POSLANICA O SRŽI ČISTE NUTRINE

DUHOVNOG PUTOVANJA I OPHOĐENJA

POSJEDNIKA RAZUMA

(Zapis časova iz praktičnog irfana allame Tabatabaia)

zapisao:

allame Muhamed Husejn Husejni Teherani

preveo: Amar Imamović

sadržaj

UVOD

KRATKO I SAŽETO UPOZNAVANJE SA OPĆIM PLANOM PUTOVANJA KA BOGU

 SVIJET ISKRENOSTI

DETALJAN OPIS SVJETOVA KOJI PREDHODE SVIJETU ISKRENOSTI

SAŽETI OPIS PUTA I NAČINA DUHOVNOG KRETANJA KA  BOGU  

DETALJNI OPIS PUTA I NAČINA DUHOVNOG KRETANJA    KA BOGU

Svijet iskrenosti (IHLAS I HULUS)
عالم الخلوص و الاخلاص 
Ne treba zaboraviti da dostizanje ovih razina nije moguće bez iskrenosti na putu Haqqa, i sve dok putnik ne stigne do postaje iskrenih-‘muhlesin’ spoznaja zbilje neće biti onakvom kakvom ona jest.
Znaj da se iskrenost dijeli na dva dijela. Prvi oblik je iskrenost vjere i pokoravanja Uzvišenom Bogu, a drugi oblik je iskrenost isključivo radi Njega. O prvom obliku govori časni ajet: A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni vjeru ispovijedaju. , a o drugom obliku ajet: Osim Allahovi iskreni robovi. , i poznata predaja od Poslanika: Svako onaj koji četrdeset dana sebe i svoja djela učini iskrenim samo za Allaha, vrela mudrosti potećiće iz srca na njegov jezik. Dakle, čovjek stiže do ovih stupnjeva tek nakon što sebe učini iskrenim za Uzvišenog Boga.
Objašnjenje rečenog je sljedeće: Uzvišeni Bog isto tako kao što čestitost i pobožnost pripisuje djelima, na što ukazuju sljedeće Božije riječi: Ko učini dobro djelo , Dobra djela čine , Onima koji vjeruju i čine dobra djela , istovremeno na drugim mjestima pripisuje ih i ljudskoj biti, što se vidi iz sljedećih ajeta: On je uistinu bio jedan od čestitih. , i čestiti vjernici . Prema tome, iskrenost se nekad pripisuje djelu dok se na drugim mjestima pripisuje biti ljudskoj. Jasno je da se ostvarenje unutarnje iskrenosti temelji na iskrenosti u djelima. To znači da osoba dok ne bude iskrena pojedinačno u svakom od svojih djela, kao što je govor, šutnja, mirovanje, neće ostvariti stepen unutarnje iskrenosti. Allah, dž.š., kaže: K njemu se dižu lijepe riječi i dobro djelo ih podiže. Pod pretpostavkom da se zamjenica u glagolu podižu ( ( يرفع, koja ujedno čini i njegov subjekt, odnosi na dobra djela, značenje ajeta bi bilo sljedeće: Dobro djelo podiže lijepe riječi. Treba napomenuti da osoba koja postigne unutarnju iskrenost dospjela je do velike Milosti Božije od koje su drugi uskraćeni i bez učešća u njoj:
Kao prvo, prema kur'anskom ajetu šejtan ni na koji način više nema nadmoć i vlast nad njim: Tako mi dostojanstva Tvoga, reče, sigurno ću ih sve na stranputicu odvesti, osim Tvojih među njima robova iskrenih. 
Jasno je da ovo izuzimanje nije zakonodavne, tj. konvencionalne prirode, već je to izuzimanje zbog snage biti i nutrine iskrenih na stepenu tevhida. Šejtan više nema vlasti nad njima, šta više, zbog slabosti svoga bića nemaju ni pristupa ovoj razini. Zato što su sebe učinili iskrenim samo za Njega i šta god da gledaju vide samo Boga, u kojem god oblik da im se šejtan pojavi oni opet tu stvar posmatraju Božanskim pogledom izvlačeći duhovne koristi iz toga. Iz istog razloga, šejtan je od samog početka priznao svoju nemoć i time sam sebe razoružao, i pored toga što bit njegova egzistira jedino radi zavođenjenje Ademovih potomaka i nije biće koje će se smilovati nekome i izuzeti ga iz svoga zavođenja.
