PRINCIPI IRFANSKOG SVJETONAZORA

Pojam svjetonazora

Svaka škola mišljenja i ideologija koja nudi program ljudskog spasa i sreće u svom programu nudi niz vrijednosti, naredbi i zabrana, kako na razini pojedinca, tako i na razini društva. Ideologija propisuje kako se stvari moraju postaviti, šta se mora učiniti, šta se ne smije desiti, a šta se ne smije niti uzeti u razmatranje. Ona, također, predviđa kako nešto treba treba izgraditi, kojim putem treba ići s ciljem prosperiteta, a kojim putem se ne smije jer neminovno rezultira neuspjehom. Svaka škola mišljenja utemeljena na pozitivnim iskustvima smatra da treba živjeti slobodno, da znalac i razuman trebaju planirati, da treba stjecati Božije zadovoljstvo i da se u društvu ne smije činiti nepravda. Sve ove naredbe i zabrane koje se tiču ideologije moraju se oslanjati na jednu vrstu filozofije i pogleda na egzistenciju, svijet i društvo. U istom kontekstu, budući da smo suo­čeni sa okruženjem onakvim kakvo jeste, društvo treba definirati na odgovarajući način, a sam čovjek definira se i odgaja na način koji prois­tiče iz shvatanja svijeta određenog svjetonazora.

Dakle, svjetonazor je skup pogleda, stajališta i analiza u vezi sa svi­jetom, društvom i čovjekom. Čovjek razmišlja o raznim pitanjima: Budući da Ovaj svijet ima svoj početak, da li on ima svrhu ili se kreće po načelu slučajnosti? Kakva je čovjekova sudbina? Da li je u djelovanju slobodan ili prisiljen? Je li potčinjen vremenu i prirodi ili njima vlada? Odgovor na ova i mnoštvo drugih pitanja sačinjavat će niz analiza i stavova koji kao cjelina grade svjetonazor.

Različitost svjetonazora

Jasno je da svaka škola mišljenja ili pravac, zbog posebnog ugla pos­matranja, na ova pitanja daje različite odgovore, a razlika u odgovorima uzrok je nastajanja različitih ideologija. Prema tome, ako bi nam neko postavio pitanje: “Zašto su ideologije i vjerovanja različiti?”, odgovor bi bio jasan: “Zbog toga što su svjetonazori različiti, a na osnovu tih razlika dolazi i do razlike ideologijā.” Međutim, pitanje zašto su ideologije različ­ite nije uopće jednostavno jer se vraća na epistemologiju, a episte­mologija je nekad naučna, nekad filozofska, a nekad opet irfanska, tako da imamo filozofski, naučni i irfanski svjetonazor. Kada je riječ o nauč­nom svjetonazoru, tu se misli na materijaliste, koji egzistenciju u cijelosti smatraju materijom. Dakle, nije riječ o tačnom značenju pojma “naučni”, već o vrsti spoznaje određenog, i to veoma malog broja ljudi. U skladu sa rečenim, materijalistički svjetonazor, racionalno i argumentirano gle­dano, suočen je sa veoma važnim problemom. U svakom slučaju, arifi na osnovu posebne spoznaje svijeta, društva i čovjeka imaju svoja načela na temelju kojih komentiraju egzistenciju. Sada ćemo prikazati osnovna ir­fanska načela te ih u kratkim crtama i pojasniti.

Irfan

Načelno, irfan treba posmatrati sa dvaju aspekata, spekulativnog i praktičnog. Znači, s jedne strane imamo poseban irfanski svjetonazor, ter­minološki označen kao “spekulativni” irfan, koji stoji nasuprot svim filozofskim školama. Što se “praktičnog” irfana tiče, riječ je o tarikatu, tj. o praktičnom hodu prema zacrtanom cilju, odnosno hakikatu (zbilja), a dakako i on ima svoju posebnu psihologiju. Arifi tvrde da se taj svijet ne može ni razumjeti dok se ne uđe u njega, te su na toj osnovi njegova razu­mijevanja lišeni kako filozof tako i naučnik i psiholog. Budući da oni sve posmatraju lupom iskustvenih mjerila, jasno je da će kao takvi imati veoma male mogućnosti razumijevanja nečega tako uzvišenog i svetog kao što je proputovanje iz nižih u više razine irfanskog puta. Sada ćemo se osvrnuti na principe spekulativnog svjetonazora arifa:

a)      vahdete vudžud (jedinost bitka),

b)      vahdete tedžella (jedinost emanacije),

c)      ‘ašk i ‘akl (ljubav i razum),

d)      šerejane ‘ašk dar hasti (strujanje ljubavi u egzistirajućem),

e)      nizame ahsen (idealan sistem),

f)       hakikate insan (čovjekova zbilja),

g)      insan kabl az dunja (čovjek prije Ovog svijeta),

h)      insan va gurbete u dar džihan (čovjek je stranac na Ovom svi­jetu),

i)        insan va likae hakk (čovjek i susret sa Istinom),

j)        likaullah sejre nehaije insan (susret s Allahom, krajnji čovjekov cilj).

