POSLANICA O SRŽI ČISTE NUTRINE

DUHOVNOG PUTOVANJA I OPHOĐENJA

POSJEDNIKA RAZUMA

(Zapis časova iz praktičnog irfana allame Tabatabaia)

zapisao:

allame Muhamed Husejn Husejni Teherani

preveo: Amar Imamović

sadržaj

UVOD

KRATKO I SAŽETO UPOZNAVANJE SA OPĆIM PLANOM PUTOVANJA KA BOGU

 SVIJET ISKRENOSTI

DETALJAN OPIS SVJETOVA KOJI PREDHODE SVIJETU ISKRENOSTI

SAŽETI OPIS PUTA I NAČINA DUHOVNOG KRETANJA KA  BOGU  

DETALJNI OPIS PUTA I NAČINA DUHOVNOG KRETANJA    KA BOGU

DETALJNI OPIS PUTA I NAČINA
DUHOVNOG KRETANJA KA BOGU
Prvo: Napuštanje običaja, društvenih formalnosti i odbacivanje poslova koji nemaju unutarnju zbilju i putnika sprečavaju od daljnjeg napredovanja. Znači da putnik živi među ljudima na umjeren način nasuprot dijela ljudi koji su stalno okupirani društvenim običajima, a sav misaoni trud im je kako naći prijatelja. Ovakve osobe radi očuvanja ličnosti ne ustežu se ni od kakvih štetnih i beskorisnih običaja i odlazaka na razna okupljanja. Zbog očuvanja formalne časti među narodom bezpotrebno se opterećuju, često podnoseći čak i velike nelagodnosti. Kriterij lijepog i ružnog prihvataju na način kako mase razmišljaju. Život im propada protičući u okviru ovih kriterija. Brod bića njihovog sučen je sa nadolazećim talasima društvenih formalnosti i običaja. Gdje god da ponesu valovi društvenog morala i običaja i oni su tamo privučeni. Ova grupa ljudi naspram okruženja ne posjeduje svoju odluku. Potpuno su predani sljeđenju. Nasuprot ove skupine postoje ljudi koji su se izdvojili iz društva. Napustili su svaki oblik društvenih običaja. Sebe su lišili svih društvenih koristi. Ne miješaju se sa ljudima i nemaju kontakta sa njima. Miruju u svojoj samoći na način da su postali upadljivi ljudima i postali poznati kao samci.
Međutim, putnik da stigne do cilja treba odabrati srednji put između ove dvije skupine. Da izbjegava pretjerivanje u bilo koju stranu i da se kreće ispravnim putem. Ovo se neće ostvariti, osim da kontaktira sa ljudima u onoj mjeri koliko je neophodno. U slučaju da između putnika i ne putnika različitost načina i učestalosti kontaktiranja dovode do neminovnog razilaženja, ono neće imati štetnu posljedicu po putniku. Naravno, do ovog razilaženja neće doći sve dok se kontakti ostvaruju u neophodnom obimu. Putnik ni u kom slučaju ne treba slijediti njihove manire i moralne kodekse. Ajet i ne boje se ničijeg prijekora ukazuje na njihovu istrajnost na svom putu i teškoću koju podnose zbog svog načina života. Općenito može se reći da putnik u svakom društvenom poslu treba dobro odmjeriti njegovu dobrobit i štetu i slijepo ne slijediti želje i mišljenja mase.
Dva: Odlučnost
Putnik čim zakorači na mejdan borbe pogađaju ga teški i neprijatni događaji od strane naroda i poznanika koji nemaju nikakvog cilja osim zadovoljenja nefsankih prohtjeva i društvenih zahtjeva. Kritikuju njegove postupke i riječju i djelom sa namjerom da ga udalje od njegovog načina života i cilja. Ukratko rečeno, obuhvata ih veliki strah zbog mržnje koja se pojavila među njima proizašla iz razlike načina života. Oni se trude da svim sredstvima putnika odvrate na samom početku puta bičem kritika i prigovora. Također, na svakoj razini putovanja pojavit će se novi problemi čije će rješenje izgledati nemogućim osim sa strpljivošću i odlučnošću. Zato putnik treba, uz Božiju pomoć, steći takvu odlučnost, strpljivost i puzdanje u Boga kojom će prebroditi sve teškoće. S obzirom na veličinu cilja on se ne plaši ovih strašnih vjetrova koji su prepreka na Božijem putu.
Samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici. 
Oni koji se uzdaju neka se samo u Allaha uzdaju. 
Tri: Umjerenost
Umjerenost je od najvažnijih obaveza kojih se putnik mora pridržavati, jer mala nepažnja na ovom putu ne samo da uzrokuje zastajenje u napredovanju, već mu zauvijek biva zabranjenim putovanje. Na početku puta on osjeća zanos i ushićenje više od očekivanog, ili tokom putovanja prilikom otkrovenja manifestacija ljepota on otkriva u sebi ešk i vandredni žar. Posljedično tome on se odlučuje na obavljanje mnoštva ibadeta. Većinu vremena provodi u učenju dova. Pristupa svakoj vrsti ibadeta. Od različitih osoba prihvata pouke i znanje, skupljajući time u sebi različite duhovne radnje. Ovakva vrsta djelovanja ne da nije djelotvorna, nego je čak štetna, budući da zbog nametanja teških poslova duši, iznenada pod pritiskom ona reagira suprotno i povlači se, ostavljajući putnika bez rezultata. U sebi više ne osjeća želju da uradi ni najmanju pohvalnu radnju.
Razlog ovog pretjerivanja, i na kraju potpunog povlačenja, leži u tome što je za mjerilo obavljanja pohvalnih djela uzeo svoje privremeno ushićenje i zanos, a čim bi se ono okončalo i rasplamsali plamen se smirio, nefs se odjednom izvlači ispod teškog tereta ostavljajući ga pored puta, bilo da se nalazi na početku puta ili nakon dijela pređenog puta. Obuzima ga odvratnost od putovanja i ispoljava gnušanje za njegovo nastavljanje. Dakle, putnika ne treba prevariti trenutno ushićenje, nego sa tačnim promatranjem i promišljenom dalekovidnošću odmjeriti svoje potencijale, karakteristike duše, okolnosti posla i mogućnosti podnošenja tereta, potom da odabere djelo na kojem može istrajati i to slabijeg od njegovih potencijala i snage, da se zadovolji istim i posveti njegovom ispunjenju, i time u potpunosti stekne zadovoljstvo imana svojih djela.
Na osnovu onoga što je rečeno, putnik treba prekinuti ibadet još dok uvijek ima želju za njim da bi se time u njemu zadržala želja i da sebe stalno održava u takvom stanju. Primjer putnika u ibadetu primjer je osobe koja želi jesti. Kao prvo, treba odabrati hranu koja će biti korisna i podesna njegovoj prirodi, a kao drugo, prije nego što se zasiti treba prekinuti sa jedenjem tako da u njemu postoji stalna želja za njom. Na ovu umjerenost mislio je Imam Sadik kade je Abdul-Azizu Keratisu rekao: 
O Abdul-Aziz, iman ima deset stepeni kao stepenice uz koje se treba penjati stepenicu po stepenicu, da bi u nastavku rekao, kada vidiš osobu da se nalazi ispod tebe povuci ga sebi obazrivo i blago, i ne opterećuj ga onim što ne može podnijeti, jer bi ga time slomio.
Općenito iz onoga što je rečeno može se zaključiti da je samo onaj ibadet koristan i djelotvoran na duhovnom putovanju koji je učinjen sa željom i žudnjom. Sljedeće riječi Imama Sadika imaju isto značenje:
Ne prisiljavajte svoje nefsove na ibadet. 
Četvrto: Ispunjavanje obaveza
Ispunjavanje obaveza znači da djelo zbog kojeg se pokajao više ne ponavlja, da ispuni ono čime se obavezao bez manjkavosti i ustezanja, i da svaku obavezu i ugovor sklopljen sa zrelim i obavještenim učiteljem ispuni do kraja.
Peto: Postojanost i istrajnost
Prije objašnjenja postojanosti moraju se navesti uvodne napomene. Ajeti i predaje ukazuju na to da sve ono što mi percepiramo čulima o vanjskom svijetu i ono što mi činimo u njemu poprimajući odjeću materije, posjeduju zbilje izvan oblika spoljnjeg svijeta oslobođene materije, vremena, mjesta i drugih akcidenata. Kada se ove zbilje spuštaju sa svog položaja one se otjelovljuju u oblike materije i u pojavnom svijetu se mogu percepirati, o čemu Kur'an jasno kaže:
Ne postoji ništa čije riznice nisu kod nas, a od toga Mi spuštamo samo onoliko koliko je potrebno. 
Ukratko, značenje ovog ajeta je sljedeće: Općenito, ono što egzistira u materijalnom svijetu prije nego što dođe u svoje vanjsko postojanje posjeduje svoju zbilju, ali bez veličine i određenja. Međutim, prilikom spuštanja, a u skladu sa Božijim znanjem, poprima individualitet i određenu veličinu. 
Nema nevolje koja ne zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije Nego što je damo, zapisan a u Knjizi, to je Allahu uistinu lahko. 
Spoljnji oblici zato što su određeni i ograničeni, i podložni materijalnim promjenama, podvrgnuti su nestajanju, prolaznosti i potrošnji: Ono što je kod vas nestaje. Međutim kod uzvišenih bezmaterijalnih zbilja koje predstavljaju riznice i čije je lice melekutsko ne postoji ništa osim čiste postojnosti, istrajnosti i univerzalnost: A ono što je kod Boga vječno je. Na istu činjenicu ukazuje i predaja prenesena kako kod ehli-sunita tako i kod ši'ia:
Nama vjerovjesnicima naređeno je da razgovaramo sa ljudima u 