Drugo, ova grupa oslobođenja je obračuna Sudnjega dana i prisustva njegovoj sceni. U Kur'anu se kaže: I u rog će se puhnuti, umrijet će oni i na nebesima i oni na Zemlji, osim onih koje bude Allah odabrao. Iz ovog ajeta se jasno da zaključiti da će jedna grupa ljudi na Sudnjem danu biti u sigurnosti od strahota njegovog, i ako ovaj ajet posmatramo uporedo sa sljedećim ajetom i sigurno će oni biti dovedeni, osim Allahovih iskrenih robova, postaje potpuno jasno da oni koji su sigurni od straha Sudnjega dana, to su upravo iskreni robovi Njegovi, budući da oni iz jednog ugla gledano nikada i nisu bili posjednici djela da bi bili dovedeni na scenu Kijameta radi obračuna. Oni su uz pomoć opservacija i šeriatskog isposništva poginuli u džihadu sa nefsom, spojili se sa vječnim životom i prošli Veliki Kijamet. Tokom džihada njima je obračunato i sada nakon toga što su poginulu na Božijem putu, nalaze se u Njegovoj blizini obučeni počasnom odjećom vječnog života i opskrbljeni posebnom opskrbom iz Gospodarevih riznica. Allah dž.š. kaže: Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovom putu poginulu! Ne oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga. Osim toga, privođenje i prisustvo Sudnjem danu sekundarno je u odnosu na neprisustvo. Oni su prije pojave predznaka Sudnjega dana bili prisutni na svim mjestima i bili obaviješteni o svim stanjima prema Božijim riječima: opskrbljeni su kod Gospodara svoga. 
Treće, sve ono što će od sevaba kao nagrada biti dato svakoj osobi, u skladu je sa njihovim djelima, osim za ovu skupinu robova koju će da obuhvati plemenitost Božija i mimo zaslužene nagrade za njihova djela: I neće biti obračunato sem onako kako ste radili, osim Allahovih iskrenih robova. 
Ako bi neko tumačio ovaj ajet tako što će jedino skupini kažnjenih biti suđeno prema njihovim djelima, osim dobrim robovima Božijim, čija nagrada neće biti zbog djela, nego će se Gospodar Darovatelj sa njima ophoditi Svojom plemenitošću, reći ćemo: Značenje ovoga ajeta je općenito i ne obraća se isključivo grješnicima, a kao drugo, nagrada robova plemenitošću nije u suprotnosti sa nagrađivanjem po djelima. Kao što i značenjenje riječi Milost, Dobrota (فضل ) ukazuje na to da Bog Dobročinitelj za malo djelo uzvraća velikom nagradom, ustvari malo djelo smatra velikim. Ali i pored svega toga, nagrada je data na osnovu djela, dok ajet ne želi na to ukazati, već želi reći da Bog iskrenim robovima uopće ne dodjeljuje nagradu u skladu sa djelima, što potvrđuje drugi ajet: U njemu ima što god zažele, a kod nas ima još i više. 
Ova grupa šta god da odluči ili naumi tako će i biti, a kod nas će da bude i više od onoga što su bile njihove namjere i želje. Iz ovoga se jasno da zaključiti da će im biti dato iz Plemenitosti Božije ono što je iznad njihove volje i namjere, iznad granice zamislivog i želja. Ovaj zaključak vrijedan je veće pažnje. 
Četvrto, oni su posjednici položaja nedokučivog, namještenja visokog i stepena uzvišenog da bi mogli činiti zahvalu Biti Jedinstva i slaviti Boga kao što je Njegovo pravo i kao što dostoji Svetoj Biti. Allah, dž.š., u Svojoj Knjizi kaže: 
سُبْحَانَ اللَّهِ عَمَّا يَصِفُونَ إِلَّا عِبَادَ اللَّهِ الْمُخْلَصِينَ
Uzvišen i čist je Allah od onoga kako ga opisuju, osim Allahovih iskrenih robova. 
Ovo je krajnje savršenstvo stvorenja i najviši mogući stepen.
Iz gornjeg jasno proizlazi kakve su privilegije i kakva milost je dodjeljena posljedenjem stepenu duhovnog putovajna. Ali mora se imati na umu da za dostizanje ovih savršenstava i osvjedočenje zbiljama i istinama, moguće je tek nakon što putnik pogine na mejdanu džihada Božijeg puta. Tek kada ispije pehar šehadeta, biti će opijen izljevanjem Božijih milosti. Cilj pogibije predstavlja prekidanje odnosa privrženosti duše sa tjelom. Kao što šehid na bojnom polju materijalnim mačem prekida vezu duše sa tjelom, tako i salik Božijeg puta nevidljim mačem na polju borbe sa dušom, koja navodi na zlo, uz pomoć snaga Milostivog, prekida vezu i naklonjenost duše i tjela. 