To bi bila načela koja arifi na poseban način analiziraju, objašnjavaju i ispituju. Sada ćemo, s ciljem djelimičnog upoznavanja, pojasniti svako od spomenutih načela i objasniti ga u kratkim crtama. Jasno je da sevape i nagrade zaslužuju marljivi učitelji koji su svojim neumornim radom na objašnjavanju vjere zaslužni što smo došli do ovog znanja. Među njima posebno se ističu allame Tabatabai, poznati komentator Kur’ana, te nje­gov učenik šehid Mutahari, komentator učiteljevih naučnih dostignuća, čijim smo se knjigama najviše i koristili.

Šta je jedinstvo bitka (vahdetul-vudžud)?

Odgovor na ovo pitanje nije lahak. Naprotiv, izrazito je težak i kom­pliciran do te mjere da je malo onih koji su uopće razumjeli sami pojam jedinstva bitka, a da ne govorimo o njegovom ozbiljnijem i dubljem shvatanju, a šta tek reći o razumijevanju njegovog objekta.

Oprečnost jedinstva bitka sa ujedinjenjem i miješanjem

Neki istraživači, posebno orijentalisti, smatrali su da je jedinstvo bitka zapravo pojam koji u sebi podrazumijeva ujedinjenje i miješanje više stvari. Međutim, pojam jedinstva bitka u suprotnosti je sa ovakvim tumačenjem budući da on ne implicira dualnost istovremeno dok pred­stavlja osnovu za nastanak ujedinjenja i miješanja. Zagovornici jedinstva bitka tvrde da u egzistenciji nema više od jednog bitka, a zagovornici du­alnosti tvrde kako je uvijek za takvo šta potrebno dvoje, tj. mjesto i ono što ga ispunjava, da bi došlo do otopine ili izmiješanosti, poput vode i šećera. Kao odgovor na ovo pitanje, šejh Muhammed Šabestari, veliki arif, kaže:

Miješanje i ujedinjenje tu je nemoguće,

jer u vahdetu dualnost čista zabluda je.

On poručuje da je u osnovi u vahdetul-vudžudu dualnost nemoguća, pa ako neko prihvati stav ujedinjenja i miješanja, u tom slučaju treba vjerovati i u dvovrsnost bitka, što je ravno zabludi, a ne vahdetul-vudžudu i istinskom načelu.

Središnja uloga vahdetul-vudžuda u irfanskom svjetonazoru

Za pojam bitka vezuju se dva izraza, vahdetul-vudžud i kesretul-­vudžud, odnosno jedinstvo bitka i mnoštvo bitaka. Pojam mnoštva bitaka jasan je sam po sebi te nema potrebe za njegovim daljnjim objašnjenjem. Međutim, šta je sa pojmom i zbiljom vahdetul-vudžuda? S jedne strane, on je veoma složen i zamršen, a s druge strane, veliki je broj ponuđenih objašnjenja. Sada ćemo ukratko ukazati na neka od ovih objašnjenja.

Prvo objašnjenje vahdetul-vudžuda

Jedna skupina kaže da je bitak ograničen na Uzvišenog Allaha, što znači da u dimenziji egzistencije nema nikoga, osim Boga, ali u tom smislu da svako biće osim Allaha, bez obzira do koje mjere posjeduje veličinu, savršenost i moć, jeste ograničeno i prolazno, a samo je biće Uzvišenog Allaha neograničeno i vječno. Da li uopće ima mjesta pore­đenju između prolaznog i vječnog? Nikada, jer ograničeno je moguće porediti sa drugim ograničenim, ali ako se na jednoj strani tog poređenja stavi neograničeno, u tom slučaju svaki je pokušaj poređenja besmislen. Upravo zbog toga, kada arif – na osnovu svojih unutarnjih težnji i pređe­nog puta prema Allahu – stigne do izravnog viđenja Njegovih atributa, poput apsolutne moći, apsolutnog znanja, uzvišenosti i sl., tada osim Al­laha ne vidi ništa i otuda nema ničega što bi s Njim uporedio. Zato, kada upitaše jednog imama a.s.: “Šta znači Allahu ekber, da li znači da je Al­lah veći od svega?”, on odgovori: “Ne, nema takvo značenje, već je Al­lah veći od toga da bi mogao biti opisan (الله اكبر من ان يصف).” U principu, ma kako stvari bile velike, ne mogu biti poređene s Njim da bi Ga na os­novu toga smatrali većim od njih. Pjesnik Sadi također se bavio ovim pi­tanjem i ovim načinom komentiranja bitka.

