Znanje

Jedan od osnovnih stubova imana jeste jekin, čvrsto ubjeđenje, a jedan od osnovnih stubova jekina je sabur. Objasnili smo šta je to jekin i šta je to sabur oslanjajući se na pojedine ajete i predaje. Sljedeća stvar koju ćemo obraditi je pitanje u odnosu na koje se stvari čovjek treba strpiti i biti saburli. U Islamu postoji nekoliko čvrstih i stabilnih principa oko kojih se sve vrti. Jedna od najvećih vrlina i vrijednosti koje islam poznaje jeste znanje. Iz nekoliko hadisa Božijeg Poslanika s.a.v.a. vidi se koliko je ilm bio vrijedan u njegovo vrijeme. Tako Poslanik kaže:

“Ako vidite nekoga da mnogo obavlja namaz i mnogo posti, još uvijek mu se nemojte diviti, dok ne procijenite kako on stoji sa znanjem, sa razumom. Nagrada koju ima klanjač ili postač srazmjerna je znanju koje on unese u svoj namaz, u svoj post, u svoj ibadet.”

Ovdje vidimo da Boziji Poslanik s.a.v.a., kada uspostavlja mjesto prioriteta, ne stavlja na prvo mjesto na­maz i post, nego na prvo mjesto stavlja razum, odnosno znanje, pa tek potom dolazi post i namaz. Mjera nagrade kod muslimana mu’mina jeste mjera njegovog znanja u tim ibadetima. Ako gledamo stanje muslimana kroz historiju, dolazimo do sljedećeg zaključka: Kamo sreće da ovi nisu nikad ni bili muslimani jer su dostojanstvo i dignitet vjere toliko puta unakazili i upropastili! U jednom hadisu kaže se: “San ili spavanje alima bolji je od ibadeta neukog.” Božiji Poslanik s.a.v.a. savjetuje Alija a.s.: “O Ali, kada vidiš ljude kako su uposlili sebe u raznorazne poslove i ak­tivnosti po pitanju vjere, namaza, posta i drugih ibadeta, ti ih ne slijedi na taj način, ti sebe uposli tako da svoju dušu obogatiš znanjem, to je jedini način da ih pretekneš.” Prema tome, prva prioritetna stvar u vjeri jeste znanje, spoznaja i svijest o stvarima oko nas u ovom univerzumu. Kada smo govorili o saburu, rekli smo da prvi korak sabura treba biti na te­melju znanja o cilju kojem težimo.

Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi udijelili, Allah će, sigurno, za to znati. (Ali Imran, 92)

لَن تَنَالُواْ الْبِرَّ حَتَّى تُنفِقُواْ مِمَّا تُحِبُّونَ وَمَا تُنفِقُواْ مِن شَيْءٍ فَإِنَّ اللّهَ بِهِ عَلِيمٌ

A šta je to što mi najviše volimo u svom životu? Između naše djece, imetka, našeg posta, namaza, vjere, šta mi to najviše volimo? Kada se obratimo sebi, ustanovimo da mi, ustvari, najviše volimo sebe. Klanjamo namaz Allahu dž.š. da bismo sebe Njemu približili, da bismo mi bili na­građeni. Postimo da bismo sačuvali sebe, ne nekog drugog, od džehen­nemske vatre. Udjeljujemo siromašnim sadaku da bismo sebi priskrbili neku nagradu i sevape. Čak i ako to radimo ne u ime Allaha dž.š. nego radi svoje savjesti, i tada to radimo radi sebe. Svoju djecu, svoje najbliže opet volimo radi sebe. To je jedna iskustvena stvar koju je Kur’an pot­vrdio. Ako naše dijete koje volimo krene putem koji je nama nepoželjan, onda mi počnemo da između sebe i djeteta stvaramo distancu, odstojanje. Ako nam se pojavi neka teška bolest, u stanju smo sve svoje imanje dati nekom svjetskom doktoru koji će nam tu bolest otkloniti. Prema tome, najviše volimo sebe i to pokazuje iskustvo.

Mi toliko volimo svoju djecu i dajemo im prioritet nad svim u životu, pa čak i nad vjerom, ali pogledajmo kako ovo tretira Kur’an koji kaže da kada se pojave na Sudnjem danu oni koji su dali prednost Dunjaluku nad Ahiretom, pa kada vide u šta su sebe uvukli, pred kakvom su velikom nesrećom, oni će povikati: “Boze naš, evo mi ćemo dati i svoju djecu da idu mjesto nas u Džehennem, samo nas sačuvaj od vatre.” Kada nastupi kijametski dan, onda se ni jedan čovjek neće interesirati ni za jednog prijatelja. Ne znači da se neće vidjeti – oni će se vidjeti – ali svak će biti obuzet sobom da neće nikog primjećivati. Svaki zločinac, svaki teški grešnik tada će želiti da svoju djecu podmetne da bi se on spasio, i ne samo svoju djecu, nego će bračni drugovi poželjeti da gurnu jedno drugo u vatru i svoju braću i svoje sestre, pa čak i cijelo pleme i naciju i sve na zemaljskoj kugli samo da bi sebe spasili. Dokazano je i empirijski pot­vrđeno da mi najviše volimo sebe. Zato citirani ajet i kaže: dok ne podi­jelite od onoga što i sami volite.

Prvo da vidimo sebe. Šta to mi možemo učiniti od sebe budući da sebe najviše volimo? Možemo umanjiti od svog spavanja, od svoje hrane, od svog pričanja, od svoje razonode i taj dio posvetiti istinskom sebi, tj. Onom svijetu. Možemo se ustegnuti malo od prikupljanja ovodunjalučkog imetka, a dati prioritet Drugom svijetu. Prioritet u od­nosu na sve ovo jeste naše znanje, naša pouka. A kako ćemo doći do toga, tj do znanja o Ahiretu i o vjeri? Tako što ćemo od svih ovosvjetskih stvari oduzeti po malo vremena i posvetiti ga izučavanju vjere. Imam Ali svom drugu, čuvenom vojskovođi Kumejlu Ibn-Zijadu savjetuje: “O Kumejl, znanje je bolje od skupljanja imetka.” Šehid Mutahari kaže: “Ja sam se potpuno predao nauci, istraživanju naučnih činjenica i ako bi se u krugovima ovakvih naučnika nešto malo Dunjaluku posvetilo, rekli bi: Ovaj je lud.” Imam Ali a.s. kaže: “A zašto je bolje skupljanje znanja nego imetka? Znanje je tvoj čuvar, čuva ti dušu, a ti sam moraš biti čuvar svog imetka. Znanje je jedna velika vrijednost.”

Druga osobina kada je u pitanje znanje je da kada dijeliš od imetka nekom drugom, imetak se umanjuje, ali kada znanje daješ drugima, ono se uvećava kod tebe. Razum je taj koji treba reći šta je bolje, skupljanje imatka koji te može uništiti ili skupljanje znanja koje ti samo može koristiti.