Putnik na početku duhovnog putovanja treba prigrliti zuhd, i pažljivim razmišljanjem o relativnosti i nepostojanosti ovoga svijeta, beskorisnosti privrženosti njemu, prekine korjene i veze sa svijetom mnoštva, što će rezultirati nenaklonjenost i suzdržljivost od poslova. Nakon toga, bilo koji događaj da se desi čija je posljedica materijalna korist ili šteta neće ga činiti žalosnim, niti ćega veseli.
لِكَيْلَا تَأْسَوْا عَلَى مَا فَاتَكُمْ وَلَا تَفْرَحُوا بِمَا آتَاكُم
Da ne bi tugovali za onim što vam je promaklo, i da se ne biste radovali onome što vam On dade. 
Ova ravnodušnost nije u suprotnosti sa tugom i radošću u Božije ime, jer ovakva radost nije iz ljubavi prema imetku i dobiti, nego je utemeljena na stanovištu da sebe vidim utonulim u more dobrote i plemenitosti Njegove.
Po prolaženju ove postaje putnik će nanovo shvatiti da ima pretjeranu privrženost ka svojoj biti i da svoj nefs voli do granice zaljubljenosti. Šta god da uradi i koju god borbu da vodi potiče iz pretjerane ljubavi svoje biti, budući da je jedna od prirodnih ljudskih osobina samoljubljivost. Gaji ljubav prema svojoj biti, sve stvari žrtvuje njoj, i za opstanak njene egzistencije ne usteže se od uništavanja bilo čega. Odstranjivanje ovog nagona je izvanredno teško. Borba sa ovim osjećajem sebičnosti i egoizma najkomplikovaniji je problem. Sve dok se ovaj osjećaj ne otkloni i ne zamre, Božija svjetlost se neće očitovati u srcu. Drugim riječima rečeno, dok posvećenik ne prođe samoga sebe neće stići do Boga.
Putnik treba uz pomoć Božijih blagonaklonosti i uzastopnih izljevanja milosti Njegove poljuljati korjen ljubavi biti svoje, dok malo po malo ne oslabi, da bi je na kraju skroz isčupao, i time se odrekne svog unutarnjeg idola koji je izvor svih moralnih iskvarenosti i poroka. Zaboravivši ga u cijelosti, na taj način da svi njegovi poslovi, kako prilikom razmišljanja tako i prilikom njihovog sprovođenja u djelo, budu posvećeni Svetoj Biti Božijoj, a ljubav sebe promijeni u ljubav Boga. Ovo se ostvaruje samo sa velikim naporom. Nakon prolaska ovih razina putnik ne posjeduje više ovisnosti o svom tijelu i njegovim posljedicama, pa čak i sa svojom dušom čije je veze isparao. Sve što radi, radi za Bog, i ako utoli glad ili obezbijedi životne potrepštine to je u dovoljnoj i neophodnoj količini zato što je želja Voljenog da bude živ. A da nije tako, ne bi učinio ni koraka za produljenje ovog života.
Naravno ova njegova želja u podređenom je odnosu spram Božije volje, a ne u uporednom odnosu. Na ovoj osnovi posvećenik nema više pravo potraživati otkrovenja ili da čini bilo kakve aktivnosti za njegovo ostvarenje, da prelazi veće razdaljine u kratkom vremenu, ili da obznanjuje vijesti skrivene i govori o odsutnima, da objelodanjuje nutrine ljudi i tajne njihove, da vrši promjene u materijalnom svijetu, da prakticira asketizam radi ojačanja i usavršavanja nefsanske snage. Ovakva osoba se ne kreće na putu zadovoljstva Voljenog, nije je rob Božiji i nije od iskrenih (. (مخلص Zapravo, on je svoj nefs uzeo za božanstvo i kretao se radi ispunjenja njegovih želja i ostvarenja njegovih potencijala i mogućnosti. Naravno, on ovo ne priznaje i sav ibadet sa vanjskog aspekta obavlja radi Boga.
