Vahdete tedžella (teofanijsko jedinstvo)

Ova tema posljedica je razmimoilaženja mutekellima, filozofa i arifa u načinu gledanja na kvalitet stvaranja Uzvišenoga Gospodara.

Mutekellimi su uvjereni da je Bog stvaralac svega, ali odnos stva­ranja sa stvorenim jeste u broju onoga što je stvoreno, tj. svako je biće stvorio posebnom odlukom, odvojeno od ostalih.

Filozofi su uvjereni da to nije tačno i tvrde kako je Allah na osnovu uzročnog zakona stvorio jedan vertikalni uzrok, tj. prvo je stvorio razum, da bi njegovim uzrokom bio stvoren drugi razum, pa tako i naredni, sve dok nije stvoren 'akl fe'al, tj. djelatni razum, da bi, naposljetku, njegovim djelovanjem došlo do stvaranja materije, odnosno postojeće egzistencije. Sukladno ovom pogledu, dolazimo do sljedećih konstatacija:

a)      Mnoštvo je u Allahovom djelovanju prisutno, ali samo verti­kalno, ne i horizontalno (mnoštvo).

b)                              Putem prvog razuma došlo je do stvaranja sljedećih razuma, a djelatni razum stvorio je svijet, što ne znači ­nezavisnost bića od Allaha, već da Allah svoju pomoć ili pažnju šalje putem ovih razuma bez prošlosti, tj. i razumi o kojim je riječ posljedice su, a i njihov usavršitelj također je posljedica. Dakle, nijedan razum nema ništa od sebe, već sve što ima, od njegova je uzroka.

Uporedimo li mišljenje mutekellima sa filozofskim stavom, uočit ćemo da oni imaju jednu zajedničku tačku i jednu tačku razdvajanja. Tačka podudaranja pogled je o činidbenom mnoštvu, tj. da Allah dž.š. u broju stvorenog ima zasebne volje za njihovo stvaranje, dok je tačka ra­zilaženja na mjestu gdje filozofi kažu da je činjenje posredno, a mutekellimi tvrde da je neposredno.

Šta kažu arifi?

Arifi su uvjereni da cjelokupno postojanje i stvaranje Božije nije ništa drugo do jedna Njegova epifanija, odnosno manifestacija, oduvijek i zauvijek; samo jednim isijavanjem Uzvišenog nastalo je sve postojeće. Potpora ovom stavu, kojeg arifi tako i komentiraju, je ajet: I naša je naredba samo jedna, poput treptaja oka. (El-Kamer, 50)

وَمَا أَمْرُنَا إِلَّا وَاحِدَةٌ كَلَمْحٍ بِالْبَصَرِ                               

Arifi i uzrok i posljedica

U skladu sa prethodnim stavom, u riječniku arifa uopće ne postoje termini uzrok i posljedica jer su uvjereni da oni mogu biti upotrebljeni tek u slučaju da se Bogu pretpostavi drugi Bog, što ni u kom slučaju nemo­guće. Termini koje arifi u ovom kontekstu koriste jesu tedžella i mutedžella, kao i zuhur i mazher, tj. emanacija i vršilac emanacije, te mani­festacija i mjesto manifestacije. U svakom slučaju, u Mulla Sadrinoj filozofiji obrađen je ovaj problem u studiju o uzroku i posljedici, pri čemu on razlaže ovu temu sve dok ne stigne do njenog tumačenja koje je identično mišljenju arifa o tedžella i mutedžella. Iz Mulla Sadrine perspek­tive, posljedica nije ništa drugo do manifestacija uzroka, te u prin­cipu njeno postojanje samo je niži aspekt zbilje uzroka. To je upravo ono što arifi kažu o tedžella i mutedžella, kao i o zuhuru i mazheru.

Najednom, kada Ti lik u ogledalo pehara pade,

arif sm'jehom opčinjenim u bezazlenu se pohotu dade.

Hafiz sintagmom “ogledalo pehara” aludira upravo na one fiksne en­titete (اعيان ثابت) koje arifi spominju kada govore o štastvu stvari i bića. Upravo zbog toga Hafiz kaže kako nekad dolazi do emanacije nad ari­fom, a on čini grešku pa to isijavanje zamjenjuje sa vršiocem emanacije, tj. Bogom, što je ustvari rezultat bezazlene želje i posebne nedozrele sklonosti zbog koje arif zapada u stanje opijenosti, “jer stigao je do savršenosti”, ali najednom postaje svjestan načinjene greške i biva začuđen zbog nje. A ovdje ogledalo pehara ukazuje na srce čovjeka. Hafiz dalje nastavlja:

Ljepota lica Tvog jednim što odsjajem po ogledalu pade,

sve ove slike na ploči iluzija ona odjednom dade.

