Čovjek u irfanu

Još jedna razlika između dvaju stajališta, irfanskog i filozofskog, jeste po pitanju čovjeka. Filozofi čovjeka vide kao mikrokosmos, a kreaciju kao makrokosmos. U skladu sa svojim stajalištem, oni filozofiju smatraju posrednom karikom u čovjekovom dosezanju makrokosmosa, a definicija čovjeka po njima glasi: “Čovjek pomoću razumskog usavršavanja postaje sličan pojavnom svijetu”, a put usavršavanja ra­zuma jeste filozofija. S druge strane, arifi su mišljenja da je čovjek mani­festacija svih Božijih imena: I pouči Adema svim imenima. Sukladno ovome, Adem je spoznao sve zbilje imena, što znači da je čovjek makro­kosmos i duša mikrokosmosa.

      Šta ima u lokvi, a da nije i u rijeci?

      Šta ima u kući, a da nije u gradu?     

      Ovaj svijet je lokva, a srce kao potok,

      Ovaj svijet je kuća, a srce neobičan grad.

Mevlana u ovim stihovima prije svega osvjetljava uvod rasprave pi­tajući se šta ima u lokvi, a da nije i u rijeci. Sigurno je da se sve što potok ima nalazi i u rijeci. Kada ljudi žele napuniti bokal, zahvataju vodu iz po­toka, a sve što za kuću treba donose iz grada. Prema tome, ni bokal ni kuća nemaju ništa više od potoka i grada; sve što imaju od njih su uzeli. Zapravo, voda iz ibrika dio je potoka. U nastavku Mevlana zaključuje: svijet je lokva, a srce je potok. On svijet vidi kućom, a srce neobičnim gradom; čovjeka vidi najvećim namjesnikom Božijim i manifestacijom Božijeg ruha. Ovo je položaj koji arifi vide dostojnim za čovjeka, što ne nalazimo ni u jednom drugom učenju na svijetu.

Drugo stajališe arifa u vezi sa čovjekom izraženo je sintagmom savršeni čovjek. Učenjak koji je prvi uveo u praksu korištenje ove sin­tagme jeste Ibn-Arebi, a drugi su ga poslije samo slijedili i pisali su knjige pod nazivom Savršeni čovjek, kao što je učinio i Izzuddin Nasafi.

Velike razlike u tumačenju savršenog čovjeka

Naravno, božanski mudraci u svom učenju bave se pitanjem savršenog čovjeka. U kulturi današnjice ista tema se obrađuje pod po­jmom nadčovjek i sl. Međutim, između savršenog čovjeka u irfanu i savršenog čovjeka kod mudraca, a posebno u filozofiji današnje Evrope, razlika je kao od zemlje do neba, kako po pitanju položaja i kriterija vri­jednosti čovjeka, tako i po pitanju značenja samog pojma savršeni čovjek. O posljednjem treba posebno raspravljati, s ciljem da se rasvijetli šta arifi podrazumijevaju pod pojmom savršeni čovjek, a šta kada govore o položajima i savršenstvima čovjeka. Šta podrazumijevaju božanski mudraci pod savršenim čovjekom? Posebno, kako Evropljani pred­stavljaju savršenog čovjeka i koje mu osobine pripisuju? Nakon razma­tranja kriterija spoznaje savršenog čovjeka, u svim učenjima od davnina do danas, božanskim ili materijalističkim, postaje jasno da irfan ima na­juzvišenije učenje o čovjeku.

Drugo pitanje odnosi se na otuđenost i izgnanstvo čovjeka.