skladu sa njihovim razumijevanjem.
Ova predaja odnosi se na kakvoću zbilja, a ne na njihov kvantiet, i upućuje na to da Božiji vjerovjesnici uzvišene istine uvijek tumače na način shvatljivim intelektu slušaoca. Razlog toga je taj što je ljudski razum postao pomućen zbog njegove pažnje i okrenutosti ovosvjetskim ljepotama, dugoročnim i ispraznim želja pa ne može da pojmi istine na razini njihove stvarnosti. Zbog toga su poslanici, kao osoba koja želi djetetu objasniti zbilju, primorani da uproštavaju istine i kod tumačenja da koriste izraze u skladu sa slušateljevom percepcijom materijalnog. Kako su samo često poslanici živi šeriat, čiji su oni čuvari, tumačili izrazima iz kojih se shvaća da ove zbilje nemaju osjećaja i svjesti. A ustvari, svaki od vanjskih obreda kao što su namaz, post, hadž, sadaka, naređivanje dobra i odvraćanje od zla itd., posjeduju istinu koja je živa i percepira.
Duhovni putnik je čovjek koji džihadom uz pomoć Božiju, pod okriljem poniznosti i pokornosti u robovanju, skrušenosti u dovi, nastoji otkloniti tamu i zastore duše i razuma, i sa čistim razumom i prosvjetljenim nefsom bez okova i koprena još na ovom svijetu mraka posmatra uzvišene istine. Često se desi da putnik vidi stvarni oblik abdesta i namaza. Pri tome shvata da sa stanovišta svjesnosti posjeduje hiljade stepeni prednosti u odnosu na njegovu fizičku formu. U predajama od čistih Imama prenesene su veoma važne i dragocjene stvari u vezi sa oblicima ibadeta u Berzahu i Kijametu i čovjekovog razgovora sa njima. Ajet u Kur'anu ukazuje na govor organa, sluha i vida. Prema tome ne treba imati pogrešnu sliku o džamiji da je to samo zid i vrata, zapravo on ima svjesnu i živu zbilju. Zbog toga mi u predajama čitamo da će se na Sudnjem Danu džamija i Kur'an žaliti Allahu, dž.š.
Jedan salik je ležao na svojoj postelji. Kada je htio da se okrene s jedne strane na drugu odjednom je čuo plač iz zemlje. Pošto se zaintresovao za razlog toga, shvatio je ili mu je rečeno, da je to bio plač zemlje zbog njegovog odvajanja od nje. 
Nakon kratkog uvoda reći će mo: Duhovni putnik treba uz pomoć svojih stalnih aktivnosti učvrstiti u nefsu bezmaterijalni melekutski oblik da bi to prešlo iz stanja u položaj. Putnik treba ponavljanjem svakog čina da stekne duhovno i imansko zadovoljstvo tog posla i dok ne ostvari ovo da ne prekida sa istim. Stalni melekutski aspekt djela ostvaruje se nakon njegovog konstantnog ponavljanja, da bi njegovi stalni tragovi nestalne vanjštine prodrli u njegov nefs i tamo se okamenili na način da poslije učvršćenja postanu neodstranjive.
Prema tome, putnik treba odabrati djelo koje je u skladu sa njegovim mogućnostima, i ako njegova odluka nije čvrsta, nek se ne opredjeljuje za takavo što. U slučaju da napusti djelo, njegova zbilja će neprijateljski reagovati i trenutačno će nestati svi njegovi tragovi, što će prouzrokovati pojavu u nefsu suprotnom prijašnjim stanjima. Utječemo se Bogu!
Neprijateljska reakcija je takav da salik kada napusti djelo njegova zbilja bježi od njega i sa sobom nosi svoje osobine. Budući da je to djelo bilo svjetlo i dobro, kada napusti nefs neizbježno je da njegovo mjesto zauzima tama i zlo. Istina je ta da Nema ništa kod Allaha osim dobra, a svako zlo i tama od nas samih je. Svaka mahana koja se pojavi od čovjeka je. Tebi ne dostoji zlo. U skladu sa ovim jasno je da Božija milost nije ograničena, već Ona sa položaja neograničene milosti obuhvata sve ljude, bilo da ja musliman, jevrej, kršćanin, zoroastrijanac ili idolopoklonik. Međutim osobenosti koje postoje u narodima, i u njihovom su slobodnom izboru, razlog je da ova sveobuhvatna milost kod nekih uzrokuje radost i veselje, a kod drugih tugu i žalost.
Šesto: Opservacija
Opservacija znači da salik u svim stanjima kontroliše i nadgleda sebe da ne prekrši svoje obaveze i da ne skrene od onoga što je naumio.
Opservacija je jedan opći pojam i sa stepenom položaja ona se ralizikuje. Na početku putovanja opservacija predstavlja izbjegavanje svega onoga što nema koristi Ovome i Onome svijetu, i da se trudi da ne učini riječju ili djelom nešto suprotno Božijem zadovoljstvu. Malo po malo opservacija postaje intezivnija i napreduje stepen po stepen. Nekad opservacija predstavlja usredotočenje na svoju smirenost, ili na svoj nefs, a nekad na tačku višu od zbilje položaja općih imena i atributa Božijih. Stepene ovoga će mo, ako Bog da, uskoro spomenuti.
Treba znati da je opservacija od najvažnijih uvjeta duhovnog putovanja. Vodeći učitelji posebno su insistirali na ovome. Mnogi od njih smatrali su je neizbježnom potrebom duhovnog kretanja. Opisivali su je kao kamen temeljac kuće dok se zikr, razmišljanje i ostali uvjeti nadograđuju na njega. Dakle, dok se ne ostvari opservacija, zikr i razmišljanje će biti bez učinka. Položaj opservacije je kao izbjegavanje štetne hrane za bolesnika, a zikr i razmišljanje položaj ljekova dok se ne popravi njegovo stanje. Sve dok ne bude izbjegavao ono što mu je štetno, ljekovi neće imati učinka, šta više često ima i suprotan efekat. Iz istog razloga velikani ovoga puta zabranjivali su putniku zikr i razmišljanje bez opservacije, a njen način određivali su shodno njegovom stepenu.
Sedmo: Obračun 
Obračun znači da putnik izabere određeno vrijeme tokom dana i noći, u kojem će se osvrnuti na sve poslove učinjenje u tom vremenu. Na ovo ukazuje hadis od Imama Muse ibn Džafera: Nije od nas onaj koji ne obračuna svoj nefs dnevno jedanput. Ako prilikom obračuna vidi da nije ispunio svoje obaveza, treba tražiti Allahov oprost, a ako nađe da ih je ispunio zahvaliti Mu se.
Osmo: Prijekor
Prijekor znači da salik pošto učini grešku poduzima mjere ukoravanja i discipliniranja svoga nefsa na način koji to iziskuje njegov nefs. 
Deveto: Žurba
Žurba znači da u onome što je odlučio požuri zato što na ovom putu postoje problemi. Na svakoj razini u skladu sa njegovim stanjem javljaju se prepreke. Putnik treba biti veoma dovitljiv i pronicljiv, i prije nego što se pojavi prepreka da obavi svoju obavezu. Na putu dostizanja svog cilja ni najmanji trenutak ne smije gubiti uzalud.
Deseto: Ljubav
Putnik treba gajiti ljubav prema donosiocu šerijata i njegovim nasljednicima. U ovoj ljubavi sebe treba tako učiniti čistim da ne postoji ni najmanje obmane i da ljubav dovede do savršenstva, jer ona ima veliku ulogu na učinak djela. Koliko god ljubav bila viša tragovi i uticaj radnji na putnikov nefs biti će čvršći i temeljitiji.
Kako sve ono što postoji Allahovo je stvaranje, putnik treba da ih sviju voli i da ih poštuje njemu svojstvenom stepenu. Samilost i nježnost prema svemu onome što pripada Bogu, bilo da je čovjek ili životinja, predstavlja jedan od izraza ljubavi prema Bogu, kako što je i preneseno u hadisu oslonac imana upravo je samilost prema Božijim stvorenjima. Moj Bože od Tebe tražim ljubav Tebe i ljubav onoga koji Tebe voli!
Jedanaesto: Očuvanje adaba, učtivosti
Očuvanje adaba spram Svetoga Boga i namjesnicma njegovim razlikuje se od gore spomenute ljubavi. Adab znači očuvanje sebe, da čovjek ne prekorači svoje okvire i uradi nešto što je u suprotnosti sa zahtjevima čovjekova robovanja Allaha, dž.š. Između bića koje od sebe nema ništa, osim mogućnosti dolaska u postojanje, i bića čije je postojanje nužno i samo po sebi egzistira postoji granica. Očuvanje ovog adaba ovisi o pridržavanju zahtjeva svijeta mnoštva, dok je ljubav ushićenost i zanos Bogom, a njena nužnost je pažnja ka jedinstvu.
Odnos ljubavi i adaba je kao odnos vadžiba i harama u šeriatu. Putnikova pažnja pri izvršenju vadžiba je na Voljenom, a prilikom izbjegavanja zabranjenog na njemu je samom da ne bi slučajno izašao iz okvira zahtjeva robovanja. U stvari adab se zasniva na prihvatanju srednjeg puta između straha i nade, a nepridržavanje adaba jeste davanje sebi velike slobode i drskost, a potpuno je jasno da nije ni malo pohvalno ako se pređu granice učtivog.
