Prekidanje odnosa sa siročadima

Nakon što djeca izgube jednog ili oba roditelja, prekidanjem odnosa s njima pogoršava se njihovo stanje. Ajet objavljen u vezi s tim ne traži od muslimana da prekinu odnos sa jetimima nego da nepravedno ne jedu njihovu imovinu. Ponekad je čovjekova duhovna potreba snažnija i in­tenzivnija od njegove fizičke potrebe. Jetimima bi bilo gore kada bi nji­hova rodbina prekinula sa njima odnose. U vrijeme imama Sadika a.s. jedan čovjek je pozvao sve siromahe koje je poznavao na večeru u svoju kuću. Imam Sadik se protivio ovim povodom i rekao je tom čovjeku da nije učinio dobro. Ovaj čovjek je odgovorio da zna za pismo imama Alija u kojem on odvraća od pozivanja velikana na večere i gozbe, ali da ga Imam ovdje odvraća od pozivanja siromaha, pa šta da radi. Imam a.s. mu kaže: “Nemoj se meni žaliti, nauči islam! I duša i tijelo imaju potrebu. I ti pozovi zajedno i bogate i siromašne, jer ako pozoveš samo siromašne, oni bogati će se u duši osjećati nelagodno što oni ne sjede sa siromašnim, a opet, ako pozoveš samo bogate, siromašni će biti tužni što oni nemaju šta da jedu.”

Na osnovu iskustva, a i na osnovu kur’anskih ajeta i islamskog učenja, a to nam govori i razum, čovjek ima dvije vrste potreba: duhovne i tjelesne, a svaka ova potreba može biti i prolaznog i trajnog karaktera. Govorili smo o stalnim tjelesnim potrebama koje su nepromjenjive, kao potreba za hranom, pićem, odjećom, a što se tiče duhovnih potreba čovjeka, nekad su one racionalne. Čovjek po prirodi stalno nastoji uz pomoć razuma upoznati istine ovog svijeta, bio on musliman ili ne. Sva dosadašnja otkrića i dostignuća empirijskih nauka nisu isključivo vezana za materijalne motivacije onih koji tragaju za znanjem i koji traže nova otkrića na Ovom svijetu. To je njihova duhovna potreba, potreba njiho­vog razuma da stalno tragaju za nečim novim.

U biografiji Ebu Rejhana Birunija, velikog islamskog alima, spo­minje se jedan događaj. On se razbolio, a u komšiluku mu je živio jedan fakih, stručnjak u oblasti fikha. On je došao u posjetu Ebu Rejhanu. Čim je ušao u njegovu kuću, bez obzira na svoju bolest, Ebu Rejhan mu je postavio jedno pitanje iz fikha. Ovaj se nasmijao: “Što ti to sad treba, bolestan si, moguće da ćeš i umrijeti i kakva ti korist što ću ti ja na to pi­tanje odgovoriti i što ćeš to znati?” Ovaj mu je rekao: “Hajde, postavit ću ti onda jedno drugo pitanje čiji je odgovor sigurno kratak. Je li bolje da umrem, a da znam, ili je bolje da umrem, a da ne znam?” Ovaj je rekao: “Bolje je da umreš, a da znaš.” “E onda, molim te, odgovori mi na ono prvo pitanje.” Fakih je odgovorio na to pitanje i poslije zatražio izun da ide kući. Fakih nije bio ni stigao do kuće, a začuo je plač žene i djece Ebu Rejhanove. Shvatio je da je umro. Ovo je bio primjer jedne racion­alne čovjekove potrebe koju je Allah dž.š. usadio u samu bit čovjeka.

