Tri osobine koje odlikuju čovjeka

Cilj nam je da se što bolje upoznamo sa Kur'anom. Sasvim je pri­rodno da ćemo boljim našim poznavanjem i druženjem sa Kur'anom biti više upoznati i sa istinama vjere, a samim time i bolji vjernici. Što više budemo znali i shvatali, i naš ahlak bit će bolji. U mjeri u kojoj naš ahlak postane bolji, naše ponašanje u društvu također će biti bolje. U tom smislu, tri osobine koje odlikuju čovjeka – njegov razum, moral i djela – na više mjesta su označene u Kur'anu. 

وَجَعَلْنَا مِنْهُمْ أَئِمَّةً يَهْدُونَ بِأَمْرِنَا لَمَّا صَبَرُوا وَكَانُوا بِآيَاتِنَا يُوقِنُونَ    

Između njih smo Mi imame određivali i oni su upućivali po zapovijedi našoj jer su strpljivi bili i jer su u dokaze Naše čvrsto vjerovali. (Es-Sedžda, 24)

Ajet istog značenja nalazimo i u 73. ajetu sure El-Enbija:

وَجَعَلْنَاهُمْ أَئِمَّةً يَهْدُونَ بِأَمْرِنَا                        

Učinismo ih imamima koji upućuju po zapovijedi Našoj.

Dakle, imam je čovjek koji upućuje i to po zapovijedi Božijoj. Šta je zapovijed (امر) spomenuta u ajetu? Zbog važnosti ovoga pitanja potrebno je malo podrobnije analizirati kakvu nam to Kur'an istinu nudi.

Pogledajmo sljedeći ajet:

Gospodar vaš je Allah, koji je nebesa i Zemlju u šest vremenskih raz­doblja stvorio, a onda svemirom zagospodario; On tamom noći prekriva dan, koji ga u stopu prati, a Sunce i Mjesec i zvijezde se pokoravaju Nje­govoj zapovjedi. Samo On stvara i upravlja! Uzvišen neka je Allah, Go­spodar svjetova! (El-A'raf, 54)

Svijet u kojem živimo ima dva lika: jedan je lik stvorenog, a drugi je lik zapovjedi (امر). Što se tiče dimenzije stvorenoga, ona se veže za ma­terijalni svijet koji podliježe ovosvjetskim promjenjivim zakonima, a što se tiče druge dimenzije, ona je unutarnjeg karaktera i tu promjene i pok­reti ne postoje. Ova nepromjenjiva dimenzija i postojanost svijeta onostranog naziva se unutarnji svijet ili svijet zapovjedi (عالم امر).

Kao mali djelići svega stvorenog, mi ljudi posjedujemo dvije dimen­zije: promjenjivu i nepromjenjivu. Promjenjiva dimenzija čovjeka je nje­govo tijelo koje je sastavljeno od ćelija. Nauka je dokazala da se svakih sedam godina u potpunosti mijenjaju sve njegove ćelije. Što se tiče ne­promjenjive dimenzije, u suri A'raf kaže se da je upravo ona u moći Uz­višenoga Gospodara. U suri Ja-sin kaže se da je naš Gospodar takve snage da kada nešto zaželi dovoljno je da kaže: Budi! – i ono bude. On je čist od svake krnjavosti i uzdignut je nad svim nedostacima. On je Gospo­dar u Čijoj ruci je suština i nepromjenjiva strana svega i Njemu će se vratiti ta unutarnja nepromjenjiva dimenzija. U 50. ajetu sure El-Kamer daje nam se do znanja da ta nepromjenjiva dimenzija nije ništa više od jedne stvari. Za ono što Uzvišeni poželi vrijeme uopće nije pot­rebno. Zbog čega? Vrijeme ima smisla na mjestu gdje postoji nešto što se kreće, ali za ono što je nematerijalno vrijeme nema nikakvog smisla. Svi­jet ma­terije samo je mali dio stvorenog. Vrijeme i mjesto stvoreni su od Uz­višenog Gospodara i ne bi imali smisla da nešto stvoreno bude uzro­kom svome Stavaraocu. Da li postoji mogućnost da mi razumijemo ovaj unu­tarnji svijet, svijet zapovjedi, ili je to nešto što je daleko od naše moći? Ne samo da je moguće, već je to nešto što se dogodilo. Čovjek je stvoren da bi to mogao shvatiti, a Kur'an potvrđuje da je bilo onih koji su to ost­varili.

