PREPISKA DVAJU VELIKANA

U ime Allaha Milostivog Samilosnog

Hvala Uzvišenom Gospodaru svjetova i neka je salavat i selam na Poslanika, Njegovu čistu porodicu i ashabe.

 قُلْ هَـذِهِ سَبِيلِي أَدْعُو إِلَى اللّهِ عَلَى بَصِيرَةٍ أَنَاْ وَمَنِ اتَّبَعَنِي وَسُبْحَانَ اللّهِ وَمَا أَنَاْ مِنَ الْمُشْرِكِينَ

Reci: Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim. (Jusuf, 108)

U ovom ajetu Uzvišeni se obraća poslaniku Muhammedu s.a.v.a., skre­ćući mu pažnju na to da je obavezan ljudima objasniti svoju dužnost i predočiti ciljeve, tako da ukaže na Božiju objavu te da im da do znanja kako mu je zadaća pozivanje ka Allahu i da je cilj poslanstva dovesti čovječanstvo do sreće, a da je sreća u spoznaji Boga. Poziv mora biti ute­meljen na znanju i promišljenosti. Dakle, metod Kur'ana i logika Poslanika zasnovani su na tim načelima, što nama nameće obavezu da i mi, sljedbenici Poslanika s.a.v.a., trebamo biti takvi. Uzimajući u obzir ovo kur'ansko načelo, tekst koji je u vašim rukama potvrda je slijeđenja ovog načela u praksi dvaju velikih mudraca. Pitanje i odgovor koji su ustvari osnova za nastajanje ovog teksta, kako se da vidjeti, bave se te­matikom čovjekova odgoja i ukrašavanja nefsa lijepim i pohvalnim oso­binama. Ukoliko pažljivo iščitamo ovaj tekst, shvatit ćemo da je on do­bar pokazatelj svih puteva sejri-suluka ka Uzvišenom Allahu. Pro­vođenje uputstava koja se nalaze u tekstu dovoljan je uvjet za pronalazak puta ka Istini. Pismo je uputio arif, šejh Ebu-Seid Ebul-Hajr,[1] alimu, še­jhu Ebu-Aliju Ibn-Sini,[2] i u njemu ga pita o stvarima vezanim za du­hovno putovanje prema Allahu. Ibn-Sina daje odgovor na skrušen način, uzimajući u obzir veličinu Ebu-Seida.

Tekst pisma

O uvaženi alime, Allah ti pomogao gdje god ti pomoć zatrebala i opskrbio te vječnom srećom koju zaslužuješ. Uvjeren sam u Pravi put. Međutim, na putu istine brojne su staze sumnji i pretpostavki. Ja sam u potrazi za putnikom Putem pravim, ne bi li mi Allah, Uzvišeni i Čisti, kao nagradu za moje traženje i iskreno prihvatanje, otvorio vrata prema Sebi. A ti, ti si uspješan znalac o tome, poznat po naučnim raspravama o ovoj temi, pa mi prenesi ono do čega si stigao, i objasni mi ono u čemu ti se pomoglo. I znaj da je uznemirenost početak puta ibadetskog! I svak što abidom postane, doživjet će preporod. Put je ovaj veoma lahak, a i veoma težak. A pomoć je u ruci Božijoj.

Odgovor Ibn-Sine

Stiglo mi je pismo u kojem sam uočio zbog čega ti je Allah ukazao svoju pažnju. Ti razlozi su sljedeći:

1.       posebne blagodati kao znak proviđenja Božijeg,

2.       tevessul (iskanje) Božije pomoći,

3.       držanje za Allahovo uže,

4.       zalaganje na Božijem putu,

5.       kretanje ka blizini Božijoj,

6.       težnja za susretom sa Allahom,

7.       čišćenje duše od naslaga prašine i taloga tjelesnog uzgajališta – Dunjaluka,

8.       napuštanje Ovog zaprljanog svijeta sa uzvišenim nastojanjima i poletom.

Pismo što mi stiže najdraži mi je gost i najprijazniji prijatelj, pismo koje je najljepše rađanje sunčevih zraka u svitanje i najplemenitiji nastup. Pročitah ga, razumjeh i dobro o njemu promislih.