Još jedna duhovna potreba čovjeka je sloboda. Svaki čovjek osjeća potrebu da bude slobodan. Imam Ali a.s. kaže: “Ne činite sebe robovima, slugama drugih. Allah dž.š. vas je stvorio kao slobodne i nastojte da slo­bodno živite na Ovom svijetu.” Ova činjenica da čovjek po svojoj prirodi voli slobodu govori nam da je i sloboda jedna duhovna potreba čovjeka. Poslije događaja na Kerbeli, kada su neki ljudi imama Husejna stigli kao zarobljenici u Siriju, rekli su im: “Eto, vidjeli ste, neki su od vas poubi­jani, neki su zarobljeni.” Hazreti Zejneba je odgovorila: “Naša tijela jesu u vašim okovima, ali su naše duše slobodne. Mi smo zarobljeni, ali nismo sićušni, nismo poniženi.” Šehid Mutahari kaže: “Lav, premda ok­ovan u lance, u njemu je lavovski duh, a lisica, premda je slobodna, uvi­jek je ista i društvo nema nikakve koristi od nje.” Ibn-Sina je jednom u Hamedanu prolazio kroz bazar na ulici i vidio je čovjeka koji je čistio toalet, a recitirao je neke stihove koji glase: “Koliko sam se obraćao svom nefsu, toliko sam se uzdigao da me nije briga za mišljenje svijeta.” Ibn-Sina se na to nasmijao i rekao mu: “Čemu to, šta se uzdižeš, vidiš šta radiš, a tako pričaš?” Ovaj odgovara: “Pa ti si jutros izašao iz svoje rezidencije (bio je ministar) na ulicu, a i ja sam izašao. Ti radiš svoj posao, a ja svoj, pa de mi reci kad se danas vratimo kući, ko će biti ra­hatniji, ja ili ti? Čiji je duh slobodniji, bez obzira na posao koji ko od nas obavlja? Tebe je neko postavio za ministra, dali su ti konja da jašeš, ti si zarobljen i moraš jahati na tom konju. Moraš podnositi izvještaj nekome, a ja izađem malo počistim, vratim se kad hoću, ne obraćam pažnju ni na­koga, svoj sam čovjek, ne moram nikome podnositi izvještaje.” Ibn-Sina je na to rekao: “Nikad se u životu nisam tako postidio.” Islam posebno podvlači stalne potrebe čovjeka. Posebno se obratila pažnja na ove stalne, bilo tjelesne, bilo duhovne potrebe, i tačno su se definirane. Promjenjive i prolazne potrebe definiraju se na osnovu ovih stalnih pot­reba. Ako se, npr., nekad dođe u priliku da se žrtvuje svoja čast, svoje dostojanstvo, s jedne, ili svoja imovina, s druge strane, sigurno je da treba žrtvovati imovinu. Međutim, ako se suprotstave vjera i dostojan­stvo, sigurno treba žrtvovati dostojanstvo, jer je vjera stalna, nepromjen­jiva i vječna potreba.

Život Božijeg Poslanika s.a.v.a. i imama a.s. jasno su nam definirali kako da uspostavimo vezu između svojih stalnih i svojih privremenih potreba. Znamo da jedan od izvora islamskih propisa pored Kur’ana jeste sunnet, tj. život Božijeg Poslanika. Tu imamo različite varijante, imamo nešto što je Poslanik činio i imamo nešto što je u njegovom prisustvu učinjeno, a on nije reagirao.

Božiji Poslanik s.a.v.a. je u vremenu prije hidžre imao jedan metod, nakon hidžre imao drugi metod, prije bitke na Bedru jedan i poslije bitke na Bedru drugi, zatim prije bitke na Uhudu imao je jedan način djelovanja, a poslije bitke na Uhudu drugi način, isto je i prije osvajanja Mekke i poslije osvajanja Mekke. Ovim različitim metodama djelovanja u različitim vremenima Poslanik s.a.v.a. uputio nas je kako da usposta­vimo odnos među stalnim kategorijama i onima koje su promjenjive. Muslimani imaju uzor u te dvadeset i tri godine kada je pet događaja ut­jecalo na metode djelovanja kod Poslanika. Iz toga mogu izvući pouku kako uspostaviti vezu između svojih stalnih i promjenjivih potreba. Pouku odavde uzeli su svi muslimani, a ono što je karakteristično za šiije jeste da oni imaju kao izvor još dvije stotine pedeset godina pouke, s ob­zirom da šiije vjeruju u čistotu i bezgrešnost dvanaest imama i imaju puno povjerenje u njih kao i u Božije Poslanike. Znači, mi imamo 273 godine do preseljenja imama Hasana Askerija a.s. na Ahiret, iz kojih možemo izvući pouku i vidjeti kako u praktičnom djelovanju us­postavljati odnose između stalnog i promjenjivog. Imami a.s. u toku ovih 250 godina imali su potpuno različite metode, zavisno od datog trenutka. Jedan metod je metod imama Alija a.s., koji, obraćajući se Ibn-Abbasu, kaže:

“Evo, vidiš ovu obuću na mojim nogama koja je toliko puta zakrpljena da me je stid nositi obućaru koliko sam je puta nosio i koliko je zakrpa na njoj, kolika je njena vrijednost?” Ibn-Abbas je rekao da ne vrijedi ništa. Imam Ali je rekao: “Još manje vrijedi u mojim očima vladanje nad svima vama.” Imam Sadik a.s. je jednom prilikom obukao lijepu košulju od finog platna, lijepo skrojenu i jedan od njegovih savremenika mu je uputio prigovor zbog toga: “Ti ne bi trebao biti dun­jalučki čovjek.” Imam Sadik a.s. mu je odgovorio: “Tvoja greška je baš u tome jer je Allah dž.š. Ovaj svijet stvorio baš za salihe i svoje dobre robove, a ne za kafire.” Ovaj je to prešutio, ali očito nije bio zadovoljan odgovorom imama. Imam Sadik mu je rekao da sjednu i porazgovaraju. Rekao mu je: “Ova odjeća ne odnosi se na islam, ne treba je dovoditi u vezu sa islamom, nego se odnosi na vrijeme sadašnje. Da sam ja živio u vrijeme Božijeg Poslanika, ponašao bih se kao što se i on ponašao, a i Božiji Poslanik, da živi u ovom sad vremenu, ponašao bi se baš kao što se ja sad ponašam.”