Treća stvar – kada vlasnik izgubi imetak, on je izgubio i čast i dostojanstvo, a traganje za izgubljenim znanjem je kao traganje za izgubljenim blagom. To je jedna neprestana vrijednost. Ako čovjek bude naoružan znanjem u toku života, on će sebi priskrbiti i poslušnost Bogu i poštivanje načela Bozijih. Kada bude sebi priskrbio polušnost Bogu, on će biti Božiji miljenik, a kada postane Božiji miljenik, kud će veća blagodat i radost od toga. Znanje čovjeka vraća Bogu, Njegovom Stvor­itelju, a imanje ga vraća čovjeku, onom niskom biću. Kur’an poručuje da ono što podijelimo, to se daje Bogu i ostaje trajno, a ono što ostavimo kod sebe, to je privremeno i nestalno. Budući da mi sami sebe najviše volimo, onda sebi trebamo priskrbiti ono što će nam omogućiti trajnu sreću na Onome svijetu, a šta je to drugo nego znanje. Kada čovjek umre, njegov imetak razgrabe njegovi nasljednici, a njegovo znanje ostaje drugima i oni govore o njemu. Nemojmo biti čuvari tuđeg blaga, jer naš imetak poslije nas postaje vlasništvo drugih osoba. Neki se čak možda i raduju našem odlasku da bi što prije došli do našeg imetka: možda naši zetovi, ili naše snahe ili muževi vaših žena koje su se udale poslije vaše smrti.

Imam Ali a.s. je sa jednim prijateljem prolazio pored kaburova i rekao: “Selam alejkum, o vi u kaburovima! Da li da mi vas obavijestimo ili da vi nas obavijestite? Da mi vas obavijestimo: Vaši su imeci razdi­jeljeni, u vaše porodice su se drugi uselili, vaše su se žene preudale ili vaši muževi oženili, a sad vi nas obavijestite.”

Oni haznadari (ključari) koji imaju veliki imetak, oni su na Dun­jaluku već umrli. Kada su u pitanju alimi, znalci vjere, oni ostaju do posljednjeg dana, njihov pomen ostaje. Njihovo tijelo može nestati, ali njihovo znanje i njihova pouka ostaje u srcima drugih. Od učenjaka iz prošlosti, npr. Ibn-Sine koji je umro prije hiljadu i sto godina i dan danas se teoreme proučavaju širom svijeta.

Tri zaključka možemo uzeti iz prethodnog izlaganja uglavnom preuzetog od imama Alija. Mi muslimani, čija vjera toliko preferira znanje, da li mi tako uzimamo ili smo nemarni prema njemu. Ako se po­javi konflikt između našeg imetka i znanja, čemu ćemo dati prednost. Ne misli se ovdje na imetak koji je svakodnevna potreba, nego na imetak koji će biti naslijeđe trećeg koljena od nas. Da vidimo sebe, da li ćemo dati prioritet kada ih trebadne stjecati imetku ili znanju. Sebe malo da testiramo: Ako se nađemo na sijelu pored nekog bogataša ili nekog alima koji je siromah, kome ćemo dati prednost? Ako damo prednost alimu u odnosu na bogataša, onda je naš iman jak, upravo srazmjerno našoj nak­lonosti prema tom alimu u odnosu na bogataša. A ako više volimo da nas vide pored bogataša, onda je naš iman tanak.

Sukob interesa Dunjaluka i znanja o vjeri uvijek je prisutan i uvijek će nas pratiti. Kada se imam Homeini trebao sastati sa Ševarnadzeom, Šavarnadze je došao deset minuta prije zakazanog sastanka. Imamu su govorili da i on uđe ranije, ali on nikako nije htio. Ovdje je u pitanju bilo baš to što je Imam htio pokazati da ne pridaje važnost zemaljskome, tom što je on predstavnik neke velesile. S druge strane, kada bi Imamu dolazile porodice šehida on bi rekao: “Toliko me oni dojme da ja više ne znam ni šta govorim, budem u stanju rastrešenosti da izgubim mogućnost normalnog komuniciranja.” Kada je imam Homeini držao predavanja vi­sokim vojnim oficirima, rekao je da je odnos onih koji žive u zabačenim selima i onih koji imaju dvorce i vile takav da svi koji imaju dvorce i vile ne vrijede jedne dlake kose u odnosu na ove druge. Nadamo se da će nas Allah dž.š. uputiti da shvatimo vrijednosti islama.

Upoznavanje vjere

Jedno od značajnih pitanja kada su u pitanju zahtjevi vremena jeste upoznavanje vjere. Svi vjernici ne trebaju ići u boj. Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upuste u vjerske nauke i neka opominju narod svoj kada mu se vrate, da bi bili oprezni. (Et-Tevba, 122)

وَمَا كَانَ الْمُؤْمِنُونَ لِيَنفِرُواْ كَآفَّةً فَلَوْلاَ نَفَرَ مِن كُلِّ فِرْقَةٍ مِّنْهُمْ طَآئِفَةٌ لِّيَتَفَقَّهُواْ فِي الدِّينِ وَلِيُنذِرُواْ قَوْمَهُمْ إِذَا رَجَعُواْ إِلَيْهِمْ لَعَلَّهُمْ يَحْذَرُونَ

Ovaj ajet nastavak je prethodnih ajeta koji govore o ratu i džihadu. U njima se kaže da stanovnici Medine i okolnih gradova nemaju pravo da se ustežu od odlaska u rat sa Božijim Poslanikom s.a.v.a. zbog svojih lič­nih prohtjeva, zbog straha od gladi, žeđi i sl., a nekada ne odlaze u boj zato što im je lijepo u njihovim gradovima i teško im se pokrenuti odatle. Zaista će Allah dž.š. onima koji se bore dati za ono što pretrpe mnogo veću nagradu. Šta god da se žrtvuje na tom putu, šta god da se potroši na Allahovom putu i ako se pređu velike razdaljine, sve to će Allah dž.š. višestruko nadoknaditi. Nije neophodno da svi napuste svoje gradove i svoje nastambe; neka jedan dio ostane kod svojih kuća, a neka drugi dio ode u rat, a nekoliko njih neka poučava vjeri. Upotrijebljena je riječ te­fekkuh čiji je korijen riječi fikh što znači razmišljanje, a ovdje se nije htjelo ukazati samo na to nego na sveukupnu nauku o vjeri. Ovim napo­minjemo koliko su Allah dž.š. i Božiji Poslanik s.a.v.a. insistirali na izu­čavanju vjere, da čak i u vrijeme najtežih ratova oni koji će podučavati vjeri mogu izostati od ratnog pohoda. Allame Tabatabai tumačeći ove ajete kaže da rat i džihad, čak i kad je napadnuta islamska teritorija, nije vadžib za proučavaoce vjere. Poslije svakog oružanog sukoba, poslije svakog rata nastupa jedan drugi vid borbe, sukobljavanje mišljenja i sl. Odobrava se onima koji će podučavati vjeri da ne idu u rat, nego da nastave sa podučavanjem jer je činjenica da će nakon borbe, ma kako ona završila, neprijatelj pokušati napasti islam putem razne propagande i raznih mišljenja.

