POSLANICA O SRŽI ČISTE NUTRINE

DUHOVNOG PUTOVANJA I OPHOĐENJA

POSJEDNIKA RAZUMA

(Zapis časova iz praktičnog irfana allame Tabatabaia)

zapisao:

allame Muhamed Husejn Husejni Teherani

preveo: Amar Imamović

sadržaj

UVOD

KRATKO I SAŽETO UPOZNAVANJE SA OPĆIM PLANOM PUTOVANJA KA BOGU

 SVIJET ISKRENOSTI

DETALJAN OPIS SVJETOVA KOJI PREDHODE SVIJETU ISKRENOSTI

SAŽETI OPIS PUTA I NAČINA DUHOVNOG KRETANJA KA  BOGU  

DETALJNI OPIS PUTA I NAČINA DUHOVNOG KRETANJA    KA BOGU

DETALJAN OPIS SVJETOVA KOJI PREDHODE
SVIJETU ISKRENOSTI
Prema onome što je rečeno, zato što prije svijeta iskrenosti putnik ka Bogu treba proći dvanaest svjetova, Mali Veći i Najveći islam; Mali, Veći i Najveći iman; Manja, Veća i Najveća hidžra; Manji, Veći i Najveći džihad; on obavezno treba poznavati karakteristike ovih svjetova i njegove znakove, promjenjljivosti njihove i prepreke. Mi smo to ovdje sažeto objasnili budući da smo opširnije govorili o svemu ovome u knjizi koja se pripisuje ponosu fakiha i evlija seyyid Mehdi Bahrul-ulumu. Zaintresovani za pobliže upoznavanje neka se obrate ovoj knjizi, a na ovom mjestu ukratko ćemo izložiti našu namjeru.

Veliki islam 

Veliki islam se definiše kao pokornost i potpuno predavanje, što znači napuštanje suprostavljanja Bogu u bilo kojem obliku, i prihvatanje dobrim i ispravnim onoga što je trenutno i onoga što je bilo, i da u onome što se nije desilo nije ni bilo dobra. Općeniti gledano, klonuti se pitanja zašto i radi čega, kao i pritužbi Božijoj odrebi. O ovom položaju govori hadis od Imama Alija: Zaista je islam pokoravanje, a pokoravanje je uvjerenost (izvijesno znanje). Pored napuštanja prigovora, u njegovom srcu ne smije biti nikakve vrste opiranja Božijim propisa, kako u Vjerozakonu tako i u određenju, što je istaknuto u plemenitom Kur'an: 
فَلاَ وَرَبِّكَ لاَ يُؤْمِنُونَ حَتَّىَ يُحَكِّمُوكَ فِيمَا شَجَرَ بَيْنَهُمْ ثُمَّ لاَ يَجِدُواْ فِي أَنفُسِهِمْ حَرَجًا مِّمَّا قَضَيْتَ وَيُسَلِّمُواْ تَسْلِيمًا
I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore. 
Ovo je stepen Velikog Imana u kojem se Veliki Islam proširio dušom putnika i odistinski ovladao njegovim srcem.