Ako pogledamo metode Božijeg Poslanika s.a.v.a., vidjet ćemo da je on nekada toliko trpio glad da je vezao kamen za stomak. Jednom drugom prilikom neka žena je došla kod Božijeg Poslanika s.a.v.a., donijela mu pečeno pile i rekla: “Božiji Poslaniče, ja sam odgojila ovo pile, hranila ga, svojom rukom ga zaklala i ispekla ga i voljela bih da ga ti pojedeš.” On je sjeo i pojeo ga. Imam Sadik kaže: “Postoji islamski princip da jedan musliman mora biti usklađen sa svojom braćom musli­manima. Imamo drugi princip da svako mora dati svoja redovna davanja po šerijatu. Jedan od principa islama je da se čovjek uvijek oslanja na Allaha dž.š. Vremena se razlikuju. U vrijeme Božijeg Poslanika, u bitki na Tebuku, muslimani su bili toliko siromašni da su nazvani skupinom nesrećnika. Bilo ih je 3.000, bili su izgladnjeli, ožednjeli i iscrpljeni, i kada su dijelili ratni plijen, dobili su po jednu hurmu. U bitki na Bedru, bilo ih je 313 i imali su 30-40 mačeva i samo 4 konja, dok je protivnička vojska svaki dan klala deve i jela. Jednom je čitava skupina koja je naz­vana Sehabul sofe imala samo jednan komplet odjeće koji su mijenjali da bi obavili namaz. Jednom je Božiji Poslanik s.a.v.a. došao u kuću h. Fatime, vidio da je ona stavila jednu zavjesu, jednu perdu, i on se odmah vratio. Ona je shvatila zašto je tako reagirao, skinula je zavjesu i s ruke zlatnu narukvicu i to poslala Poslaniku u mesdžid da se podijeli siroma­sima. Poslanik se tako ponašao u to vrijeme jer je većina naroda bila si­romašna i on je nastojao da bude u ravnoteži s njima. Isto tako se ponaša i Sadik u svom vremnu. Islamska država je dosegla veličinu velike im­perije i on nastoji biti u sredini. Ako bi se ponašao drugačije, bio bih u očima Allaha dž.š. viđen kao dvoličnjak. U jednom hadisu se kaže:

“Zaista Allah voli kada podari neki nimet svome robu da se vidi trag tog nimeta na njemu.” Imam Homeini kaže: “Jednom prilikom došao mi je unuk, sin moje kćeri. Njegov otac bio je bogat, a on je došao kod mene u vrlo neu­glednim starim cipelama.” Na Imamovo pitanje da li u tim cipelama ide na predavanja, on odgovori da ide, a on mu onda kaže: “Oblačenjem tih cipela počinio si dva grijeha. Obuvši te cipele ne prikazuješ stvarno stanje stvari, skrivaš blagodati Allaha dž.š.. Vidjevši te u tim cipelama, narod će pomisliti da si siromašan, a ja znam da je tvoj otac bogat. To ti je prvi grijeh, a drugi ti je grijeh da si osramotio Islamsku Republiku Iran. Reći će neprijatelji eto gdje ih oni vode s ovom islamskom vlašću. Kad imaš šta obući da valja, obuci. Zar nisi čuo poruku imama Alija: ‘Neka vam vaš unutarnji i vaš vanjski život bude sređen, neka vaša van­jština odgovara unutrašnjosti.’ Islam čuva principe i one stalne potrebe u vremenu, to ostaje nepromjenjivo, a one privremenog karaktera podre­đuje ovim prvima, ponaša se u skladu sa njima, ali odgovara i na zaht­jeve datog vremena i poziva uvijek na sredinu, na uravnoteženost sa okolinom, pa ako sav narod živi dobro, i vi trebate živjeti dobro.”

Imam Ali a.s. je kazao da zikr, spominjanje Allaha dž.š. čisti srca i mrlje koje su se nataložile na njemu. Zikr rezultira time da oživljava srce, da mrtvo srce koje je bilo i gluho i slijepo učini takvim da ono počinje prepoznavati čak i tajne iz gajba. Srce koje je prije bilo slijepo postaje ono koje vidi, srce koje je bilo inadžijsko, koje se suprotstavljalo svome Gospodaru, sada postaje poslušno. U prijašnjim vremenima, prije poslanika Muhameda s.a.v.a. neki narodi su imali moć da prilikom nji­hovog učenja dova, prilikom njihovog usamljenog ibadeta, Allah dž.š. komunicira neposredno s njima na svoj način. Allah dž.š. komunicirao je s njima preko njihove biti, usađivao jednu vrstu svoga govora u njihov intelekt tako da su oni shavatali te velike istine. Budući da naš posao, naše djelo na Ovom svijetu, ostavlja svoje tragove, pa ako naše djelo bude dobro, Allah dž.š. darovat će nam svoje blagodati, a ako budemo inadžije, prkosni, onda ćemo biti lišeni ovih blagodati.