Sve slike opčinjenosti i izvrnutu sliku kad prikaza,

jedan je plam profila krčmara što se u peharu ukaza.

Gajret velike ljubavi raspori jezike svih posebnika,

jer otkuda tajna tuge da se vije kod običnoga puka.

Hafiz kaže da se ljepota lica Njegova pojavila odslikavanjem u ogle­dalu te izazvala slike u ogledalu čovjekove iluzije te otud neki umisliše kako gledaju Istinu. Zatim uočava kako su sva ova bića različitih oblika, poput efekta odslikavanja ogledālā kada se jedno ogledalo postavi naspram drugog, pa onaj koji ne zna da je to ustvari slika onog “vječnog krčmara” koji je učinio odsjaj i da je to samo jedna istina u formi mnoštva, on umišlja kako su to sve različita bića odvojena jedna od drugih. Nakon ovoga, Hafiz nam govori o tome kako je u ljubavi prisutan gajret, tj. ljubomora te ne voli da se tajne otkriju. Međutim, tajna je ob­javljena, zbog čega siječe jezike posebnika jer zašto je tuga predmet priče običnog puka.

Priznanje jedne istine

Tema zālā u stvorenom jedna je od onih tema za koje je nemoguće naći prihvatljiv odgovor bilo gdje osim u irfanskom svjetonazoru, a posebno uzimajući u obzir princip vahdete tedžella. Ukoliko se ovaj prin­cip ispravno razumije, u svjetlu toga biva jasno da je i pitanje zālā iz kori­jena neosnovano, a suprotnom, neće se moći naći odgovor na spomenuti problem.

Ljubav i razum

Treći princip irfanskog svjetonazora jeste pitanje ljubavi i razuma. Filozofi se u pitanju stvaranja oslanjaju na Božije znanje, tj. kažu kako je Allah htio da se za Njega zna pa je stvorio svijet. Međutim, arifi kažu da nema govora da je to tačno, već je Bog ljubav Svoju objelodanio. Da nije bilo ljubavi i ljepote, svijet ne bi bio ni stvoren, iz čega možemo zaključiti kako filozofi tvrde da je ljubav jedno od Božijih stvorenja, dok arifi kažu da nije, već je svijet posljedica ljubavi, te prema tome ljubav prethodi svijetu, a ne svijet ljubavi. Pogledajmo šta u svom gazelu u vezi sa rečenim kaže Džami.

U toj osami kad je bez znaka bio,

svijet prikriven u kutku njeg' se svio.

Bića bijahu daleko od postojanja,

daleko od moga i tvoga eglena.

Ljepota mu lišena pojavnosti sve,

nurom svojim pojavna za samu sebe.

Osvaja srca u gajbskoj odaji mlade,

čista ljepota bez ikakve mahane.

Digao je šator izvan zone svetosti,

Svemiru i duši pojavi se u svjetlosti.

Iz svakog ogledala prikaza lik,

gdje god da poželi o njemu povik.

Od njega je iskra ljudima i melekima došla,

meleka začuđena gdje pita o materiji našla.

Svi pehari pehar iskati stadoše,

nehotice mu slavu šaptat počeše.

Od one je iskre sjaj na cvijet pao,

od ljepote bulbul u ašku se našao.

Plamičak svoj od iskre i svijeća upali,

gdje god da gori, stotine leptira zapali.

Od svjetla mu i Suncu zraka se nasmija,

te se i lotos iz vode dižuć' zasmija.

Od lica mu ljepotu je i Lejla uzela,

svaka joj vlas Medžnunu pamet oduzela.

Ljepota mu je ta sve što obasja,

i što navuče zar zaljubljenima.

Svaki zar što vidiš ga ropstvo je njemu,

sudba je živih da im duše robuju njemu.

U ljubavi s njim život je duši,

u ljubavi s njim slasti su duši.

Ti si ogledalo, a on je krasan,

ti si pokriven, a on vrlo jasan.

Ako dobro gledaš, ogledalo je on,

ne samo blago, već riznica je on.

