SAŽETI OPIS PUTA I NAČINA
DUHOVNOG KRETANJA KA BOGU
Govor prvi: Putnik prije svega treba otpočeti izučavati i istraživati sve vjere i različite metode; i u mogućnosti svog kapaciteta i nadarenosti uloži potpuni trud da bi spoznao Božije jedinstvo i pronašao Njegovu uputu, pa čak da to bude zasnovano na samoj pretpostavci ili davanju prednosti nečemu iz mnoštva drugog. Nakon znanstvene potvrde ili pretpostavke veće vjerovatnoće izlazi iz nevjerstva, a ulazi u mali islam i iman. Ovo je stepen o kojem se složila ulema da je neophodno za svaku zrelu ličnost da stekne uvjerenje na osnovu dokaza i osvjedočenja. Ako poslije uloženog truda i istraživanja ne uspije steći nikakav oblik ozbiljnije pretpostavke, on treba nastaviti sa većim entuzijazmom, i sa rijekom suza, očajničkim prizivanjem i potpunom poniznošću ispoljiti još veći napor. U skrušenosti i prekljinjućem zazivanju Boga ni malo ne treba da se obeshrabi. Na kraju ćemu se ukazat put, kao što je preneseno o stanjima Hazreti Idrisa, a.s., i njegovim sljedbenicima.
Skrušenost i prekljinjuće moljenje Boga znači da duhovni putnik treba priznati svoju nemoć i slabost, i iz dubine srca željeti svoju uputu. Jasno je da Allah, dž.š., nikada ne prepušta samog sebi slabašnog roba tragaoca istine. 
One koji se budu zbog Nas trudili Mi će mo sigurno putevima 
koji vode Nama uputiti. 
Sjećam se dok smo bili u Nedžefu pod okriljem moralnog i irfanskog odgoja marhuma hadži Mirza Ali Kazija, r.a., jedne večeri pri njenom samom kraju sjedio sam na sedžadi na krovu kuće. Nadvladao me je lagani san. Posmatrah nasuprot sebe dva čovjeka kako sjede. Jedan od njih je bio hazreti Idris, a.s., a drugi moj brat hadži Seyyid Muhamed Tabatabai koji trenuto živi u Tabrizu. Hazreti Idris otpoče voditi razgovor sa mnom, ali tako što je on pričao, a ja sam ga slušao posredstvom govora mog brata. On reče: ‘U mom životu desili su se strašni događaji, a njihovo rješenje u skladu sa uobičajenim prirodnim tokom izgledalo je nemoguće, ali i pored toga neočekivano bi se rješavali. Bilo je jasno da ih rješava ruka iz skrivenog svijeta mimo uobičajenih uzroka i posljedica.’ Ovo je bio moj prvi prelazak iz svijeta prirode u metafizički svijet čime je otpočeo moj odnos sa njim.
Tada sam tako shvatio da su iskušenja Idrisa, a.s., problemi i teškoće s kojima je bio sučen u djetinjstvu, a pouka njegovog govora je da osoba ako istinski zatraži od svoga Gospodara uputu, On će ga sigurno pomoći. U ovom stanju veoma je važno i djelotvorno traženje pomoći od kur'anskih ajeta, Allah dž.š. kaže: ...a srca se doista, kada se Allah pomene, smiruju. Također, isto tako djelotvorni su i virdovi, kao što je: Ja Fattahu Ja Daliilu-l-mutehajjiriin! , i slični ovome. Naravno, sa pažnjom na to da prilikom obavljanja zikra ono treba da bude iz dubine srca i dovoljnom prisutnošću duše.
Jedan od prijatelja ispričao nam je sljedeću priču: “Sjedio sam u autobusu za Kerbelu. Putovao sam iz Irana. Pored mene je sjedio mladić obrijan i u evropskoj odijeći, zbog toga između nas razgovor nije ni otpočinjao. Odjednom plač mladića posta veoma glasan. Bio sam veoma iznenađen. Pitao sam ga: ‘Zašto plačeš?’ Reče: ‘Ako Vama ne kažem pa kome onda da kažem. Ja sam inžinjer visoke i niske gradnje. Od djetinjstva odgajan sam daleko od vjere i prirodno je bilo da nisam vjerovao u proživljenje. Međutim, u srcu sam osjećao ljubav prema ljudima vjernicima bilo da je musliman, kršćanin ili jevrej. 