Osobenost marhuma hadži Mirze Ali Aga Kazia, r.a., bila je nadmoćnost ljubavi i vjerske razdraganosti nad njegovim strahom. Isto takav bio je i marhum hadži šejh Muhamed Behari, r.a., suprotno hadži Mirza Đevadu Aga Maliku Tabriziju, r.a., kod kojeg je položaj straha imao prevagu nad nadom i osjećajem veselosti. Ovo se jasno vidi iz njihovih govora. Onoga kojim vlada veselost zovu pijanica, dočim onoga kod kojeg strah preovladava zovu monađati. Međutim, savršenstvo je u pridržavanju umjerenosti što znači posjedovanje najvećeg stupnja straha istovremeno sa najvećim stupnjem nade. Ovo stanje postoji samo kod Poslanika i čistih Imama, neka mir Božiji na njih.
Vratimo se na osnovnu temu. Adab je u tome da čovjek kao kontigentno biće ne zaboravi svoje granice, kao što vidimo na primjeru Imama Sadika, jer kada bi neko u njegovom prisustvu rekao i najmanji oblik ekstremnosti u hvalu njega odmah bi pao na sedždu.
Stepen savršenstva adaba je taj da putnik sebe u svim stanjima vidi u prisustvu Uzvišenog Boga, dok priča, šuti, jede, spava, kreće se itd. Ako putnik posjeduje stalnu pažnju ka Božijim imenima i atributima u njemu će se sigurno očitovati tragovi adaba. 
Dvanaesto: Namjera
Namjera znači da putnik tokom putovanja ne posjeduje nikakvu namjeru osim samog putovanja i isčeznuća u Biti Jedinstva. Prema tome, njegov sejro-soluk mora biti čist: Prizivajte Boga iskreno Mu ispovijedajući vjeru. U više predaja preneseno je da namjera ima tri stepena, od kojih je i sljedeći hadis Imama Sadika:
Tri su vrste robova; oni koji obožavaju Allaha iz straha, i to je obožavanje robova; oni koji obožavaju Allaha zbog nagrade, i to je obožavanje najamnika; oni koji obožavaju Allaha iz ljubavi, i to je obožavanje slobodnih. 
Analizom ove predaji proizilazi da obožavanje prve dvije skupine u zbilji nije ispravno. Njihovo obožavanje nije radi Njega, već je ono zasnovano na obožavanju samih sebe jer su motivisani nefsanskim prohtjevima i željama. Zbog toga što obožavanje Boga i samoobožavanje ne može opstojati jedno pored drugog, u duhu datog objašnjenja treblo bi da oni budu nevjernici i oni koji poriču Boga. Međutim, pošto Kur'an svojim jasnim govorom osnovu obožavanja Boga smatra prirodnim aspektom svakog čovjeka i poriče svaku vrstu promjene u stvaranju:
Ti upravi svoje lice vjeri pravoj, koja je u skladu sa Božijom prirodom, prirodom na osnovu koje je Bog stvorio čovjeka, a u stvaranju Božijem nema promjene, i ovo je prava vjera ali većina ljudi to ne zna. ,
to znači da čovječanstva ne odstupa sa puta obožavanja Boga već sa puta jednoboštva, time što radnju i osobinu ne drže jednim, nego drugoga pretpostavljaju saučesnikom Bogu. Zbog toga Kur'an na svim mjestima kada dokazuje jedinstvo Gospodara poriče Njemu sudruga. U svakom slučaju, prve dvije skupine u svojoj namjeri pored Boga uzimaju u obzir i sudruga Mu. Istovremeno dok obožavaju Boga ne napuštaju samoobožavanje, svoj čin bogosluženja izvršavaju radi obe namjere, a to je širk. U zbilji ove dvije grupe su mušrici kojima prema Kur'anu nema oprosta:
Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će manje od toga, kome On hoće. 
Njihov ibadet nikada neće dati ploda, niti će ih približiti Allahu, dž.š.
Treća skupina koja obožava Boga iz ljubavi, što ujedno predstavlja obožavanje slobodnih, a u drugim predajama obilježeno je kao obožavanje plemenitih, istinsko je obožavanje. Do njega ne stižu osim čistih kod Boga. Ovo je položaj skriven, ne dodirju ga osim očišćeni.
Ljubav znači privučenost nekoj stvari ili istini. Treća skupina ljudi su za osnovu svoga obožavanja prihvatili ljubav. Osim približavanju Bogu nemaju drugi cilj, niti namjeru. Privlačenje od Voljenog koje osjećaju u sebi njihov je pokretač ka Njemu.
Neke predaje kažu: Uzvišenog Boga obožavajte zato što je On dostojan da bude obožavan. Jasno je da ova dostojnost nije zasnovana na Božijim atributima već na Njegovoj Svetoj Biti. Drugim riječima, obožavajte Boga zato što je Bog.
Moj Bože, ja te ne obožavam iz straha od vatre Tvoje, niti zbog želje za Tvojim Dženetom, nego sam Te našao dostojnim za obožavanje pa Te obožavam. Ti si me uputio Sebi, i pozvao si me Sebi, i da nije bilo Tebe ne bih Te ni spoznao.
Putnik na početku svoga putovanja kreće se sa ljubavlju, ali nakon prolaska nekoliko razina i stjecanja savršenstava na nižem nivou, opaža da je ljubav nešto što je u suprotnosti sa Voljenim. Zbog toga nastoji odbaciti ljubav koja je do sada bila sredstvo kretanja i napredovanja u nove faze. Do ove razine ljubav je bila djelotvorno sredstvom, a od sada pa nadalje primjećuje da je štetna i prepreka putovanja. Od sada putnik samo Voljenog ima u obziru i Njemu kao Voljenom čini ibadet ničim drugim pomješano. Nakon nekog vremena i prolaska novih postaja shvaća da i ova vrsta ibadeta nije čista od primjesa širka, zato jer je sebe smatrao zaljubljenim, a Boga voljenim, dok je dualnost u suprotnosti sa ljubavlju voljenog. Znači, posmatranje Voljenog sve dok postoji zaljubljenik oprečno je obožavanju Svete Biti. Od sada on čini napor da zaboravi ljubav i da u potpunosti napustio mnoštvo i zakoračio u svijet jedinstva. U ovim trenucima namjera isčezava jer odvojeni neovisni individualitet više ne postoji da bi posjedovao namjeru. 
Prije ovog stepena duhovni putnik je priželjkivao viziju i otkrovenje, ali poslije ove postaje u potpunosti zaboravlja na sve želje i intresovanja jer više ne postoji namjera da bi bilo uzeto nešto željeno u obzir. U ovom stanju srce i oči posvećenika ostaju pokrivene od svega, vidjeti i nevidjeti, stići i nestići, znati i neznati, odbiti i primiti, sve postaje nevažno.
Preneseno je od Bajazid Bistamija da je rekao: “Prvog dana napustio sam Ovaj svijet, drugog dana napustio sam Onaj svijet, a trećeg dana prošao sam se svega što je mimo Allaha, četvrtog dana su pitali: ‘Šta želiš.’ Rekoh: ‘Želim da ne želim.’”
Ovo govori o istom onome što su neki naveli pri određivanju četiri razine: prvo, napuštanje Ovoga svijeta; drugo, napuštanje Onoga svijeta; treće, napuštanje svega mimo Boga; i četvrto, napuštanje napuštanja. Pa dobro razmisli! Izumiranje želje kod putnika upravo je ova razina, veoma uzvišena i vanredno teška. Prolazak ove razine veoma je naporno i ne ostvaruje se sa lahkoćom. Putnik nakon mnogo pažnje i preciznog promatranja ponovo nalazi da u svim razinama putovanja kao i u ovom nije bio bez namjere, iako ona bila krajnji prolazak svih stepeni i dostizanje savršenstva i savršenstava. Ako putnik uz pomoć čiste misli pokuša, i to ponovi mnoštvo puta, vršeći pritisak na misao, da prođe ovaj prelaz, i da sebe oslobodi ovih namjera, neće imati nikakvog rezultata, jer suština ovog oslobađanja utemeljena je na nepostojanju oslobađanja, budući da je neizbježno za putnika da ovo oslobađanje izvrši zbog krajnjeg motiva, a sami motiv uzet u obzir sa krajnjim ciljem znak je nepostojanja oslobađanja.
Jednom prilikom razgovarao sam o ovome sa svojim učiteljem hadži Mirza Ali Aga Kazijem. Bio sam istrajan u svojoj namjeri da mi objasni dok na kraju nije rekao: “Pomoću metoda spaljivanja može se riješiti ovaj težak problem, tako što putnik treba spoznati istinu da je Uzvišeni Bog njegovo biće stvorio sa željama i kako god htio da odbaci želju neće dati rezultata budući da je sama njegova priroda protkana željom. Prekid želje uvjetovan je drugom željom, tj. višom motivacijom ukloniti nižu motivaciju. Kad se putnik nađe bespomoćnim od njenog prevazilaženja, prirodno je da će se prepustiti Bogu i prekinut će namjeravati da se oslobodi namjere. Ova njegova nemoć spržit će korjen namjere i učinit će ga čistim od nje.”
Naravno treba znati da ova spoznaja nije spekulativna. Stvarna spoznaja toga zahtjeva intuiciju i posebno stanje. Ako neko intuitivno spozna samo jedan nivo ovog značenja shvatit će da se sva ovosvjetska zadovoljstava ne mogu ni uporediti sa ovom spoznajom.
Razlog imenovanja ovog metoda spaljivanjem je u tome što trenutačno spaljuje namjere, brige, probleme i iz korjena ih čupa ne ostavljajući ni najmanjeg traga od njih u putniku. 
U Kur'anu je na nekoliko mjesta ukazano na metod spaljivanja. Korištenje ovog metoda skraćuje putovanje do željenog cilja od nekoliko godina na mali vremenski period. Jedno od mjesta na kojem Kur'an ističe ovaj metod jeste izraz:
Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.
