Strujanje ljubavi

Još jedno načelo irfanskog svjetonazora jeste strujanje ljubavi u svim bićima. Irfan je stajališta da su sva bića, bila stanovnici Nebesa ili Zem­lje, zaljubljena u Uzvišeno Biće Božije i opijena Njegovom ljepotom i ničim više. Naravno, preduvjet ljubavi jeste spoznaja. Zbog toga Časni Kur'an kaže: I ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne ra­zumijete veličanje njihovo. (El-Isra, 44)

وَإِن مِّن شَيْءٍ إِلاَّ يُسَبِّحُ بِحَمْدَهِ وَلَـكِن لاَّ تَفْقَهُونَ تَسْبِيحَهُمْ

Kur'an na više mjesta pojašnjava nemar kao uzrok suprotstavljanja uspostavljenom redu u kreaciji i Božijim naređenjima, što opet rezultira zaboravom i na kraju potpunim prikrivanjem istine i onoga što je za nju neophodno. Ako se čovjek ne uprlja grijesima i očuva Istinu – udahnuo Sam u njega od Svoga ruha – sigurno je da će posmatrati zadivljujuću ljepotu Uzvišenog Stvoritelja u stvorenjima. Hafiz r.a. kaže:

Adem i vila saputnici su egzistencije ljubavi,   

pa odluči se, o saliče, da bi sreću dostigao ti!

Allame Tabatabai vezano za ovaj stih rekao je: “Ako u ovom stihu kongruenciju, tj. odredbeni odnos između egzistencije i ljubavi, uzmemo kao dodatno objašnjenje, pod egzistencijom bi se podrazumijevala sama ljubav. Tada bi značenje stiha bilo sljedeće: Adem i vila, znači čovjek i džin, stvoreni su usputno sa bićem ljubavi. Drugim riječima, cilj stva­ranja jeste ljubav, a Adem i vila stvoreni su da vole, kao što je i njihovo biće protkano ljubavlju. Međutim, ako kongruenciju u stihu uzmemo kao posesivnu, značenje stiha bilo bi sljedeće: Stvaranje i filozofija egzisten­cije Adema i vile jeste radi ljubavi.”[1] Znači: “Bijah skrivena riznica pa htjedoh da budem spoznat, te stvorih stvorenja da bih bio spoznat.”[2] Iz re­čenog se jasno može zaključiti da je cilj stvaranja ljubav ka ljepoti i uzvišenosti istine. U nastavku Hafiz poručuje putniku staze duhovnosti da se odluči, ne bi li dostigao sreću gledanja u ljepotu Uzvišenoga Boga. Međutim, on istovremeno ukazuje na činjenicu da čovjek, ako nema snage i nije spreman za susret, ne očekuje ni ostvarenje susreta. Tačno je da je čovjek stvoren radi uzajamne ljubavi, ali ova ljubavna igra ima uvjete. Na drugom mjestu Hafiz je veoma suptilno iskazao ovu istinu:

Dok ne postaneš prisan poznanik ovog zastora, mirisa nećeš osjetiti,

nema mjesta nemahremu tamo gdje radosne se spuštaju vijesti.

U haremu ljubavi nema govora i slušanja,

jer tu svi organi trebaju biti oči i uši.

Zato i kaže da ne treba imati želju za peharom, i radio-ne radio nadati se susretu s Njim. Nakon rečenog, Hafiz traži pomoć od Uzvišenoga Boga i blizinu Njegovu.

Molitva osamljenika gore je upućena,

zašto ni kutovima očiju ne gledaš u nas.

O Prijatelju, zaljubljenici Tvoji u mukama su odvojenosti od Tebe, a Ti Si se povukao od njih, uputi ih stazama susreta s Tobom! Zar Tvoja pažnja ne otklanja probleme naše? Tako je po riječima imama Sedždžada a. s.: “Moj Bože, učini nas od onih koje Si odabrao za Svoju blizinu i Svoje prijateljstvo, koje Si odabrao za čistu ljubav Svoju, i podario im čežnju za susretom s Tobom, i koje Si učinio sigurnim od daljine Tvoje i podario im položaj iskrenosti.”[3]

Hafiz se potom obraća duhovnim putnicima, savjetujući ih: O prijatelji puta i putnici doline hakikata, o željni susreta sa Obožavanim, znajte da je jedini put:

Željeno u ovim tminama uputa je,

dova sredinom i plač krajem noći.