Ja i ti u tome uloge i nemamo,

osim iluzija o tome ništa ne znamo.[1]

U navedenim stihovima Džami ukazuje na Bit Božiju, Čije posto­janje je zbog neograničenosti bez znaka, usljed čega svijet stvorenog obi­tava u kutku nepostojanja. To je razlog njegovih riječi: Ljepota mu lišena pojavnosti sve, dakle nije bilo manifestiranja, a kada njega nema, nema ni naših riječi ni govora jer oni su mogući samo njegovim manifestiran­jem, a prije tog manifestiranja bila je apsolutna neograničena Njegova bit. Međutim, ova neograničena ljepota gledana je apsolutnim veli­čanstvom, a to je bilo u skrivenoj odaji mlade, u koju, osim Biti Božije, nikom nije bilo puta. Ali, Uzvišeni je htio šator postojanja iznijeti iz područja svetosti te se manifestirati u svijetu Svemira i duša ljudskih: Mi ćemo im ubrzo pokazati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je On istina. (Fussilet, 53)

سَنُرِيهِمْ آيَاتِنَا فِي الْآفَاقِ وَفِي أَنفُسِهِمْ حَتَّى يَتَبَيَّنَ لَهُمْ أَنَّهُ الْحَقُّ أَوَلَمْ يَكْفِ بِرَبِّكَ أَنَّهُ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ شَهِيدٌ                                 

Posljedica ove emanacije jeste odslikavanje u svakom ogledalu i po­kazivanje kroz svako postojanje tako da svi bivaju zaljubljeni u Njega i svuda se samo o Njemu priča, a iz te svjetlosne iskre odsjaj je stigao i do cvijeta, što je izludilo bulbula. Nažalost, bulbul nije znao da je riječ o Njemu i o Njegovoj manifestaciji. Bulbul je ljubitelj Allaha jer Njegovu ljepotu posmatra kroz cvijet. Da nije bilo te svjetlosti, ne bi bilo ni bul­bula ni cvijeta. Svijeća također pali plamičak u plamu izljeva ljubavi vidjevši svjetlo, da bi svojim plamenom spalila stotine zaljubljenih lep­tira. Da nije Njegova lijepog lica, ni Lejla ne bi bila lijepa. Vidjevši Ga, ona češlja svoje kose i uljepšava lice. A Medžnun, vidjevši tu ljepotu, gubi razum i zaljubljuje se, nesvjestan da je ustvari ona skica uzbuđu­jućeg lika Voljenog. Gdje god da je na svijetu došlo do emanacije lje­pote, to je pokazatelj Njegove ljepote i sve zaljubljene svijeta On prekrio je zarom. Ako na svijetu postoje robovi, oni Njemu robuju. Sudbina je živih da ih duše vuku u ropstvo Njemu, i ako je duša živa, živi iz ljubavi prema Njemu, a ako je u duši slast, iz ljubavi je prema Njemu. Ukoliko je srce zaljubljeno u lice dobrih, znalo-ne znalo, ono je zaljubljeno u ljepotu Božiju. Zatim Džami ukazuje na vahdete tedžella: ti si samo ogledalo postojanja što pokazuje Njegovu ljepotu, ti si prekriven, a otkriven je On. A ako bolje pogledaš, ti nisi čak ni ogledalo, jer i ogledalo i ukras ogledala On je, a ti, ti si samo izgovor. Čak ako se i spomenemo ti i ja, to je jednostavno prazna, neosnovana priča. U skladu sa svim izrečenim, arifi su uvjereni da je ljubav prethodila stvaranju, koje je, prema tome, posljedica ljubavi.

Još jedan od principa irfanskog svjetonazora jeste mjesto ljubavi u stvorenom svijetu – ljubavi što, irfanski posmatrano, stoji naspram razuma kojeg filozofi smatraju osloncem postojećeg. Arifi su uvjereni da je Njegova ljubav uzrok Božije emanacije. Upravo je ljubav inicijator povratka stvorenja svome izvoru. Drugim riječima, ljubav u Bogu manifestira se kroz emanaciju, a u stvorenjima kroz naklonost i želju za povratak ka Uzvišenom Gospodaru. Naj u Rumijevoj Mesneviji simbolizira ljubav u stvorenjima:

Slušaj ovaj naj šta priča, kazuje,

na rastanke on se žali, tuguje.

Iz Nejistana otkad me ubraše,

zbog mog plača muško, žensko uzdiše.

Tražim srce, rastancima ranjeno,

svoju čežnju da mu kažem opširno.

Od svog kor'jena daleko ko padne,

traži časak da se vrati, sastane.

Arifi, u skladu sa sebi svojstvenim svjetonazorom, uvjereni su da je On Onaj Koji učini da ljubav svijeta odvojenih stvorenja poteče iz stvaranja i pretoči se u: i udahnuh u njeg od Svoga ruha, ali upravo ova ljubav probi granice da bi ga privukla i potakla na dostizanje cilja puta mu zacrtanog.

Vatra ljubavi je ta što u naj puše,

vrenje ljubavi je to što u vinu vrije.