وَكَذَلِكَ نُرِي إِبْرَاهِيمَ مَلَكُوتَ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَلِيَكُونَ مِنَ الْمُوقِنِين

I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao. (El-En'am, 75) 

Kada neko dostigne stepen da vidi taj svijet, za njega ne postoje ne­poznanice. Čovjek koji shvati suštinu ne može se plašiti onoga šta je vidljivo jer se ta forma oslanja na suštinu. Kur'an nas i poučava da u našim ibadetima dosegnemo srž i nutrinu njegovu. 

Poslanici su stigli do svijeta zapovijedi; da li se to tiče samo njih ili i ostali mogu to dosegnuti? U suri Et-Tekasur daje se odgovor na ovo pi­tanje:

كَلَّا لَوْ تَعْلَمُونَ عِلْمَ الْيَقِينِ لَتَرَوُنَّ الْجَحِيمَ

Kada biste imali sigurno (jekin) znanje, vidjeli biste Vatru. (Et-Taka­sur, 5-6)

Kada ne bi bilo unutarnjeg u vjeri, vjera islam, koja je logična i koja se brine o našem razumu, ne bi imala smisla. Kako objasniti da smo i 14 stoljeća nakon preseljenja našeg dragog Poslanika s.a.v.a. još uvijek obavezni na kraju svakog namaza poselamiti ga riječima: “Es-selamu 'ale­jke ejuhen-nebijj!”, ili kako objasniti sljedeći kur'anski ajet:

وَقُلِ اعْمَلُواْ فَسَيَرَى اللّهُ عَمَلَكُمْ وَرَسُولُهُ وَالْمُؤْمِنُونَ وَسَتُرَدُّونَ إِلَى عَالِمِ الْغَيْبِ وَالشَّهَادَةِ فَيُنَبِّئُكُم بِمَا كُنتُمْ تَعْمَلُونَ                     

I reci: “Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni onome koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti. (Et-Tevba, 105)

Kada bi čovjek ostvario samo neke od tih zbilja, ništa mu ne bi mo­glo predstavljati prepreku na tom putu ka istini. Postoji predaja u kojoj se kaže da od učenja Kur'ana bez razmišljanja nema nikakve koristi, kao ni od obavljanja namaza bez prisutnosti. Razmišljanje je nešto jako vrijedno pa se zbog toga u hadisu kaže da je jedan sahat razmišljanja bolji od jedne godine, sedam godina ili sedamdeset godina ibadeta. Kur'an nam kaže:

 فَلاَ تَمُوتُنَّ إَلاَّ وَأَنتُم مُّسْلِمُونَ

I umirite samo kao muslimani! (El-Bekara, 132)

Jedini način da to postignemo jeste da stalno razmišljamo o Kur'anu. Ukoliko to ne učinimo, bit ćemo muslimani samo po imenu i prezimenu, a kada umremo, prezime ostaje u nasljedstvo našoj rodbini.

Imamet je kur'anska tema

Imamet je kur'anska tema i proteže se sve do Ibrahima a. s.

Svijet zapovjedi stoji naspram spoljnjeg svijeta koji nas okružuje. Naša zbilja je duša i ona upravlja našim tijelom. Da li mi možemo spoznati i razumjeti svijet zapovijedi? Odgovor je potvrdan. O tome go­vore i sljedeći stihovi nadhnutog arifa: “Ako želiš krenuti na putovanje prema nebesima i uzvišenom svijetu, samo jedan uvjet je dovoljan: da budeš iskren prema svima.”

Ono što odlikuje čovjeka jeste sposobnost da koristi razum. Od Poslanika se prenosi sljedeća predaja: “I da vam nije srce onakvo kakvo jeste, okupljeno raznim mislima, i da nije vašeg govora, vidjeli biste ono šta ja vidim i čuli biste ono šta ja čujem.”