Veliki iman

Nakon što se srce putnika prosvjetli svjetlošću Velikoga islama, dešava se ponekad da doživljava stanja u kojima pored umnog i duhovnog zapažanja, i očima svoga materijalnog tjela uočava zbilju da sve što postoji razlog i osnova mu je Uzvišeni koji stvara bez uzora. Drugim riječima, on Boga vidi Prisutnog i Posmatračem u svim stanjima. Ovo je stepen osvjedočenja ili Veliki islama. Budući da još uvijek nije stigao granicu savršenstva, kada se islam širi kroz sve stubove tijela i vlada njegovim organima i udovima, od ostvarenja ovog stanja ometa ga svijet materije i zauzetost ispunjavanja prirodnih potreba. Sve dok je zaokupljen ovim poslovima biva uskraćen od stanja vizije i zapada u zaborav. Dakle, duhovni putnik treba čvrstom odlukom istrajati i ovo stanje dovesti u položaj stalnog svojstva i savršenstva, tako da ovosvjetske zauzetosti ne mogu utjecati na promjenu njegovog stanja vizije. Upravo zbog toga Veliki islam treba prenjeti sa položaja srca na položaj duše da bi sažeto bilo zamjenuto opširnim, i naredbom duše ovo stanje zavladalo svim spoljnjim i unutarnjim snagama, sve dok ne pređe iz stanja u stalnu osobinu. Ovo je položaj kojeg arifi nazivaju položaj dobročinstva (ar. ihsan - احسان ), kao što Allah, dž.š., kaže u plemenitom Kur'anu: One koji se budu zbog Nas borili Mi će mo, sigurno, putevima koji nama vode uputiti., budući da ovim Allah nije upotpunio Svoju namjeru u nastavku kaže, a Allah je zaista na strani onih koji dobra djela čine (ar. muhsinin - محسنين). 
Prema tome, borac na Božijem putu sve dok ne stigne do stepena dobročinstva ne može kročiti na puteve Božije upute.
Pitali su Poslanika: “Šta je smisao dobročinstva”. On je odgovorio: Da ibadet činiš Bogu kao da ga vidiš, a ako ti Njega ne vidiš, zaista On tebe vidi. Dakle, čovjek treba činiti ibadet Bogu kao da ga vidi, međutim, ako nije to u mogućnosti, onda ga treba obavlja na način kao da Bog njega gleda.
Sve dok Veliki islam duhovnog putnika nije dostigao Veliki iman, samo ponekad posjeduje stanja dobročinstva. U ovoj fazi on obavlja ibadet sa velikom žudnjom i strašću, ali kada dostigne položaj Velikog imana, iz stanja dobročinstva prelazi u stalnu osobinu dobročinitelja (محسنين). U tom stanju sve poslove, pojedinačne i opće, poteklih sa izvora žudnje i žara, čini radi stjecanja čiste misli. Zato što je iman preplavio dušu, a budući da je duša zapovijednik svih oragana i udova, sviju ih potčinjava svojoj namjeri, pa time i svi poslovi postaju lahkim. Svi dijelovi se povinuju i poslušni su duši. Ne protive mu se niti jednog trenutka. Allah, dž.š., je za ovu grupu rekao: 
قَدْ أَفْلَحَ الْمُؤْمِنُونَ الَّذِينَ هُمْ فِي صَلَاتِهِمْ خَاشِعُونَ وَالَّذِينَ هُمْ عَنِ اللَّغْوِ مُعْرِضُونَ
Ono što žele vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju, i koji besmislice izbjegavaju. 
Sklonost razonodi zasniva se na žudnji, dok duhovni putnik Velikog imana, koji je stigao do položaja dobročinstva i u njemu ono postalo stalnom osobinom, u potpunosti je izgubio želju za razonodom. S druge strane on zna da dvije ljubavi u jednom srcu nemaju mjesta, što potvrđuje i Božija riječ u Kur'anu: Allah nijedom čovjeku dva srca u njedrima njegovim nije dao. U slučaju da u srcu posvećenika postoji žudnja i sklonost ka poslovima razonode i besmislice, na osnovu klauzalne zakonitosti, tj. argumentacijom u kojoj se uzrok otkriva putem posljedice, može se zaključiti da u njemu nije bilo žudnje za Bogom i da takvo srce nije prazno od licemjerstva, jer je istovremeno izražavao naklonost i žudnju za poslove u vezi sa Bogom i za besmislice. Ovo stanje naziva se Veliko licemjerstvo koje se nalazi naspram Velikog imana. Njegovo srčano pokoravanje i poslušnost nije uzrokovano unutarnjom žudnjom i čežnjom, nego je utemeljeno na razumu, pretjeranom strahu i uzimanju u obzir poslova koji se pojavljuju u čovjeku. Na ovo licemjerstvo ukazuju Božije riječi: Kada ustaju da molitvu obave lijeno se dižu. 
Kada duhovni putnik stigne do Velikog imana, tako da nijedan oblik od oblika licemjerstva u njemu ne postoji i njegove radnje ne budu potaknute razumnim promišljanjem o koristima, očuvanju posla, položaja i strahom, obavljati će sve radnje na osnovu ljubavi i njenog poziva.