Mevlana u Mesneviji prenosi jednu istinitu priču. Jedan je išao iza Božijeg Poslanika s.a.v.a. i pravio grimase, ismijavao Božijeg Poslanika tako da su se oni ispred smijali tome. Božiji Poslanik s.a.v.a. je znao šta se događa iza njegovih leđa, ali nije reagirao. Ovaj prkosnik je nastavio sa svojim ismijavanjem misleći da Božiji Poslanik ne zna, i kada je to ponovo tako uradio, Božiji Poslanik se okrenuo i uhvatio ga na djelu. Ovaj je ostao prikovan u stanju svog majmunluka. Poslanik je nastavio put i više nije obraćao pažnju na njega. Mevlana je to oslikao u svojim stihovima. “Taj se ismijavajući obratio, pozvao Božijeg Poslanika, nje­govo ime Ahmed izgovorio je ironičnim glasom. Kada je ostao prikovan u onom položaju, onda je dozivao, o Muhamede, ti si rahmet svjetovima pa smiluj se i nama ovakvima koji izvode ovakve majmunluke. Ja sam se ismijavao i sprdao s tobom iz svog neznanja, a da sam bio znan, trebao sam sebe ismijavati, na sebi majmunluke izvoditi. Kada si me pogledao, pokazao si ko je taj majmun. Ti si samo svojim pogledom pokazao u vanjskom liku moju unutarnjost.” Ako Allah dž.š. odluči nekog uništiti, onda mu da volju da ismijava one koji nisu zaslužili ismijavanje.

Čovjek ima potrebu da u određenom trenutku u nekom osamljenom kutku pusti suzu. Oni koji su posmatrali Božijeg Poslanika s.a.v.a. kažu da su njegove oči bile kao oblaci puni kiše i da je samo malo trebalo da blagoslovljena kiša počne padati. Blago li se onom oku koje je uvijek revnosno i spremno da pusti suzu! Koliko li je srećno ono srce koje je spremno da sagori u ime Boga! Kada se kaže da plače, ne misli se na ku­kanje. Onaj čije suze kapaju u ime Allaha dž.š. on je sebi osigurao dugovječnost. Oni koji su zaboravili Ahiret, to su oni koji se puno smiju, a malo plaču, a trebalo bi biti obratno; trebali bi puno plakati, a malo se smijati. S druge strane, oni koji su na Ovom svijetu puštali suze, plakali, na Onom svijetu će biti radosnih lica jer će se tamo diviti ljepoti Božijoj. Onaj ko gleda na Ahiret kao posljedicu, on će polučiti valjan rezultat. Pogledajmo razliku između onih koji imaju suzne oči i onih koji su uvi­jek veseli. To je kao kada upoređujemo tlo koje je natopljeno vodom sa onim koje je suho. Svugdje gdje je suza kanula, to je Božiji rahmet, to je kao natopljena zemlja, tu bilje i raste. A sada kada se razumjelo šta su suze, žele li se puštati suze ili ne ostavlja se svakom na izbor. Ako želimo da nam se Allah smiluje, trebamo biti milostivi prema osobama čije su oči pune suza, koji imaju tugaljive oči, koje je pogodila neka ovodunjalučka nevolja, tuga i žalost. Imam Ali a.s. kaže: “Nije tačno da oni koji čitav život provode u ibadetu nikad ništa ne vide od gajba, jer toliko meleka se na njega spušta da se on utopi u meleke i na njega se spušta smirenost. Njima se otvaraju vrata nebeska i vide ono što drugi ne mogu vidjeti. Otvaraju im se kapije Nebesa i oni idu do tih sfera, položaja odabranih Božijih robova i meleka. Njima se Allah dž.š. po­javljuje i oni vide pojavu Božiju. Tamo im Allah dž.š. zahvaljuje i čestita im na njihovom položaju, tamo se na sve strane širi miris oprosta i čišćenja.” Imam Ali a.s. poručuje nam da svoje ibadete obavljamo sa takvom usredsređenošću, sa takvom koncentracijom da na ovom Dun­jaluku već vidimo plodove svog ibadeta. Imam Sedždžad kaže: “Bože moj, učini me od onih upućenih, od onih pobožnih, koji su toliko skon­centrirani kada čine ibadet, da postignem tu deredžu da se Ti spustiš u moje srce, da mi se prikazuješ u srcu, i da ja stupim u potpunu srčanu komunikaciju da bih ja tek tada ustao i da Ti tek tada činim pravi ibadet.”