Preneseno je u hadisu kudsiju: “O Davude, čvrsto se drži istigfara krajem noći, u praskozorje! O Davude, kada te pokrije noć, pogledaj u visoke zvijezde na nebu, čini tesbih i mnogo Me se sjećaj!”[4]

Ponovo Hafiz želi sreću i kaže: “O salici puta istine, put ljubavi težak je i opasan put. Ako te putovanje nidokle ne dovede i ako se ne osvjedočiš o Bogu, ovo djelo je, kako to vide istinski arifi, poput širka i povratak od tevhida ka kufru.” Čak je moguće da čovjek zastrani na tom putu i da zapadne u širk i nevjerovanje. Šejtana ništa više ne naljuti kao djelo u tevhidu i spoznaja Boga. S obzirom na rečeno, ako bi salik učinio nekoliko koraka na putu ka Bogu i neko vrijeme se kretao na stazi suprotstavljenosti Šejtanu i nefsanskim prohtjevima i potom stao, bio bi poput čovjeka koji se nakon teških udaraca nanesenih neprijatelju povukao sa mejdana borbe, predavši se u ruke protivnika. Jasno je da se neprijateljstvo dodatno uvećalo sa osjećanjem odmazde, pa tako ono prijašnje stanje poniženosti protivnika, popraćeno neprijateljstvom, pokušat će svom snagom uzvratiti. Šejtan i nefs, koji su po riječima Poslanika najveći i najopasniji čovjekovi neprijatelji, nisu izuzeti iz ovog zakona. Zbog toga i Hafiz istrajava na tome da se nikako ne ulazi na poprište borbe, ili da se uđe, ali odvažno, na način koji će dovesti do ostvarenja cilja.

Savršeni red

Sljedeće načelo irfana i njegovog svjetonazora jeste savršeni red o kojem su filozofi raspravljali. Govoriti o savršenom redu znači govoriti o najuzvišenijem stvorenom poretku. Postavlja se pitanje da li je postojeći svijet najbolji poredak koji se mogao stvoriti ili je bilo moguće stvoriti bolji. Filozofi čvrstim i neporecivim argumentima dokazuju da je posto­jeći stvoreni svijet najbolji i najsavršeniji. Bolji nije moguć zato što se bolji svijet može pretpostaviti onda kada se postojećem svijetu nađe greška i slabost, a znamo da se od početka historije dosada nije našla lič­nost koja je otkrila grešku, a da na to nije odgovoreno i da je ostalo nerazjašnjeno. Upravo zbog ovoga Kur'an kaže: Onaj Koji je sedam ne­besa jedna iznad drugih stvorio – ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva neslaganja, pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nesklad, zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran. (El-Mulk, 3-4)

الَّذِي خَلَقَ سَبْعَ سَمَاوَاتٍ طِبَاقًا مَّا تَرَى فِي خَلْقِ الرَّحْمَنِ مِن تَفَاوُتٍ فَارْجِعِ الْبَصَرَ هَلْ تَرَى مِن فُطُورٍ. ثُمَّ ارْجِعِ الْبَصَرَ كَرَّتَيْنِ يَنقَلِبْ إِلَيْكَ الْبَصَرُ خَاسِأً وَهُوَ حَسِيرٌ       

Objašnjenje riječi korištenih u ajetu:

a.       Riječ “razlika”, “neslaganje” (تَفَاوُت u gornjem ajetu) znači različi­tost opisa, tj. da dvije stvari posjeduju različite osobine. Jasno je da se u ovom ajetu pod negiranjem nesklada podrazumijeva jedinstvo upravljanja i uzajamni odnos stvari i bića na način da se ne negiraju cilj i koristi koje su proizvod međusobnog okorištavanja. Zapravo, njihovo je neslaganje kao neslaganje dvaju tasova vage. U isto vrijeme dok jezičak vage podrhtava zbog težine i lahkoće tasova, njegovo pomicanje gore i dolje odvija se u jedinstvu i pomaže vlasniku da stigne do svog cilja – mjerenja težine. Isto tako, Uzvišeni Gospodar stvorio je kreaciju na način da se njome pomaže u vođenju i upućivanju ka cilju. Iako spolja izgleda da je jedna strana lav koji napada, a druga srna koja bježi, tako zaljubl­jeni ima potrebu za voljenom, a voljena za onim ko će je voljeti. U sva­kom slučaju, i voljena, i zaljubljeni tragači su za istim – za ostvarenjem ljubavi: jedno da bude voljeno, a drugo da nekoga voli.