Velika hidžra

Nakon što putnik stigne do stepena Velikog imana vrijeme je da se spremi za Veliku hidžru, a to je tjelesno izbjegavanje kontaktiranja sa griješnicima i sjedenja u društvo sa silnicima i oholnicima, kao i srčani hidžret, tj. ne poklanjati im ljubav i ne gajiti bilo kakvu simpatiju prema njima. Hidžret tjelom i srcem predstavlja napuštanje navika, općeprihvaćenih običaja i uspostavljenih normi koje putnika sprječavaju od Božijeg puta i smetnja su njegovom putovanju, kao što su običaji u nevjerničkom okruženju.
U društvu materijalnog svjetonazora čovjek je ograničen običajima i uvrježenim navikama stanovnika Ovoga svijeta. Oni sve svoje koristi, štete, uzajamna poznastva, saobraćanje i razgovore učvršćuju na tim osnovama. Kao što je postao običaj, ako osoba na naučnim skupovima ne iznosi mišljenje i ne učestvuje u razgovoru, smatraju ga neznalicom, ili npr. običaj da sjedenje na pročelju skupa predstavlja čast, a sjedenje pozadi manjkavost, prednjačenje prilikom ulaska i izlaska sa skupova smatraju znakom ugleda, laskanje smatraju lijepim ponašanjem, a suprotno tome znakom niskosti, sramote, lošeg ponašanja i slabosti ličnosti.
Duhovni putnik treba uz Božiju pomoć ne obraćati pažnju na sve to i učini hidžru iz ovoga svijeta imaginacije i uobrazilje. Prilikom napuštanja ne treba se plašiti bilo koje snage, osude ili prijekora onih koji sebe predstavljaju ljudima nauke. U Kulejnovoj knjizi Džame, prenesena je predaja od Imama Sadika, a on od Poslanik, neka je mir na njega i njegovu porodicu, da je rekao: Čeitri su stuba nevjerovanja: žudnja, strah, nezadovoljstvo i gnjev. Strah u ovoj predaji protumačen je strahom od ljudi u suprostavljanju njihovim običajima i principima. 
U svakom slučaju putnik treba napustiti sve društvene običaje, navike i ustaljena ponašanja koja su prepreka na Božijem putu. Ovo stanje arifi tumače kao ludilo, zato što lud čovjek nije upoznat sa običajima i tradicijom i ne daje im nikakav značaj, ne obraća pažnju na hvalu i kuđenje, nema straha od pobune ljudi protiv njega, a svoj metod ne mijenja.
Bolje ti je dušo vinom rujnim da se otkačiš
i bez zlata i bez blaga sto veličina Karunovih da nadvisiš 
Tamo gdje se čelna mjesta siromašnim dodjeljuju
želja mi je da od svih imaš poziciju uzvišeniju 
Carske krune ako si mušterija svoj dragulj ti razotkrij u grudima
pa makar i kraljevska krv da ti proticala venama 
Karavana se udaljila a ti u snovima dok je ispred tebe još gola pustinja
kad to misliš da kreneš, za kim da se povedeš, šta da činiš i kakav da budeš 
Pazi, na poentu ljubavi sam ti ovim ukazao 
zato nemoj slučajno da bi nemaran bio
Ispij zato iz pehar svo vino a ostatke po zvijezdama prolij
do kad ćeš dozvoliti da te svakodnevnica mori 
Veliki džihad
Pošto duhovni putnik uz pomoć Božiju uspije učiniti hidžru i osloboditi se vladajućih običaja, stupa na mejdan Velikog džihada, tj. borbe sa šejtanom. Još uvijek, putnik je zarobljen svijetom prirode, imaginacijom, srdžbom, strašću, nadjačan oprečnim žudnjama, uronjen u valovima nadanja, zaposjednut tugom, brigom i žalošću, izmučen je prirodnim proturječnostima i neskladom misli, u iščekivanju je različitih strahova, u svakom uglu njegovih prsa plamti vrata, sluti različite vrste siromaštva i potrebe, u nutrini njegovoj postoje različite vrste bolova i osvete, ponekad u sukobu sa porodicom i bliskim osoboma, ponekad je u strahu od gubitka bogatstva, a ponekad ima ambiciju koja se ne ostvaruje, ponekad posao traži koji ne uspijeva naći, muči ga zavist, srdžba, oholost, nada, poniženje u kandžama života i divljih zvjeri materijalnog svijeta, srce mu je tamno od imaginacija, na koju god stranu da se okrene prima udarce vremena i na koju god stranu da učini korak stao je na trn.