U vremenima teškoća, spuštanja nesreća i smutnji čovjek može sebe smiriti na različite načine, npr. podsjećajući se na činjenicu da su smrt i nevolje sudbina svih ljudi. Međutim, Gospodar je putem metoda spaljivanja i izgovaranjem izraza “Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo” skratio put i problem riješio odjednom. Jer ako čovjek postane svjestan da je on sam i sve ono što posjeduje apsolutno vlasništvo Božije i da je njemu dato na raspolaganje jedan dan, a drugi dan će biti uzeto od njega, dok niko neće imati prava da se miješa i zauzima za njega, i istinski shvati da on oduvijek nije bio posjednik, već je taj naziv samo figurativno bilo pripisano njemu i bez razloga je sebe vlasnikom pretpostavljao, bez sumnje ostavit će traga i put će mu učiniti mnogo lakši.
Spoznaja da je Bog čovjeka od početka stvorio sa požudom biti će kao spoznaja da je Apsolutno imućni stvorio roba od početka siromašnim i njegovu prirodu protkao siromaštvom. Zbog toga nema potrebe za dokazivanje potrebe i prosjačenja za onoga čija je neminovnost siromaštvo. Niko ne može prigovoriti siromahu zašto prosi. Pretpostavka siromaštva je prosjačenje i iskanje. Prema tome, ako putnik tokom putovanja ispoljavao želju, treba imati na umu da je Gospodar bit njegove ilovače izmiješao sa požudom i da se ni na koji način ne može osloboditi pohlepe. S druge strane, zato što je isčeznuće u Biti Jedinstva, koje je utemeljeno na obožavanju slobodnih, u suprotnosti sa žudnjom i namjerom, nesrećnik postaje vanredno uznemiren. Upravo ovo stanje oslobađa ga njegovog egoizma koji je neodvojiv od požude. Nakon prolaska ovog stepena više ne postoji egoizam čija je neophodnost žudnja. Shvati i sa velikom pažnjom razmisli!
Trinaesto: Šutnja
Postoji dva oblika šutnje, opća i relativna šutnja, posebna i apsolutna šutnja. Opća i relativna šutnja predstavlja ustezanje jezika od suvišnog razgovora sa ljudima. Šta više, putnik se treba zadovoljiti samo prijeko neophodnim govorom, tj. koliko je god moguće manje. Ova šutnja je neophodna u svim fazama putovanja. Može se reći da je općenito pohvalna. Predaja Imama Sadika ukazuje na ovu vrstu šutnje: Naši sljedbenici su nijemi., kao i predaja prenesena u knjizi Misbahul-šarijah:
Šutnja je znak zaljubljenih, u njemu je Gospodarevo zadovoljstvo, ona je moral vjerovjesnika i obilježje odabranih.
Bezenti prenosi da je Imam Rida rekao:
Šutnja su jedna vrata od vrata mudrosti, ona je znak svake vrline.
Posebna i apsolutna šutnja znači ustezananje jezika od govora sa ljudima tokom zauzetosti obavljanja ograničenog zikra, dok u drugim slučajevima nije pohvalno.
Četrnaesto: Gladovanje i malo hrane
Konzumiranje hrane u količini kojoj neće izazvati slabost u tijelu, i promjenu stanja. Imam Sadik je rekao: 
Gladovanje je začin vjernika, hrana duše i srca. 
Gladovanje rezultira lahkoćom i prosvjetljenošću duše, kao i pripravnost misli da leti. Konzumiranje mnogo hrane i sitost čine dušu teškom i umornom. Sprečava je od putovanja u nebo spoznaje. Post je veoma pohvaljen ibadet. U hadisu Miradž koji govori razgovoru Boga sa Svojim Miljenikom, i otpočinje sa Ja Muhammede, zapisanim u knjizi Eršad od Dejlamija i sedamnaestom tomu Biharul-anvara spomenutog opširno, nalaze se neobični govori o gladovanju. Prednosti ovog čina u duhovnom putovanju objašnjena su čudesnim izrazima. Marhum učitelj Kazi, r.a., prenosio bi hadis o gladovanju sličnog sadržaja:
Trojcu prijatelja, u vremenu prijašnjih poslanika, nanese ih put u daleko područje. Kada se noć spustila razdvojili su se radi potrage za hranom dogovorivši se da se sutra u određeno vrijeme vide na istom mjestu. Jedan je bio gost, drugi je otišao u goste, a treći pošto nije imao gdje ode u džamiju u goste Bogu. Ondje provodi noć gladan. Sutradan kada su se sastali svaki je prepričao svoju priču. Tada bi spuštena objava vjerovjesniku onog vremena da kaže Mom gostu: ‘Mi smo prihvatili posjetu ovog dragog Nam gosta i lično Mi smo bili njegovi domaćini. Htjeli smo da ga počastimo najboljom hranom i koliko god da smo tražili u skrivenoj riznici nismo našli za njega bolju hranu od gladi.’”
Petnaesto: Usamljenost
Postoje dvije vrste usamljenosti, opća i posebna. Opća usamljenost znači izoliranje od ljudi koji nisu okrenuti Bogu, posebno onih koji su slabog intelekta, osim u neophodnoj veličini:
Ostavi one koji vjeru svoju kao igru i zabavu uzimaju, i koje je život na ovom svijetu obmanuo. 
Posebna usamljenost znači udaljavanje od svih ljudi. Preporučena je u svim vrstama ibadeta i zikra. Međutim kod učitelja puta ona je uvjet nekih zikrova, šta više kod sviju njih, a prilikom obavljanja mora se obratiti pažnja na nekoliko stvari:
Jedan od uslova je samoća i izbjegavanje mjesta pretrpanim ljudima, galamom i slušanja svake vrste uznemiravajućih zvukova. Mjesto koje koristi za ovu priliku mora biti obredoslovno čisto i dozvoljeno, znači da ne bude uzurpirano, čak zidovi i plafon. Soba treba biti mala da samo jednu osobu može primiti. U njoj ne bi trebalo da bude ovosvjetskih ukrasa, jer one uzrokuju dekoncetraciju i skretanje pažnje.
“Osoba je zamolila Selmana Farsija da mu sagradi kuću, jer do tog vremena Selman nije imao kuću. Međutim, on to nije dozvolio. Čovjek reče: ‘Znam zašto ne daš dozvolu. Selman reče: ‘Reci šta je razlog?’ On reče: ‘Zato što hoćeš da širina i duljina kuće bude koliko si ti velik. Ja mogu takvu sagraditi, ali ona neće biti ugodna.’ Selman reče: ‘Da, tačno si rekao.’ Nakon toga on dobi dozvolu i sagradi kuću tih razmjera.”
Šesnaesto: Bdjenje
Znači budnost prije sabahskog ezana u mijeri kojoj to priroda salika dozvoljava. O pokuđenost spavanja i pohvaljenost budnosti u predsabahsko vrijeme Allah dž.š. kaže:
Takvi su bili da su noću malo spavali, i u praskozorje oprost od grijeha molili. 
Sedamnaesto: Stalna čistoća
Stalna čistoća znači da putnik stalno budne pod abdestom, obavlja obavezne guslove, gusl džume i preporučene guslove koliko je god to moguće.
Osamnaesto: Krajnja poniznost
Krajnja poniznost koja podrazumjeva bijedu, skrušenost i plač.
Devetnaesto: Uzdržavanje od ukusne hrane
To znači gladovanje u veličini kojoj je to moguće, i biti zadovoljan onim što je dovoljno za održavanje tijela.
Dvadeseto: Skrivanje tajne
Ovo je jedan od najvažnijih uvjeta duhovnog putovanja. Velikani puta su ulagali mnogo truda po ovom pitanju. Svojim učenicima davali su važne instrukcije i savjete čak do granice pretjerivanja. Bilo da je to u slučaju poslova, virdova i zikra, bilo da su u pitanju otkrovenja, srčana stanja ili halovi duše. Ako nije moguće skrivanje treba pribjeći tekiji, čak i da je prikrivanje tajne uvjetovano napuštanjem virda, treba preći preko virda: Pomozite svoje potrebe skrivanjem. Skrivanja tajne i tekija znatno smanjuju nesreće i nevolje. Napuštanje tekije uzrokuje povećanje problema i smutnji za putnika. Kada se pojave problemi treba se kretati na putu strpljivo i podnoseći nevolje: 
Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško osim poniznima Bogu. 
Značenje riječi molitva (ar. salat) u ovom ajetu u svom je izvornom semantičkom značenju, tj. pažnja ka Uzvišenom Gospodaru. Prema tome, sjećanje na Boga i strpljivost olakšavaju nesreće i probleme, i ujedno važni su faktori za ostvarenje pobjede. Viđene su osobe koje bi kući plakali zbog porezanja ruke, ali na mejdanu borbe sa neprijateljem ne bi osjećali nikakvog straha od odsjecanja ruke, noge ili drugih dijelova tijela, niti bilo koji drugi strah. Na osnovu ovog općeg pravila čisti Imami su veoma mnogo naglašavali na skrivanju tajne, do te mjere da su napuštanje tekije smatrali velikim grijehom. 
“Jednog dana Ebu Basir (čovjek je bio slijepac) je upitao Imama Sadika: ‘Može li se Bog vidjeti na Sudnjeme Danu? Ešarije vjeruju da će svi ljudi na Onom svijetu vidjeti Boga, ali u otjelovljenom stanju, uzvišen i čist je Bog od onoga što kažu oni koji čine zulum.’ Imam je odgovorio: ‘Na ovom svijetu se čak može vidjeti Bog kao što si Ga ti sada ovdje vidio.’ Ebu Basir reče: ‘O sine Božijeg Poslanika dozvoli mi da i drugima kažem za ovo.’ Imam reče: ‘Ne govori, jer narod ne može shvatiti ovu istinu, i zato bi zalutali.’” 
Dvadest i prvo: Duhovni učitelj