Uzvišenom Allahu hvala što nam dade razum i što izliva pravednost, i zahvaljujem Mu na svim blagodatima kojima me počasti. Molim Boga da Ebu-Seida učini uspješnim i na Ovom svijetu, i na Ahiretu, da mu učvr­sti korake, a greške izbriše, uveća uputu te proširi mudrost i shvatanje, jer On je upućivač i On širi radosne vijesti, sve proviđa i odre­đuje. Svi tragovi i sve blagodati od Njega su, sva se dešavanja za Njega vežu, jer to je ono što proizlazi iz svjetova Džeberuta i Melekuta. Ovo je od Božijih najvećih tajni. Onaj koji zna da ga je Allah poučio, ukoliko to znanje ne čuva od njemu nedoličnih već ga objelodani, postat će nemaran prema njemu. Sretnici su oni koje je određenje Božije svrstalo među sretne, a odvojilo od gubitnika i pripremilo da se koriste bogatstvom da­tog kapitala, kako bi sebi pripremili vječnost. Koliko je samo sretan pametan čovjek kada vidi da se nalazi na mjestu gdje onaj koji se mučio za Ahiret i onaj koji je u uzaludnosti proveo svoj život nemaju isti kraj, već će obojici biti suđeno na temelju onoga što su činili. Bolesti Ovoga svijeta jesu za obojicu. Ukusna hrana donosi sitost, a postoji i ono što nakon njenog uzimanja slijedi kao tjelesna reakcija. Zdravlje je uvijek u društvu bolesti, i ne samo to, nego je i sam termin zdravlje nastao iz bolesti. Zdravlje je produžetak siromaštva i blizina gorčine. Zdravlje ima stalnu neophodnost prisustva, sve do smrtnoga časa. Tako mi Boga, onaj što se zabavi Dunjalukom ahmak je, a lud je onaj što ga koristi bez straha i obzira. Srce mu je uvijek u raskoraku i nemiru između beznađa, siro­maštva i obilja. Zarobljen je pokretima brojnim i potrebama raznim. Gdje je on, a gdje onaj što je sebe približio Allahu i tevhidu? Onaj što posto­jeće u cjelini vidi jednim, onaj što se utječe od muke nedoumice, a skrasi se u tevhidu i ibadetu. Onaj što iz nemira i uzrujanosti stiže do pokor­nosti i smirenosti, iz drhtavog života dunjalučkog do postojanog života vječnog. Zaista, kako je samo slastan i lijep život vječni. Izvor života iz kojeg kada god piješ, ne samo da se zasitiš, već je svaki put sve ukusnije, slađe, svježije. Opskrba iz koje kada se hraniš, ne samo da te čini sitim, već je uvijek slasnija; i to sitost kojoj slijedi vječnost, a ne muke i nevolje. To je ishrana koja ide uz slast, a ne uz zamor. Od Boga tražim da nam iz očiju odagna strah, a iz srca lijenost, da nas uputi kao što je uputio Ebul-Hajra i da nam podari ono što je i njemu dao. Tražim da nas sačuva robovanja Ovom svijetu punom nemira, koji ima lijepu i priv­lačnu formu, svijeta u kojem su muke iscrpljujuće, a rastanci u obliku sti­zanja. Od Boga tražim da Ebu-Seida učini mojim upućivačem u onome što mu je dato i vođom u onome gdje je stigao, jer Bog ima moć da to učiniti.

A sada, u vezi sa zahtjevom za moja ukazivanja, koji si veoma lijepo i prijatno sročio. Znaj da je on poput molbe čovjeka zdravih očiju koji od slijepca traži da mu pokaže put, ili onoga koji traži objašnjenje nekog govora od gluha čovjeka. Zar dolikuje nekom poput mene savjetovati i upućivati onoga koji je na Putu pravom postojan i pokazivati mu cilj do kojeg ovaj već stiže?

Ali, trebalo bi da početak i kraj misli, vanjsko i unutarnje, bude Bog, da srce bude osvijetljeno gledanjem istine, a koraci načinjeni u skladu sa poslušnošću, jahalica da bude razum koja je u melekutu a'la, kojim će posmatrati usputne znakove Božije i kada se vrati u svoje mjesto, da gleda teofanije Božije u znakovima Njegovim, jer On je Unutarnji Koji Se u svakoj stvari manifestira.

      I u svakoj stvari znak Njegov je,

      što ukazuje da On Jedan je.

Pa kada god ovo stanje (hal) bude postalo meleke (postojano svo­jstvo), to je zapravo formiranje melekuta (unutarnjeg), gdje mu se poka­zatelji svijeta lahuta manifestiraju, a na kraju se stiže do najuzvišenije prisnosti sa Uzvišenim. Tada osjeća najljepše užitke, putujući od sebe prema Bogu, Koji mu je od njega samog bliži. Stječe smirenost i up­lovljava u harmoniju. Sa žarom stječe znanje o svemu, popušta uzde samopouzdanja, popušta dojam veličine i težine djela, kreće se ka vršenju dobrih djela, širi raspon svojih vidika, te sam sebe opominje i podsjeća, što je najveća radost i sreća. Čudi se ljudima: kako to da su zbunjeni njime. Od drugih se rastavlja, a izgleda kao da je sa njima.