Put je razuma nadmudriti nekoga,                      

za arife, osim Boga, nema nikoga.

Zatim je na moguće pitanje o tome šta predstavljaju sva ova bića oko nas odgovorio:

Možeš to reć' onom što shvati zbiljnu opciju,

no zapinju oni koji vole dedukciju.

Pa šta su Nebesa i Dunjaluk,

šta su čovjek i džin i hajvanluk?

Obratite pažnju na Sadijev odgovor. On govori upravo o onome što smo rekli objašnjavajući pojam vahdetul-vudžuda.

Dobro pitaš, pametan si, dā se vidjet',

odgovorit ću ti, mora ti se svidjet'.

I Sunce i more, brdo i obzorje,

vile i insani, džini i meleki.

Svi, ma šta i ko bili, manji su od tog,

da sami imadnu bit što ima je Bog.

Sukladno ovome, Sadijev stih “za arife, osim Boga, nema nikog” je jasan. Dakle, sve što postoji nasuprot postojanju Boga manje je od toga da mu se da ime postojanja i biti, te svi, počev od naučnika i običnog čovjeka, arifa i filozofa, nemaju nikakvog problema u vezi sa shvatanjem ovog vida vahdetul-vudžuda.

Drugo tumačenje vahdetul-vudžuda

Ovo tumačenje zadire dublje u objašnjenje pitanja vahdetul-vudžuda. Govoreći o njemu, zagovornici ovog tumačenja kažu da značenje jedin­stva bitka nije ono što je rečeno u prethodnom objašnjenju, već njegov smisao jeste da je zbilja biti i suština postojećeg Jedan, Koji je oduvijek i Vječan, i ništa više od toga. Međutim, ova Zbilja posjeduje stepene, od kojih je jedan apsolutna savršenost i nezavisnost, tj. stepen biti Uz­višenog Allaha dž.š., dok su ostali stepeni okarakterizirani potrebom i zav­isnošću, što je, ustvari, obilježje svih ostalih bića. Objašnjavajući ovo, oni zbilju o kojoj je riječ porede sa svjetlom, pa kada posmatramo svjet­lost, uočavamo da je svjetlost jedna, s tim da ima stepene i različite vrste savršenosti. Tako, jedan primjer svjetlosti je sunčeva svjetlost, a svjetlost je i svjetlo slabašne lampice od jednog wata. Međutim, treba imati u vidu i činjenicu da i ona slabašna svjetlost nije zasebno biće u odnosu na zbilju svjetlosti, već su sve svjetlosti samo odsjaji i iskre Vječne Svjet­losti. Dakle, neki arifi na ovaj način tumače pitanje vahdetul-vudžuda. Oni kažu da pošto su različita bića koja vidimo tek odsjaji i iskre, ona su zapravo samo različiti stepeni upravo te Svjetlosti, te u skladu s tim, u kući postojećeg, osim zbilje koja posjeduje stepene, ništa drugo ne postoji, a ovo je ustvari njihova tvrdnja da postoji samo jedna bit.

Treće objašnjenje vahdetul-vudžuda

Ovo je tumačenje predmetom velikih rasprava i žestokih neslaganja. Tumačeći jedinstvo bitka, zagovornici ovog tumačenja kažu da uopće nema mjesta mnogobrojnosti, nego je bitak ograničen na Božiju bit. Ono što mi oko sebe gledamo samo su sjenke ili mjesta manifestacije Istine. ­Ako bismo željeli slikovito prikazati ovaj stav, to bi izgledalo kao kada stanemo pred ogledalo pa se naš lik u njemu odslika. Ako bismo htjeli uporediti sliku nastalu u ogledalu sa našom zbiljom, ona ne bi pred­stavljala ništa do manifestaciju našeg lika jer prikazuje naš lik a ne nešto drugo. Ova slika nema nikakve neovisnosti, ali i pored toga ne možemo reći da to nešto nije ništa, jer kada analiziramo ovaj primjer, reći ćemo da je to naša slika, koja ukazuje na naše istinsko biće. Prema tome, ne može se reći kako smo mi zbog toga što je naša zbilja jedno biće da je slika u ogledalu nešto drugo jer ona, iako je očigledna i vanjska, ipak je samo naša manifestacija, a ne nešto drugo.

