Nužnost uspostavljanja i slijeđenja lijepog ahlaka

 Odgajanje lijepim moralom krenulo je od Božijeg Poslanika s.a.v.a. Svakodnevno, danju i noću, Božiji Poslanik s.a.v.a. je, u okrilju Božijem i od strane Božanskog proviđenja, odgajan još prije poslaničke misije. Odgajan je da bi došao na stupanj da prihvati ovu misiju. Božijem Poslaniku su usađivane visoke moralne vrline. Imam Ali je sam govorio: “Bio sam poput devčeta koje je uvijek pratilo svoju majku devu i nikada se nisam odvojio od Božijeg Poslanika. Božiji Poslanik s.a.v.a. mi je svakog dana obznanjivao po jednu novu moralnu vrlinu koju sam ja prihvatao i primjenjivao.” Ovo je nešto što je imalo trajni kontinuitet. I pored ovoga, Allah dž.š. daje naredbu Božijem Poslaniku s.a.v.a. prije poslaničke zadaće: Provedi pola noći ili veći dio noći u ibadetu Bogu. Allah dž.š. kaže: A da se Pravog puta drže, Mi bismo ih vodom obilnom pojili. (El-Džinn, 16)

وَأَلَّوِ اسْتَقَامُوا عَلَى الطَّرِيقَةِ لَأَسْقَيْنَاهُم مَّاء غَدَقًا

Božiji Poslanik je zauzet u toku dana podučavanjem ljudi, te stoga treba naći jedan slobodan period u toku noći i posvetiti se samo Bogu i neprestano spominjati Allaha dž.š. neprestano zikr činiti. Treba usposta­viti trajnu vezu sa Allahom dž.š. zato što je On Gospodar istoka i zapada, jer je Allah dž.š. stvorio cijeli univerzum. Ako uspostavi vezu sa Alla­hom dž.š., onda je njegov i istok i zapad i svi materijalni pojmovi za njega postaju relativni i on je gospodar i takvih stvari. Nema Stvoritelja ni Gospodara osim Allaha dž.š. i nema te sile ni moći koja može stati naspram Allaha dž.š. Zato Poslanik uzima Allaha dž.š. za svog Zaštitnika u životu. Kako će čovjek napustiti svog Stvoritelja, svog Gospodara ko­jem se može obratiti za pomoć u svako doba dana i noći, svake sekunde, svakog trenutka. Zar će napustiti tako moćnog Gospodara i obraćati se nekom ko je nedostatan, manjkav i slabašan.

Ovo je bilo par riječi o tome kako uspostaviti vezu sa Allahom dž.š., a da vidimo kako uspostavljati odnose sa ljudima. Treba se strpiti pred onim što ljudi govore. Ljudi mnogo pričaju i pričaju po svojim man­jkavim razumima i svojim pretpostavkama, bez jakih dokaza. Ako nešto kažu što je suprotno istini, suprotno razumu, ne smijemo se odmah uznemiravati i ljutiti. Ako oni sporo shvataju, ako sporo izabiru istinu, ni na to se ne trebamo ljutiti jer će oni korak po korak spoznati svoju Božansku prirodu. Treba se odvojiti od ljudi, ali uspostaviti jednu lijepu distancu u odnosu na njih. Šta je to lijepo odstojanje? Ponekad se čovjek u društvu materijalno ili tjelesno odvaja od drugih. To je poput zahida, isposnika, ljudi koji se povuku ili u pećine ili u neke kutke svojih do­mova i koji žive u ibadetu, a nemaju kontakata sa materijalnim svijetom. To je nešto što je bilo prisutno kod prijašnjih poslanika. Isposnici su od­lazili u planine, gradili zemunice i danonoćno su bdjeli u ibadetu i ispos­ništvu. Dolaskom islama ova odrednica u vjeri je u velikoj mjeri otklon­jena i učinjena nepoželjnom. Pitali su Božijeg Poslanika s.a.v.a.: “Da li se i kod tebe nalazi ovo isposništvo i neženjenje kao u prijašnjim vremenima?” Poslanik je odgovorio: “Moje isposništvo je džihad.” Postoji tjelesno udaljavanje od svojih prohtjeva i strasti, tzv. isposništvo, što je u islamu deplasirano i nepoželjno za razliku od prijašnjih vremena. Postoji i jedno ezetoričko i metafizičko, duhovno udaljavanje, koje može biti prisutno među muslimanima i to je jako poželjno.