Ove bolesti nataložene su u prsima putnika i nakon pažljivijeg posmatranja uviđa njihovo mnoštvo. Putnik treba uz Božiju pomoć pobjediti vojske mašte, srdžbe i strasti, i da izađe kao pobjednik iz Velikog džihada oslobođen od smetnji i napustivši svijet prirode zauvijek.
Najveći islam
U ovom stanju on ulazi u svijet Najvećeg islama. Sebe vidi kao jedinstvenog dragulja kojem nema sličnoga. Obuhvata svijet prirode, siguran je od smrti i nestajanja, slobodan je od oprečnih sukoba, u sebi posmatra spokojstvo, ljepotu svjetlosti i sjaja koji je iznad svijeta prirode. Nakon što je prošao svijet prirode, tj. umro za njega, on nalazi novi život. I pored toga što se nalazi u okruženju svijeta tjelesnih oblika on ih sviju posmatra u njihovim melekutskim oblicima. Budući da je stigao do srednje razine kijameta duša, njegovom stanju materijalni svijet ne može nanjeti nikakvu štetu. Velovi su se uklonili i ukazali su se mnoge skrive stvari i neobična stanja. Ovaj stepen je Najveći islam koji je jasno spomenut u Kur'anskim ajetima.
Zar je onaj koji je bio mrtav pa ga Mi oživjeli i dali mu svjetlo s kojim hoda među mrtvima, kao onaj koji je u tminama iz kojeg ne može izaći? A nevjernicima se čini lijepo to što oni rade. 
Ko god činio dobro djelo, bio muškarac ili žene, a vjernik je, Mi će mo dati da proživi lijep život, i doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili. 
Također, rečeno je da putnik u ovom vremenu zbog onoga što u sebi posmatra moguće je da ga obuzme oduševljenje, zanos i egoizam, i da mu se suprostavi njegov najveći neprijatelj, tj. njegov nefs, kao što je i preneseno u hadisu:
Tvoj najveći neprijatelj je sam tvoj nefs, koji se nalazi između tvoje dvije strane.
Ako ga u ovom stanju ne spasi Božija milost zapast će u Veliko nevjerovanje, na što ukazuje sljedeća predaja: Nefs je najveći idol. Od ove vrste idolopoklonstva Ibrahim, a.s., tražio je od Boga Njegovu zaštitu: Sačuvaj mene i sinove moje da se klanjamo kumirima. 
Potpuno je nezamislivo da Ibrahim, a.s., prijatelj Božiji, obožava idole napravljene od materije. Ovo je isti onaj širk od kojeg je Muhamed, s.a.v.a., kod Boga tražio utočište kada je rekao: Moj Bože utječem ti se od skrivenog širka.
Prema tome, putnik uz Božiju pomoć treba potvrditi svoju ništavnost i priznati svoju nemoć, niskost i posjedništvo nad sobom, da odbaci egoizam, jer bi u suprotnom zapao u Veliko nevjerovanje, i da bi uz Njegovu pomoć uspio preći u Veliki islam. Neki od velikana irfana u svom životu nisu izgovorili riječ MI i JA, a umjesto toga govorili bi: ‘Rob je došao ili otišao.’, dok su neki drugi bili još više precizni i ono što je dobro i lijepo, a odnosilo se na Bit Hakka, pripisivali bi Njemu, a sve što je se odnosilo na njih same i Bogu bilo odvratno, dovodili bi u vezu sa sobom, a ono što je bilo moguće da bude u vezi sa njima samim i istovremeno sa Bogom izgovarali bi u množini koristeći zamjenicu MI. Ovaj metod preuzet je iz priče Hazreti Hidra i Muse, a.s., onda kada se Hidr obraća Musau: 
Što se one lađe tiče, ona je vlasništvo siromaha koji rade na Moru, i ja sam je oštetio... 