Umješnost Mulla Sadre Širazija r. a. u tumačenju vahdetul-­vudžuda

Prije pojave Mulla Sadre ovaj komentar vahdetul-vudžuda bio je jed­nostavno neprihvatljiv za filozofe. Međutim, njegovim dolaskom i pri­laskom ovom problemu iz drugog ugla te dokazivanjem filozofskog principa istovremeno kada je elementarnost zbilja sve pojavno, ustvari nije nijedno od njih (بسيطات حقيقات كل شيء و ليس بشيين منها); ovakav komen­tar filozofima je učinio shvatljivim pojam vahdetul-vudžuda, nakon čega su se pomirili sa arifima i prihvatili njihov komentar bitka. Upravo je ovo objašnjenje Mulla Sadre pomoglo da se nakon hiljadu godina razumije jedan dio objašnjenja imama Alija a.s. u vezi sa Božijom zbiljom. Naime, u 184. hutbi Staze rječitosti, između ostalog, imam Ali a.s. kaže o vezi između Boga i postojećeg da nije na osnovu Njegova ulaska u njih niti na osnovu izlaska iz njih. S druge strane, kad je On bićima bliži od njih samih, ona istovremeno nemaju pristupa Njegovoj uzvišenosti i svetosti.

Poludjeh, a s kim da pričam ja nesretnik,

kad daleko od Tebe sam, a od Tebe ništa me ne dijeli.

Od moga srca bliži Si, meni udaljenom,

udaljenost krivica je moja, tu nema pogovora.

Imam Sedždžad a.s. kaže: “Bože, zaista Ti nisi skriven od Svojih stvorenja, već im njihova loša djela predstavljaju prepreku i koprenu od Tebe.” Dakle, kao što i pjesnik u ovim stihovima kaže, mi smo krivi za ko­prenu koja nam sprečava da vidimo Istinu. Mevlana svojim pre­poznatljivim stilom pjeva u vezi sa onim što je u Stazi rječitosti rečeno:

Mi ne postojimo, pokazatelji postojanja smo,

Ti apsolutna bit i postojanje naše Si.

Ko smo mi, hej Ti, dušo dūšā naših,

da bi pored Tebe vrijedni spomena bili.

Dakle, nije riječ o nama i Tebi, riječ je o postojanju i pokazivanju postojanja, riječ je o duši i Duši dūšā.

Mi smo svi lavovi, ali lavovi sa bajraka,

navala, vihor za vihorom, od vjetra je jaka.

Mevlana kaže da smo mi ustvari slika lava na bajraku ili platnu; kada puše vjetar, platno se vihori i mi osjećamo kako je pokret od nas, ali to je osjećaj bez osnove.

Napad je vidljiv, a vjetar prikriven,

duša mi na poklon Onom što je skriven.

I spomen i biće Ti nama jesi dao,

bivanje naše u c'jelosti zasnovao.

Slast bivanja Ti pokaza nebitku,

opčinio Si Sobom nebivanje.

Mevlana nam kaže da je vidljiv napad naslikanog lava, a ne vidi se vjetar koji svojim puhanjem platno zavihori i tako ga pokreće. Pa pošto smo toga svjesni, onda smo spremni i duše svoje žrtvovati Onome što ih stvori, jer ako se spominjemo i ako nas ima, ta to je Njegovo davanje. Mi smo zapravo nepostojeći; međutim, On je svojom apsolutnom moći dao da okusimo slast postojanja te je na taj način ovo nepostojanje postalo zal­jubljeno u Njega. Zaista, sve što jeste, od Njega je.

Lubejd ibn-Rebi'a, poznati pjesnik iz doba džahilijeta, spjevao je pjesmu koju je Poslanik prokomentirao: “Najistinitija pjesma koju je Arap izrekao.” Ta pjesma glasi:

Znajte, sve je,  osim Allaha,  ništavno,

svaki će nimet nestat neizostavno.

Lubejd je za života Poslanikova postao iskreni vjernik.

      Bog bez zastora od vrata i duvara,

      u očitovanju se, o razumni, otvara.

      Jedan je, ništa osim Njega nema tu,

      vahdehu, la ilahe illa hu.

Hafiz r. a. veoma lijepo objašnjava ovu istinu kada kaže:

Svjetlijeg od odsjaja pogleda Tvog nema pa nema,

u svakom pogledu, osim Tebe, baš ničega nema.

Imam Sadik a.s. kaže: “Nisam vidio ništa, a da nisam vidio Allaha prije postojanja te stvari, istovremeno s njom i nakon nje.” U hadisu nam se ukazuje na to da je zbilja postojanja ograničena na bit Božiju, a ako stvari i imaju nešto, to je samo Božije davanje. Sve što svaka stvar i svako biće imaju, od Boga im je dato. Merhum Hadži Sabzivari r. a., koji se nakon Mulla Sadre svrstava među najbolje komentatore Kur’ana, kaže:

Nema Musaa, pa da čuje poziv “Enel-hakk”,

jer jasno je, tog šapata u drvetu ne čuje svak.