Kaže se Božijem Poslaniku: “Budi sa ljudima, ali ne budi dio njih, nemoj ih slijediti.” Kako kaže poslovica: “Svako dijete slijedi svoju ma­jku”, a ljudi su po prirodi rođeni da vole svoju majku Dunjaluk. Svaki od njih ima neku svoju želju, neki poticaj za Dunjalukom. Ako treba svima njima udovoljiti, svakoj njihovoj želji, neće ni jedan korak koračiti u pravcu istine. Poslanik s.a.v.a. treba poučavati ljude istini, a ne voditi računa ni obazirati se na njihove želje, na njihova stremljenja. Allah dž.š. kaže Poslaniku:

“Ne samo da prelaziš preko njihovih nepodopština, nego čak i kad ugrožavaju tvoja lična prava, ali ne prava vjere, i preko toga pređi!”

 Stoga moramo i mi, po tom uzoru, izabrati jedno duhovno, sim­bolično odvajanje kada su u pitanju ljudski porivi, ljudska stremljenja ka Dunjaluku. U tom smislu ne smijemo nikako slijediti masu ni želje naroda. Vjera podstiče čovjeka da izabere jedan moralni put, put ahlaka, koji je u suprotnosti sa željama svijeta. Kada se govori da trebamo izabrati put ahlaka, to ne znači da bilo ko, ko nam prvi ponudi svoja vi­đenja vjere, da kažemo: “E to je to i sad ću njega slijediti”, jer neki od njih vode ka skretanju s Božijeg puta. Imam Ali postavlja pitanje: “Ko je taj ko nam je uzor u ahlaku?” Imao sam jednog brata, on je cijeli Dun­jaluk i sve što je na njemu vidio kao jednu ništicu i upravo zato on je bio za mene u mojim očima velik. Najveći dio svog života on je bio tih i bez glasa. Jedan Pejgamberov hadis kaže: “Ako je govor srebro, onda je šut­nja zlato.” Imam Ali a.s. kaže: “Ako se neko zaposli i obuzme anal­iziranjem svojih ličnih nedostataka, neće imati vremena da govori o drugima. On će uvijek biti zauzet traganjem za nedostacima vlastitog nefsa, ali to ne znači kad trebadne reći istinu da će i tada šutjeti.” Imam Ali je tako govorio i donosio takve argumente da nije bilo mjesta nikak­vom drugom govoru i nikakvim drugim argumentima mimo toga.

Imam Ali je imao osobinu da je na svako postavljeno pitanje tako precizno i decidno odgovarao da bi osoba koja je postavila pitanje bila kao onaj ko je žedan i ko je napojen do kraja. Kada je bio u boju, nastu­pao bi kao lav, a između dušmanskih redova savijao se kao zmija. Ako bi šutio, to bi bilo s razlogom. Ako treba šutjeti, onda se šuti zbog vlastitih slabosti, zbog analize vlastitih slabosti. Nije govorio ako nije bilo za­nimljivo. Govorio je samo kada je osjećao da ljudi imaju potrebu da ga čuju. Nije bio od onih koji kada čuju nekoliko rečenica odmah odu na sijelo i drugima drže predavanje. Ima jedna izreka u perzijskom da onaj koji ima manjkavo znanje trči da na svakom mjestu među ljudima ispriča sve što zna. Oni koji imaju pravo znanje, oni se ne uključuju u rasprave bez pravog povoda i razloga, oni najčešće šute. To je poput kutije šibica. Kad u njoj ima šibica i protrese se, ona zazveči, a kad je puna, kud god se okrene, ne čuje se. Oni koji su puni znanja, oni su poput te pune kutije šibica. Takvi trpe sve uvrede, sve nepristojnosti upućene njima i sa lahkoćom prelaze preko toga.

Kaže Henry Corbin, čuveni francuski istraživač vjere, orijentalista koji je napisao mnoga djela: “Imao sam veliku čast da sam živio i  sus­retao se sa ajatolahom Tabatabaijem. Kada je Tabatabai ušao u autobus u kojem sam ja bio, obradovao sam se, sjeo sam pored njega i pomislio sad ću ga obasipati pitanjima sve do Teherana. Prvo što sam rekao bilo je da mi da jedan savjet. On je šutio. Mislio sam da razmišlja, kako bi mu naumpao neki hadis. Autobus je išao, mi putovali, a on šutio. Pomislio sam da je možda i zaboravio na moju molbu, kad on pogleda u pravcu mene i reče: “Sam sam potrebniji savjetu, nego da ih drugima dajem.”