Zato što ne priliči da se Biti Božijoj pripiše manjkavost govorio je u jednini i pripisao je sebi to djelo.
Što se onog diječaka tiče, roditelji njegovi su vjernici, pa 
smo se pobojali da ih on neće na nasilje i nevjerovanje 
navratiti, a mi želimo da im Gospodar njihov, mjesto njega 
da boljeg i čestitijeg od njega i milostivijeg. 
Zato što je ubijanje moguće pripisivo i Bogu i Hazreti Hidru, govorio je u množini.
A šo se onog zida tiče, on je vlasništvo dvojice diječaka, 
siročadi iz grada, a pod njim je zakopano njihovo blago.
Otac njihov je bio dobar čovjek i Gospodar tvoj želi iz 
milosti Svoje da oni odrastu i izvade blago svoje. 
Zato što je obraćena pažnja dobru, potpunoj obazrivosti i koristi utemeljenoj na Biti Božijoj radnja je pripisana Gospodaru. Isti metod nalazimo u riječima Ibrahima, a.s., kada je rekao: 
Onaj koji me je stvorio i na pravi put uputio, i koji me hrani 
i poji, i koji kad se razbolim, liječi. 
Bolest pripisuje sebi, a liječenje Uzvišenom Bogu.
Stizanje do položaja Uzvišenog islama i napuštanja nefsanskog egoizma, koji je mjesto šejtanovog pojavljivanja, treba se ostvariti uz Božiju pomoć. 
Hadži Koli Nahdževani, učitelj spoznaje i marifeta marhuma Seyyid Hasana Aga Kazi oca marhuma Hadži Mirze Ali Aga Kazia, neka je Allahovo zadovoljstvo na njih, i koji je kod marhuma Aga Seyyid Kurejš Kazvinia prošao sve stepene usavršavanja u ahlaku i Božanskoj spoznaji, rekao je: “Nakon što sam ostario i slabost me ophrvala vidio sam šejtana dok obojca stojimo na vrhu planine. Stavio sam ruku na svoju bradu i rekao mu: ‘Ja sam dostigao duboku starost i onemoćao sam, ako je moguće da me se prođeš.’ Šejtan reče: ‘Pogledaj u ovu stranu.’ Kada sam pogledao vidio sam veoma duboku provaliju, da od žestine straha um čovjeka ostaje zbunjen i zaprepašten. Šejtan reče: ‘U mom srcu ne postoji milost niti blagost, ako te moja kandža dohvati tvoje mjesto će biti na dnu ove provalije koju posmatraš.’” 
Najveći iman
Poslije Najvećeg islama slijedi Najveći iman, koji jeste Veliki islam samo većeg inteziteta i jasnoće, tako da je znanje i uvjerenje prešlo u izravno posmatranje. U ovom vremenu duhovni putnik napušta Melekut i prelazi u svijet Džeberuta. Istovremeno za njega nastupa veliki Kijamet nefsova. Umjesto posmatranja Melekuta on je zaokupljen posmatranjem Džeberuta.
Najveći hidžret
Nakon ovoga salik treba učiniti hidžret iz svoje egzistencije i da je odbaci, a to je putovanje prema svijetu apsolutnog postojanja. Sljedeće riječi nekih velikana govore o ovom stepenu: “Napusti svoj nefs i pođi gore.”, kao što su i riječi Uzvišenog Boga: Uđi među robove Moje, uđi u Džennet Moj. Kao što se vidi, rečenica ‘uđi među robove Moje’ došlo je prije rečenice ‘uđi u dženet Moj’. A obraćanje A ti o dušo smirena odnosi se na nefs koji je napustio veliki džihad i ušao je u svijet pobijede, mjesto sigurnosti. Zato što još uvijek nije upotpunio Najveći hidžret, a i tragovi njegove egzistencije još uvijek opstoje, a njena potpuna eliminacija ovisi o ostvarenju Najvećeg džihada, zbog toga još uvijek nije izišao iz okrilja nadvladanosti i potčinjenosti. Nalazi se u području “Vladara” i “Svemoćnog”, dva imena Božija, na što ukazuje ajet: Na mjestu iskrenosti, kod Vladara Svemoćnog. 