U skladu sa jednom drugom predajom, onome ko sebe učini iskrenim u djelima poteći će mudrost iz srca na jezik. Šta je iskreno djelo? Želimo li nešto kazati, onda prvo pogledajmo da li od toga ima neke koristi ili će to biti ogovaranje; ako neće, onda je otvoren put našem govoru. Poslanik je također rekao: “Jedite čistu hranu, ne činite grijeh, ne ogovarajte, is­punite svoje obaveze i sami ćete se osvjedočiti u svijet gajba.”

Možemo zaključiti da je svijet zapovijedi skriveni svijet, i da se spoljni svijet kreće uporedo s njim. Svime se upravlja iz svijeta zapovi­jedi. Kur'an o tome kaže:

وَإِن مِّن شَيْءٍ إِلاَّ عِندَنَا خَزَائِنُهُ وَمَا نُنَزِّلُهُ إِلاَّ بِقَدَرٍ مَّعْلُومٍ

I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga Mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno. (El-Hidžr, 21)

Sve vjere došle su da nas pokrenu iz svijeta materije ka svijetu zapovijedi. Poslanik s.a.v.a. je govorio: “Namaz je vjernikov  miradž”, a sam Kur’an o Poslaniku kaže:

 سُبْحَانَ الَّذِي أَسْرَى بِعَبْدِهِ لَيْلاً مِّنَ الْمَسْجِدِ الْحَرَامِ إِلَى الْمَسْجِدِ الأَقْصَى الَّذِي بَارَكْنَا حَوْلَهُ لِنُرِيَهُ مِنْ آيَاتِنَا إِنَّهُ هُوَ السَّمِيعُ البَصِيرُ

Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. On, uisitinu, sve čuje i sve vidi. (El-Isra, 1)

Čovjek upoznat sa duhovnim svijetom nema poteškoća. Na dan Ašure Imam Husein a.s. je od jutra do podneva ostao samo sa nekolici­nom ashaba, a svi ostali su poginuli. Toga dana izgubio je osamnaest bližnjih samo iz Benu Hašima, a usto i niz ostalih ashaba. Također, znao je da će nakon njegove smrti svi njegovi biti odvedeni u zarobljeništvo –sve su to udarci koji bi i stijenu zdrobili. Ostade Husejn sam samcat u kasno poslijepodne i u posljednjim trenucima odlazi do svoga konja, koji je stajao ispred šatora, i prije nego što će ga uzjahati, reče: “Bismillahi ve billahi ve ‘ala sunneti resulillah.” Imao je naspram sebe vojsku od na­jmanje trideset hiljada vojnika, pa ipak se protiv njih borio takvom žesti­nom da su od njega bježali u valovima na sve strane. Zašto je tako? Ot­kuda je Husejn crpio svoju snagu? On sam dao je odgovor na ovo pi­tanje: “Sve je ovo meni lahko zato što znam da me Bog gleda dok se borim.” Zašto da se uzdamo u bilo koga, osim u Allaha, Koji nas je uputio ispravnim stazama? Pouzdanje u Boga je kada se kaže: “Mi ćemo se strpiti na neprijatnostima koje nam vi stvarate.” Spoznaja svijeta haki­kata samo povećava njegovu djelotvornost na svim poljima, kako društ­venim, tako i privrednim i političkim.

Kur'an opisuje Sudnji dan kao dan kada će biti objelodanjene sve ta­jne. Također, Kur’an kaže da sva bića čine zikr Bogu, ali mi to ne ­razumijemo jer smo utonuli nemar. Bili smo u neznanju batina našeg namaza, našeg posta, i tek na Sudnjem danu ćemo to shvatiti. Kur'anski ajeti kažu:      

        مَن جَاء بِالْحَسَنَةِ فَلَهُ خَيْرٌ مِّنْهَا وَمَن جَاء بِالسَّيِّئَةِ فَلَا يُجْزَى الَّذِينَ عَمِلُوا السَّيِّئَاتِ إِلَّا مَا كَانُوا يَعْمَلُونَ

Onaj ko učini dobro djelo dobit će deseterostruku nagradu za njega, a onaj ko uradi zlo – pa oni koji budu zlo radili bit će tačno prema zas­luzi kažnjeni. (El-Kasas, 84)

Žene koje su izgubile razum ugledavši vanjsku Jusufovu ljepotu požel­jele su ga i porezale su se, ali tek njegova unutarnja ljepota je besk­onačna. Vanjska, vidljiva ljepota čini da se one porežu, a šta tek čini batinska, skrivena ljepota? Imam, koji je određen od Boga, mora u svom vođstvu biti povezan sa ovim svijetom. Kur'an veli:   