Jedne večeri sam bio u okruženju prijatelja od kojih su mnogi bili Behaije. Proveo sam veče u igri, zabavi i plesu. Nakon nekog vremena u meni se pojavi stid i osjetih veliku odvratnost prema svojim djelima. Pod pritiskom sam napustio sobu. Otišao sam na gornji sprat gdje sam u samoći jedno vrijeme preplakao i sebi rekao: ‘O Bože, ako postojiš shvati me i pomozi mi.’ Poslije kraćeg vremena sišao sam na prizemlje. Sa istjecanjem noći i mi smo se razišli. Sutradan u društvu sa direktorom željeznice i nekoliko visokih službenika bili smo na terenu zbog problema tehničke prirode. Neočekivano spazih kako jedan prosvjetljen Seyyid priđe mi iz daleka, pozdravi i reče: ‘Sa tobom imam posla.’ Dogovorili smo se da se vidimo sutra poslije podne. Nakon njegovog odlaska neki su mi prigovorili: ‘Ovaj čovjek je gospodin, zašto si ga odpozdravio hladno?’ Rekoh: ‘Zato što kada me je ovaj Seyyid pozdravio mislio sam da ima neku potrebu i da je zbog toga ovdje došao.’ Nakon svega direktor iznenadno izda naređenje da sutra u vrijeme kada sam imao zakazano sa onim Seyyidom, trebam biti na određenom mjestu i odmah mi dade potrebne instrukcije koje je trebalo obavezno izvršiti. U sebi rekoh, ja više i ne mogu otići na dogovoreni sastanak. Međutim, sutra pošto se približilo vrijeme predviđenog posla osjetih nemoć u tijelu i malo po malo dobih temperaturu. Legoh u krevet dok je neko otišao dovesti doktora. Tako sam opravdano izostao sa posla.
Čim je direktorov zamjenik zamakao za vrata temperatura mi nestade i stanje mi se potpuno vrati u normalno. Osjećao sam se potpuno svježim. Shvatih da u ovome mora da je neka tajna. Zbog toga sam ustao i otišao do onog Seyyida. Čim sam sjeo odmah mi je počeo govoriti jedan cijeli krug temeljnih načela vjerovanja ujedno navodeći dokaze. Nakon ovoga postao sam vjernik. Dao mi je neke instrukcije i rekao: ‘Sutra opet dođi.’ Nekoliko dana uzastopno odlazio sam do njega. Kada bih kod njega sjedio prepričao bi mi i najmanji detalj onoga što bi mi se desilo i obavijestio bi me o mojim namjerama i djelima koje niko nije znao osim mene. 
Nakon kraćeg vremena jedno veče neizbježno prisustvovao sam društvu prijatelja i nije bilo drugog izlaza nego da učestvujem u kockanju. Sutradan kada sam otišao do njega odmah je rekao: ‘Zar se ne stidiš što si učinio ovaj veliki grijeh?’ Suze pokajanja potekoše iz mojih očiju. Rekoh: ‘Pogriješio sam.’ On reče: ‘Uzmi gusl pokajanja i više da nisi tako nešto ponovio.’ Potom mi je dao još nekoliko uputa. Ukratko, cijeli život mi je promjenuo iz korjena. Ovo sve dešavalo se u Zenđanu, a poslije kada sam htio ići u Teheran naredio mi je da posjetim neke od teheranske uleme, i na kraju tražio je od mene da posjetim sveta mjesta. Ovo putovanje je po njegovom naređenju.” 
Naš prijatelj reče: “U blizini Iraka odjednom ponovo zaplaka glasno, upitah ga za razlog i on reče: ‘Sada smo ušli na teritoriju Iraka budući da mije Imam Husejn poželio dobrodošicu.’”
Pouka priče je činjenica da ako osoba zaista iskreno učini korak na putu upute i iz srca od Boga zatraži uputu, uspjet će da je nađe, iako bio sumnjičav u pogledu tevhida.
Nakon uspjeha na ovoj razini duhovni putnik treba sa većim entuzijazmom krenuti ka ostvarenju Velikog islama i Velikog imana. Prva stvar koja je potrebna na ovom stupnju jeste znanje o vjerskim propisima koje je dužan naučiti od fakiha, a potom to znanja da sprovede u praksu i u tome istraje. Ovim njegova spoznaja i uvjerenje postepeno rastu. Kao što je znanje baštinik djela tako je i djelo baštinik znanja. U slučaju da je osoba istinski uvjerena i posjeduje znanje o nečemu, nužno je da mu i djela budu u skladu sa tim znanjem i stečenim uvjerenjem. Nepostojanje djela svjedoči da mu znanje nije bilo čvrsto, niti je imao uvjerenje, već samo neki oblik pretpostavke koja se odslikala u njegovoj imaginaciji.