Kao odgovor na Mevlanino: “Slušaj naj, jer naj govori iz srca”, imam Homeini kaže: “Ne slušaj naj jer naj je prazna truba, slušaj srce svoje jer tamo je utočište velikana, tamo je veličina jer kada taj naj sagori, ostane samo pepeo, a kad srce sagori, onda je uspjeh.” U jednom hadisu kudsi Allah dž.š. kaže: “Ne obuhvata me ni nebo ni zemlja, već me obuhvata srce mu’minovo.”

Iman se sastoji od četiri stuba. Prvi stub je sabur. Njegove osobine smo odabrali na osnovu kur’anskih tumačenja pojedinih događaja. Prva stvar koja podstiče čovjeka na sabur jeste znanje čovjeka o posljedici djela koje on treba učiniti. To znanje možemo crpiti iz dva izvora. Prvi način je da studiramo, učimo iz raznoraznih studija, a drugi način je da se povinujemo osobama koje znaju, koje su eksperti tog znanja. Znanje u svim aspektima ljudskog djelovanja polučuje najvažnije rezultate. Sa stanovišta znanja, čovjek može imati četiri stanja. Jedno stanje je stanje sumnje. Kada po pitanju neke stvari čovjek ima sumnju, to znači da se on ne može opredijeliti između dviju stvari i dati prioritet jednoj nad drugom. Drugo stanje je stanje potpuno uravnotežene sumnje ili dvojbe, to je ono kada imamo pedeset posto vjerovatnoće da je jedno ili drugo. Tu postoji stanje podjednake vjerovatnoće. Treća varijanta je kada je vjerovatnoća da će se jedna stvar dogoditi veća od pedeset posto i pro­teže se do pred sto posto. Suprotno od toga je kad je vjerovatnoća da će se nešto dogoditi manja od pedeset posto. Budući da je u ovom posl­jednjem slučaju vjerovatnoća da će se nešto dogoditi manja od pedeset posto, nauka se tim ne bavi. Znači, prvo je stanje sumnje, drugo stanje povećane vjerovatnoće i treće stanje je stanje ubijeđenosti, nešto slično jekinu, ali nije jekin, već stanje gdje za nešto znamo da jeste, ali ipak nismo potpuno uvjereni da je to to. Četvrto stanje je jekin. Stanje jekina ili potpune ubjeđenosti u sebi sadrži dva znanja. Naprimjer, pred nama je neka čaša i mi vidimo da je ona zelena pa nas neko ubjeđuje da ona nije baš zelena, ali mi argumentima potvrdimo da je zelena i poreknemo da ima šanse da je ona bilo šta drugo osim zelena, e to je taj jekin, dvostruka ubjeđenost, znači potvrđujemo nešto, a poričemo mogućnost suprotnoga tome. Ponekad mislimo o nečemu da je tako kako mi vidimo, ali dođe neko i ubaci u nas sumnju. Onda mi uzdrmamo u sebi to svoje znanje, spoznaju o toj činjenici. Dođemo u sumnju da li je to tako kako smo mi vidjeli i mislili. Kada smo već malo u dilemi, to je ono stanje prije jekina. Jekin je, znači, kada smo sto posto sigurni u nešto. Prvo stanje je sumnja u ishod našeg djela, drugo stanje je mišljenje da će ishod biti pozitivan. Treće je kad još uvijek postoji nešto malo sumnje, i četvrto stanjeje  kada se neko toliko naoruža znanjem da ne samo sebe čvrsto uvjerava u to, nego je u stanju pobiti sve argumente suprotne ovom i to je taj potpuni jekin.

Naprimjer, kada je u društvu predrevolucionarno stanje, neki odmah na početku, čim se suoče s prvim poteškoćama, odustaju. Druga grupa ide nešto više naprijed, ali kad dušman upotrijebi nešto više sile i prijet­nji, i ovi se povlače u neko doba. Skupina koja ima potpuni jekin nikad ne odustaje, bez obzira na poteškoće i na dužinu čekanja ishoda. Imam Homeini je kazao: “Tako mi Allaha, kada bi cijeli dunjaluk ustao protiv ove vjere, a ja sam ostao na drugoj strani, ja bih sam ustao protiv njih i ne bih se nikad umorio, niti bih ikad odustao.” Zašto? Imam Homeini je potpuno uvjeren da bi se vjera ustabilila i postigla svoj primat na zemlji, potrebna je neprestana borba protiv dušmana na ovaj ili onaj način. Kur’an kaže da osoba koja ima ovaj potpuni sabur vrijedi na bojnom polju kao deset osoba s neprijateljske strane. A zaista će Allah dž.š. onima koji imaju sabur dati nagradu koja je beskrajna. Mi ćemo vas provjeravati sve dok ne ukažemo na borce i postojane među vama, a i vijesti o vama provjeravat ćemo. (Muhammed, 31)