Ako naj gori u vatri, vatra je rezultat ljubavi, a ne nečeg drugog, a to što vino vrije jeste pod utjecajem ljubavi koja ga potiče na fermentaciju i vrenje. Do mjeri dokle filozofi uzdižu razum, dotle ga arifi kritiziraju i odbacuju, nazivajući ga interesdžijom i trgovcem, nasuprot ljubavi koja u svojoj rušilačkoj naravi skriva snagu gradnje.

Ako je riječ o rušenju, ruše se granice sputavanja, a obaraju zidovi egoizma. Uništava se lijenost, a u duši zaljubljenog odgaja viteštvo i neustrašivost u sukobu sa neprijateljem.

Svako što košulju u zanosu ljubavnom podere,

od pohlepe i mahane u c'jelosti se opere.

Karakteristično za ovu ljubav je da je onaj koji se voli u očima zaljubljenog apsolutno lijep i vječan, pa se stoga ne mijenja sa promjenom stanja zaljubljenog. Zbog toga Mevlana u principu ljubav vidi onim što potiče zaljubljenog spajanju i susretu sa voljenim. Ljubljeni, on je živ, a ne zaljubljenik. Prema tome, arifi se oslanjaju na ljubav, a ne na razum kao filozofi. I Hafiz u vezi sa postavkom da je ljubav – a ne razum ili znanje – stvorila svijet, kaže u svojim stihovima da je vječna Njegova ljepota spomenula emanaciju i Njegovo pokazivanje, i ta ljepota našla je svoju ljubav i cio svijet zapalila, odnosno učinila ga zaljubljenim u Njega. Potom kaže kada je došlo do emanacije i kada nastaše štastva i fiksni entiteti, posta jasno da ni Nebesa, ni Zemlja, ni Vasiona nemaju ljubav, a jedino biće koje razumije jezik ljubavi jeste čovjek: Mi smo Nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali preuzeo ga je čovjek. (El-Ahzab, 72)

إِنَّا عَرَضْنَا الْأَمَانَةَ عَلَى السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ وَالْجِبَالِ فَأَبَيْنَ أَن يَحْمِلْنَهَا وَأَشْفَقْنَ مِنْهَا وَحَمَلَهَا الْإِنسَانُ      

Stoga, kada je stvaranje okončano, razum se bješe upustio u tačne proračune i posmatranje puteva stizanja do Boga i savršenosti. Jedanput se susrete s usplahirenom ljubavlju pa ustuknu i povuče se.

Razum zaželje na onaj plam dobaciti snop svjetla,

iz gajreta munja sjevnu i naruši mir svijeta.

Razlog kretanja za ljubljenim i razlog nemiru i uzburkanosti leži u ljubavi, a ne u razumu.

Poželi razum doći u posmatranje tajne,

gajbska ruka tad ud'ri neznanom grudi vajne.

Tajna o kojoj govori stih je veoma zamršen i tajanstven svijet stvaranja. Dakle, razum je htio svojim moćima posmatrati, izmjeriti, izučavati, isprobati, ali dođe iz gajba ruka – ljubav – te odgurnu razum, davši mu do znanja da ovo nije mjesto za njega jer se on kreće kroz pojmove i dokaze, a ljubav direktno kroz objekt ljubavi izravnim posmatranjem.

Prilikom razumskog argumentiranja, zato što su pojmovi i umske slike posrednici između razuma i percipiranog, postoji mogućnost greške. Međutim, kod gnostičkih izravnih posmatranja, zbog toga što između arifa i spoznanog ne postoji posrednik, ne postoji ni mogućnost griješenja. Riječima samih velikana filozofije, razum i argumentacija jesu vrsta stečenog znanja i samim tim podložni su grešci, dok su irfan i ljubav vrsta prisutnog znanja. Zato Dželaludin Rumi kaže:

Noga racionalista je drvena;

ta kako je samo drvena noga krhka!

Po riječima šehida Morteze Mutaharija, snaga razuma je snaga pogodbe i koristoljublja, dok je snaga ljubavi snaga promjene i kretnje. Priroda snage promjene jeste da zaboravlja na sebe, a kamoli na svoje koristi, dok se snage koristoljublja ne prolaze ni svojih interesa, a kamoli tek sebe. Ovo načelo govori o istoj stvari kao i načelo “prethođenje ljubavi stvaranju”. Zbog toga, Hafiz r.a. misleći na izrečeno, u jednom svom gazelu kaže:

      Do stvaranja ovog zelenog svoda i cv'jeta prelijepog

      pejzaž mojih očiju bijahu samo obrve voljenog.

Ovo je bilo jedno od irfanskih načela koja stoje nasuprot filozofskom svjetonazoru.