Ako bi osoba posjedovala istinsko znanje o apsolutnoj Allahovoj skrbi ni u kom slučaju ne bi trebala sebe uništiti stjecanjem materijalnog dobra. Naprotiv, trebala bi biti zadovoljna onim na što nas šerijat obavezuje, istovremeo nastojeći da to stekne u potpunom spokoju, u količini dovoljnoj za njega i njegovu porodicu. Međutim, u slučaju da prilikom stjecanja pretjera ili sebe dovode u napetost ispoljavajući više truda nego što je uobičajeno, ukazuje na to da on ne posjeduje stvarno znanje o apsolutnoj Božijoj skrbi ili da Njegovo skrbništvo vidi uslovljenim i ograničenim. Ovo je značenje baštinjenja i podsticanja na djelo na osnovu znanja. A baštinjenje znanja na osnovu djela je kada osoba istinski kaže: Slava mom Uzvišenom Gospodaru i jedino je Njemu hvalom., istovremeno posmatrajući svoju beznačajnost i ništavnost. Jasno je da beznačajnost i niskost ne postoji bez moći, jer uvijek će nasuprot moćnog da postoji bijednik i jadnik koji je neizbiježno svjestan položaja apsolutne Moći. Nakon ovoga uviđa da uporedo sa ovom Moći mora postojati Znanje i Snaga. Prema tome, iz ovog veoma malog čina, kao što je zikr na sedždi, pojmimo Božiju apsolutnu Moć, Znanje i Snagu, a ovo predstavlja baštinjenje znanja na osnovu djela. Na isto upućuju i riječi Allaha, dž.š.: Dobro djelo uzdiže njega. 
U ispunjavanju zapovjedi i napuštanju zabranjenog treba uložiti mnogo truda, jer putovanje na Božijem putu u suprotnosti je sa činjenjem grijeha. Cijeli trud putnika tek onda daje rezultate i ima koristi kada se očuvaju ova dva čina. Kao što i prljavo tjelo nema koristi od ukrasa tako i sva pohvalna djela i šerijatski asketizam neće ostaviti nikakvog traga na uprljano srce i dušu. Putnik, također, treba uložiti trud i pažnju ka obavljanju pohvalnih i izbijegavanju pokuđenih djela, jer ostvarenje stepena Velikog islama i imana ovisi o djelima, budući da svako djelo posjeduje sebi svojstvene karakteristike koje uzrokuju upotpunjavanje imana. Na isto ukazuje hadis koji prenosi Muhamed ibn Muslim:
Nema imana (ne ostvaruje se) osim sa djelom, a djelo je dio imana, kao što i iman nije postojan osim sa djelom. 
Dakle, putnik treba učiniti mustehab iako to bilo samo jedanput, da bi time ostvario dio imana koji ovisi o tom djelu. Imajući ovo na umu Imam Ali je rekao: Savršeni iman se rađa iz djela. Prema tome, nužno je za putnika na svom putovanju ka Velikom imanu da se ne usteže od činjenja mustehaba. Iz ovoga jasno proizlazi da koliko god bio nemaran u njihovom izvršavanju u istoj mjeri njegov će iman biti manjkav. Ako salik na jednom stepenu očisti i uskladi svoj jezik i ruke u skladu sa Božijim moralom, a tako i ostale dijelove, ali u djeljenju sadake ne ispolji dovoljan trud, nije prošao taj stepen i njegov iman se nije upotpunio. Upravo ta manjkavost spriječit će ga od daljeg napredovanja. Prema tome, svaki organ tjela treba ostvariti svoj dio udjela u imanu.
Napimjer, srce, koje upravlja sa tjelom, treba zaposliti zikrom i razmišljanjem. Zikr predstavlja srčano prisjećanje imena i atributa Uzvišenog Stvoritelja, dok razmišljanje predstavlja srčanu pažnju o znakovima obzorja i duša, prodorno i tačno promišljanje o stvaranju i njegovim promjenama i kretnjama. Uz pomoć ove dvije radnje srce uspjeva napojiti se sa samog izvora imana. A srca se doista, kada se Allah spomene, smiruju.
Nakon što svakom organu tjela dodijeli njegov udio imana, putnik treba otpočeti borbu pomoću koje će otkloniti manjkavosti Velikog islama i Velikog imana, i sumnju i pretpostavke pretočiti u izvijesnost.
Bit će sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje sa zulmom ne miješaju; oni će biti na pravom putu. 
Rezultat borbe, pored toga što je putnika učvrstio na ispravnom putu, učinio ga je sigurnim i zaštićenim od šejtanovih napada.
Od ničega nemaju straha i ni za čim ne tuguju, Allahovi štićenici. 
Strah je plašenje od nečega što se još nije desilo i njegovo ostvarenje čovjeku predstavlja neprijatnost, dok tuga znači žalost za nečim nepovoljnim i ružnim što je se desilo u prošlosti. Ova dva značenja nemaju pristupa putniku, zato što je on sve svoje poslove sa Bogom uredio i drugog cilja osim Njega nema. Nije u strahu od iznenadnog propadanja posla, niti će biti u strahu od neočekivanog događaja. Ovo je položaj potpune izvijesnosti čije je posjednike Uzvišeni Bog nazvao prijateljima Svojim. Na ovo upućuju riječi Imama Alia: 