b.       Riječ futur (فُطُور) u arapskom jeziku znači nesklad, nepovezanost i razdvojenost. U ovom ajetu ovom se riječju želi reći da u stvaranju nema nesklada, nepovezanosti i razdvojenosti između stvari i bića. Zapravo, sve postojeće, dok je razdvojeno, slično je vodi, pari, oblaku, vjetru i nicanju biljaka: kao što sunce vodu mora čini parom, vjetar je po­diže u visine, hladnoća zraka pretvara u vodu, a vjetar usitnjava i svuda razbacuje. Sve pobrojano pospješuje nicanje biljaka. Ako svaku od ovih karika i stvorenja pogledamo zasebno, uočit ćemo razlikovanje, a nekad i suprostavljenost. Međutim, upravo ova razlika i oprečnost jeste ono što cvjetove kreacije čini lijepim i čovjeka priziva da uživa u njihovoj lje­poti. Upravo ovim kretanjem nastavlja se usavršavanje kreacije.  

c.       Riječ hāsi' (خَاسِأً) u arapskom jeziku odnosi se na čovjeka kojem se oči zbog poniženosti sužavaju i skupljaju, kao da ih hoće zatvoriti. Primjer rečenog je kada čovjek izrekne neku laž, a potom se ona objelo­dani u društvu. U takvim okolnostima zbog stida i poniženosti oči će mu promijeniti oblik i izgledat će kao da se hoće skupiti.

d.       Riječ hasir (حسير) opisni je atribut koji ima značenje i aktivnog participa, “onaj koji umara” i pasivnog participa, “umoran”, a seman­tičko značenje mu je onaj koji je razotkriven, bez maske, otkriven, znači osoba kojoj je potpuno objelodanjena tajna. Otkrivena tajna je hāsir, znači čovjek osjeća da mu je sva snaga otišla uzalud zbog skrivanja ta­jne, kao i mahsur jer teškoća boli, a gubitak snage učinio ga je poniženim i niskim. Kur'an navedenim ajetom želi reći: Ako onaj koji tvrdi da vlada neslaganje i nesklad upotrijebi sve snage da nađe opravdanje za svoju tvrdnju u pojavnom svijetu, nakon velikog truda i umora shvatit će da nije mogao naći nijedan primjer za svoju tvrdnju, pa čak ako i ponovo pokuša udvostručenom snagom, neće imati nikakvog rezultata osim zamora i osjećanja uzaludnog gubitka snage.

Prema tome, ovaj red stvari zbog odsustva i najmanjeg nedostatka jeste najbolji. Gazali je ovu istinu iskazao kroz sljedeću rečenicu: “Nema u sferi mogućeg postojanja ničeg ljepšeg od onoga što jest.” Arifi, tako­đer, ovu kreaciju smatraju najljepšom, ali ne na način kao filozofi, koji su ovu činjenicu prihvatili shvatajući da niko nije mogao naći primjedbu. Zapravo, arifi su slijedili upravo put Kur'ana koji kaže: Allah je Stvoritelj svih stvari, i na drugom mjestu: Onaj Koji sve stvara u najljepšem ob­liku, ali ne iz razloga o kojem govore filozofi, već zato što je Uzvišeni Bog čista, apsolutna ljepota, te kao takav ne može stvoriti ništa osim lje­pote. Iz apsolutnog dobra ne proizlazi ništa osim apsolutnog dobra. U os­novi, arifi – u skladu sa načelom poznatim pod imenom “manifestacija Jedinog” – vide kreaciju kao manifestaciju i obznanjivanje Boga, pa zar je moguće da Onaj Koji se pokazuje bude lijep, a da manifestirano bude ružno. Zar je moguće da slika lijepog lica u lijepom ogledalu ne bude li­jepa. Slika nije ništa drugo doli pokazatelj posjednika slike.