Ovakva osoba prema izričitom kur'anskom govoru, Jesi li vidio onoga koji je strast svoju za boga uzeo. , strast je prihvatio kao božanstvo i on obožava svoje nefsanske želje. Putnik treba proći ovaj stepen i napusti svoj nefs čvrsto vezan za egoizam. Ako Bog da, ubrzo će biti govora i o ovome.
Na kraju, kada putnik stigne do ove razine postepeno zaboravlja, radi Boga, sebe kojeg je volio. Nakon ovoga, on ništa ne vidi osim praiskonske i vječne ljepote Lica, nastavljajući se kretati naprijed tonući u bezobalnom moru dok ne ostane od njega nikakvog traga.
Treba imati na umu da duhovni putnik u borbi sa nefsom uvijek treba biti oprezan, da potpuno izađe iz kontrole šejtanovih vojski i da potpuno prekine svaki trag i očitovanje svoga nefsa, da iščupa njihove korjene iz skrivenih kutova kuće srca, jer ako bi ostalo i trun ljubavi prema imetku, strasti, namještenju, ugledu, uobraženosti i samoljublju, nikada neće dostići savršenstvo. Iz istog razloga mnogo puta je viđeno da oni koji duge godine provode u isposništvu i borbi, ne stižu do savršenstva. U ratu sa nefsom su izgubili, a uzrok toga su zaostali korjeni nekih osobina u kući srca, dok su vjerovali u njihovu potpunu iskorjenjenost. Zbog toga, prilikom Božijih ispita i manifestacije nefsa, zaostali korjeni odjednom klijaju i rastu, uništavajući time putnikov posao.
Uspješnost potčinjavanja nefsa i njegove vojske, ovisi od pomoći i milosti Gospodareve, jer proputovanje ovih razina nije moguće osim bez Njegove posebne naklonjenosti.
Preneseno je da su učenici jednoga dana našli seyyid Bahrul-uluma veoma veselog i nasmijanog. Upitavši ga za razlog takvog njegovog stanja u odgovoru im je rekao: “Nakon dvadeset i pet godina borbe, sada kada sam pogledao u sebe vidio sam da više nemam licemjernih djela, uspio sam ih otklonim.” Dobro se zamisli nad ovim.
Treba naglasiti da od početka duhovnog putovanja pa do njegovog zadnjeg stepena, putnik treba biti u svim poslovima postojan i privržen Vjerozakonu i da ne prelazi niti koliko i vrh igle van njegovih granica. U slučaju da vidiš osobu koja poziva duhovnom putu i nije privržena bogobojaznosti, niti slijedi sve propise Božijeg zakona, ili od pravog puta istinitog zakona odstupa koliko i vrh igle, smatraj ga munafikom, osim u slučaju da nešto učini u zaboravu, greškom ili zbog opravdanog razloga. A to što se čuje od nekih, koji kažu da je putnik oslobođen obaveza nakon dostizanja visokih stepeni i primanja milosti Božije, lažan je govor. I to kako velika laž, jer i Poslanik, s.a.v.a., pored toga što je najplemenitiji od svih stvorenja i najsavršeniji, do posljednjih trenutaka svoga života sljedio je Božije propise. Prema tome, oslobađanje od obaveza je laž i potvora. Naravno, može se namjeravati i drugo značenje oslobađanja obaveze od sljeđenja šeriata, kojeg prije spomenuti ne prihvataju kao takvo. Prakticiranjem ibadetskih djela usavršava se ljudska duša, a razni aspekti potencijalnih sposobnosti, zbog obaveznosti pokoravanja Zakonu prelaze u aktivno stanje. Dakle, za osobe koje još uvijek nisu dostigle stepen potpune aktivnosti, sa svih aspekata, njihov ibadet je radi usavršavanja, ali za osobe koje su dovele u aktivno stanje svoje potencijale nema značenja da čine ibadet zbog sticanja položaja bliskih, zapravo, za takve osobe prakticiranje ibadeta je iz drugih razloga. Tako vidimo da je Aiša pitala Poslanika: Nakon što je Allah, dž.š., rekao za tebe: da bi ti Allah i ranije i kasnije krivice oprostio , čemu onda svo ovo podnošenje teškoća u ibadetu? Poslanik je odgovorio: “Zar da ne budem zahvalan rob svome Gospodaru.”