Ovdje je riječ o jednoj drugoj vrsti odbrane i ovdje se nailazi na jedno značajno pitanje. Naime, neprijatelji islama islam nazivaju religi­jom rata, religijom mača, međutim iz ovoga vidimo da islam daje pred­nost nauci u odnosu na rat. Kada je riječ o islamskom ratovanju, musli­mani trebaju ratovati onda kada neprijatelji na putu islama postave pre­preke. Nije to nikakva agresija islamske vojske nego uklanjanje prepreka koje su dušmani postavili na putu islama. Allah dž.š. kaže: Ratujte s njima sve dok ne iskorijenite fitnu (smutnju i iskvarenost)... pa ako se prođu, onda nema neprijateljstava osim prema nasilnicima. (El-Bekara, 193)

وَقَاتِلُوهُمْ حَتَّى لاَ تَكُونَ فِتْنَةٌ وَيَكُونَ الدِّينُ لِلّهِ فَإِنِ انتَهَواْ فَلاَ عُدْوَانَ إِلاَّ عَلَى الظَّالِمِينَ

 Allah dž.š. kaže: Kako će mnogobošci imati ugovor sa Allahom i Poslanikom Njegovim, osim onih s kojima ste ugovor kod Mesdžidul-harama zaključili. Sve dok se oni budu ugovora pridržavali, pridržavajte se i vi, jer Allah zaista voli pobožne. (Et-Tevba, 7) Vjernicima je propisan rat zato što su bili potlačeni na zemlji i Allah dž.š. je moćan da ih učini pobjednicima. A ko su ti vjernici? To su oni koji su istjerani iz svojih kuća bez razloga. Jedini njihov grijeh bio je taj što su rekli: “Allah je naš Gospodar.” Božiji Poslanik s.a.v.a. kaže da je naređivanje dobra i odvraćanje od zla u odnosu na džihad kao kap u odnosu na more. S obzi­rom da je naređivanje dobra i odvraćanje od zla stvar razuma, njeno raširivanje u društvu dovest će do džihada. Naređivanje dobra najbolje je objašnjenje vjere.

Sad ćemo se vratiti na ajet gdje se koristi riječ tefekkuh i vidjeti šta se tu htjelo reći. Ikbal Lahuri, čuveni islamski učenjak koji je studirao i u zapadnim zemljama kaže: “Ja sam potpuno ubijeđen u to da je spas svi­jeta u rukama muslimana.” Ova njegova rečenica naišla je na ogromne kritike Zapada, ali je on ostao privržen islamu. On je rekao: “Temelj svih mojih djelovanja je jedna rečenica. Bio sam dijete. Jednoga dana učio sam Kur’an i došao je moj otac i upitao me: ‘Šta to radiš?’ Rekao sam: ‘Učim Kur’an’, a on mi je rekao: ‘Sine moj, uči Kur’an kao da ti se spušta objava.’ Ove riječi mog oca toliko su utjecale na mene, toliko su me se dojmile kao slika uklesana u kamenu. Od tada nikad nisam proučio niti jedan ajet, a da nisam satima o njemu razmišljao.” U vezi sa idžti­hadom i tefekkuhom on kaže da su to najjača oružja islama. Islam ima jednu skupinu nepromjenjivih stalnih principa, a ima i neke manje bitne stvari podložne promjenama. Učenjak pravi mješavinu ovih dviju skupina. Kao što motor pokreće sve dijelove mašine, tako i idžtihad, donošenje zaključaka o vjerskim propisima, pokreće i oživljava i temel­jne principe vjere i detaljnije propise. Ibn-Sina u svojoj knjizi Šifa govori nešto slično ovome i postoji mogućnost da je Lahuri koristio ova izlaganja u kojima Ibn-Sina kaže: “Islam ima jedan niz principa vjere koji su ne samo sa stanovišta islama stalni i nepromjenjivi, nego i ljudski život dokazuje da su oni takvi i da su oni temeljni principi.”

 U svakom vremenu trebaju postojati proučavaoci vjere koji će poznavati njene temeljne principe i njene sporedne detalje i koji će ih međusobno upoređivati. Osim toga, ti mudžtehidi morali bi u potpunosti poznavati sve sfere savremenog života, sva naučna dostignuća i po­dređivati ih principima islama, kako bi islam doveli do vrhunca moći i do uspjeha na Ovom svijetu. Oni su kao vrtlari, koji uništavaju korov, a stvaraju sklad između stabla drveta i njegovih grana. Mi smo bića koja moraju živjeti u određenom vremenu i na određenom prostoru i to vri­jeme i taj prostor našeg življenja imaju neke svoje zahtjeve. Ova nužnost življenja u jednom vremenu i na određenom mjestu, s jedne strane, i stalno kretanje vremena, s druge strane, dovode do sukobljavanja prin­cipa vjere i novonastale situacije. Ako ne bi bilo izučavalaca vjere, koji će dobro poznavati njene temeljne principe i propise, a istovremeno i uslove prostora i vremena, rezultat takvog stanja bio bi potpuni nestanak islama na Ovom svijetu i njegovo ismijavanje od strane neprijatelja, ili bi muslimani tumarali i zapali u potpuni džahilijet, a islam nam kaže da je on vječna vjera i da mora uputiti i one sa istoka i one sa zapada.

Uvijek postoji potreba za dubokim izučavanjem vjere. Allame Ta­batabai, veliki islamski i iranski učenjak napisao je tefsir Kur’ana u 20 tomova i izuzetnu knjigu Principi filozofije i metodi realizma, u kojoj je kritizirao teze Marxa i Lenjina i potpuno ih odbacio, kaže:

“Neophodno je da se svake dvije godine napiše po jedan tefsir Kur’ana.” Božiji Poslanik s.a.v.a. u jednom hadisu kaže: “Istina o Kur’anu je poput one o Suncu i Mjesecu. Kuran se kreće poput Sunca i Mjeseca.”

Kao što Sunce i Mjesec sve obasjavaju svojom svjetlošću, a ne pripadaju nikom od njih, tako i Kur’an čitavo čovječanstvo obasjava svojom svjetlošću i ne pri­pada nikom od njih. Kao što Sunce i Mjesec na različitom mjestu sijaju pod različitim uglovima i obasjavaju prostore iz različitog ugla, isto tako i Kur’an za svaki dati trenutak ima različita tumačenja. Kao što Sunce i Mjesec svakog dana sijaju, a naučnici svakodnevno otkrivaju nove istine o njima i svakog dana ih različito vidimo, isto tako i Kur’an časni ima stalne i nepromjenjive principe i on je vječan, međutim on svakom datom vremenu pristupa na drugačiji način i za svaku potrebu odgovara jednim novim zakonom. Svakim danom iz Kur’ana možemo crpiti nove zakone i nova pravila ponašanja. Kao što se svjetlošću Sunca i Mjeseca podjed­nako koriste pismen i nepismen, tako je isto i sa učenjem Kur’ana. Različita su korištenja Sunčeve i Mjesečeve svjetlosti: neko će samo pocrniti na Suncu, a neko ko je došao do saznanja o sunčevoj energiji, ko je naučnik, koristi sunčevu energiju za zagrijavanje. Isto tako je i sa proučavanjem Kur’ana: svako će se, shodno svom nivou, okoristiti Kur’anom. Ko samo zna učiti Kur’an, poznaje kirajet, učit će ga i svojim učenjem stići će i do svoga Gospodara. Neko ko ima veće znanje, ko je na moralnom stupnju veće savršenosti, izvući će veću korist iz Kur’ana i objašnjenjima iz Kur’ana do kojih dođe poučit će i ostalo čovječanstvo.