Učitelj se djeli na dvije vrste i to opći i posebni učitelj. Opći učitelj nije odgovoran za upućivanje i njemu se obraća zbog njegove obaviještenosti u općim stvarima, kao što i Kur'an kaže: Pitajte one koji znaju, ako vi ne znate. Potreba obraćanja općem učitelju postoji samo na početku putovanja. Poslije kada se saliku ukažu otkrovenja, vizije atributa i biti, on više nema potrebe za njim. Međutim, poseban učitelj je onaj koji je određen za uputu i vođenje, a to su Poslanik i njegovi nasljednici. Putnik ni u jednom stanju od stanja nije neovistan od njegovog saputništva, čak i da stigne do cilja. Naravno, priroda toga je unutarnje, skriveno kretanje Imama, a ne samo njihov spoljnji kontakt, budući da je hakikat Imama njegov prosvjetljeni i iluminirajući položaj koji ima vlast nad svjetovima, Njegovo fizičko tjelo, iako ima svoje osobenosti nad ostalim tjelima, ali ono nije izvor utjecaja.
Da bi se ovo objasnilo treba podsjeti na činjenicu da sve stvoreno na Ovom svijetu potiče od Božijih imena i atributi, a hakikat Imama upravo su Božija imena i atributi. U skladu sa ovim Imami su rekli: “Bog je uz pomoć nas spoznat, i uz pomoć nas je obožavan.” Prema tome, posvećenik na svom putu kreće se kroz prosvjetljene razine Imama. Putnik do kojeg god stepena da se uspenje ili biva na njemu, njegov vlasnik je Imam i u prisustvu je salika.
I nakon ostvarenja cilja postoji potreba ka pratnji Imama, jer on treba podučiti putnika adabima Božanskog svijeta. Prema tome važan uvjet, šta više jedan od najvažniji uvjeta putovanja Imamova je pratnja. O ovome postoje veoma precizne i suptilne napomene koje se ne mogu izreći i ne preostaje ništa drugo nego da sam putnik uz pomoć intuicije spozna te istine.
Jednom je Ibn Arabi otišao svom učitelju i požalio se na mnoštvo zulma i griješnost. Učitelj mu reče: “Obrati pažnju na svoga Boga.” Poslije malo vremena otišao je drugom učitelju i na isto mu se požalio. Učitelj mu je reče: “Obrati pažnju na svoj nefs.” U tom trenutku Ibn Arabi otpoče sa plačom i od učitelja zatraži objašnjenje razloga različitih odgovora. Učitelj reče: “O dragi moj, odgovori su isti, on je tebe pozivao prijatelju, a ja sam te pozivao putu.”
Ovu priču smo prenjeli da bi se znalo da putovanje ka Bogu nije u suprotnosti sa putovanjem kroz stepene Božijih atributa i imena, što i jest položaj Imama, šta više veoma su bliski. Bolje rečeno, jedan je put na kojem dualnost nema mjesta. Samo je jedno svjetlo, svjetlo Božije, koje se različito naziva. Ponekad ga nazivaju Božija imena i atributi, a ponekad zbiljom ili svjetlošću Imama.
Izrazi naši su različiti dok je Tvoja ljepota jedna 
Svi izrazi ukazuju na Tvoju ljepotu 
Opći učitelj ne može se spoznati osim bliskim druženjem sa njim, kako u javnosti tako i u privatnom životu, da bi time putnik stekao sigurnost. Nikada nije mjerilo potpunog savršenog učitelja činjenje neobičnih stvari, obavještenost o skrivenim svarima i mislima ljudi, hodanje po vodi ili vatri, prelazak velikih razdaljina u kratkom vremenu, objelodanjivanje prošlosti i budućnosti, i slični neobičnih i čudnih poslova, ni ti se na ovaj način ne može spoznati saputnik. Sve ove neobične stvari dešavaju i očitavaju se na stepenu otkrovenja duše, a odavde do savršenstva i stizanja do cilja put je beskonačno dug. Sve dok se u učitelju ne očituju manifestacije Biti Njegove on ne može biti učitelj, kao što ni samom pojavom manifestacija Božijih imena i atributa ne može se zadovoljiti i to uzeti dokazom za savršenstvo i njegovom povezanošću.
Manifestacija atributa jeste to da putnik u sebi posmatra Božije atribute. Svoje znanje, snagu ili život vidi Božijom snagom, znanjem i životom. Naprimjer, kada nešto čuje shvaća da je On to čuo i da je On slušalac. Nešto vidi, shvata da je On to vidio i da je On posmatrač. Iskusi da je znanje u svijetu svojstveno samo Bogu, dok znanje svakog stvorenja posmatra utemeljenim na Njegovom znanju.
Manifestacija imena jeste to da putnik u sebi posmatra Božije atribute koje su utemeljene na Biti Božijoj kao što su Znalac, Onaj koji vidi, Onaj koji čuje, Živi, Moćni itd. Naprimjer, vidi da je Znalac u svijetu jedan i to je Uzvišeni Bog, sebe spram Boga vidi neznalicom, tj. sebe znalcem vidi kao Božije bivanje Znalcem. Ili pojima da je Živi jedan i to je Bog, dok on uopće nije živ nego je On Živi i niko više. Na kraju spozna da Nema moćnoga i znalca i živoga osim Njega Uzvišenog Svetog.
Moguće je da se u putniku manifestiraju samo neka imena, i pored toga nikakve nužnosti da su se manifestirala i ostala imena. 
Manifestacija Biti jeste to da se Sveta Bita Stvaraoca manifestira u putniku. To se ostvaruje onda kada se putnik oslobodi svih konvencionalnih i imaginarnih obilježja. Drugim riječima rečeno, kada zaboravi na sebe i u svijetu postojanja ne ostane nikakvog traga od njega, sebe i svoj osjećaj individualiteta i ega potpuno prepusti zaboravu. Tamo nema nikoga osim Boga. U ovom vremenu za ovakvu osobu više nije ni moguće pretpostaviti zastranjenje, jer sve dok u putniku preostane i najmanji oblik egzistencije šejtan nije prekinuo svoju nadu da ga zavede. Ali kada salik uz pomoć Božiju zaboravi na sebe, zakorači u Božanski svijet i uđe u Njegov harem obukavši odjeću harema, i uđe pod okrilje manifestacija Božije Bite, šejtan očajan prekida svaku želju za njim. Opći učitelj treba da stigne do ovog stepena, u suprotnom ne može se prepustiti i slijediti svakoga. 
Hiljadu zamki na svakom koraku ove pustinje
Od hiljadu hiljada jedan se spasi od njih
Prema tome, ne treba slijediti i potčiniti se svakome ko govori o vrijednom blagu i sebe predstavlja vlasnikom otkrovenja i vizija. U slučaju kada je precino spoznavanje stanju učitelja teško ili gotovo neostvarivo, treba se osloniti na Boga, i ono što on naređuje upoređivati sa Kur'anom i sunetom Poslanika i čistih Imama. Ako bi bilo u saglasnosti može obavljati tu radnju, a u suprotnom da je napusti. Jasno je ako bi se putnik kretao sa pouzdanjem na Boga, šejtan neće ostvariti vlast nad njim.
On nema vlasti nad onima koji vjeruju i koji se u Gospodara svoga pouzdaju – njegova je vlast jedino nad onima koji njega za zaštitnika uzimaju i koji druge Allahu ravnim smatraju. 
Dvadeset i drugo: Vird
Vird predstavlja izgovaranje svakodnevnog zikra jezikom. Šta će se izgovarati i koliko, ovisi o učitelju, jer njihovo izgovaranje ima propis lijeka. Dok su neki zikrovi djelotvorni drugi imaju štete. Nekad se dešava da je putnik zauzet izgovaranjem dva zikra. Jedan mu odvlači pažnju ka mnoštvu, a drugi ga privlači jedinstvu. U slučaju da se izgovaraju istovremeno njihovi rezultati neutrališu jedan drugoga tako da nikakve koristi od njih nema. Naravno, dozvola učitelja je uvjet u slučaju gdje nije data opća dozvola za obavljanje određenog virda, u suprotnom nema smetnji. 
Vird se djeli na četiri dijela: kalupski i skriveni, a svaki od njih na neograničeni i ograničeni. Putnici ne pridaju važnost kalupskom zikru, jer je on izgovaranje jezikom bez pažnje na njegovo značenje, u stvari puko pokretanje jezika. Pošto je salik u potrazi za značenjem, a ne nečim drugim, on nema koristi od takvog zikra.
Dvadeset i tri, četiri, pet: sustezanje od misli , zikr i razmišljanje
Ova tri aspekta veoma su važna za ostvarenje cilja. Većina osoba koje nisu uspjele stići do cilja zaustavile bi se na jednom od ovo troje. Ili bi se ovdje zaustavili ili bi bili podvrgnuti stradanju i nestajanju. Na ovoj razini javljaju se sljedeće misli: obožavanje kipova, zvijezda, vatre; ponekad poricanje Boga, faraonština, vjerovanje u reinkarnaciju, poistovjećivanje sa Bogom, poricanje propisa i vjerskih dužnost i slično tome. Ubrzo ćemo govoriti i više o ovom, ali sada zbog važnosti misli o inkarnaciji, tj. utjelovljenja Boga i poistovjećivanja sa Bogom, prvo će mo ukratko dati objašnjenje o ovome. Ovo se kod putnik javlja nakon pročišćenja uma i uklanjanja misli.
Pošto se putnik još nije oslobodio egoizma, ne daj Bože, pod uticajem manifestacije Božijih imena i atributa može umisliti da je Allah ujedinjen sa njegovom ličnošću, a to je upravo značenje inkarnacije i utjelovljenja, što predstavlja širk i kufr. A tevhid poriče bilo kakav oblik mnoštva i svaki zamislivi oblik naspram Svetog Jedinstva smatra iluzijom i sjenkom. Putnik dostizanjem ovog položaja gubi svoje biće i iščezava. Osim Svetoga Bitka u postojećem svijetu ne vidi i ne osjeća ništa. Niko osim Njega nije vlasnik kuće. Kako je samo velika razlika između ovoga stanja i inkarnacije.