وَلَنَبْلُوَنَّكُمْ حَتَّى نَعْلَمَ الْمُجَاهِدِينَ مِنكُمْ وَالصَّابِرِينَ وَنَبْلُوَ أَخْبَارَكُمْ

Strpljive i mudžahide ovdje Allah dž.š. stavlja na istu deredžu. Allah dž.š. kaže:  I kada smo Musau Knjigu, koja rastavlja istinu od neistine, dali da biste pravim putem išli. (El-Bekara, 53)

وَإِذْ آتَيْنَا مُوسَى الْكِتَابَ وَالْفُرْقَانَ لَعَلَّكُمْ تَهْتَدُونَ

S jedne strane, spominje se namaz i kaže da namaz sprečava činjenje loših djela. Kada čovjek živi čistim životom, to je dokaz da njegov na­maz djeluje i ne može ga više ništa odvojiti od tog čistunstva i te kre­posti. Jedan od elemenata kojim treba biti naoružan da bi se sučeljavalo sa krizama u životu jeste sabur. Namaz je stub dina, pa ko je napustio namaz, srušio je jedan važan stub te kuće, svog dina.

Jedan rivajet kaže da je odnos sabura prema vjeri kao odnos glave prema tijelu. Ako bilo koji organ mimo glave oboli, glava će na neki način prevazići tu bolest. Tako je nešto i sa saburom: ako ima sabura, onda će drugi dijelovi vjere biti sačuvani. Oni koji imaju sabur man­jkavosti u vjeri vremenom će prevazići. Osobe koje nemaju sabura zdrave elemente vjere žrtvuju jednu po jednu. Svaka nova kriza koja dođe razlog je da napuste još jedan segment vjere. Kur’an objašnjava pri­rodu Ejuba a.s. i kaže da je on jedan od jako dobrih Božijih robova. On je bio onaj čije su oči bile suzne, plakao je iz pobožnosti, i vraćao se Bogu.

Svi narodi na zemlji, oni prošli, sadašnji i budući proći će ispite koji će imati različite oblike i forme. Koliki je taj naš strah, je li toliki da smo mi zaboravili Boga ili se mi još uvijek držimo Boga? Ako je strah od Boga veći od straha od dušmana, onda ćemo biti u Božijoj stranci i boriti se protiv dušmana. Ako, pak, strah od Boga bude manji u odnosu na strah od dušmana, onda napuštamo Boga i okrećemo se dunjalučkoj strani i prepuštamo se dušmanu te, naravno, gubimo. Ponekad se Božija iskušenja svode na strah, glad. Ponekad Bog dadne da borba sa dušma­nom bude poprilično duga i da nas u toj borbi snađu i glad i još ko­jekakva iskušenja, pa ko u toj gladi u nekom trenutku poklekne i izgubi vjeru u Boga, to je dokaz da mu je vjera od početka bila slaba.

Sljedeća stvar je gubitak imetaka. Naprimjer, stjecali smo i mi i ro­ditelji desetinama godina neki imetak i onda se dogodi neka nepogoda, potres, rat ili nešto drugo i to sve ode. Ovaj imetak može među musli­manima izazvati velike nesporazume zbog vrlo malog gubitka. Taj imetak može izazvati i zavidnost i zlobu ako neko ima više.

Sljedeća stavka je gubitak vlastitih života, gubitak najdražih osoba, djece. Ova iskušenja su izvjesna, samo je pitanje koje će od nas snaći. Postavlja se pitanje ko će proći ova iskušenja, ovo polje prepreka. Proći će ih oni koji imaju sabur. Takvi će sigurno dostići visok položaj kod Allaha dž.š. Kur’an ne kaže: Obraduj namaščije, obraduj postače, obraduj davaoce zekata, nego kaže: Obraduj saburlije! Neka je na ove Božiji blagoslov i milost! To su oni upućeni. Zašto na ove Božiji salavat i mir Božiji? Zato što su to oni koji bez obzira šta ih snašlo – smrt, glad, žeđ – osabure i kažu: Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun (Mi smo Allahovi i njemu se vraćamo)! Cijeli ovaj univerzum i sve što se u njemu događa oni posmatraju kao Allahov imetak i njegovo vlasništvo, i smatraju da smo mi svi Božiji. Takvima neće biti teško da se suoče sa bilo kojom od poteškoća i da neporaženi izađu iz njih.

Kada je Musa a.s. u pratnji Hidra krenuo da prođe neka iskušenja i kad je Hidr ubio dječaka pa rekao: Da ne bi ono kad odraste zavelo svoje roditelje, postoji rivajet da je ovim roditeljima koji su saburili i nisu ku­kali kad im je ubio dijete Allah dž.š. dao djevojčicu od čijeg je potom­stva rođeno sedamdeset fakiha, velikih znalaca vjere. Da je ono dijete odraslo, ono bi bilo kafir i ono bi snagom svog kufra zavelo svoje ro­ditelje. Njegovi roditelji strpili su se zbog njegove smrti i Allah dž.š. im je dao sedamdeset evlija iz njihovog potomstva, dao im je jednu trajnu zadužbinu, jednu trajnu dobrobit.