      Slika lica Tvog pošto se odslika u zrcalu pehara,

      arif opijen vinom svoju iskonsku prirodu pronađe.

Hafiz kaže: Ova lijepa slika Tvoga lica je ona koja se pokaza kroz savršenog čovjeka. Zar je moguće da Tvoja slika ne bude lijepa? Zar je moguće da bilo koja stvar ne prikaže Tebe lijepim?

      U Ezelu tračak Tvoje ljepote o pokazivanju je govorio,

      ljubav se nađe i cijeli svijet obuhvati vatra.

Ili na drugom mjestu kaže:

      Ljepota lica Tvoga kada se tračkom jednim pokaza ogledalu,

      koliko se samo slika odslika u ogledalu mašte.

Ako bi neko govorio o manjkavostima i nedostacima stvorenoga svijeta, on ne bi mogao učiniti ni najmanji korak na putu irfana, osim ako nije – kako kaže Hafiz – od one skupine sufija koja na taj način oko sebe okuplja sljedbenike.

      Ulog sufijski nije u cijelosti čist,

      koliko li se samo često nađe džuba koja vatru priziva.

U svakom slučaju, arifi su mišljenja da svijet bolji od ovoga nije moguć, ali do ovoga zaključka nisu dospjeli načinom i objašnjenjem filozofa, već putem koji nam je Kur'an pokazao.

      U krugu nema tačke da strši ni prije, ni poslije,

      ja ovu stvar vidim bez suvišnih pitanja.

Ovaj irfanski gazel govori o istom filozofskom načelu koje je izrekao Gazali: “Nema u sferi mogućeg postojanja ljepšeg od onoga što jest.” Dakle, arif sve ono što neko drugi vidi u ovoj kreaciji vidi i sam, ali je razlika u tome što se on osvjedočio i posmatra tajne, dok ih drugi ne vide jer nisu mahremi da im bude dozvoljen pristup.

      Ima li arifa da shvati jezik ljiljana,

      da pita zašto je otišao i zašto ponovo dolazi.

Hafiz ovim stihom želi ukazati na razliku gledanja i zbog toga poziva arifa da razumije jezik ljiljana, ne bi li saznao zašto je otišao i zašto je ponovo došao, jer ako shvati tajnu, više neće vidjeti nedostatak i neće biti mjesta prigovoru.

      Svijet je kao zuluf, mladež, oko i obrva,

      samo ako je na svom mjestu lijepo je.

Ako bi obrvu vidjeli izvan lica, uopće ne bi bila lijepa. Kakvu vrijed­nost ima nekoliko savijenih dlaka u snopu. Međutim, ako se istih tih ne­koliko dlaka nađe na lijepom licu, one dobivaju vrijednost i osvajaju srca. Upoređujući ova dva pogleda pjesnik kaže:

      Ti kosu vidiš, a ja uvojke,

      ti obrvu vidiš, a ja migove njene.

Ako bi čovjek gledao samo kosu, ne bi spoznao njenu vrijednost, ali ako joj se dodaju uvojci i loknice, tek tada ona se pokazuje u svojoj punoj ljepoti. Obrva izdvojeno posmatrana vrednuje se samo kao jedan dio ljudskoga tijela. Međutim, ako joj se dodaju znakovi i mimika, dobija se nešto sasvim drugo.

Iz dosada rečenog postala je jasna razlika stavova između arifa i drugih. Arif Ovaj svijet vidi manifestacijom Jedinog i kroz njega gleda ljepotu i uzvišenost Boga. On razumijeva tajne mnoštva i razlikovanja. Zbog toga sve kretnje u njemu vidi lijepim. Ostali, koji nisu arifi, ovaj svijet vide prije svega nezavisnim u njegovu postojanju, a potom sva bića analiziraju zasebno. Upravo zbog ovog svog pogleda arifi su uvijek u stanju zadovoljstva, a drugi u brizi i tugi.

      Tajnu stvaranja traži od opijenih mudraca,

      ovaj visoki položaj nije za isposnika.

      Idi, o umišljeni zahide, ova tajna je pokrivena,