Važno pitanje u irfanskom razumijevanju čovjeka u ovom svijetu pri­rode jeste njegova otuđenost. Pitanje je veoma zanimljivo i od posebnog je značaja. Današnji evropski filozofi su mnogo raspravljali na ovu temu, ali na neutemeljenim uvodima i postavkama. Ustvari, oni su samo sli­jedili Istok jer pitanja o kojima su raspravljali nikako ne zadovoljavaju nji­hove namjere vezano za pojam savršenog čovjeka. Pitanje otuđenosti čovjeka rezultat je irfanskog stajališta o čovjeku koje glasi: Čovjek je u svijetu prirode i materije stranac koji je došao iz drugih krajeva. Zbog toga ima osjećaj otuđenosti od okruženja i ne može ostvariti prisnost. Zato što je njegova zbilja onakva kakvom je Kur'an prikazuje: Udahnuo Sam u njega od Svog ruha, on nema snage da bude blizak i da stekne prisnost sa Ovim svijetom, a istovremeno stalno misli na svoju do­movinu, viši svijet.  U jednoj predaji kaže se da je jedan od ashaba došao Poslaniku s.a.v.a. žaleći mu se: “O Božiji Poslaniče, osjećam licemjer­stvo kod sebe, šta da radim?” Poslanik ga upita: “Kada si primijetio taj osjećaj licemjerstva kod sebe?” Odgovori: “Kada sam u tvom prisustvu i pričaš nam o uzvišenim zbiljama skrivenog svijeta, zaželim da uvijek budem takav kao u tvom govoru, ali čim odem kući i zagledam se u djecu, zaboravim na tvoje riječi.” Poslanik s.a.v.a. reče: “Nije to licemjer­stvo, to je rezultat uzdizanja i spuštanja vaših duša. Sve dok ste u mom prisustvu, vaše duše se uzdižu uz pomoć mojih riječi, vraćaju se svojoj prvotnoj domovini, borave u svojim mjestu i u razgovoru sa svo­jim svijetom one uživaju. Ali, čim odete kući i duša postane prisna sa Ovim svijetom, ona osjeti otuđenost i samoću, a pažnja joj se usmjeri na svijet materije.” Nakon toga Poslanik reče: “Ako biste ostali u takvom stanju kao kada ste kod mene, vi biste, sigurno, vidjeli meleke i sa njima se rukovali.” Naravno, do sada rečeno za čovjeka nije u skladu sa onim što impliciraju Platonove ideje, u kojima se za čovjeka kaže da je kao golub došao u svijet materije i tu sebi savio gnijezdo. Zapravo, Ovaj svi­jet je domovina kamena, krave, bilja, tj. bića koja su u potpunosti od ove prirode i materije. Međutim, čovjek je biće koje nije u cijelosti od ove prirode. Čovjekova zbilja je metafizička, izvan prirode koja ga okružuje, došla iz skrivenoga svijeta. Zbog dolaska iz svijeta: Udahnuo Sam u njega od Svog ruha – čovjek je u Ovom svijetu stranac i osjeća se usamljenim.

      Namaz stranca u predvečerje kada sam otpočeo plač,

      u samoći odbačen žalopojke pripovijedah.

      Beznadežno plakah, sjećajući se prijatelja i domovine,

      ne bih li iz svijeta ovih zakona otputovao.

Da, putovanje iz svijeta duša u svijet materije jeste ono što me odvoji od Voljenog i zaboravih svoj ugovor iz Ezela, ali toliko ću plakati i pro­liti suza dok se ne zaboravim i dok se ne prekine dodir sa svijetom ma­terije. Tada je vrijeme mog ponovnog vraćanja svijetu duša i posmatranja ljepote i uzvišenosti mog Voljenog. Da, to je jedini put mog povratka i drugog puta nema.

      Okupah se u suzama kao što rekoše oni što prođoše put: 

      Prvo se očisti pa tek potom čisto pogledaj.

      Uprljan pogled daleko je od lica voljenog,

      lice njegovo pogledaj preko čista ogledala.

Putnici duhovnog puta, saliki ka voljenom, poučili su nas da se treba očistiti ako se želi posmatrati lijepo i uzvišeno Lice Voljenog. Uprljan pogled ne samo što je prljav, nego je i Lice Voljenog uzvišenije od toga da nešto uprljano može imati pristupa njemu. U svjetlu rečenog Hafiz o razlogu suza i uzdaha kaže:

      Ja sam iz područja Voljenog, a ne iz grada suparnika:

      O moćni, pridruži me prijateljima mojim!

