molimo Allaha dž.š. da nam da da uspijemo prepoznati svoje stvarne potrebe