Poslije ovog stepena duhovni putnik treba otpočeti rat sa preostalim oslabljenim tragovima svoje egzistencije i da uništi i iskorjeni odjednom njegove zaostavštine koje su se sakrile, da bi nakon toga mogao zakoračiti u područje apsolutnog tevhida. Ovaj svijet je svijet pobjede i uspjeha. Na ovaj način salik je prošao dvanaest svjetova. Osoba koja je prošla Najveću hidžru i Najveći džihad, i postao osvajač i pobjednik ući će u svijet Iskrenosti, i područje Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo. Za njega ja nastupio veliki Kijamet nefsova. Prošao je sve oblike materije, duša i svaki oblik individualiteta i specifikacije, utrnuo je od svega, zakoračio je u Božanski svijet izašavši ispod okrilja Svako živo biće okusti će smrt. Takva osoba kad umire, umire smrću slobodnog izbora. Imajući ovo na umu Poslanik je rekao: 
Ko želi vidjeti mrtvaca koji hoda neka pogleda u Ali ibn Ebi Taliba.
Objašnjenje: Duhovne vrline koje su do sada spomenute, i manje više objašnjeni su njeni znakovi i učinci, izrazi su posebne Božije milosti koja se odnosi isključivo na ummet Pečata poslanika i vjerovjesnika Muhammeda ibn Abdullah, s.a.v.a. Duhovna savršenstva prijašnjih ummeta i prošlih šerijata bila su ograničena. Oni su nakon dostizanja položaja fena (utrnuća) mogli posmatrati jedino Božija imena i atribute, i više od toga nisu ni pretpostavljali da postoji. Tajna toga je u tome što je krajnost njihove spoznaje završavala sa izrazom Nema boga osim Boga, što je imalo za rezultat viziju Biti koja u sebi objedinjuje sve osobine savršenstva i ljepote. Dok su duhovni putnici ummeta Poslanikovog otišli mnogo dalje od ovog stepena spoznavši sljedeće više razine. Dostigli su mjesta koja se ne mogu niti opisati niti objasnit. Razlog toga je što su svi islamski propisi utemeljeni na izrazu Allah je veći od toga da bi mogao biti opisan.
Prema tome, stupnjeve koje musliman putnik prolazi završava se mjestom koje nije opisivo niti objašnjivo, a to je zbog odnosa duhovnog putovanja sa blagoslovljenim izrazom Allah je veći od toga da bude opisiv. Iz istog razloga prijašnji vjerovjesnici nisu ništa ni naslućivali iznad položaja vizije Božijih imena i osobina, da bi se odlučili na kretnju ka toj razini. Zbog toga, kada bi na Ovom svijetu bili zatečeni različitim vrstama iskušenja i problema utjecali bi se pod okrilje duhovnog vodstva Božijeg Poslanika, Imama Alije, Fatime i njihovog čistog potomstva, da bi našli izlaz. Upravo ovaj njihov duhovni položaj bio je taj koji je otklanjao brige i nevolje ranijih poslanika. 
Općenito rečeno, iako su bili svijesni ovog položaja i na istoj osnovi tražili pribježište kod uzvišenog položaja čistih, ali im nije bila jasna njegova kakvoća i karakteristike, i do kraja života ostalo im je nepoznato. Iz kur'anskih ajeta može se shvatiti da je hazreti Ibrahimu dato dva puta halom, a ne konstantno, da se osvijedoči o višim zbiljama i o potpunošću izljevanja Božije milosti. Međutim, ovo nije imalo trajnosti i za njega će se ovaj stupanj ostvariti na Onom svijetu.
Prije nego što se obratimo kur'anskim ajetima da bi dokazali ovu tvrdnju, podsjetimo se na već rečeno da iskrenost ima razne nivoe. Tako i prema tekstu časnoga Kur'ana jedan dio vjerovjesnika bio je na stepenu ihlasa, ali i pored toga, postoji veći i plemenitiji položaj od iskrenosti do kojeg oni nisu dospjeli, što se može razumjeti iz upućenih dova za njihovo ostvarenje na Ahiretu. Kao što je primjer Jusufa, a.s., i pored toga što je izričitim kur'anskim tekstom bio od iskrenih On je uistinu bio Naš iskren rob. , on je istovremeno činio je dovu Gospodaru da mu podari položaj dobrih.
Ti si Zaštitnik moj i na ovom i na onom svijetu, daj da
umrem kao musliman i pridružime onima koji su dobri. 