Uistinu! Knjiga čestitih je u 'Illijjunu, a znaš li ti šta je 'Illijjun? Knjiga ispisana! – nad njoj bdiju oni Allahu bliski. (El-Mutaffifun, 18-21) 

Uzimajući u obzir kur'ansku zbilju vezano za knjigu Ilijjun, kaže se:

فَكَيْفَ إِذَا جِئْنَا مِن كُلِّ أمَّةٍ بِشَهِيدٍ وَجِئْنَا بِكَ عَلَى هَـؤُلاء شَهِيدًا

A šta će, tek, biti kada dovedemo svjedoka iz svakog naroda, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih? (En-Nisa, 41)

Kako će Poslanik biti svjedok poslanicima prije njega? Znamo da svjedok mora biti prisutan događaju i upoznat sa stanjem i pojavama jer je to uvjet svjedočenja. U fikhu stoji: “Da bi nečije svjedočenje bilo uvaženo, neophodno je prisustvovanje događaju.” Naš Poslanik mora biti prisutan kroz batin da bi mogao biti svjedokom kroz sve vrijeme. Kada Kur'an kaže da će svaka skupina biti prozvana po svom imamu, a to znači da taj imam mora biti upoznat sa našim djelima, njihovom spoljašnošću i unutrašnjošću. Jedno od naših djela je iskrenost, a imam koji dolazi svje­dočiti treba znati da li smo mi nešto obavili sa iskrenošću ili ne. Bit ćemo pitani i za srce, da li je sadržavalo ljubav ili mržnju itd. Kur'an je knjiga upute. Poslanik s.a.v.a. je ustrajavao na tome da se čvrsto držimo njega i da nas on vodi. Ako bismo postali bliski sa Kur'anom, svako naše djelo za sobom bi povuklo sedamsto drugih dobrih djela. Jedno od važnijih pitanja u Kur'anu je imamet, što potvrđuju mnogi ajeti. Jedan od tih ajeta je sljedeće kur'ansko obraćanje: Svaki će narod biti prozvan po svome i­mamu.

Pitanje imameta, tj. vođstva ljudi stvaranjem čovjeka nameće se kao obaveza od strane Boga. Kur'an kaže:

وَلِكُلِّ أُمَّةٍ رَّسُولٌ فَإِذَا جَاء رَسُولُهُمْ قُضِيَ بَيْنَهُم بِالْقِسْطِ وَهُمْ لاَ يُظْلَمُونَ

Svaki narod je imao poslanika. I kad poslanik njihov dođe među njih, njima će biti pravedno presuđeno, i nasilje im neće biti učinjeno. (Junus, 47)

Ovo pitanje istaknuto je u svim ranijim vjerama i objavama, jer su imale od Boga određene obaveze i dužnosti. Kaže se:

Između njih smo Mi imame određivali i oni su upućivali po zapovijedi ­Našoj, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali. (Es-Sedžda, 24)

Pitanje upućivanja potiče još iz svijeta zapovijedi. Allah nas upućuje na podjelu na dva svijeta: svijet stvaranja i svijet emra (zapovijedi). Svi­jet emra je suština ili zbilja vanjskog svijeta na koju se Ovaj svijet oslanja; u njemu nema podjela ni nereda, kao što reče pjesnik: “Ovaj svi­jet što se kreće, sa zvjezdama lijepim, samo je slika onog nepokretnog, suštinskog svijeta.”

To je upravo svijet zapovijedi. Sve što vidimo u svijetu stvorenosti slika je ili izraz svoje suštine ili zbilje koja je pohranjena u svijetu zapovi­jedi. Uzdizanjem na stepene spoznaje čovjek može steći znanje kojim mu se poistovjećuju svijet zapovijedi (onostranog) i stvorenog (ovosvjetskog). Svaka stvar koju vidi na Ovom svijetu vraćena je svom iskonu. Spoznaja je nešto što trebamo nastojati steći ibadetom. Mevlana se pita kako će čovjek stići do tog svijeta spoznaje ako se oslanja samo na čula kojima raspolažu i životinje? Podsjeća na jednu historijsku pre­daju o Jakubu i Jusufu. Ono što je Jakub vidio na licu Jusufovom nije vidio ni jedan Jusufov brat; Jakub je svojim pogledom vidio ono što je ne­dostupno drugima. Zahvaljujući takvom viđenju, Jakub se iz čežnje prema Jusufu u danima odvojenosti od njega osamljuje, plače i tuguje, a njegova braća bacila su ga u bunar.