Zato što sam ja iz: Udahnuo Sam u njega od Svog ruha, trebam se vratiti na položaj Istine kod Moćnoga Vladara. (El-Kamer, 55)

فِي مَقْعَدِ صِدْقٍ عِندَ مَلِيكٍ مُّقْتَدِرٍ                                    

Mevlana u svojoj Mesneviji spjevava lijepo i poučno kazivanje o trgovcu i njegovom papagaju. Trgovac koji je stalno bio na putu imao je papagaja. Jednog dana odluči da ide u Indiju, okrenu se papagaju i upita ga: “Da li imaš želju da ti nešto donesem iz Indije? Papagaj odgovori: “Nemam, osim jedne molbe. Kada stigneš u Indiju, prenesi moje selame slobodnim papagajima tamo i reci da imaju prijatelja u ovom kafezu, pa ako imaju kakvu poruku, neka mi je pošalju.” Kada je trgovac stigao u šumu punu slobodih papagaja, prenio im je poruku svoga papagaja. Od­jednom primijeti da svi papagaji, kao da ih srce presječe, popadaše s grana i ostadoše nepomični. Trgovac bi potresen i ostade u nedoumici šta da uradi. U svakom slučaju, desilo se nešto što se nije trebalo desiti. A kada se vratio kući i ispričao svome papagaju neobičan događaj, vidje čudo veliko – i njegov papagaj pade i ostade nepomičan. I ovoga puta trgovac osta zaprepašten, ali ništa više nije mogao učiniti. Otvorio je vrata kafeza, uzeo papagaja za noge i sa velikom tugom bacio ga vani. Čim dodirnu zemlju, papagaj skoči i na veliko čuđenje trgovca odleti iznad grada, u pravcu Indije. Trgovac shvati da sve što se desilo bila lek­cija, i to s porukom: Ako želiš biti slobodan, jedini način je da najprije umreš, a ta smrt početak je vječnog života.

      Umri, o prijatelju,  prije smrti ako želiš živjeti!

      Idris je takvim umiranjem postao džennetlija kod nas.

Imam Ali a.s. u Nehdžul-belagi kaže: “Iselite vaša srca sa Ovoga svi­jeta prije nego što vam tijela presele sa njega.”[1] Kod arifa postoje dvije vrsti smrti, smrt po izboru i neizbježna smrt. Smrt po izboru nastupa na­kon šerijatskog asketizma, kada se srce iščupa iz kandži materije i Ovoga svijeta. Neizbježna smrt, ili u svakodnevnom govoru prirodna smrt, ona je koju imaju krava i ovca, isto kao i čovjek. Zbog toga Hafiz kaže:

      Ti koji ne napuštaš kuću prirode,

      odakle da imaš snage da zakoračiš u tarikat.

Položaj tarikata je nakon završetka prirode. Da bi stigao do zbilje s one strane, treba preći ovu granicu. Poruka Mevlaninog kazivanja čovjeku je da je njegov povratak skrivenom nebu moguć jedino da umre svojim izborom, jer u suprotnom, neizbježna smrt nema vrijednosti. Mevlanina priča o žalopojki naja bavi se istim pitanjem otuđenosti čovjeka. On kaže da je žalopojka naja žalopojka otuđenosti, plač odvo­jenosti, žar za povratkom i želja za ponovnim spajanjem. “O čovječe, kada se trska iščupa i otkine iz najistana, stvara sav ovaj žar i uzbuđenje. I muško i žensko natjeruje na plač svojim glasom. Pa šta je s tobom bilo, o čovječe? Ti koji si se ugušio u prašini, odvojen od apsolutne zbilje, izgubljen u tuđem svijetu, protjeran Šejtanovom rukom, šta je s tobom, zašto ne plačeš? Zašto se ne okupaš u suzama svojim? Zašto se ne oda­zoveš pozivu izaslanika Božijeg? Šta se s tobom zbilo?” Mevlana ima jednu veoma zanimljivu i lijepu usporedbu u vezi sa otuđenošću čovjeka. On kaže da zato što je porijeklo slona iz Indije, njega redovno tuku po glavi da ne pomišlja na domovinu i da zbog toga bude prisutan u svom poslu. Međutim, u nastavku kaže da je slon i kada spava u mislima sa In­dijom. A zašto? Zato što mu je korijen potiče odatle i voli svoju do­movinu. Shvatio je da je “ljubav prema domovini dio imana”.

      Ovo nije domovina Egipta, Sirije i Iraka,

      ovo je domovina i grad bez imena.

Budući da Poslanik nikad nije pridavao značaj zemljama čije su granice iscrtane rukama silnika, ni ljubav njihova ne može biti dio imana. Zapravo, granice ove domovine obilježio je ajet: Udahnuo Sam u njega od Svog ruha.