Namaz je najbolji pokret, a post najbolji smiraj

Treba znati da je najveći pokret namaz, a najveći smiraj post, da je na­jbolja dobrota sadaka, najčistije putovanje strpljivost i izdržljivost, a najneuspješnije zalaganje samopokazivanje. Sve dok je čovjek zabavljen govorkanjima, raspravama i prepirkama, neće biti od onih što hal imaju i neće se tijela svoga spasiti. Najbolje je djelo ono sa nijjetom, a najbolji je nijjet onaj potaknut znanjem. Znaj da su mudrost i znanje izvori svih vrlina! Prva je spoznaja spoznaja Boga: Čisti govor ide Gospodaru, a do­bra ga djela uzdižu. (Fatir, 10) Govorim ovo, a od Boga tražim oprost i očekujem uputu, činim Mu tevbu i tražim od Njega pomoć. Želim da me učini Sebi bliskim, jer On čuje i odgovara na dove.

U sljedećoj razini je obaveza –­­­ vlastitim idealom čuvati od prljavština i svijeta prirode taj već ukrašeni nefs jer bi se inače zauvijek zaprljao. Čak i nakon odvajanja izvanjskog, učinak i trag zaprljanosti prisutni su u nefsu jer – bez obzira na činjenicu da je nefs po sebi suština iznad materije – dodir sa materijom i blizina zagađenog okruženja prljaju ga. Upravo zbog rečenog, trudi se da ne lažeš, očisti se od te nedolične ­osobine, kako bi nefs ispunio uvjet istinoljubivosti i ispravnosti. Samo u tom slučaju snovi duše bit će istinski te će se stići do stvarnih užitaka. A sve će se to kretati u pravcu promjena u prirodi, u životu pojedinca, društva, u oblicima ispoljavanja politike itd.

Napici

Ne koristi ih za provod i zabavu, već u svrhu opstanka i zdravlja! Dio imetka namijeni za pomoć ljudima, i to na mjestima i u situacijama gdje ti i nije baš po volji.

Životna etika

Ne škrtari u životnim i vjerskim propisima i budi uporan u obavljanju tjelesnih vidova ibadeta! Znaj da je dug život u osamljenosti i čuvanju od nekorisnog druženja sa ljudima! Osmotri život kraljeva i njihovo upravljanje pogledom mudrim, punim razmišljanja! Tuđe posrtaje pokrij tako da niko za njih ne zna! Učini zakletvu Allahu da ćeš biti istrajan na ovom putu i postojan u ovom metodu!

للّهُ وَلِيُّ الَّذِينَ آمَنُواْ

Allah je zaštitnik onih koji vjeruju. (El-Bekara, 257)

حَسْبُنَا اللّهُ وَنِعْمَ الْوَكِيلُ

Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar! (Ali ‘Imran, 173)

Bio je ovo sadržaj Ibn-Sinina odgovora na Ebu-Seidovo pismo; ­odgovora čiji je sadržaj dovoljan razumnom čovjeku. Da bismo se što bolje okoristili prepiskom dvaju šejhova, alima i arifa, koja je ispunjena uputama koje se tiču razuma i morala, pravilima sejri-suluka (duhovnog putovanja), zatim da bismo uzeli učešća u širenju svega što je sadržano u tekstu, a uz to, po mogućnosti, zaslužili Božiju pažnju i pomoć, dodat ćemo objašnjenja određenih stavki navedenih u prepisci, posredstvom ajeta i rivajeta, kao i riječi velikih arifa i znalaca.

1.      Korištenje znanja drugih

Iz sadržaja pisma saznajemo da je korišćenje znanja drugih – bez ob­zira na razinu društvenog položaja i ugleda, znanstvenu i praktičnu – poka­zatelj duhovne i psihičke mudrosti i skrušenosti. Ujedno je to jedan od najboljih razloga za dobijanje pomoći Božije. Istaknute ličnosti tokom povijesti uveliko su koristile ovaj metod. Naprimjer, u biografiji ajatol­laha šejha Murtede Ensarija – jednog od velikih merdži’ u islamskom svi­jetu, od čije smrti protiče već drugo stoljeće, a ipak se njegove knjige i danas koriste kao udžbenici u islamskim naučnim središtima – piše da bi on nakon održanog časa ogrnuo džube i uputio se kući svoga učenika, merhuma ajatollaha sejjid Ahmeda Kerbelaija, koji bijaše od velikih arifa svoga vremena, kako bi prisustvovao časovima ahlaka na kojima je Ah­med bio predavač. Ova dva velikana bili su istovremeno i učitelji i uče­nici jedan drugome. Ovaj metod preuzet je iz kur’anskih stavaka. Naprimjer, Hazreti Musa a.s. radi upoznavanja skrivenih zbilja, postaje sa­putnik jednom od Božijih robova i abida pa od njega traži da ga pouči znanju:

I nađoše jednog Našeg roba kome smo milost Našu darovali i onome što samo Mi znamo naučili. “Mogu li te slijediti” – upita ga Musa – “da me poučiš onome čemu si ti poučen?” (El-Kehf, 65-66)