Iz ovoga se jasno zaključuje da ibadet za neke ljude nije bio zbog usavršavanja, već je bio izraz zahvalnosti Uzvišenom Bogu. 
Stanja koja iskusi putnik pod utjecajem opservacije i džihada, svjetlosti koje mu se ponekad ukazuju, sve su to samo uvodi za stjecanje svojstava i atributa , jer gomilanje utisaka i promjena stanja nije dovoljno. Duhovni putnik treba činiti napor da se uz pomoć borbe potpuno oslobodi preostalog nižeg svijeta skrivenog u njegovoj nutrini. Sve dok ne stekne sličnost sa čistima, nemoguće je da stekne njihov položaj, jer u suprotnom i najmanje pokliznuće tokom duhovnog putovanja i džihada odvest će ga u niži svijet. Časni ajet Muhamed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili bio ubijen, zar bi ste se stopama svojim vratili. veoma jasno ukazuje na spomenuto. Dakle, duhovni putnik treba u potpunosti očistiti svoju unutrašnjost i spoljašnjost, sve kutove i udubine srca, da bi mu bila ukazana čast razgovor sa čistim dušama i prisustvo plemenitoj družini melekutskoj.
Ne griješite ni javno ni tajno. Dakle, posvećenik treba u cijelosti proći svjetove koji su uvod u svijet iskrenosti. Ovi svjetovi su ukratko pobrojani u sljedećem ajetu: 
الَّذِينَ آمَنُواْ وَهَاجَرُواْ وَجَاهَدُواْ فِي سَبِيلِ اللّهِ بِأَمْوَالِهِمْ وَأَنفُسِهِمْ أَعْظَمُ دَرَجَةً عِندَ اللّهِ وَأُوْلَئِكَ هُمُ الْفَائِزُونَ يُبَشِّرُهُمْ رَبُّهُم بِرَحْمَةٍ مِّنْهُ وَرِضْوَانٍ وَجَنَّاتٍ لَّهُمْ فِيهَا نَعِيمٌ مُّقِيمٌ خَالِدِينَ فِيهَا أَبَدًا إِنَّ اللّهَ عِندَهُ أَجْرٌ عَظِيمٌ
Oni koji vjeruju i koji se iseljavaju i koji se bore na Allahovom putu zalažući imetke svoje, oni će postići što žele - Gospodar Njihov im šalje radosne vijesti da će im milostiv i blagonaklon biti i da će ih u dženetske bašče uvesti, u kojime će neprekidno uživati, vječno i zauvijek će u njima boraviti. Uistinu u Allaha je nagrada velika. 
Sukladno ovom ajetu četiri svijeta predhode svijetu iskrenosti: 
Svijet islama,
Svijet imana,
Svijet hidžre, 
Svijet džihada na Božijem putu. 
U skladu sa jednom poslaničkom predajom Vraćamo se iz malog džihada u veliki džihad., uvjet putovanja jeste postojanje velikog islama i velikog imana kod putnika. Na duhovnom putniku je da ozbiljno pristupi poslu i učini hidžru sa unutarnjim poslanikom uz pomoć vanjskog poslanika ili njegova zastupnika, a potom stupi na mejdan borbe da bi dostigao pogibiju na Božijem putu.
Putnik ne smije zaboraviti mnoštvo prepreka, kako od ljudi tako i od šejtana, s kojima se suočava od početka putovanja do ovog stepena džihada. Međutim, pošto je postigao uspjeh u borbi, i prošao svjetove velikog islama i velikog imana, a potom u borbi i poginuo, otpočeli su svjetovi većeg islama i većega imana, veće hidžre i većeg džihada, a njihove prepreke su veće nevjerstvo i veće licemjerstvo. U ovom području šejtanove vojske nemaju snage da bi nadvladale putnika, čak šta više nemaju ni pristupa, već lično njihov vođa ometat će njegovo putovanje. Putnik ne smije ni pomisliti nakon što je prošao nekoliko svjetova da je van opasnosti i da je našao dragulj svoga cilja. Naprotiv, treba imati na umu da i pored prolaska nižih svjetova, ako ne uspije proći više svjetove, neće biti siguran od šejtanovih spletki. On sam ćemu biti prepreka u ostvarenju cilja. Putnik treba imati veliki entuzijazam i visok duh, i ne dozvoliti da se zaplete u šejtanove spletke višega nevjerstva i višega licemjerstva. Nakon velikog islama i velikog imana putnik otpočinje veliku hidžru i uz pomoć velikog džihada prolazi veliki Kijamet nefsova, a potom ulazi u dolinu iskrenih. Neka nam Allah podari takav uspjeh. Inša'allah!