Iskorjenjivanje misli znači potčinjavanje i vlast nad srcem na način da ne govori, ne čini ništa, i da mu nema pristupa ni misao ni imaginacija osim sa dozvolom njegovog vlasnika. Stjecanje ovog stanja veoma je teško. Zbog toga su i rekli da je iskorjenjivanje misli najveća unutarnja čistoća. Pošto putnik otpočne iskorjenjivanje misli odjednom opaža da ga obuhvaća bujica misli, imaginacija i uobrazilja, pa čak i sjećanja za koje nije ni vjerovao da će mu pasti na um, kao što su stari događaji koji su prošli ili prikaze koje su nemoguće da mu se dese. Ove misli ga stalno okupiraju. Putnik na ovoj razini treba biti postojan poput planine. Svaku novonastalu misao treba uništiti sa mačem zikra. Zikr na ovom položaju predstavljaju Božija imena na koje putnik treba da se koncentriše. U ovom činu treba biti istrajan i da mu srce bude stalno u iščekivanju napuštanju misli iz kuće srca.
Ispravan put iskorjenjivanja misli i njihovo udaljavanje jeste usredotočavanje pažnje na jedno od Božijih imena. Allah, dž.š., kaže:
Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska dodirne, sjete se, i odjednom dođu sebi. 
Međutim, u poslanici pripisanoj marhumu Bahrul-ulumu ovaj metod nije dozvoljen i posebno je naglašeno da prvo treba ukloniti misli bez zikra, a tek potom pristupiti zikru, jer je uklanjanje misli sa mačom zikra veoma opasno. Mi će mo ukratko ovdje prenjeti ono što je rečeno u poslanici, a potom će mo iznjeti naše mišljenje koje je u suprotnosti sa njegovim.
“Mnogi od kvaziučitelja podučavaju da je iskorjenjivanje misli uz pomoć zikra ( jasno je da se pod zikrom podrazumjeva srčana pažnja i okrenutost, a ne zikr jezikom za koji se kaže vird). Ovo je veoma opasno, jer hakikat zikra znači posmatranje Voljenog iz daleka sa ograničenim pogledom na ljepotu. Dakle, kada se posmatra Voljeni nije dozvoljeno ni za trenutak oči skrenuti na nešto mimo Njega, jer je Voljeni ljubomoran i Njegova ljubomora ne vidi dostojnim da oči koje su Njega vidjele drugog gledaju. Zbog toga svaki pogled koji skrene sa Njega ostaće slijep. Posmatranje Njega uporedo sa nečim drugim u sukobu je sa Njegovom ljubomorom i dostojanstvom. Ako bi se posmatranje Njega i skretanje pogleda na drugog ponovilo, bilo bi to kao ismijavanje, zbog čega bi ga Voljeni kaznio kaznom nakon čega ne bi došao sebi:
A onaj koji se odvrati od zikra Milostivog , Mi će mo mu šejtana natovariti¸ pa će mu on nerazdvojni drug biti. 
Jedna vrsta zikra je dozvoljena za odstranjivanje misli, a to je da namjera zikra ne bude posmatranje ljepote Voljenog nego sprečavanje šejtana, kao osoba koja želi udaljiti stranac iz društva pa zato poziva voljenog. Činiti zikr sa ovakom namjerom predstavlja prijetnju i plašenje šejtana na način da u stanju zauzetosti odstranjivanja misli, ako misao napadne, a njena neutralizacija bude veoma teška, pristupa se zikru.
U metodu obavještenih, onih kojih su dostigli cilj, početnike prvo podučavaju odstranjivanju misli, a tek potom im nalažu da otpočnu zikr. U tom cilju od njih se traži da se zagledaju u neki od materijalnih stvari, kao što je kamen ili drvo, i koliko je to moguće više da ne trepću kapcima, da se koncentrišu svim vanjskim i unutarnjim snagama. Bolje je da se na ovom metodu istraje četrdeset dana i tokom ovog vremena da se koriste tri virda: istiazu , istigfar i zikr Ja Feaal , i to poslije obaveznog jutarnjeg i večernjeg namaza. Nakon isteka ovog vremena obratiti pažnju na svoje srce, na tome istrajati i to sa potpunom pažnjom. Također, ne dozvoliti pristup nijednoj drugoj misli, osim ove. Tokom ovog vremena ako neka misao napadne i uzburka misli taržiti pomoć izgovaranjem La mouđude ill-Allah , i riječi Allah. Treba istrajati na ovom djelu sve dok čovjek ne zaboravi na sebe i jedino bude svjestan ovih značenja. Tokom ovog vremena mnogo ponavljati Ja baasit , istigfar i Ja Feaal. Pošto salik stigne do ovog stepena dozvoljeno mu je da preostale stepene odstranjivanja misli upotpuni pomoću duhovnog zikra i time misao bude potpuno odstaranjena. Zaostale misli sa naprednim stepenima zikra i razmišljanja biti će same po sebi protjerane.” Kraj rezimea mišljenja preuzetog iz poslanica od Bahrul-uluma. 
Mora se znati da je ovaj metod, spomenut ovdje, preuzet od nakšibendija. Oni su članovi sufijskog reda, raširenog u Turskoj, a i u drugim mjestima, čiji je muršid Hadže Muhamed Nakšibend, zbog čega su i nazvani nakšibendije.
Ali metod marhuma Ahunda Mulla Husejnkoli Hamedani nije bio takav. On i njegovi učenici nikada nisu odstranjivali misli bez praktičnog zikra. Njihov metod se sastojao od obavezne opservacije, što znači prakticiranje ovog čina na svim razinama. Mi smo prije ukratko o tome govorili, a sada će mo nešto više da kažemo:
Prvi stepen opservacije putnika jeste izbjegavanje onoga što je zabranjeno i obavljanje svega onoga što je šeriatom učinjeno obavezno. U ovom pogledu nije dozvoljen ni najmanji nemar.
Drugi stepen predstavlja pojačanu opservaciju pri čemu se treba truditi da svi poslovi budu radi zadovoljstva Božijeg. Treba izbjegavati sve što se naziva igra i zabava. Putnik ako istraje na ovom stepenu i uloži dovoljan trud, stječe sposobnost da sebe više ne gubi, tj. ne izlazi izvan kontrole i ova kontrola u njemu dostigne oblik stalne osobine.
Treći stepen opservacije je taj da putnik Gospodara svjetova uvijek vidi kao Onoga koji ga posmatra. Malo po malo prihvata i očituje da je Uzvišeni Bog na svim mjestima Prisutan i Posmatrač, i sva stvorenja su pod Njegovom pažnjom. Ove opservacije treba da se pridržava u svim stanjima.
Četvrti stepen je viši i potpuniji od trećeg, i to u aspektu da sam putnik vidi Boga Prisutnog i Posamtračem, istovremeno dok na općenit način posmatra Božansku ljepotu. O dvjema posljednjim opservacijama govori opruka Poslanika Ebu Zeru Gaffaru:
Klanjaj Allahu kao da Ga vidiš, i ako ne mogneš Njega vidjeti čini Mu ibadet sa saznanjem da On tebe vidi.
Znači, obožavanje u slučaju kada Bog njega vidi niži je stepen od slučaja kada on Njega vidi.
Kada putnik bude spreman da u potpunosti iskorjeni sve što je strano Allahu u svojim mislima ono treba da se ostvari u toku jednog od činova ibadeta. Svetim zakonom nije dozvoljena pažnja na kamen ili drvo, jer u slučaju da mu tada nastupi smrt kakav će odgovor dati? Međutim, odstranjivanje misli tokom zikra predstavlja ibadet. Pohvaljeno šeriatom, a i najbolji i najbrži put za dostizanje cilja jeste koncentracija na nefs. Sljedeći kur'anski ajet ukazuje upravo na ovu činjenicu:
O vjernici, brinite se o sebi (pazite na svoje nefsove), ako ste na pravom putu neće vam nauditi onaj koji je zalutao. 
Metog koncentracije na nefs metod je Ahunda Mulle Husejnkolia. Svi njegovi učenici sljedili su put spoznaje nefsa što u krajnjem rezultira spoznaji Gospodara. 
Hakikat irfana prenesen je od Imama Ali ibn Ebi Taliba. Broj puteva koji su iz prsa u prsa prenosili ovaj hakikat prelazi stotinu, a osnovnih sufijskih redova nema više od dvadest i pet. Sve ove selsele vraćaju se unatrag do Imama Alia. Između ovih dvadest i pet redova samo su dvije ili tri šiiske dok su ostale sunitske. Nekima od njih selsela se vraća do M'aruf Karhia, a on do Imama Ride, ali naš put je put Ahunda koji se ne veže ni za jedan od spomenutih pravaca.
Ukratko cijela priča glasi ovako: Od prilike malo više od sto godina prije u Šuštaru živio je jedan cijenjeni učenjak koji je ujedno bio i sudija narodu, po imenu Aga Seyyid Ali Šuštari. On se kao i većina velike uleme prihvatio odgovornosti upravljanja općih poslova naroda, kao što su predavanje, podučavanje, suđenje i mardžijat u fikhskim pitanjima. Jednog dana osoba mu zakuca na vrata. Upitavši ko je dobi odgovori: “Otvori vrata, imam posla sa tobom.” Kada je Aga Seyyid Ali otvorio vrata ugledao je čovjeka, po zanimanju pletar. Reče mu: “Kakvog posla imaš.” Čovjek pletar u odgovoru reče: “Presuda koju su donio na osnovu svjedočenja svjedoka da ta i ta imovina pripada toj i toj osobi, nije tačna. Ta imovina pripada jednom malom dijetetu siročetu, a njegov dokument je zakopan na tom i tom mjestu. Ovaj put koji vi slijedite nije ispravan i to nije tvoj put.” Ajetulla Šuštari u odgovoru mu reče: “Zar sam ja pogriješio?” Pletar reče: “Ono što sam rekao upravo je tako.” Ovo reče i ode. Ajatullah stade misliti ko je bio ovaj čovjek? Šta je rekao? Potom poče istraživati i ustanovi da je rečeni dokument siročeta zakopan upravo na onom mjestu gdje je pletar rekao i da su svjedoci lažno svjedočli. Mnogo se prepao i reče sebi: “Možda su i moje druge presude bile pogrešne.” Obuze ga strepnja i strah. Sljedeću noć u isto vrijeme pletar ponovo pokuca na vrata i reče: “Aga Seyyid Šuštari, metod koji ti sljediš nije ispravan.” Treće noći ponovi se isto i reče: “Ne troši svoje vrijeme uludo, odmah skupi sve svoje stvari, prodaj kuću i kreni za Nedžef. Uradi onako kako sam ti rekao i za šest mjeseci čekaj me u nedžefskom Vadiu's Selam.”