Edward Brown (Braun), autor knjige Historija književnosti, u svojoj knjizi razmatra pitanje dolaska islama u Perziju i postavlja pitanje da li su Arapi silom pokorili Irance i da li su silom nametnuli islam ili je to bio razuman prelazak u islam, i kaže: “Ja sam potpuno siguran da su oni prihvatili islam kada su vidjeli veličinu Kur’ana i uporedili ga sa svojim dotadašnjim svetim knjigama.” Danas kada pogledamo u Kur’an, vidimo u njemu život koji se talasa poput talasa na moru. Ni jedan čovjek ne može smatrati da mu je Kur’an potpuno nepotreban. Ono na šta nas Kur’an od samog početka poziva je jedan kur’anski zakon, propis da se mora izučavati vjera. U ovome se ide dotle da izučavaocima vjere, mudžtehidima i fakihima, nije farz ići u džihad. Da li se ovo usklađivanje temeljnih principa sa nekim sporednim principima ograničava samo na islam ili treba uzimati i nešto sa strane?

Razmatrali smo razne posljedice ibadeta pa smo spomenuli kako na razne duhovne stupnjeve (ahval i mekamat) gleda sami tekst Staze reči­tosti. Spomenuli smo i spomen na Allaha dž.š., kao i noć onih koji robuju Allahu dž.š. Analizirali smo ona srčana stanja, one srčane trenutke u ko­jim arifi dobiju nešto iz skrivenog svijeta. Spomenuli smo da oni do­bivaju znanja koja mi ne možemo dosegnuti našim uhom ili okom. Imam Ali a.s. u 141. hutbi Nehdžul-belage spominje još jednu posljedicu ibadeta – ljubav ka spajanju sa božanskom biti. Imam Ali a.s. u vezi sa islamskim gnosticima kaže: “Kada ne bi bilo obećanog roka koji im je Allah dž.š. odredio, nijednog trena njihovi duhovi i njihove duše ne bi ostale u njihovim tijelima. S jedne strane, oni očekuju obećane nagrade od Allaha dž.š., a s druge strane, sretni su što će biti spašeni od patnji u kojima će biti napaćeni svi koji nisu vjerovali u Allaha dž.š.” Sevabi koje oni priželjkuju nisu oni koje mi spominjemo. Oni priželjkuju nešto uz­višenije.

Nagrade su različite i uvijek su srazmjerne različitim stupnjevima raznih ljudi. Božiji Poslanik s.a.v.a. u noći uspinjanja, upitao je Božan­sku bit kakve su posljedice posta. Odgovor je bio: “Post je za mene i ja sam sam nagrada za post.” Nekad nagrada za neko uzvišeno djelo bude spoznaja same Božanske biti i cilj je sām Bog. Nekad je nagrada nekog drugog djela da se upoznamo sa prijateljima Božijim, evlijama, i zbog toga, kada se kaže: O dušo smirena vrati se Gospodaru svome, u nastavku se kaže: Uđi u moje robove. (El-Fedžr, 27-30) Nekad je stupanj nekih iznad toga, kod samog Boga. Znači, oni će biti tamo gdje je istina i pored svoga Gospodara. Nekad je nagrada i vječni Džennet, a nekad to da neko neće ući u džehennemsku vatru. Sve to zavisi od same naše spoznaje i same naše iskrenosti u našim djelovanjima. Ovo priželjkivanje Božanske biti spomenuto je mnogo puta kako u samom Kur’anu, tako i u hadisima od Poslanika s.a.v.a., kao i od bezgrešnih imama, te u mnogim dovama prenesenim od njih, i u izrekama mnogih gnostika, velikana. Hafiz, neka je Božija milost na njega, u vezi sa ovim ispjevao je mnogo stihova sa uzvišenim značenjima.

“O ti koji si skriven od mojih očiju,

iako te ne vidim, ti si spržio moju dušu

i baš zbog toga, iako te ne vidim,

ja tebe istinski volim.

Nemoj misliti, uzvišeni Bože, da moja ljubav i spona

koja postoji između mene i Tvoje uzvišene biti, da se može raskinuti,

naprotiv, nikad se ne moze pokidati ta spona,

već će biti čvršća i čvršća, i kada me spuste u ćefinima,

ja ću i tada priželjkivati da opet signem do Tebe.

Ako mi budeš dozvolio da samo jednog trena sjednem pored Tebe,

iskoristit ću na najbolji način tu priliku i sa Tvojih nogu ću uzimati

Bisere koje ću stavljati u svoje oči i na svoju dušu.

Znaš li Ti zbog čega ja i danju i noću plačem? Samo radi Tebe.

Ja toliko plačem i noću i danju

i toliko priželjkujem da se sastanem s Tobom,

jer nadam se da će ovaj moj plač biti uzrokom

da stvori jedan sjaj ljubavi u Tvom srcu,

pa da me prihvatiš i da dođem kod Tebe.

Da li zeliš da umrem, a da ti ne dođeš

i nikad ne pitaš o svom bolesniku?

Ja te molim da makar za jedan tren dođeš

i upitaš kako je taj bolesnik.

Ako me nožem ubiješ, ja neću ništa kazati.

Prolij moju krv i ja ću uživati u tome jer ćeš me time spasiti

neprilika ovog materijalnog svijeta i onda ću najzad

biti u mogućnosti da dosegnem do te Tvoje Božanske biti.”

Imam Ali a.s. u vezi s ovim u Nehdžul-belagi spominje slučaj koji se dogodio uoči 19. dana mjeseca ramazna: “Te noći nisam mogao da ne zaspem, savladao me san. U jednom trenutku vidio sam sliku lica Boži­jeg Poslanika s.a.v.a. i kazao sam mu: ‘O Božiji Poslaniče, umorio me je tvoj umet.’ Božiji Poslanik mi je kazao: ‘O Ali, prokuni ih.’” Ali a.s. ga je poslušao i onda je kazao: “O Boze, uzmi Alija iz ovog naroda i Aliju podaj mnogo bolje nego što ovdja ima! Kunem se Allahom dž.š., najviše mi nedostaje Božiji Poslanik. Ja sam poput dojenčeta jedne deve koje je uvijek uz svoju majku i ja sam dok sam bio mlad uvijek bio uz Božijeg Poslanika s.a.v.a. Kad god bismo bili u neprilikama u nekom ratu, uvijek bismo otišli kod Božijeg Poslanika s.a.v.a. i on bi nam poslužio kao zaklon. Tako mi Allaha, sin Ebu Taliba više voli smrt nego što dojenče voli majčinsko mlijeko.” Mevlana u stihovima kaže:

“Ja sam ptica iz bašte melekuta (iz nadmaterijalnog svijeta,)

pa su na ovom materijalnom svijetu moje tijelo dali meni kao kafez,

ono me je zarobilo, želim se osloboditi ovog moga tijela

i vratiti se mojoj domovini.”

Ovo je dostižno za sve koji iskreno robuju. Zbog toga je Kur’ani kerim za kriterij naše ljubavi prema Allahu dž.š. postavio samu smrt. U 6. ajetu sure El-Džumu’a kaže se: Reci: “O Jevreji, ako tvrdite da ste vi od svih ljudi Allahovi prijatelji, onda smrt poželite, ako istinu govorite.” A zbog onoga što ruke njihove čine neće je nikad poželjeti. Allah dobro zna nevjernike. Ako bismo znali da je dobro ono što smo već poslali na Onaj svijet, onda bismo zasigurno željeli ući u beskonačne Božije blago­dati. Osoba koja izlazi iz jedne zemlje i ide u drugu zemlju, pa je sigurna da je u toj drugoj zemlji čekaju velike mogućnosti, ona će sigurno sa ra­došću biti spremna da započne putovanje tamo. Ako ima neke političke probleme ili nosi neku nedozvoljenu robu preko granice, pa ako je još sigurna da će je uhapsiti kad uđe u tu drugu zemlju ako bude otkrivena, onda će cijelim tijelom drhtati i plašit će se da uđe u tu drugu zemlju. 