Kur’anski ajet kaže: Mislite da je nešto dobro za vas, a ono je loše po vas, i mislite da je nešto loše za vas, a ono ispadne dobro za vas. Ne mora značiti da ako nama nešto izvanjski izgleda lijepo i slatko, ako je lijepo spolja, da je lijepo i iznutra, ili nama izgleda da u nečem, spolja gledano, nema hajra, a hajr je baš unutar toga. Kur’an i ovdje ističe da saburlije imaju dva velika dobitka. Prvi dobitak je sam taj sabur koji po­lučuje velike rezultate, a drugi je što njihovim posjednicima Allah dž.š. od sebe daje poseban rahmet. Kur’an kaže: O ljudi, odazovite se Allahu i vašem Poslaniku kada vas pozivaju onome što će vas oživjeti, tj. uzvratite mu pozitivnim odgovorom u onome što će vas oživjeti, što će vas izvesti iz mrtvila i vratiti u život. Ovaj život kojem nas pozivaju Božiji Poslanici je onaj koji nam daje svjetlo i na Ahiretu i na Dunjaluku. 122. ajet sure El-En’am kaže: Zar je onaj ko je bio mrtav pa smo ga oživjeli i načinili za njega svjetlo kojim kroči među ljudima poput onoga koji je u potpunoj tami iz koje ne može izaći? Imam Homeini kaže: “Ja znam kad mi odre­đene osobe uđu u dvorište i kad mi zalupe vratima, znam ko je došao i s kojim ciljem je došao.” Ove veličine velikana vjere stečene su pos­redstvom sabura. Imam Ali u Nehdžul-belagi pita koje su to osobe na­jsličnije Božijim Poslanicima. To su oni koji imaju znanje o propisima vjere. “Znate li ko je prijatelj Poslanikov”, pita dalje imam Ali: “To je onaj koji se pokorava Allahu, koji sluša Allaha, iako sa stanovišta porodične blizine nema nikakve blizine sa Poslanikom. Ko su Poslanik­ovi neprijatelji? To su neprijatelji Allahovi, pa makar bili najbliži srod­nici Poslanikovi.” Kur’anski ajet kaže: Ibrahimu su najbliži oni ljudi koji ga slijede i ovaj Poslanik i vjernici. Oni koji budu najdosljednije slijedili Božije poslanike, poslanici će im biti i najbliži, bez obzira koliko vre­menski i prostorno bili udaljeni.

Vrijeme ima svoje zahtjeve, a ti zahtjevi tiču se promjena u ljudskim potrebama koje nastaju vremenom. Nekada su ljudi za transport, prijevoz u drugo mjesto koristili deve i druge životinje kao osnovno prevozno sredstvo. To je bio jedini način da se prevozi s jednog mjesta na drugo. Čovjekova radoznalost dovela je do toga da su ova prevozna sredstva promijenila formu i oblik i danas se koriste znatno bolja sredstva.

Islam ne samo da se ne suprotstavlja ovom napretku nego podržava i učinio je dužnošću istraživanje i potrebu za naukom. Svoj identitet i dostojanstvo čovjek će najbolje čuvati i očuvati naukom. U Kur’anu jim se upravo to potcrtava, i da su muslimani primjenjivali ovaj ajet kroz historiju, stanje im ne bi bilo ovakvo kako jeste. Allah dž.š. nije dao po­tencijal i moć nevjernicima da prevladaju vjernike, štaviše Allah dž.š. je izrazio svoju želju da muslimani savladaju nevjernike i da oni budu iznad nevjernika i dominantni. Ova Božija volja temelji se na jednom uslovu: da muslimani budu mu’mini, tj. da istinski vjeruju, da za svaki novi propis kažu:

“Da, vjerujem i pokoravam se!” 139. ajet sura Ali Imran jasno potcrtava ovaj propis: Ne budite slabašni i ne žalostite se, vi ćete pobijediti (biti gornji, biti dominantni) ako budete vjernici. Ako budemo mu’mini, onda ćemo sigurno slijediti 60. ajet sure El-Enfal.: I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj. Ovdje se navode dva termina: “kuvvet” – misli se na moćnu vojsku, moćne vojne trupe i “ribatul-hajl” – misli se na moćnu ekonomiju, da bismo mogli zaplašiti svoje neprijatelje, da bi oni imali strah prema nama. Nemojmo misliti da su nam dušmani samo oni koje vidimo; imamo mi i drugih dušmana, onih koje ne vidimo. Sve što potrošimo na Božijem putu, u ime Allaha, Allah će nam to na ovaj ili onaj način vratiti i nećemo nikad biti oštećeni niti osiromašeni. Kada se kaže moćni konji (ribatul-hajl), znači da su zahtjevi u vrijeme objave Kur’ana bili moćni konji, a zahtjevi ovog vre­mena sasvim su drugačiji. Islam ne samo da se ne suprotstavlja zaht­jevima vremena nego i zagovara i podstiče da se ide ukorak s njima i smatra to obavezom.