 َوَجَدَا عَبْدًا مِّنْ عِبَادِنَا آتَيْنَاهُ رَحْمَةً مِنْ عِندِنَا وَعَلَّمْنَاهُ مِن لَّدُنَّا عِلْمًقَالَ لَهُ مُوسَى هَلْ أَتَّبِعُكَ عَلَى أَن تُعَلِّمَنِ مِمَّا عُلِّمْتَ رُشْدًا

Musa a.s. ga sa potpunim poštovanjem pita da li mu dozvoljava da se uputi s njim, da bi ga naučio onome čemu ga je Bog poučio? U skladu sa rečenim, visoki stepeni i irfanski mekami na kojima se nalazi, u kretanju prema Stvoritelju, ne sprečavaju Ebu-Seida da se koristi znanjem drugih. Zato je i rečeno: “Oni koji su djeca plemenitosti, što su učeniji, to se u njima skrušenost povećava; međutim, djecu lišenu plemenitosti naučni stepeni čine oholim.” Shodna iznesenom je i narodna poslovica koja kaže: “Svaka grana i drvo na kojima je više ploda povijeniji su i izgle­daju skrušeno; nasuprot njima su drvo i grane koje su prazne, bez ploda, a visoko su digli svoje glave.” Ibn-Sina vidjevši da mu Ebu-Seid pruža ruku iz potrebe nije počeo likovati, već krajnje ponizno i uljudno odgovara da je on njegov malehni učenik, i sebe naziva slijepcem od ko­jeg čovjek zdravih očiju traži da ga uputi. Ovo je dobra pouka za nas ne­dozrele i neobaviještene o tome kako trebamo uvijek ići za znanjem i kako nam pred istinom valja biti skrušen.

2.      Uvjerenost u Pravi put

I pored toga što Šejh vjeruje u Pravi put i uvjeren je u njega, ipak:

 A kada Ibrahim reče: “Gospodaru moj, pokaži mi kako mrtve oživljuješ!” On reče: “Zar ne vjeruješ?” “Vjerujem” – odgovori on – “ali bih da mi se srce smiri.” (El-Bekara, 260)

وَإِذْ قَالَ إِبْرَاهِيمُ رَبِّ أَرِنِي كَيْفَ تُحْيِـي الْمَوْتَى قَالَ أَوَلَمْ تُؤْمِن قَالَ بَلَى وَلَـكِن لِّيَطْمَئِنَّ قَلْبِي                                    

Jeste da vjeruje u Pravi put i srce mu je uvjereno u postojanje Božije, ali ipak traži veći stepen i bolji mekam, jer put prema Bogu i Njegovim dželalima i džemalima (uzvišenostima i ljepotama), koji su beskonačni, takav je da koliko god se salik (duhovni putnik) kreće i osvaja, i koliko god se uzvisio, uvijek postoji veća deredža i bolji mekam. Zbog toga je salik na putu vlastitog upotpunjenja u stalnom pokretu i zalaganju, tako da sam kaže: “Najprije, putevi su izmiješani sa sumnjama i pret­postavkama i jedan je trenutak nemarnosti dovoljan za potpunu propast.” Poslanik se obraća Bogu: “O Bože moj, ne prepusti me meni samom ni koliko jedan treptaj oka!” Potom, salik kaže da je on onaj koji traži, a oso­bina tražioca jeste pokret ka cilju, a pošto je njegov cilj beskonačan, i pokret mu je stalan. Napokon, salik u svim naporima od Boga traži da mu pokaže put i da mu bude upućivač ka istini.

3.      Uznemirenost je početak ibadetskog puta

Smisao rečenog je veoma precizan. Ako čovjek nije u potrazi za savršenstvom, nije ni uznemiren, a kada nije uznemiren, nema potrebe za pokretom. Zato Šejh i kaže da su prvi koraci ibadeta uz uznemirenost i brigu da se slučajno ne bi izgubilo savršenstvo. Stoga, ukoliko mi nismo u takvom stanju, to je zato što ne shvatamo savršenstvo. Oni što su nešto shvatili, već su se uputili, a ko god se uputi, stići će do cilja. Ko se uputi, naći će. Dakle, trebamo razmisliti o pokretu.

4.      Ovaj put je i veoma lahak i veoma težak

Ovaj put je lahak zato što “imamo posla” sa Bogom, Koji je Plemenit i Milostiv, a pogodba sa plemenitim nije nimalo teška. Naprotiv, izuzetno je lahka. Ako čovjek pruži ruku potrebe Onome Koji nikakve potrebe nema, On mu je neće praznu vratiti. Međutim, s druge strane, zavodilačka moć nefsa, a i šejtana, velika je do te mjere da je Jusuf a.s. rekao: Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Go­spodar tvoj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je. (Jusuf, 53)

وَمَا أُبَرِّىءُ نَفْسِي إِنَّ النَّفْسَ لأَمَّارَةٌ بِالسُّوءِ إِلاَّ مَا رَحِمَ رَبِّيَ إِنَّ رَبِّي غَفُورٌ رَّحِيمٌ

         Hafiz kaže kako je put ljubavi i igre sa Bogom veoma opasan put. Zato traži utočište u Boga ukoliko ne stigneš do cilja, jer to znači da nemaš spremnosti za taj put i zbog toga ne idi u smjeru “susreta”, jer ako ne budeš imao sposobnost uviđanja, termini i definicije neće ti biti od pomoći i samo će te zavesti.