Marhum Šuštari nije okljevao i uradio je sve što mu je rekao. Prodao je kuću, spakovao stvari i pošao za Nedžef. U prvim trenucima kada je ušao u Nedžef, u Vadiu's Selam dok je sunce izlazilo sreo je pletara kao da je iznikao iz zemlje. Dade mu nekoliko instrukcija i nesta. Marhum Šuštar uđe u Nedžef i nastavi djelovati u skladu sa njegovim instrukcijama. Sljedivši ovaj put dostigao položaj koji nije moguće opisati, neka je Božije zadovoljstvo s njim!
Marhum Seyyid Ali Šuštari iz poštovanja prema marhumu Murtezi Ensariu prisustvovao bi njegovim časovima fikha i metodologije fiqa (usulul-fikh). Isto tako Šejh Ensari sedmično bi dolazio na časove iz ahlaka kod Alija Šuštarija. Nakon preseljenja šejh Ensarija Šuštari preuzima obavezu predavača i otpočinje sa predavanjima tamo gdje ih je šejh Ensari prekinuo. Nije dugo živio nakon toga, šest mjeseci, da bi preselio u okrilje vječne milosti Božije. Tokom ovih šest mjeseci predavanja šejh Šuštari jednom od istaknutih učenika šejha Ensarija po imenu Ahund Mulla Husejnkoli Hamedani, koji je od prije sa njim imao odnose i učio od njega na području ahlaka i irfana, a nakon preseljenja šejh Ensarija imao namjeru da otpočne predavati, čak je i njegova predavanja u formi knjige napisao i namjeravao da preostalu nedovršenu građu upotpuni, napisao jedno pismo u kojem mu reče: “Ovaj tvoj metod nije potpun, i ti treba da dosegneš druge visoke stepene.” Ovo u njemu prouzrokuje temeljitu promjenu i odvede ga ka Istini. 
Ahund Mulla Husejnkoli godinama prije preseljenja šejh Ensarija podučavao se kod Ali Šuštarija o irfanu, i pod njegovim uticajem stekao sklonost za borbu sa nefsom. Bio je čudo svoga vremena. Također, i on je odgojio izvanredne učenike od kojih je svaki postao otjelovljenje tevhida. Od njegovih najistaknutijih učenika treba spomenuti imena sljedećih: marhum hadži Mirza Dževad Aga Maliki Tabrizi, marhum Aga Seyyid Ahmed Kerbelai Teherani, marhum Aga Seyyid Muhamed Said Hububi i marhum hadži šejh Muhamed Behari.
Poštovani i cijenjeni učitelj, arif bez uzora, marhum hadži Mirza Ali Aga Kazi Tabrizi, r.a., učenik je škole Aga Seyyid Ahmed Kerbelaia. Ovo je lanac naših učitelja koji preko Šuštarija stiže do pletara. Međutim ko je bio pletar, s kime je on imao kontakt i odakle je i kako je stekao ovu spoznaju nije jasno.
Metod Aga Kazija bio je metod spoznaje nefsa preuzetog od poštovanog učitelja Ahunda Mulla Husejnkolia. Za odklanjanje misli na prvom stepenu davao je instrukcije koncentracije na nefs, tako što bi putnik tokom svakog dana za iskorjenjivajne misli trebao odrediti pola sata ili više u kojem bi se posvetio samo svom nefsu i koncentraciji na njega. Kao rezultat ovog svakodnevnog čina koncentracija bi ojačavala i misli bi se odstranjivale, sve dok se ne bi spoznao nefs i stiglo do svog cilja.
Većini osoba koja je otklonila misli u jednom od ova dva stanja ukazalo bi im se izviruće sunce spoznaje, ili prilikom učenja Kur'ana obraćanjem pažnje na njegovog učača, ustvari na pravog učača Kur'ana, otkrivajući mu se da je učač Kur'ana Allah, dž.š., ili zadobivanjem naklonosti Imam Husejna, jer on ima posebnu pažnju ka duhovnim putnicima u otklanjanju smetnji puta i koprena. 
Dakle, na osnovu onoga što je rečeno dva djela veoma su važna za ostvarenje vrhunca spoznaje. Prvo, opservacija u svim svojim oblicima u skladu sa stepenom, i drugo, koncentracija na nefs. Pošto putnik ispolji posebnu pažnju i trud vezano za ova dva djela, postepeno spoznaje da se mnoštvo ovoga svijeta izvire iz jednog izvora, i da sve što dolazi u postojanje iz jednoga je ishodišta. U svakom stvorenju koliko god da bilo svjetlosti, ljepote i savršenstva sa ovog izvora je isteklo. Uzvišeno Ishodište svakom stvorenju u obimu njegovog potencijala daje ljepotu i svjetlo bivstvovanja, drugim riječima, sa položaja apsolutne darežljivosti izljeva se dobrostivost bez ikakvih uvjeta i ograničenja Njegovog davanja, a svako biće okorištava se time u mjeri svoga bića. 
Putniku se vodeći računa o opservaciju i ulažući potpuni trud u nju, i pod uticajem koncentracije na nefs, otkrivaju četiri svijeta. 
Prvi svijet je jedinstvo radnji. Znači na prvoj instanci poima da ono što oči vide, jezik kaže, uši čuju, ruke noge i drugi djelovi tjela izvršavaju, sve je Njemu pripisano i oslanja se na Njega, Koji djeluje onako kako On hoće. On Sam izvorište je svih radnji u spoljnjem svijetu. Putnik shvata da njegov nefs postoji po Istinskoj Biti i da su mala vrata kroz koja se izljeva Božija milost i dobročinstvo. Dakle sve radnje u vanjskome svijetu utemeljenje su na Njegovoj Svetoj Biti. 
Drugi svijet je jedinstvo atributa koji se rađa nakon prvog svijeta. Na ovoj razini putnik za sve što čuje zbilju te radnje ne vidi od sebe, već je vidi od Boga. Isto tako, šta god da oči vide zbilju čina gledanja vidi od Boga, a ne od sebe. Isto tako i svaku vrstu znanja, snage, života i drugo nalazi utemeljenim u Bogu.
Treći svijet je jedinstvo imena koje se pojavljuje nakon jedinstva atributa. Ono je u značenju da atribute vidi kako postoje po Biti. Naprimjer, nalazi da je Znalac, Moćni i Živi Uzvišeni Bog, a to znači da svoje znanje vidi Božijim znanjem. Svoju snagu, gledanje i slušanje vidi u Bogu i nigdje drugo. Općenito shvaća da je u svim svjetovima jedan Živi, jedan Koji čuje i vidi, a to je Gospodar Uzvišeni, dok svako biće u skladu sa svojim kapacitetom bića ukazuje na Njega Živoga, Onoga koji čuje, Moćnog. 
Četvrti svijet je jedinstvo Biti. Ovaj svijet je viši od trećeg svijeta i putnik se osvjedočava o njemu nakon otkrovenja same Biti. Znači putnik poima da je Ona Bit po kojoj sve radnje, imena i atributi postoje Jedna Bit. On ovdje više ne obraća pažnju na imena i atribute, samo je Biti okrenut. Ovo se dešava u tenutku kada se oprostio sa svojim posuđenim bićem, onda kada je izgubio sebe zauvijek, zaboravio se, i iščeznuo u Svetoj Biti. Tada on postaje manifestacija Biti. Ovaj položaj su nazvali položaj biti ili zbilja biti ili jedinstva. Međutim imenovanje je nedovoljno, jer šta god da se izgovori ili bude napisano nije ništa više nego ime. Sveta Bit Božija je mnogo viša od toga i za Nju se ne može odrediti ime, niti se može zamisliti položaj. Čak je viši i od ovih nemogućnosti da se imenuje i zamisli položaj Njegov, jer nemogućnost u isto vrijeme dok negira potvrđuje granicu za Njega, a On je uzvišeniji od ograničenja. Putnik kada dostigne ovaj stepen ne posjeduje svoju indentičnost. Sebe više ne prepoznaje niti bilo koga drugoga osim Boga. 
U svakom od četiri spomenuta svijeta putnik jedan dio traga svoga bića gubi, da bi na kraju izgubio i samu bit svog bića. 
U prvom svijetu koji predstavlja isčeznuće u radnji, shvaća da radnja nije od njega nego je od Boga. Ovdje gubi sve tragove svoje radnje.
U drugom svijetu kada stigne do manifestacije atributa shvata da su znanje, moć i druge osobine svojstvene jedino Biti Uzvišenoj. Putnik gubi svoje osobine i više ih ne nalazi u sebi.
U trećem svijetu kada se manifestiraju imena, pojima da je On Znalac i Živi. Putnik gubi svoja imena i više ih ne nalazi u sebi.
U četvrtom svijetu kada se manifestira Bit, on gubi svoju egzistenciju i zauvjek više sebe na pronalazi.
Ovaj stepen vizije, znači manifestacija biti, u irfanskoj terminologiji naziva se Anka i Feniks. Oni su stvorenja koja nikada neće biti ničija ulovina. Feniks je čista egzistencija kojeg još nazivaju skrivena riznica, sljepi svijet, skriveno skrivenosti ili bit koja nema imena niti slike. 
Odnesi ti taj mamac nekoj drugoj ptici
Jer gnjezdo Feniksa daleko je u visinama