Da neko ne bi pomislio kad se kaže da prikupimo što više snaga i sredstava da je islam jedna ratoborna i militantna ideologija, treba istaći da islam ima normalnu i razumnu logiku. On poziva na znanje, na ono što odražava stvarnost oko nas. Zašto se Kur’an obraća ovim jezikom? Zato što je jezik današnjeg svijeta jezik sile, a ako hoćemo da sa njima ravnopravno pričamo, moramo govoriti njihovim jezikom. Da su oni zagovornici i pristalice logike, onda bi mi s njima logičkim dokazima razgovarali. Ako neko od mušrika zatraži kod tebe utočište, ti mu ga pruži dok ne sasluša Božije riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega. (Et-Tevba, 6) Možda on putem logike shvati Božije riječi i prihvati vjeru, pa mu to treba omogućiti. U toku 23 godine poslanstva Božijem Poslaniku s.a.v.a. nametnuta su 72 rata u kojima je učestvovao. Ni u jednom od tih ratova on nije bio izazivač sukoba. U ratu izmadu Irana i Iraka svijet je također htio izvitoperiti istinu, a imam Homeini je strogo ustrajavao na tome da nikada Iranci prvi ne ispale metak i da se slijedi sunnet Bozijeg Poslanika s.a.v.a.

“Ako ste vi ustali i krenuli u boj radi pravde i istine, vi nikad nećete biti prvi koji će posegnuti za ratom i nikada nećete prvi pružiti ruke za prolijevanjem tuđe krvi jer vi ste tu da eliminirae nasilje na zemlji, a ne da ga stvarate, no morate biti pripravni za njih jer oni su ti koji neće mariti za red i morate biti pripravni ako oni krenu prvi u rat.”

Ako oni budu skloni miru, i mi trebamo biti skloni miru i trebamo se pouzdati u Allaha dž.š. Iz ovog se podrazumijeva šta je to tevekkul, iskreno oslanjanje na Allaha dž.š. Ti uradi što je do tebe, a hoće li ishod biti pobjeda ili poraz, to već nije do tebe, to je u Allahovim rukama.

Ne samo da su Kur’an i drugi islamski izvori obavezali muslimane da budu skloni miru nego su ih obavezali ako je druga strana sklona miru i primirju da i oni budu skloni miru, pa čak i da procjenjuju šta druga strana smjera i da postupaju prema tome. Ako oni ponude mir ili primirje, a muslimani su prethodno ispunili ona prva dva uslova, naoružali su se i opremili, pa makar njihova ponuda bila i iz političkih razloga, muslimani je trebaju prihvatiti, a imati sve spremno za odgovor na kršenje primirja. Kada muslimani rade u duhu vjere, oni će sami u svakom vremenu spoznati šta su zahtjevi toga vremena.

Kad je imam Homeini krenuo u rat, bio je u početku u odnosu na potencijalnu snagu agresora daleko nenaoružaniji, ali s obzirom da je ra­dio u skladu sa svojom šerijatskom zadaćom, Allah dž.š. ga je jačao korak po korak. Kada je imam Homeini bio u egzilu u Francuskoj i raz­mišljao da li da se vrati u Iran ili da ostane u Francuskoj, svi su ga na­govarali da ne ide, a on veli da je donio odluku na osnovu slušanja “Glasa Amerike” gdje se govorilo da nikako nije dobro da se imam Homeini vrati u Iran. Tad je shvatio da je za njega upravo bolje suprotno od onog što želi Amerika, jer Kur’an kaže: Oni su dušmani pa ih se pričuvajte. Prirodno je da dušman ne želi dobro muslimanima. Ako se vjernik ne plaši šejtanskih spletaka i boji se samo Boga, on će unatoč svim spletkama naći jasnu pouku i neće slijediti većinu. Ovdje Kur’an govori o onima koji imaju svijest, imaju sabur: Ako vas bude dvadeset izdržljivih (u borbi), pobijedit će dvije stotine. Ali, Allah zna da u vama postoji slabost, da niste baš tako čvrsti i da je vaš sabur popustio, i takvi kakvi ste: Ako vas bude stotinu izdržljivih, pobijedit će dvije stotine, a ako vas bude hiljadu, pobijedit će, Allahovom voljom, dvije hiljade. (El-Enfal, 65-66) Na Bedru je muslimana bilo nešto preko tri stotine, a ne­prijatelja oko hiljadu. Svi su izvršili svoju obavezu i tu je taj odnos 1:10. Poslije Bedra, kada je moral vojske pao, kada su bili poraženi, onda je odnos bio 1:2