5.      Ibn-Sina iz ovog kratkog uvoda i naizgled šturih riječi zapaža Božija davanja Ebu-Seidu, pa zbog toga i kaže: “Bog mu je dao posebne blagodati”, te od Allaha moli da ih i njemu udijeli. Ovo je idealno stanje da čovjek, kada uvidi kako je Bog nekom naklonjen i kako mu daje iz izo­bilja svoga, umjesto zavidnosti pruži ruke apsolutnoj dobroti Božijoj pa to isto zatraži i za sebe. Ovo je stanje tevhida i prave vjere u Boga, kada čovjek zbilja shvati da Bog ljudima daje u skladu sa njihovim mo­gućnostima, te na osnovu toga nedostatke vidi u sebi, a da bi ih se riješio, obraća se Stvoritelju dovom i traži od Njega da ga također učini sprem­nim i pogodnim za tu vrstu davanja. Kad god bi joj Zekerijja u hram ušao, kod nje bi hrane našao. “Odakle ti ovo, o Merjema?” – on bi upi­tao, a ona bi odgovorila: “Od Allaha, Allah onoga koga hoće opskrbljuje bez ikakva računa.” Tu Zekerijja zamoli Gospodara svoga: “Gospodaru moj, podari mi od Sebe čestita potomka, jer se Ti, uistinu, molbi odazivaš!” (Ali 'Imran, 37-38)

كُلَّمَا دَخَلَ عَلَيْهَا زَكَرِيَّا الْمِحْرَابَ وَجَدَ عِندَهَا رِزْقاً قَالَ يَا مَرْيَمُ أَنَّى لَكِ هَـذَا قَالَتْ هُوَ مِنْ عِندِ اللّهِ إنَّ اللّهَ يَرْزُقُ مَن يَشَاء بِغَيْرِ حِسَابٍهُنَالِكَ دَعَا زَكَرِيَّا رَبَّهُ قَالَ رَبِّ هَبْ لِي مِن لَّدُنْكَ ذُرِّيَّةً طَيِّبَةً إِنَّكَ سَمِيعُ الدُّعَاء

Uzvišeni je na ovu dovu Zekerijjau odgovorio davanjem čistog po­tomka po imenu Jahja a.s. Prema tome, kada evlije i produhovljeni ljudi vide kako je Allah nekome dao posebnu blagodat, umjesto da postanu zavidni, ogorčeni i da počnu mrmljati i prigovarati Bogu i sl., oni dižu ruke i dovom traže pomoć od Boga da ih učini zaslužnim za tu blagodat. U skladu sa ovom metodom i Ibn-Sina, vidjevši blagodati Božije kod Ebul-Hajra, nakon što upućuje dovu za njega, od Boga traži da mu ga učini upućivačem. Kako bi bilo lijepo da naučimo od evlija Božijih kako živjeti i kako se kretati za znanjem i stjecati ga; jednom riječju, kako da pronađemo put usavršenja!

6.      Ibn-Sina smatra pismo koje mu je stiglo Božijiom blagodati, te se zbog toga i zahvaljuje Ebu-Seidu, kao i Allahu na Njegovoj dobroti. Od Imama Sedžada a.s. prenosi se kako je rekao da one koji dolaze pred kućna vrata sa potrebom i traže pomoć trebamo smatrati Božijom blago­dati, pa se zbog toga sasvim iskreno i s ljubavlju treba potruditi da im se pruži pomoć i odgovori na molbu. Tako će i Allah dž.š. ustaliti svoju blagodat i neće nam je uskratiti. Međutim, ne postupimo li na ovaj način, On će blagodat odnijeti pred nečija druga vrata, na nako drugo mjesto. Zato musliman ima obavezu smatrati Božijom blagodati prilike da može rješavati teškoće muslimana i to činiti sa punim saosjećanjem i isk­renošću, kako bi time pridobio Božiju naklonost i kako bi mu blagodat bila uvećana. Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja zaista će stroga biti. (Ibrahim, 7)

وَإِذْ تَأَذَّنَ رَبُّكُمْ لَئِن شَكَرْتُمْ لأَزِيدَنَّكُمْ وَلَئِن كَفَرْتُمْ إِنَّ عَذَابِي لَشَدِيدٌ

7.      Posredništvo Ebu-Seida

Imajući sve ovo u vidu, Ibn-Sina shvata posredništvo Ebu-Seida u ovoj maloj provjeri zahvalnosti za blagodati Božije, te iz dubine srca i sa poštovanjem uči dovu za Ebu-Seida i traži od Boga uvećanje upute, čime pokazuje da je zahvalan svome Gospodaru.