Kako je samo Hafez lijepo spjevao u svojim mesnevijama i koristeći predivne metafore ukazao na ovu važnu zbilju.

Gdje si dosada ti, o srno divlja
Već dugo se znamo ti i ja
Oboje smo sami, izgubljeni, bez ikoga,
I sprijeda i straga te vreba opasnost neka
Dođi da znamo jedno za drugo
Da želju jedno drugom tražimo, ako mognemo
Ovako ja čuvam svoje sjećanje na starog učitelja,
To je zaista nešto što se nikada ne zaboravlja
Veli: Jednoga dana u tuđini prolazniku jednom
Reče čovjek pronicljiv glasom finim
O putniče! Šta to u svojoj torbi čuvaš
Hajde da mamac bacimo ako zrnja imaš
Zamku ja imam, veli, da ponudim,
Ali mi valja Feniksa da lovim
A kako njegovo misliš da nađeš obilježje,
Kad mu gnjezdo ničim obilježeno nije 
To jest, doista, stvar nemoguća
Ali je i beznađe nesreća velika

Jasno je da ako gnjezdo Feniksa nema znaka zar se može uloviti, osim da njegova milost privuče sebi i povede izgubljene ka horizontima ljubavi, i zaljubljenike neprolazne ljepote svoje ka području jedinstva i iščeznuća. 
Uz pomoć Božiju ova risala nazvana Poslanica o srži čiste nutrine duhovnog putovanja i ophođenja posjednika intelekta, perom ovog bezvrijednoga roba završena je u osmoj noći mjeseca posta 1369. godine po hidžri. 
Samo njemu pripada hvala i na ovome i na onome svijetu, a naša zadnja dova, neka je hvala Allahu Gospodaru svjetova.

Seyyid Muhamed Husejn Husejni Teherani u gradu Qomu