Kvalitet postizanja vjere u vremenu

Ibadet, gledano sa islamskog aspekta, je činjenica, pa je ranije bilo govora o ibadetu trgovaca, ibadetu robova i ibadetu slobodnih. Prva posljedica ibadeta jeste da se prisjećamo Stvoritelja i Gospodara svih svjetova. U 14. ajetu sure Taha, kada se Allah obraća h. Musau a.s., on kaže: Obavljaj namaz da se prisjetiš Mene. Ovo prisjećanje je obostrano. Onda kada se čovjek prisjeća Allaha dž.š., i Allah dž.š će se prisjećati njega. Imam Ali a.s. kaže da se radi o robovima sa kojima Allah dž.š. govori u njihovim mislima i govori sa njima u samoj biti njihovog ra­zuma i zbog toga je njihov razum Božanski.

Druga posljedica ibadeta jesu razna duhovna stanja i mekami, stupnjevi osoba koje se obraćaju Bogu. Imam Ali u Nehdžul-belagi u vezi s ovim kaže: “Na nekim stupnjevima sama bit Božanska će im se ukazati, i oni tim Božanskim sjajem mogu osjetiti miris Božijeg oprosta i time vide da im se nastranu stavljaju zastori zbog kojih nisu mogli os­jetiti tu Božansku bit. Oni osjećaju miris Allahovog oprosta i gledaju kako im se otklanjaju zastori i gledaju u Allahov magfiret.”

Treća posljedica koju imam Ali spominje jesu srčana stanja, srčani trenuci arifa. U vezi s ovim on kaže da se u tim trenucima daje novi život razumu arifa i da se kontrolira njegova požudna duša. U tim trenucima moralne mahane i mrzovolja koji su postojali u njemu pretvaraju se u nježnost, poput nježnosti cvijeta. U njegovoj duši zasjati će svjetlost koja će mu pokazati put kojim će hoditi i poticat će ga da ide na taj put. Kako god bude prolazio koja vrata i koji stupanj, sljedeća vrata sama će mu se otvarati i tako će ići dok ne stigne do babus-selama (vrata selama). Kada bude stigao do tih vrata, ugledat će pred sobom svijetle horizonte Božan­ske biti. Na tom duhovnom stupnju njegova duša će se smiriti, a koraci će mu postati sretni. Tu će se napokon odmoriti budući da je izbjegao sve loše misli koje je šejtan unosio u njegov razum. Sve ove posljedice rezultat su dvaju djela koja je on učinio. Prvo, umjesto da gleda spol­jašnje aspekte ibadeta, on je upotrijebio svoje srce i time je zadovoljio i svoga Gospodara. Ovdje Imam govori o nekakvom drugačijem životu za naš razum i otvara nove, za nas nepoznate horizonte. U Kur’anu se kaze: O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kada vas pozovu onome što će vas oživjeti.

Imam u vezi s robovima kaže da oni na neke stvari gledaju drugačije nego drugi ljudi. Naprimjer, obični ljudi na smrt gledaju kao na neku zastrašujuću činjenicu, dok u očima robova to nije ništa što bi ih uzne­mirilo i što bi im se činilo neugodno. Oni paze da njihova srca ne bi um­rla ili njihov razum. Oni na Ovom svijetu žive tijelima čija je duša iznad Ovoga svijeta. Stvar tih otkrovenja kojima nam postaju pregledne stvari iz skrivenog svijeta jeste činjenica na kojoj su insistirali prvi gnostici islama, imami i sam Božiji Poslanik.

Pjesnik Hafiz kaže:

“Sinoć su me spasili od muka sa kojima bih se susreo sljedećeg dana i u tim tminama noći oni su mi ponudili vodu života.

Kako je bilo berićetno to jutro i kako je bila lijepa ta noć.

Ta noć Kadr, kad su mi pokazali put kako da se izvučem iz ovih teškoća materijalnog svijeta.

Nemojte se čuditi ako vidite da sam ja sretan ako sam dostigao istinu, ja sam, ustvari, bio siromah pa su mi oni iz svog bogatstva dali.

Onaj koji nama dostavlja te skrivene riznice iz gajba, on mi je već ranije nagovijestio ovaj dan, dan kad ću se izbaviti iz teškoća Ovoga svijeta, to je dan kad će mi biti dostupan sabur.

Ako vidite danas moje lijepe stihove, nemojte se čuditi, to je sve rezultat toga što su mi dali u tminama one noći. Ako vidite da su mi tako slatke riječi u mojim stihovima,

To je sve kao plaća koju su mi dali zbog strpljenja koje sam imao u toj noći.

Ja sam sve ovo postigao zbog dviju stvari, jedna je moj zavjet Bogu, ja sam postao odan tom zavjetu, a druga su oni koji su zikr činili Allahu dž.š. ujutru i uveče.”

Prenesena je dova od imama Alija i bila učena tokom mjeseca ša­bana. I imam Homeini kaže da je ona bila prenošena kod svih imama i da je ona bila učena za vrijeme svih njih. Imam je govorio svim piscima da uzmu pero u ruku i da komentiraju tu dovu i da bez obzira koliko svi oni nastojali, nikad neće doći do srži te dove. U jednom dijelu ove dove kaže se:

“Bože moj, daj mi snagu da se mogu odvojiti od svih stvari i da se mogu okrenuti samo Tebi. O Bože, učini da nam progledaju oči naših duša time što ćemo samo jednom progledati.” Imam Husejn a.s. kazao je jednom prilikom: “Neka bude slijepo ono oko koje Tebe ne vidi.” Imam Ali a.s. nastavlja: “Mi ne želimo Tebe vidjeti onim očima koje su nam na glavi. Ako oči našeg srca budu uspješne u tome da Te vide, onda će se od njih otkloniti svi zastori i onda će one dospjeti u tu riznicu veli­čanstvenosti i onda će naše duše biti u vezi sa svijetom Allahove sveto­sti.”

Mnogo se insistira na duši i duhovnim stanjima i u Kur’anu i u hadisima prenesenim od Poslanika s.a.v.a. Istine koje su zastupljene u srcu nisu dostupne očima niti razumu. U suri En-Nedžm se kaže: Srce nije poreklo ono što je vidio. Pa zašto se prepirete s njim o onom što je vidio? On ga je i drugi put vidio... Vidio je neka od najveličanstvenijih znamenja svoga Gospodara. (En-Nedžm, 11-17) Kao što svako naše spoljašnje opažanje može uočiti neke materijalne ljepote na Ovom svi­jetu, tako i naše srce u duševnom opažanju moze obuhvatiti takve istine koje su lijepe samo za taj domen duhovnog. Oko je organ opažanja i ono na ovom materijalnom svijetu može vidjeti one ljepote do kojih nikad ne može dospjeti npr. uho i zbog toga onaj ko je rođen slijep ne može ni na koji način spoznati ono što samo oko moze registrirati, npr. ljepotu ne­kog cvijeta. Isto tako, ako je neko rođen gluh, ne može zapaziti ljepotu neke melodije, nekog zvuka. Ibn-Sina kaže:

“Ko izgubi jedno osjetilo, on će izgubiti i čitavu jednu nauku.”