8.      On je Bog, Upućivač

Ukazivanjem na ovu činjenicu, daje nam se do znanja da je Božija uputa Ebu-Seida učinila posrednikom upute Ibn-Sine i zato treba Bogu zahvaliti što ga je na ovaj način prihvatio i uputio. Idealnog li stanja da čovjek za svaku blagodat zna da je došla iz mjesta odakle jeste došla, da prepozna njenog vlasnika i da mu bude zahvalan! Ako bismo prepoznali Boga u ovosvjetskom i ahiretskom životu, ne bismo nikad činili sav taj uzaludni napor i ne bismo se do te mjere povodili za zabludama i maštom te se ne bismo gubili u ovosvjetskom labirintu. Dakle, od Boga tražimo pomoć za edeb jer On je Onaj Koji upućuje.

9.      Isti kraj

Baba Tahir, arif čije srce izgara od ljubavi prema Bogu, u vezi sa ovom temom lijepo kaže da kada odemo na mezarje koje je posljednja silazna stanica na ovome materijalnom svijetu, niti ćemo vidjeti derviša da je bez ćefina, niti vladara ili bogataša da ima više od jednog ćefina. Dakle, na posljednjoj stanici svi su istog staleža i iste nacionalnosti, kao što su to bili i na početku, pri rođenju. Kur'an u suri Isra spominje ovaj zakon kada govori o duhovnim i psihičkim opredjeljenjima, objašnjava­jući različitost odabranih ciljeva, i ukazuje na to kako su neki sebi za cilj odabrali samo ovaj prolazni, materijom ograničeni svijet, dok su drugi taj isti svijet odabarali za prolaznu stanicu i odskočnu dasku za let u bolji svijet. Obje ove skupine kreću se ka svojim ciljevima. A istina je da Onaj Koji upravlja ovim svijetom jeste njegov Stvoritelj po čijem se zakonu neće desiti sve što dunjalučari žele, a ni uzvišena ambicija onih što žele Ahiret nije prepreka stizanju prve skupine do svojih dunjalučkih ciljeva i koristi. U skladu sa rečenim, svako će dobiti svoj dio – ni više ni manje. Ibn-Sina, s obzirom na upućenost u zbilju svijeta, s jedne strane, i uz sva bogata iskustva, s druge strane, poznavajući kur'anske i islamske odredbe i zbilje, uvjerljivo govori o ovoj temi.

10.  Nužnost postojanja Melekuta i Džeberuta

Na osnovu filozofskih podjela koje se oslanjaju na rivajete i riječi arifa, svjetovi se dijele na četiri grupe:

a)      svijet Mulk ili Nasut, tj. materijalni svijet;

b)      svijet Džeberuta, odnosno univerzalni intelekt, mudžerredati, me­leki;

c)      svijet Lahuta, ili kraljevstvo metafizičkih znakova, cjelokupna li­jepa imena i uzvišeni atributi Božiji, koji sudjeluju u fiksnim entitetima, a skriveni su u imenima i sifatima. U rivajetima se spominju kao hakikati Muhammedijje, ili kao mekame ehadijjet;

d)      svijet Melekuta, koji se i sam dijeli na dva dijela: Melekute a'la, tj. univerzalne duše i Melekute sufla, ili musule mu'allekeh.

U svakom slučaju, ovo je veoma opširna i zahtjevna tema koja je na odgovarajućem mjestu u filozofiji i irfanu podrobno objašnjena. Ibn-Sina, s obzirom na sveobuhvatnost svog filozofskog i irfanskog znanja i uz precizno poznavanje kur'anskih zakona i zbilja, kaže da je sve što se u svijetu događa posljedica tačnog lanca kauzalnih zakona i uopće nije tačno da je Allahova providnost slučajna i nasumična. Pa ukoliko je Ebu-Seid stigao do određene razine savršenstva, uspio je to na temelju odre­đenih mjerila, a ukoliko su drugi lišeni bilo kakvog savršenstva, i to je na osnovu niza činjenica. U svakom slučaju, mogućnosti čovjeka, njegova volja i odluka od najbitnijih su činilaca da bi se u njemu dogodile prom­jene i usavršavanja. Ibn-Sina dodaje: “Znanje o ovim Božijim tajnama i spoznaja zbilja svjetova Melekuta i Džeberuta zahtijevaju posebne po­tencijale i određene uvjete. Jedan od tih uvjeta je i da se o takvim stvarima priča i da se njima poučava samo onaj koji je kompetentan za njih, a da se o njima ne priča strancima.” U zaključku Ibn-Sina kaže: “Sretni li su oni koje Božije određenje, tj. zakoni stvaranja, uključe u krug tih odabranika, a izvede iz skupine lišenih i gubitnika.” Imam Ali a.s. u Kumejlovoj dovi ukazuje na ovu zbilju riječima: “O Bože moj, Go­spodaru moj, naredio Si mi da poštujem zakone Tvoje (npr. da slijedim Poslanika), ali ja sam nasuprot tome slijedio strasti svoje i nisam se ču­vao prevara šejtanskih, a on me je zbog toga i zaveo, jer kada sam već pripremio pogodan teren za to, a zakon stvaranja kojeg “određenjem” nazivamo hitro je stigao i lišio me dobra.” Imam ukazuje na uvode odre­đenja (kada), tj. mi smo ti koji možemo odrediti samima sebi Božije odre­đenje.