Upravo imam vodi i upućuje čovjeka ka zbilji Onoga svijeta. Ukazat ćemo na neke ajete koji to svjedoče. Kur'an i islam pozvali su čovjeka beskrajnoj vrlini i savršenstvu bez ograničenja. Čovjek, koji je pozvan da se kreće prostranstvima vrline i savršenstva, mora obavezno imati ne­koga ko će ga voditi, a taj neko treba uvijek biti stepenicu ispred čovje­čanstva. Čovjek se kreće u tim prostranstvima u dvije ravni: horizontal­noj – ovosvjetskoj, i vertikalnoj – ezoterijskoj. Allah dž.š. kaže u Kur'anu o onima koji udjeljuju i troše imetke na Allahovom putu sljedeće:

مَّثَلُ الَّذِينَ يُنفِقُونَ أَمْوَالَهُمْ فِي سَبِيلِ اللّهِ كَمَثَلِ حَبَّةٍ أَنبَتَتْ سَبْعَ سَنَابِلَ فِي كُلِّ سُنبُلَةٍ مِّئَةُ حَبَّةٍ وَاللّهُ يُضَاعِفُ لِمَن يَشَاء وَاللّهُ وَاسِعٌ عَلِيمٌ

Oni koji imanja svoja troše na Allahovom putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna. Allah onome kome hoće umnogostručuje; Allah je neizmjerno do­bar i sve zna. (El-Bekara, 261)

To bi bilo s obzirom na horizontalno napredovanje i kretanje čovjeka ka beskraju, a što se tiče vertikalnog, može se navesti ajet:

Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer lijepe riječi kao lijepog drveta; korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba po dozvoli Gospodara svoga. (Ibrahim 24-25)

Allah dž.š. se obraća Poslaniku:

فَكَيْفَ إِذَا جِئْنَا مِن كُلِّ أمَّةٍ بِشَهِيدٍ وَجِئْنَا بِكَ عَلَى هَـؤُلاء شَهِيدًا

A šta će, tek, biti kada dovedemo svjedoka iz svakog naroda, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih? (En-Nisa, 41)

Svaka skupina ljudi imat će svog svjedoka, a to je onaj koji ih je vodio na Ovom svijetu i kojeg su slijedili, a Poslanik s.a.v.a. bit će svje­dok nad svjedocima. U Kur'anu se kaže da će svi ummeti i svi poslanici biti pitani za svoju misiju na Ovom svijetu, a svjedok za sve to bit će Pe­čat poslanika s.a.v.a. Koliko je samo Ibrahim prošao ispita da bi od Al­laha dž.š. dobio položaj imama.

Ø      Druga kušnja Ibrahimova bio je postupak prema Nimrudu, moć­nom vladaru, koji se spominje u 258. ajetu sure Bekara.

Ø      Treći njegov ispit bio je uništavanje idola i kipova i to se spo­minje u suri Enbija (58), kada se Ibrahim zakleo mnogobošcima da će polomiti sve kipove da bi istina pobijedila. Ibrahim je bio svjestan i svojih djela i njihovih posljedica. Uvjet za suprot­stavljanje jednoj sili jeste zaboraviti sebe, proći se svega na Ovom svijetu. Imam Husejn a.s. svoje obraćanje započinje pozivajući ljude koji su poklonili krv svojih srca i pripremili se za susret sa Bogom. On kaže: “Ja ću Allahovom voljom ujutro krenuti sa ovim nijjetom, odlučan da krv svoju poklonim svojoj vjeri, spreman za susret sa Uzvišenim Bogom.”

Ø      Četvrto iskušenje Ibrahimovo bila je vatra. O tome se govori u 68. ajetu sure Enbija:

قَالُوا حَرِّقُوهُ وَانصُرُوا آلِهَتَكُمْ إِن كُنتُمْ فَاعِلِينَ

“Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta da učinite!” – povikaše.