Prema tome, Jusuf, a.s., na Ovom svijetu nije dostigao položaj dobrih zbog čega je i činio dovu da se to ostvari nakon smrti. Međutim, da li mu je dova uslišena ili ne, i da li će se na Onom svijetu pridružiti dobrima ili ne, u kur'anskim ajetima nije ništa rečeno. Hazreti Ibrahim, a.s., i pored toga što je imao visok položaj u iskrenosti, kaže: 
Gospodaru moj, podari mi znanje i uvrsti me među one koji su dobri. 
Dakle, položaj dobrih, kojeg je tražio Prijatelj Božiji u svojoj dovi, viši je od položaja iskrenih. Gospodar mu nije dovu ispunio na Ovom svijetu, već je obećao njeno ispunjenje na Ahiretu u sljedećem ajetu: 
Mi smo njega na Ovom svijetu odabrali i na Onom će biti među dobrima. 
Treba naglasiti činjenicu da položaj dobrih za kojim su žudjeli prijašnji poslanici nije isti onaj položaj dobrih koji je prema kur'anskom tekstu dat Ibrahimu, a.s., i njegovim potomcima:
Poklonismo mu Ishaka, i Jakuba iz velike milosti i sviju ih učinismo dobrim. 
Budući da su oni u isto vrijeme dok su posjedovali ovu vrstu položaja dobrih, tražili od Allaha, dž.š., da im podari položaj dobrih, može se zaključiti da je ono što su tražili u svojim dovama nešto mnogo više.
Dokaz da su Poslanik, neka je mir na njega i njegovu porodicu, i pojedinci u njegovom vremenu stigli do istog stepena dobrih, poslanikov je govor u sljedećem ajetu:
Moj zaštitnik je Allah koji Knjigu objavljuje i On se o dobrima brine. 
U gornjem ajetu prvo je Poslanik potvrdio nad sobom apsolutnu vlast Svete Biti Božije, da bi potom ukazao na činjenicu da je njegov Zaštitnik Onaj koji se brine o poslovima dobrih. Iz ovoga se jasno da zaključiti da je u onom vremenu bilo osoba iskrenih koji su bili na stepenu dobrih. Također, ovim biva jasno šta je bila tajna prijašnjih vjerovjesnika u njihovim dovama i traženjima pomoći od Poslanika i njegove porodice, i koliki je bio visok položaj dobrih u njihovim očima da je i Ibrahim, a.s., molio Boga da ga pridruži njima.
Dokaz toga da su veliki vjerovjesnici dostigli položaj iskrenosti može se na više načina izvesti iz kur'anskih ajeta.
Prvo, putem njihove iskazane hvale Bogu, kao što je preneseno u časnom Kur'anu. Prema kur'anskom tekstu opisivanje Boga i iskazivanje hvale Njemu onako kako dostoji Njegovom položaju, nije moguće nikome, osim iskrenim Božijim robovima.
Uzvišen je Allah od svega kako ga opisuju, osim Allahovih iskrenih robova. 
U sljedećem ajetu Allah, dž.š., naređuje Poslaniku da mu čini hvalu:
Reci: Hvala Allahu i mir robovima Njegovim koje je On odabrao. 
Šta je bolje, Allah ili oni koje Njemu ravnim smatraju. 
Kur'an prenosi hvalu Ibrahima, a.s.:
Hvala Allahu koji mi je u starosti podario Ismaila i Ishaka; Gospodar moj, uistinu uslišava molbe. 
Naređuje Nuhu, a.s., da Mu čini hvalu:
Reci: Hvala Allahu, koji nas je spasio naroda koji ne vjeruje. 
Kao drugo, onim što je naglašeno u Kur'anu o položaju iskrenosti nekih vjerovjesnika, kao što je rečeno o hazreti Jusufu:
Uistinu on je bio Naš iskreni rob. 
O hazreti Musau ibn Imranu Kur'an kaže:
I spomeni u Knjizi Musaa. On je bio iskren i bio je poslanik vjerovjesnik. 
O hazreti Ibrahimu, Ishaku i Ismailu rečeno je:
I sjeti se robova naših Ibrahima i Ishaka i Jakuba posjednika snage i razumjevanja, zaista Mi smo ih odabrali posebnom iskrenošću da im je uvijek na umu bio Onaj svijet. 
Treće, zbog njihove hvale Uzvišenog Boga. S jedne strane, kao što nam i Kur'an prenosi:
E tako mi dostojanstva Tvoga, reče, sigurno ću ih zavesti osim Tvojih među njima iskrenih robova, 
šejtanu nisu dostupni jedino mali broj iskrenih robova, a sa druge strane, u skladu sa ajetom:
Pa ću im i sprijeda i straga i zdesna i slijeva prilaziti i Ti ćeš ustanovit da većina njih neće zahvalna biti. , 
robove koje šejtan zavodi ne mogu se ubrojati u zahvalne. Iz navedenog potpuno je jasno da oni kojima šejtan nema pristupa su iskreni robovi. Nakon ovog, ako vidimo da Kur'an nekim robovima pripisuje osobinu zahvalnosti, može se zaključiti da su oni od iskrenih Božijih robova, kao što je i rečeno o hazreti Nuhu, a.s.:
O potomci onih koje smo sa Nuhom nosili. On je zaista bio od robova zahvalnih. 
O hazreti Lutu Kur'an kaže: 
Na njih vijetar pun pijeska poslasmo, samo ne na Lutovu porodicu, nju u svitanje spasismo, iz milosti Naše. Eto tako Mi nagrađujemo one koji zahvaljuju. 
Kur'an o hazreti Ibrahimu kaže:
Ibrahim je bio primjer čestitosti, pokoran Allahu, pravi vjernik, nije druge smatrao Allahu ravnim i bio je zahvalan na blagodatima Njegovim. 
Općenito gledajući i svi drugi vjerovjesnici o kojima se govori kao posjednicima osobine zahvalnosti bili su od iskrenih. 
Četvrto, naziv je odabranih kojeg Allah, dž.š., u Kur'anu pripisuje vjerovjesnicima:
I Mi mu poklonismo Ishaka i Jakuba; i svakog uputismo – a Nuha smo još prije uputili – i od potomaka njegovih Davuda i Sulejmana i Ejuba i Jusufa i Musaa i Haruna – eto tako Mi nagrađujemo one koje dobra djela čine. I Zekerija i Jahja i Isaa i Ilijasa – svi oni su bili dobri – i Ismaila i El-jesea i Junusa i Luta – i svima smo prednost nad ostalim svijetom dali – i neke pretke njihove i braću njihovu – njih smo odabrali i na pravi put im ukazali. 
Iz ovih ajeta može se dokazati položaj iskrenosti svih vjerovjesnik, neka je mir na njih, u suprotnosti sa prijašnjim argumentima čime je dokazano samo iskrenost manjeg broja vjerovjesnika, onih čija su imena spomenuta. Naš dokaz željenog zasniva se na dvome:
Prva argumentacija zasniva se na korištenom terminu “odabrani”. Osnovno semantičko značenje ove riječi je odabiranje jedne stvari između sličnjih njoj stvari. Naprimjer, ako neko iz sanduka jabuka izabere jednu jabuku i uzme je za sebe, njegov posao se naziva odabiranje. Zato što Gospodar u spomenutom časnom ajetu kaže njih smo odabrali, to znači njih smo između svih stvorenja odabrali i stavili smo ih u poseban sanduk za sebe. Prema tome, njihov položaj se razlikuje od ostalih ljudi. Oni su osobe koje su u potpunosti odvojene samo za Boga, i pod Njegovom su posebnom pažnjom. Jasno je da je njihovo odabiranje u skladu sa stepenom njihove iskrenosti. Oni su se potpuno posvetili Bogu, a svoj su odnos sa svim stvorenjima prekinuli povezavši se jedino sa Njegovom Svetošću. 
Druga argumentacija leži u činjenici da spomenuto odabiranje u ajetu nije ograničeno na određen broj ljudi, i pored toga što Allah, dž.š., nakon navođenja imena Nuha, Ibrahima i šesnaest drugih vjerovjesnika, njihovih očeva, potomaka i braće, kaže: “Mi smo ih odabrali”, međutim, jasno je da se pod braćom podrazumijevaju duhovna braća koji su sa njima saučesnici u spoznaji Boga i duhovnom putu. Prema tome, iz ajeta se izvodi sud općenitosti, a time se može dokazati položaj iskrenosti svih vjerovjesnika.

Nakon kratkog prikaza putovanja dvanaest svjetova 
treba da se upoznamo sa putem i načinom duhovnog 
putovanja. U vezi sa tim slijede dva opisa, jedan sažeti, 
a drugi detaljni opis.