11.  Tako mi Boga, onaj koji se zabavi Dunjalukom ahmak je

Šejh nam ukazuje na kur'ansku istinu koja obećava loš kraj onima koji se zabave Dunjalukom i budu nemarni prema Ahiretu. Kur'an o Ka­runu kaže da je bio bogataš iz naroda Musaova a.s. Prema ljudima je bio silovit, a imao je nebrojeno blago. Riznice su mu bile tako velike i brojne da je imao posebne ljude koji su mu nosili ključeve od njih. Ljudi su ga opominjali da ne bude ohol i zanesen svojim bogatstvom jer Uzvišeni Al­lah uopće ne voli ljude što su opijeni svojim blagom. Kada ti je već dato bogatstvo, iskoristi ga i pripremi sebi mjesto na Ahiretu tako što ćeš ljudima činiti dobro, upravo onako kako je Bog tebi dobro učinio. O Ka­rune, prođi se nasilničkog ponašanja i smutnje jer Allah zaista ne voli sil­nike i smutljivce. Međutim, on na ove savjete i dobronamjernosti odgovara da njegovo bogatstvo nema nikakve veze sa Bogom, već je posl­jedica njegovog preciznog privrednog uma kojim je uspio postati bogat. Upravo zbog toga, živjet će kako mu je volja. Tako je jednoga dana izašao među narod u punoj raskoši koju je mogao sebi priuštiti, gordo i oholo šetajući pred ljudima i pokazujući im svoju snagu i umi­jeće. Prisutni su reagirali na razne načine, u zavisnosti od njihovih po­gleda na Ovaj svijet. Oni nezadovoljni svojim stanjem uzdisali su i go­vorili: “Kamo sreće da je i nama dato da tako možemo uživati!” Možda su u jednom trenutku razlog lišenosti ovosvjetskih užitaka vidjeli u čin­jenici što slijede Musaa a.s. S druge strane, oni koji bjehu obdareni razu­mom i shvatanjem činjenica onakvima kakve i jesu, govoriše svojim zasli­jepljenim sunarodnjacima da bez obzira koliko bogatstvo bilo, zbog toga što je prolazno, promjenljivo i što se nalazi na nestabilnoj pozornici ovosvjetskog života, a pored toga je i Božije iskušenje, ono nema ni­kakve vrijednosti naspram vječne Božije nagrade i dobrih djela. Kur'an nam kaže: I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći. (El-Kasas, 81)

فَخَسَفْنَا بِهِ وَبِدَارِهِ الْأَرْضَ فَمَا كَانَ لَهُ مِن فِئَةٍ يَنصُرُونَهُ مِن دُونِ اللَّهِ وَمَا كَانَ مِنَ المُنتَصِرِينَ                                           

Oni koji su priželjkivali da su na njegovu mjestu, shvativši da je nji­hov nerazumni i maloumni sud bio bez osnove, stadoše govoriti: Zar ne vidite da Allah daje obilje onome od robova Svojih kome On hoće, a i da uskraćuje! A da nam Allah nije milost Svoju ukazao, i nas bi u zemlju utjerao (da nam je kakvim slučajem to bogatstvo bilo dato). Zar ne vidite da nezahvalnici nikad neće uspjeti? (El-Kasas, 82)

وَأَصْبَحَ الَّذِينَ تَمَنَّوْا مَكَانَهُ بِالْأَمْسِ يَقُولُونَ وَيْكَأَنَّ اللَّهَ يَبْسُطُ الرِّزْقَ لِمَن يَشَاء مِنْ عِبَادِهِ وَيَقْدِرُ لَوْلَا أَن مَّنَّ اللَّهُ عَلَيْنَا لَخَسَفَ بِنَا وَيْكَأَنَّهُ لَا يُفْلِحُ الْكَافِرُونَ                                                      

Da, Ibn-Sina nam govori o ovom događaju, opominjući nas njime da i mi slučajno ne bismo učinili grešku kakvu učiniše oni maloumnici pogrešnim sudom o ovosvjetskim zbiljama. Nadati se da nam uši služe svojoj svrsi te da slušamo riječi pametnih.