Ø      Peto iskušenje činili su porodica i djeca, tj. ono što čovjeku na Ovom svijetu predstavlja veliko zadovoljstvo.

Ø      Šesti ispit bilo je raskidanje veza sa mnogobošcima, o čemu Kur'an kaže: Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kad su narodu svome rekli: “Mi s vama nemamo ništa, a ni s onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate; mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha jedinog vjerovali.” (El-Mumtehina, 4)

Ø      Sljedeće, sedmo, teško iskušenje bila je naredba Ibrahimu da za­kolje vlastitog sina. Ibrahim se obraća svome sinu riječima:

فَلَمَّا بَلَغَ مَعَهُ السَّعْيَ قَالَ يَا بُنَيَّ إِنِّي أَرَى فِي الْمَنَامِ أَنِّي أَذْبَحُكَ فَانظُرْ مَاذَا تَرَى قَالَ يَا أَبَتِ افْعَلْ مَا تُؤْمَرُ سَتَجِدُنِي إِن شَاء اللَّهُ مِنَ الصَّابِرِينَ

I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: “O sinko moj, u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?” “O oče moj” – reče – “onako kako ti se naređuje postupi; vidjet ćeš, ako Bog da, da ću biti od strpljivih.” (Es-Saffat, 102)

Tumačeći ovaj ajet, allame Tabatabai kaže: Kada se Ismail obraća ocu riječima “Oče moj”, kao da se želi naglasiti da on ni u najmanjoj mjeri nije promijenio svoj odnos prema ocu nakon što je čuo da mu je naređeno da ga žrtvuje na Allahovom putu. U predajama se prenosi da je Ibrahim prije samog čina žrtvovanja pitao Ismaila ima li ima kakvu poruku prije nego što uslijedi najavljeno, a da je Ismail odgovorio:

Ø      Čvrsto sveži moje ruke i noge prije nego što uradiš ono što ti je naređeno da te ne bi – kada se budem trzao – zaprljala moja krv!

Ø      Budi blag i ljubazan prema mojoj majci ako se ona bude brinula jer je to majka koja će nositi ranu gubitka svoga sina.

Kada je Ali Ekber na Kerbeli prišao svome ocu da bi zatražio doz­volu da izađe na mejdan, Imam Husejn a.s. ga je pogledao i rekao mu: “Bože moj, budi svjedok koga šaljem u kandže luđaka; uistinu, to je stvorenje najsličnije Tvome poslaniku, i u pogledu vanjštine, i u pogledu govora i morala. Bože moj, Ti Si mi svjedok da sam, kada god bih poželio Poslanika, gledao u ovog mladića.”

Nakon što su se Ibrahim i Ismail pripremili za čin žrtvovanja, dolazi objava od Allaha u kojoj se kaže da se obistinilo ono što mu je u snu došlo od Njegova Gospodara te da je time stekao dobru nagradu.

Predočimo sebi sliku Kerbele i imama Husejna a.s., koji je osamnaest odsječenih glava Benu Hašima donio sam sa bojnog poprišta do svojih ša­tora, a kada bi prilazio ovim šehidima, izgovarao bi: “Nema snage ni moći, osim kod Allaha.”

Kada je prišao teško ranjenom sinu, Ali Ekberu, čije je tijelo bilo svo u krvi, ali je još uvijek davao znake života, pogledao je u njegovo lice i tri puta ponovio: “Sine moj, Ali, ti si sad slobodan od svih tegoba koje nosi Ovaj svijet sa sobom, a otac tvoj ostao je ovdje potpuno sam! Sine moj, prenesi moj selam Poslaniku i reci da ću vam se i ja uskoro pridružiti!”

Kada je Ibrahim uspješno savladao sva iskušenja, Allah dž.š. mu reče: Ja sam te učinio imamom. Ovaj uzvišeni stepen imameta dod

jeljuje se onome ko uspješno prođe kroz brojna iskušenja i pri tome se pokaže strpljivim. Teškoća ovog zadatka sadržana je u zahtjevu da taj pojedinac treba povezati ostatak čovječanstva sa svijetom zapovijedi – imam je veza između vidljivog i skrivenog svijeta.