Svoj put je vidio, proputovao je svoju stazu, spoznao je njegove svjetionike, za sobom je ostavio huku i rizik mora, prema tome njegova izvjesnost je kao izvjesnost sunčeve svjetlosti. 
Na drugom mjestu kaže: 
Otvorilo im se znanje istinskim razumijevanjem. Povezali su se sa dušom potpunog uvjerenja. Oni smatraju lahkim ono što naviknuti na ugodan život smatraju teškim. Njima je omiljeno ono od čega neznalice osjećaju odvratnost. Druže se sa svijetom ovim tijelima, dok su im duše povezane za mjesto najuzvišenije.
Na ovoj razini putniku se otvaraju vrata otkrovenja i gnostičke vizije. 
Naravno, nije u suprotnosti prolaženje ovih razina sa putnikovim bivanjem na Ovom svijetu i njegovom zauzetošću ispunjavanja osnovnih potreba. Njegovo srčano primanje stanja nema ništa sa vanjskim okruženjem, kao što su brak, trgovina, zemljoradnja i sl. Putnik istovremeno dok boravi među ljudima i obavlja ovosvjetske poslove njegova duša putuje melekutskim svijetom i kontaktira sa njegovim stanovnicima. Primjer takve osobe je kao primjer ožalošćenog koji je izgubio voljenu osobu. Dok hoda, razgovara, sjedi i jede hranu među ljudima, njegova unutrašnjost uzburkana je sjećanjem na Voljenog. Svako ko bi ga pogledao pomislio bi da ga je zadesila velika nesreća.
Putnik ka Bogu dok je zauzet prirodnim poslovima u isto vrijeme ima jedan niz odnosa sa svojim Bogom. Valovi uzburkanog mora čežnje dižu se u njegovom srcu, vatra ljubavi sagorijeva u njegovoj unutrašnjosti, srčana tuga odvojenosti ga topi. Njegovu unutarnju revoluciji niko ne zna osim Boga, ali ko god da ga pogleda u lice shvaća da ga je ljubav prema Bogu, istinsko obožavanje i pažnja ka Njegovoj Svetosti učinila takvim.
Iz ovog objašnjena jasno proizlazi da poniznost, žalovito plakanje, skrušeno moljenje i ponizno preklinjanje čistih Imama, što se može vidjeti iz prenesenih dova, nije bilo vještačko niti radi podučavanja Božijih robova. Takvo razumjevanje rezultat je neznanja i neshvatanja zbilje. Njihov položaj je mnogo viši od toga da im govor bude bez značenja i utemeljenja na Istini, ili da imaju namjeru uz pomoć nekoliko dova i lažnih ispoljavanja poniznosti pozivati narod ka Bogu. Da li bi bilo ispravno reći da su svi potresni uzdasi Imama Sedžada bili nestvarni ili lažno prikazivanje podučavajućeg karaktera? Nikada! Ovi predvodnici vjere, neka je Božiji mir na njih, zato što su prošli sve stepene duhovnog putovanja ka Bogu ušli su u harem Božiji, a potom stigli do stepena postojanja nakon isčeznuća, što je ustvari postojanje po Bogu. Njihovo stanje je sveobuhvatnost između dva svijeta jedinstva i mnoštva, konstantno se pridržavajući svjetla jedinstva u raznim aspektima kontigentnih svjetova Mulka i Melekuta. Prema tome, njihov visoki položaj savršenstava iziskiva da se uvijek pridržavaju zahtjeva ova dva svijeta, šta više, da ispune i ne zaborave najmanji šerijatskih propisa, moralni princip ili stanja odgovarajućih ovim svjetovima, i da istovremeno očuvaju pažnju ka uzvišenim svjetovima. Zbog ovoga oni su nazvani svjetlosna bića.
Nakon što putnik uspješno proputuje sve svjetove i nadvlada šejtana ulazi u svijet pobjede nakon čega otpočinje putovanje sljedećih svjetova. Putnik je prošao svijet materije i njegovo putovanje otpočinje kroz Svijet duša, da bi stigao do uzvišenog putovanja znači napuštanje svijeta nefsa i duše, i premještanje iz okrilja Melekuta u Božanski svijet.

Način putovanja na ovom dijelu puta, nakon prisege

obaviještenom Božijem čovjeku koji je prošao stepen

utrnuća i stigao do stepana postojanja po Bogu, onome

koji poznaje sredstva izbavljenja i propasti, koji može

da upravlja povodcem poslova duhovnog putnika i

dovede ga do željene kabe, upravo je zikr, razmišljanje,

poniznost i prekljinjuća dova samo Njemu Gospodaru

Uslišitelju molbi. Naravno, putovanje kroz ove razine

ovisi o nekim poslovima koje treba u potpunosti i