Kada bi neko prinio najljepšu hranu našem uhu ne bi nam ona bila lijepa i zbog toga moramo paziti na duševna opažanja. Spominju se tri organa – oko, uho i srce – i kaže se da ćemo biti pitani za svaki od ovih organa. Bog nam je dao ove organe da ih na najbolji način iskoristimo i za njih ćemo biti pitani. Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati. (El-Isra, 36)

وَلاَ تَقْفُ مَا لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ إِنَّ السَّمْعَ وَالْبَصَرَ وَالْفُؤَادَ كُلُّ أُولـئِكَ كَانَ عَنْهُ مَسْؤُولاً

Zbog toga Mevlana kaže da je noć Božijim ljudima najsvjetliji dan. Ljudi povezani sa uzvišenim svjetovima i koji imaju prosvijetljeno srce nikada neće ni pomisliti da je neka noć tamna. U nekim hadisima kaže se da gnostici, arifi ili Božiji prijatelji (evlije Božije) više očekuju duge i hladne noći nego majka svoje dijete kada je dugo odvojena od njega. Tako očekuju i duge ljetne dane. Duge noći očekuju da bi duže ibadetili Allahu dž.š., a duge i vrele dane da bi duže postili. Imam Ali a.s. kaže u jednoj hutbi da su ovi robovi uvijek odvojeni od svoje postelje, nikad no­ćima nisu u svojoj postelji i toliko zikr čine Allahu dž.š. da su im usta uvijek suha. Pošto dugo ostaju na sedždi i traže oprost od Allaha dž.š. njihovi grijesi spadaju kao što ujesen lišće opada sa grana. Oni su Alla­hova stranka. Zaista su oni iz Alahove stranke na Pravom putu, i zaista su oni pobjednici.

Onome ko učini dobro djelo, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i zaista ćemo ih nagraditi boljom nagra­dom nego što su zaslužili. (En-Nahl, 97) Budući da je smisao života namjesništvo na Zemlji, slijedi da će mu se dati da bude namjesnik Božiji na njoj. Dva su faktora koji utječu na postizanje vrhunca, na dosti­zanje smisla postojanja, osnovnog cilja postojanja, bivstvovanja čovječijeg na zemlji, a ta dva faktora jesu dobro djelo i dobar djelatnik. Pitanje kojeg je neko roda ovdje nema mjesta jer Allah dž.š. jasno kaže: Bio muškarac ili žena, znači nema nikakve razlike. Da bismo postigli iman i dobro djelo, imamo tri puta.

Jedan od mogućih puteva za dostizanje tog cilja jeste znanje koje se postiglo putem čula, proučavanjem, gledanjem, slušanjem. Primjer za to su ljudi koji su živjeli u vrijeme Božijih poslanika. Ta znanja bila su očita. Svojim su očima gledali i oni su bez ikakvog dokaza, samo gleda­jući i slušajući, prihvatali vjeru.

Drugi put je put rasuđivanja i logičkog zaključivanja. Ljudi koji su živjeli u vrijeme Božijeg Poslanika s.a.v.a. došli su Božijem Poslaniku i pitali ga: “Je li ti kažeš za sebe da si Božiji Poslanik?” On je odgovorio: “Da!” Oni su pitali: “Imaš li ti dokaze za to?” Rekao je: “Imam, moji dokazi su mudžize, a mudžiza nije ništa drugo do jedan lanac logičnih razmišljanja koji je prerušen i prikazan u vidu praktičnog djelovanja.”

 Treći put stizanja do tog cilja je put osvjedočenja. Neki ljudi su u svom batinu, svojoj nutrini, shvatili i spoznali put. Sva tri ova puta imaju ogromnu ulogu u stizanju do blagostanja, do života koji je smisao posto­janja, a to je Božije namjesništvo na Zemlji. I muškarac i žena mogu podjednako dolaziti do saznanja putem svojih čula, mogu koristiti logička rasuđivanja i zaključivanja putem spoznaje, a mogu imati i nu­tarnja osvjedočenja i spoznaju vjere iz svoje unutarnjosti. Mogu potpuno ravnopravno učestvovati u putu, kretanju ka glavnom cilju postojanja. Sudbina svake duše zavisit će od njenih djela. Ako joj djela budu dobra, njen završetak bit će dobar, a ako joj djela budu loša, završit će u Dže­hennemu. Ni ovdje nema roda. U Kur’anu se kaže: Svaka duša. I da je čovjekovo samo ono što sam uradi, i da će se trud njegov sigurno iska­zati (En-Nedžm, 39-40)

وَأَن لَّيْسَ لِلْإِنسَانِ إِلَّا مَا سَعَى وَأَنَّ سَعْيَهُ سَوْفَ يُرَى                                      

Na kraju rezultati svega što je čovjek postigao pripadaju njemu samom. Sa aspekta stizanja do Allaha dž.š. i stizanja do Sudnjeg dana i nagrade na Sudnjem danu, između muškarca i žene ne postoji nikakva razlika. Nigdje se ne spominje muškarac i žena.

U suri 35. ajetu sure El-Ahzab imamo još jasniju sliku postizanja ravnopravnosti muškarca i žene: Muslimani i muslimanke, vjernici i vjer­nice, pokorni i pokorne, iskreni i iskrene, strpljivi i strpljive, ponizni i ponizne, muškarci koji daju zekat i žene koje daju zekat, muškarci koji poste i žene koje poste, oni koji čuvaju svoja stidna mjesta i one koje ču­vaju svoja stidna mjesta, oni koji mnogo Allaha spominju i one koje mnogo Allaha spominju – Allah je svima njima pripremio oprost i na­gradu veliku. Sa stanovišta Kur’ana, muškarac i žena su potpuno jednaki u pogledu sposobnosti rasuđivanja i u pogledu moći privlačenja dobra i odbijanja zla od sebe.     

Ovo je bila diskusija o odnosu žene i muškarca kada je u pitanju stanovište stvaranja ljudskog roda i smisao tog stvaranja – dostizanje cilja konačnog. Tu smo vidjeli da su muškarac i žena potpuno ravno­pravni. Sada ćemo vidjeti njihov odnos sa društvenog stanovišta, sa stanovišta društvenog života.

Kur’an je jasno označio četiri stvari kada je riječ o vlasti. Prva je stvar poređenje muškarca i žene kao Božijih stvorenja u smislu njihove suštine, njihove biti. Druga stvar je položaj žene u društvu. Treća stvar su propisi i njihova prava u zajedničkom životu (ne misli se samo na njihov odnos u braku nego međusobni odnosi muškaraca i žena i u društvu i u porodici). Četvrta stvar jesu temelji za propise vezani za prava žene, od­nosno odnos muškarca i žene. Tu se pojašnjavaju prava žene.