 Kada je allame Tabatabai, veliki ajatolah, umro negdje 1978. god., imam Homeini je rekao: “Samo imamu Mehdiju mogu izraziti kolika je moja tuga što je nestao taj čovjek sa zemlje.” Sljedeća osobina imama Alija je da je u njegovom srcu hakk bio toliko usađen da kada bi neko u njegovom prisustvu rekao nešto loše o nekom drugom, on bi se svom svojom usredsređenošću trudio da nađe neki razlog zašto je taj tako rekao. Jedan rivajet kaže da ako si čuo nešto loše o bratu muslimanu, svoje uho postroji tako da ono kaže: “Nisam čuo takav govor.” Također, ako tvoje oko bude vidjelo nešto loše od brata tvog muslimana, stavi ko­prenu na njega da kaže: “Ne, nisam to vidio.” To su naši velikani koji su nas podučili šta je pravi ahlak i kako se postupa po pravom ahlaku. Al­laha dž.š. molimo da nam da onaj ahlak koji će biti razlog postizanja Njegovog zadovoljstva i Njegove milosti i da na putu istine stignemo do konačne istine. Allah dž.š. kaže: “O Muhammede, ako jedan musliman zapiše neku grešku pa kaže: ‘Ovo ću ja njemu zapamtiti i čekati da ga prozovem,’ Ja mu se kunem da ću i Ja njemu naplatiti takav račun kada dođe vrijeme obračuna.”

Između islama i imana postoji fundamentalna razlika. Islam znači potvrđivanje jezikom, znači izgovaranje šehadeta: “Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu”, što znači: “Svjedočim da nema drugog Boga osim Allaha i svjedočim da je Mu­hammed Božiji rob i Božiji Poslanik.” Posljedica potvrđivanja ove istine je da krv, imetak i čast onoga ko to posvjedoči bivaju poštovani u društvu. Ako neko bez osnova i bez povoda ubije čovjeka muslimana, njemu slijede četiri stvari. Prva stvar koja mu sljeduje je Džehennem i ovim postupkom izazvao je srdžbu Allahovu na sebe. Kada govorimo o Allahovoj srdžbi, treba napomenuti da svaki dan po nekoliko puta učimo kur’anski ajet: “Gajril-magdubi ‘alejhim (a ne na Put onih na koje si se Ti rasrdio).” Time činimo dovu Allahu dž.š. da se naše ruke ne uprljaju muslimanskom krvlju. Treća posljedica ubistva muslimana je prokletstvo Allahovo. Takvu osobu Allah dž.š. proklinje i udaljuje od sebe. Četvrta posljedica je velika patnja koja čeka takvu osobu.

Kada neko izgovori šehadet, time postaje musliman i niko nema pravo dići ruku na njega i suprotstavljati mu se jer je on jezikom to izgo­vorio i po svojoj vanjštini izgleda kao musliman. Druga posljedica izgovaranja šehadeta, znači njegovog prelaska u islam, poštivanje je imetka te osobe. Imovina takve osobe ne smije se uzurpirati. Naprimjer, ako jedan musliman nađe neku stvar za koju je siguran da pripada nekom muslimanu, dužan je tu stvar čuvati čitavu godinu dana dok se eventu­alno ne pojavi njen vlasnik, pa makar se radilo i o nekoj sitnoj stvari, npr. olovci. Dužni smo početkom svake sedmice ići tamo gdje bi se mogao pojaviti vlasnik te stvari i nastojati da ga pronađemo. Nakon godinu dana, ako se ne pojavi njen vlasnik, dužni smo tu stvar podijeliti u vidu sadake i to u ime pravog vlasnika. Ako se nakon toga pojavi pravi vlas­nik i ako se usprotivi da se on ne slaže s tim što je dato kao sadaka, onda smo mu mi dužni dati protuvrijednost. Ima mnogo sitnih detalja vezanih za pronalazak neke stvari, ali ovdje smo samo htjeli apostrofirati koliko se mora poštovati imovina nekog muslimana. Kao što je musliman dužan čuvati svoju vlastitu imovinu, tako je dužan čuvati i cijeniti i imovinu drugih