U svakom slučaju, Mevlana kaže da magarac nikad ne sanja Indiju jer mu korijeni i nisu otuda, za razliku od slona koji se stalno sjeća svoje prve domovine. Mevlana također kaže da čovjek ima želju za vječnošću i Ovaj svijet vidi stranim, i da su njegove želje toliko obimne i široke da je svijet sa svom svojom ljepotom u odnosu na njih samo kaplja naspram mora, ili kao slamka naspram planine; da je sve to zbog uspomene na prvu domovinu, a ne rezultat ove zemaljske domovine. Čovjek prižel­jkuje ono što je vidio u drugom svijetu, makar i ne posjedovao znanje o njemu i ne bio ga svjestan. Ovaj svijet čovjeku je kao san slonu. “Ljudi spavaju a kada umru probude se.”[2] Sjećanje na Onaj svijet jeste ono šta se oslikava u duši čovjeka u obliku želja, bola, žara. Dokaz za rečeno jeste činjenica da osim čovjeka nijedno biće nema ovakvu vrstu osjećanja i nikad ne prolijeva suze zbog tuge odvojenosti, i ne uzdiše čežnjivo od uzbuđenja dosezanja cilja. Gdje god nađe više trave, krava je radosnija.

      Slon je onaj koji treba vidjeti Indiju kada legne spavati,

      magarac je nikad sanjat' neće jer joj ni blizu bio nije.

Zbog toga arifi različitim imenima nazivaju čovječiju usamljenost i liju suze nad njim. Hafiz mu se nekad obraća kao sokolu i podsjeća ga na prvu domovinu.

O daleka pogleda, sokole visokog položaja,

tvoj sagovornik nije vrabac, stanovnik grada.

Nekad ga spominje pod imenom divlje srne. Čovjeka upoređuje sa divljom srnom koja se odvojila od stada, ali još uvijek nema nikoga, a na vlasnika kuće nije se privikla. Hafiz kaže:

      Gdje si dosada ti, o srno divlja,

      već dugo se znamo ti i ja.

      Oboje smo sami, izgubljeni, bez ikoga,

      i sprijeda i straga vreba te opasnost neka.

      Dođi da znamo jedno za drugo,

      da želju jedno drugom tražimo ako mognemo.

      Ovako ja čuvam sjećanje svoje na starog učitelja,

      to je zaista nešto što se nikada ne zaboravlja.

      Kaže: Jednoga dana u tuđini prolazniku jednom,

      reče čovjek pronicljiv glasom finim.

      O putniče! Šta to u svojoj torbi čuvaš,

      hajde da mamac bacimo ako zrnevlja imaš.

      Zamku ja imam, veli, ponuditi,

      ali mi valja Feniksa loviti.

      A kako njega naći misliš,

      kada mu gnijezdo ničim obilježeno nije.

      To je, uistinu, stvar nemoguća,

      ali je i beznađe nesreća velika.

Na kraju ovog pisanja u ruke mi stigoše stihovi velikog arifa šejh Ebu-Seid Ebul-Hajra. Ovom prilikom prenijet ću samo nekoliko stihova, kako bi se čitaoci okoristili te da ujedno po dobru spomenemo ovog ve­likana:

      Cijelo mi se tijelo pretoči u suze dok su mi oči plakale,

u ljubavi za tobom i bez očiju treba živjeti.

Od mene ni traga ne ostade, od čega li je ova ljubav?

Ako ja postadoh sav ljubljeni, pa gdje je onda ašik?

Ovi stihovi zorno pokazuju da je utrnuće (fena) Šejha dok je pisao ove stihove bilo u imenima i atributima Voljenog. On na uvjerljiv način predočava raspravu o jedinstvu znalca i znanog ili jedinstvu zaljubljenog i voljenog, o čemu je Haladž govorio sa vješala, za šta Hafiz kaže da je greška Mensura Haladža bila jedino u tome što je otkrivao tajne.

Onaj prijatelj zbog kojeg i vješala postaše velika,

krivica mu bi što otkrivaše tajne.

Naša posljednja dova jeste zahvala Bogu, Gospodaru svjetova i neka su najbiraniji blagoslovi na Muhammeda i njegovu čistu porodicu i od­abrane ashabe.