Tabatabai u svom tefsiru Mizan kaže: “Ako hoćemo da shvatimo kakve je promjene donio islam čovječanstvu, kakve su to reforme nastale dolaskom islama, dovoljno je samo pogledati položaj žene u islamu i uporediti ga sa dotadašnjom praksom i pravima koje je žena do njega imala.” Posljedice su proizvod običaja i tradicije nekog naroda. Ti obi­čaji, ta tradicija, pokazatelj je njegovog razmišljanja. Nakon mišljenja dolaze običaji i kultura. Tabatabai navodi stihove mnogih pjesama iz raznih kultura u kojima se govori o ženi sa najnegativnijim osobinama. Naprimjer, strah, poniznost (u negativnom smislu), poniženost, kada su te osobine u pitanju, uvijek se koristi žena kao metafora. Islam se oštro suprotstavio ovakvom mišljenju i ovakvom ponižavanju žene. U 13. ajetu sure El-Hudžurat kaže se: O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji (koji ima najveći takvaluk).

Allame Tababtabai je ovim ajetom odbacio tri do tada postojeća mišljenja u vezi sa ovim pitanjem. Jedno je nadmoćnost muškarca nad ženom ili žene nad muškarcem sa stanovišta stvaranja. Nema nikakvog preimućstva nad drugim ni muškarac ni žena. I jedno i drugo rođeni su od oca i majke. Imam Ali u Nehdžul-belagi kaže da bi isticanje jednog nad drugim bilo isto kao kad bi jedan brat svome bratu od iste majke rekao: “Ja sam bolji od tebe zato što je mene rodila ta i ta”, a rodila ih je ista majka. “Majka je poput posude i posuda nema nikakvog vlasništva nad svojom sadržinom” – hoće da kaže da majka nema nikakva dodatna prava nad djetetom time što ga je ona rodila, a nije ga rodio otac. Ovakvo mišljenje također je pobijeno navedenim ajetom. Treće mišljenje koje je bilo veoma rašireno prije dolaska islama bilo je da su muškarci govorili kako su njihova djeca samo sinovi, dok su kćerke tuđa djeca i smatrali su svojim potomcima samo unuke koji su djeca njihovih sinova, a unuke koji su djeca kćeri nisu smatrali svojim potomstvom. Ajet koji smo na­veli odbacuje i ovu tvrdnju, jer kaže da su djeca su rezultat i očeva i ma­jki, bilo da se radi o muškoj ili ženskoj djeci.

Allah dž.š. u 195. ajetu sure Ali Imran kaže: Ja neću odbaciti ni obezvrijediti ni jedno djelo onome ko ga čini, bilo muškarcu ili ženi, jer su muškarac i žena potpuno isti. Ako je majka ta koja rađa, i ona je nastala kako od majke tako i od oca. Prije dolaska islama bilo je rašireno mišljenje da grijesi koje počini žena idu njoj na dušu i ona će odgovarati za njih, a dobra djela koja ona učini, nagrada za njih slijedi njihovim muževima. Ovim ajetom je i ovo mišljenje odbačeno. Sa ove vremenske distance izgleda smiješno kolike su oni bili neznalice. To je bilo mišl­jenje prije 1400, 1500 godina i to nam izgleda smiješno, a kada čuveni njemački filozof Fridrich Nietzsche (Niče) zastupa tezu sličnu ovoj, tre­bamo se još više čuditi. Nietzsche kaže da smisao i filozofija rađanja žene jeste rađanje pravih ratnika i zabavljanje muškaraca. Ova njegova škola ima još uvijek mnogo pristalica i on još uvijek važi za slavnog njemačkog filozofa. Čovjek bez Allaha dž.š. i bez islama je džahil ma kada on živio.

Sljedeći ajet govori nam o zajedničkim karakteristikama muškarca i žene, a kroz to ćemo dobiti i odgovor na jedno pitanje. Ko učini zlo, bit će prema njemu kažnjen, a ko učini dobro – bio muškarac ili žena, a vjernik je – u džennet će; u njemu će imati u obilju svega, bez računa. (El-Mu'min, 40)

مَنْ عَمِلَ سَيِّئَةً فَلَا يُجْزَى إِلَّا مِثْلَهَا وَمَنْ عَمِلَ صَالِحًا مِّن ذَكَرٍ أَوْ أُنثَى وَهُوَ مُؤْمِنٌ فَأُوْلَئِكَ يَدْخُلُونَ الْجَنَّةَ يُرْزَقُونَ فِيهَا بِغَيْرِ حِسَابٍ

Kada bi neko od njih (mnogobožaca) bio obradovan viješću da mu se rodilo žensko smračilo bi se njegovo lice. On bi tada bio sav u srđbi. Krio bi se od ljudi zbog nesreće koja ga je snašla. (En-Nahl, 58-59) I kada bi se sakrio od ljudi, mislio bi da li da ovo poniženje koje ga je snašlo održi u životu ili ga zakopa u zemlju i da nema više spomena na nju. Svjesni budite, pazite: Jako loše su ovi prosuđivali. Kur’an nam ovdje napominje da su muško i žensko sa stanovišta njihovog djela, sa stanovišta njihovog imana i sa stanovišta ahiretskog statusa potpuno jed­naki i ravnopravni. Razlog zašto su ovi postupali tako prema ženskom djetetu bio je krivi nazor, što su u džahilijetu shvatali da je žena igračka u rukama muškarca. Rezonovali su: “Ako ova naraste i stasa za udaju, ja je dajem tuđinu i kada ona postane njegova igračka, ja nemam ništa više s njom. Posredstvom te kćerke, ne samo da sam nju dao, već će i mene poklopiti.” Kur’an napominje da je ovakvo razmišljanje jako loše i da nema nikakve veze sa razumom i logikom. Vrijednost svakog čovjeka je prema njegovom djelu i prema njegovom razmišljanju.

1.       Muško i žensko sa stanovišta Kur’ana su jednaki i ravnopravni. Oboje prihvataju Allaha dž.š. za svog stvoritelja.

2.       Oboje imaju dobro djelo, odnosno oboje imaju potencijal da to imaju.

3.       Mogu ući ravnopravno u Džennet.

4.       Opskrbljuju sebi neograničeni Božiji nimet, Božiju nagradu, za svoja dobra djela.

Do sada je rečeno ono što je zajedničko muškarcu i ženi, a Uzvišeni Stvoritelj je korijen ove jednakosti našao u jednakovrsnom stvaranju i jednog i drugog.

Okreni svoje lice ispravnoj Božijoj vjeri, fitretu Božijem prema kojem je on stvorio čovjeka. Nema promjene u Božijem stvaranju, to je čvrsta Božija vjera.

Osnova, temeljna osobina i vrlina čovjeka, bilo muškarca ili žene, jeste taj fitret, ta Božanska nit koju je On stvorio u čovjeku. Taj fitret, ta nit, zahtijeva da čovjek Božije blagodati rasporedi ravnopravno između istovrsnih, jednakopravnih Božijih bića. Taj fitret ne dopušta da se neka skupina više okoristi Božijim blagodatima, a neka manje. Ovo je osnovna razlika između Božanskih propisa i društvenih propisa koji nastaju među ljudima. Ljudski propisi temelje se na ljud­skom iskustvu, a Božanski na Božanskom fitretu. Oni su posve čisti i nepatvoreni. Ova jednakopravnost razlikuje se u odnosu na sličnost u pravima. Kada se kaže da su ljudi ravnopravni, to ne znači da kada pos­matramo administraciju u jednoj zemlji, da svako može biti ministar. Ili da dovedemo jedno dijete i kažemo, budući da su svi ljudi ravnopravni, ovo dijete postavit ćemo za predsjednika države. Praktični um kaže nam da svaki posao ima svoju ljestvicu vrijednosti i shodno toj ljestvici vri­jednosti ljudi su po kvalitetu različiti i svako srazmjerno svom znanju i svojim sposobnostima može zauzeti položaj na toj ljestvici vrijednosti.