12. Zarobljen je pokretima brojnim i potrebama raznim

Ako oni što su zauzeti stjecanjem ovosvjetskih “blagodati” pret­postave nemoguće i kažu da mogu stići do svega šta im srce poželi i ost­variti sve dunjalučke sreće, kada dospiju do vrhunca svojih težnji i hti­jenja, upravo na toj tački suočavaju se sa najbolnijom zbiljom – časom na­silnog odvajanja od svega toga. Od pomisli na smrt sve im se slasti najednom pretvore u gorčine i na tome mjestu jezik počinje ustajati protiv Boga jer, zapravo, sve do tog trenutka oni pobjeđuju, osvajaju i, sas­vim normalno, opijeni su svojom umješnošću te u njihovom životu n­ema mjesta za Boga. Međutim, kada se nađu pred silom protiv koje ne mogu se boriti, kada im se na putu uspjeha ispriječi smrt, tj. sila preba­civanja iz svih tih blagodati u mračni mezar što odzvanja samoćom, ili kako to Baba Tahir lijepo ilustrira, oživljavajući upravo taj čas: “Bijah moćni lav jakih kandži, ali srce mi u gafletu od smrtne povorke bi, sve do dana kada se ona nada mnom ne nadvi – da, drugi su me se plašili, os­jetivši moj miris u bijeg bi se dali, ali, žalosti moje, danas me napade moćni protivnik u čijem se jakom zagrljaju osjetih tako bespomoćnim i zabo­ravih sve ratne tehnike i umijeća, te jednostavno ne znam kako se boriti protiv smrti.” Kada se opisani čovjek nađe suočen sa smrću, prva mu je reakcija pobuna protiv Boga i Njegovih zakona. On se pita zašto mora tako biti jer je napokon došao do tačke gdje mu svi planovi i sve blago­dati padaju u vodu. Zar niko nema u vidu njegove planove? On nije svjestan da upravo to protivljenje kreacija upućuje njemu: Zašto je bio ta­kav kakav je bio, zašto je cijeli život bio u gafletu?

William James (Džejms) u prvom poglavlju svoje knjige Vjera i psiha kaže u vezi s piscem Marcom Orwelom, kao i o Nietzscheu (Ničeu) i Schopenhaueru: “U riječima Orwela odzvanja gorčina, čuje se piska koja uši zaglušuje, poput piske krmka kojega kolju. U duhovnom stanju Nietzschea i Schopenhauera vide se tamne sjenke i mračni moral. Užasnuti jecaji ove dvojice njemačkih spisatelja čovjeka podsjećaju na ciku miša kada se nađe u smrtnoj zamci. U njihovim riječima ne može se primijetiti uloga pročišćavanja koju vjera daje životnim mukama i prob­lemima.” Jasno je da će čovjek, kada se odvoji od vjere i duhovnosti, sasvim sigurno doći do takvih zaključaka i učinaka. Kao primjer prenosimo riječi Nietzschea, naučnika sa poznatim ideološkim usmjeren­jem, da bi postalo jasno kako su vjernici koji u životu imaju prisutnu i duhovnu dimenziju smireni, a kako filozofi nemuslimani – koji su poznati i u naučnim krugovima – kada žele komentirati život, to čine pogrešno, da bi na kraju i sami okusili gorčinu svojih pogrešnih stavova i opaski. Nietzsche je zagovarao mišljenje u kojem prednost daje moći i on, između ostalog, primjećuje: “Osjećajnost i samilost treba odbaciti jer samilost je nastala u nemoći. Poniznost i poslušnost stvaraju bijedu. Strpljenje i podnošenje, opraštanje i prelazak preko grešaka jeste neam­bicioznost i mlitavost itd. Zašto bismo ubili svoju dušu? Svoju dušu treba odgajati. Zbog čega nešto drugo obožavati? Sebe treba željeti i sebe treba obožavati. A slabi i nemoćni trebaju nestati.” Međutim, i sam je pred kraj života okusio gorčinu plodova svoga svjetonazora. Naime, u pismu koje šalje svojoj sestri, a koje kasnije biva objavljeno, on se žali na svoje životne jade: “Kako vrijeme prolazi, život mi postaje teži. U godinama koje su obilježene mojom bolešću nikad kao sada nisam osjećao puninu tuge, a prazninu nade. Šta se desilo?! Dešava se ono šta se dešava. Su­kobi koje sam imao sa drugima izbrisali su u njima svaki tračak nade prema meni. Sada vidim da su obje strane griješile. Bože, kako sam danas usamljen! Nema nikoga da se s njim nasmijem. Nema nikoga s kim bih kahvu popio, nema nikoga da bi me utješio kao dobrog pri­jatelja.” Da, ovo bi bio praktičan odgovor takvoj filozofiji i takvom načinu razmišljanja. Upravo zbog toga James je i upotrijebio onaj opis za Nietzschea i Schopenhauera, čovjeka pesimističkih pogleda o kreaciji i stvaranju.