Nekoliko dioničara je osnovalo firmu. Nejednako su uložili u tu firmu i ako hoće postupiti pravedno, morali bi proporcionalno rasporediti i profit. Ali po ovome, ako su svi ljudi ravnopravni, onda trebaju ravno­pravno i raspodijeliti. Shvatanje zakona nije tako pojednostavljeno. Ako na primjeru shvatanja slobode kažemo da svako ima pravo da diše čist vazduh, onda niko nema pravo da ga zagadi. Ono što je danas izazvalo zbrku je to što su jednakost prava izjednačili sa sličnošću prava. Islam je prihvatio jednakopravnost, a sličnost u pravima je odbio. Upravo Božan­ski fitret govori o jednakopravnosti i isti taj fitret odbija sličnost.

Ako se uspostavi konflikt u samim pravima koja trebaju biti stvarna, onda kao posljedica toga nastaju i konflikti u svim pravima izvedenim iz toga. Nastat će konflikti kako u porodičnim tako i u društvenim pitan­jima. Kada je u pitanju konflikt između žene i muškarca, ova temetika je tretirana u tri segmenta.

Prvi segment čine razlike sa stanovišta tjelesne snage, kao i razlike u izgovaranju, u glasu, u veličini i snazi tijela, po pitanju zrelosti, bržem ili sporijem pričanju itd. To su stvari koje potvrđuje i medicina i anatomija. Za svakoga je to prihvatljivo i o tome ne treba voditi puno računa.

Drugi segment u kojem se razlikuju muškarac i žena jeste na ravni naravi. Muškarac je skloniji ratobornijim stvarima kao što su lov, treniranje raznih sportova, a žene su po prirodi miroljubivije. Žene imaju izraženiju smirenost, manje su ratoborne, manje sklone grubosti, sklone gizdanju, uljepšavanju i nemaju čvrstine u odlučivanju. Rezervirane su u pristupanju nekim poslovima. Čak se i biti vjernik ili nevjernik razlikuje kod muškarca i žene. Rekli smo da postoje tri stvari na kojima vagamo vrijednost muškarca i žene: sa stanovišta razuma, sa stanovišta njihove moći i sa psihološke ravni. Bivanje vjernikom ili vjernicom ili nebivanje vjernikom ili vjernicom sa stanovišta ukusa, kulture i u još nekim detal­jima kod muškarca i žene se razlikuju.

Sa stanovišta emocija, oni se potpuno razlikuju. Čovjek želi doći do žene, a žena da čovjek dođe do nje. Čovjek želi spolja vladati, a žena želi iznutra vladati. Kada su u pitanju emocije, žena želi hrabrog i snažnog čovjeka, a čovjek želi ženstvenu ženu. Jedan aAmerički psiholog kaže da se svijet žene potpuno razlikuje od svijeta muškarca. Ako žena ne može misliti na način na koji misli muškarac, to je stoga što se njihovi svjetovi potpuno razlikuju. Muškarci kada ostare osjećaju se nesretnim jer se nji­hov oslonac izmakao, a žene se osjećaju sretnim u starosti jer su postale vlasnice nekoliko svojih rezultata. Ovakvo stanovište u islamu nema ni naučnu ni iskustvenu podlogu. Islam zastupa stanovište da čovjeka ne može oraspoložiti ni posjedovanje kuća, tvornica, a ni njegovo neposje­dovanje ne može ga oneraspoložiti. Ne može ga ospokojiti posjedovanje unuka, a također ga ne može ni onespokojiti. Čovjek po svome fitretu teži savršenstvu. Sve dok ne postigne to savršenstvo, on osjeća neku ne­lagodu, strah i strepnju. Napoleona svi znaju kao velikog i hrabrog vojskovođu, ali su pred smrt vidjeli kako mu suze liju niz obraze i kako se osjeća kao očajnik. On se jadao na svoj protekli život i vrijeme koje je prošlo. Čovjek može imati stotine dvoraca, ali kad se nađe sam sa sobom, u njemu se javlja ova nelagoda. Samo Bogu odani robovi mogu prskrbiti sebi spokojan život, mir i sigurnost jer znaju da se vraćaju svom Stvoritelju i za njih nema ove strepnje i ove ojađenosti. Zaista se spo­minjanjem Allaha srca smiruju.

 Ovaj Američki psiholog kaže: “Čovjek nastoji uzeti onu ženu koja je srodna njegovoj vjeri i njegovim ubjeđenjima, a za ženu, kao što joj je lahko promijeniti prezime, lahko joj je promijeniti i vjeru i sve ostalo.” Ova logika proizlazi iz uličnih rasprava, a ne iz prave analize. Da je gle­dao ženu muslimanku koja se vraćala sa bojišta na Uhudu, koja je za sobom vukla devu koja je nosila tri tijela i kada su je pitali: “Šta se zbilo?” Ona je rekla: “Mi muslimani smo pobijedili.” “Čija su ta tri ti­jela?”, upitali su je, a ona odgovori: “Moj brat, moj muž i moj sin.” “Pa kako onda možeš govoriti da smo pobijedili”, a ona veli: “Božiji Poslanik je živ!”        

Analize koje iznalaze zapravo su rezultat njihovog naopakog načina življenja. Nema razlike u življenju između Istoka i Zapada. Šehid Mu­tahari je govorio da kada jedna djevojka u Rusiji izvrši samoubistvo i kada se napiše razlog zbog kojeg je ona izvršila samoubistvo: Nije me ni jedan muškarac još poljubio, pa je moj život izgubio smisao, to njihovo poimanje i življenje proizlazi iz takvog načina poimanja i rezonovanja.

Kur’ani kerim govori o različitim prirodama ljudi koje je Allah dž.š. različitim stvorio da bi upotpunio taj svijet. Da je Allah dž.š. stvorio sve ljude jednakih snaga i kvaliteta, onda bi to značilo krnjavost cijelog svi­jeta. Kao što ove razlike pospješuju efikasnost življenja, tako i razlika u stvaranju muškarca i žene u njihovim obličjima upotpunjuje njihov život u porodici. Žena sa stanovišta svojih intelektualnih snaga, sa stanovišta odbijanja zla od sebe ili privlačenja i činjenja dobra, kao i postizanja prava na Ahiretu ima potpuno jednakopravan status kao i muškarac. Ova jednakopravnost ili istovrsnost čovjeka i žene u ovim odlikama proizvela je i jednakopravnost u propisima vjere. Tjelesne razlike, razlike u psi­hološkoj prirodi, u emotivnim karakterima jednih i drugih uzrokovale su postavljanje različitih propisa za muškarca i ženu s obzirom na karakter njihovih odlika. Tamo gdje imaju zajedničke osobine Allah je dao i jed­nake propise, a ondje gdje se razlikuju u osobinama, karakterima, emo­cijama, Allah dž.š. je dao i različite propise. U dosezanju Božanske zbilje, Božanske stvarnosti nema nikakve razlike u propisima jednih i drugih