POSLANICA O SRŽI ČISTE NUTRINE

DUHOVNOG PUTOVANJA I OPHOĐENJA

POSJEDNIKA RAZUMA

(Zapis časova iz praktičnog irfana allame Tabatabaia)

zapisao:

allame Muhamed Husejn Husejni Teherani

preveo: Amar Imamović

sadržaj

UVOD

KRATKO I SAŽETO UPOZNAVANJE SA OPĆIM PLANOM PUTOVANJA KA BOGU

 SVIJET ISKRENOSTI

DETALJAN OPIS SVJETOVA KOJI PREDHODE SVIJETU ISKRENOSTI

SAŽETI OPIS PUTA I NAČINA DUHOVNOG KRETANJA KA   BOGU  

DETALJNI OPIS PUTA I NAČINA DUHOVNOG KRETANJA    KA BOGU

Predgovor pisca

U ime Allaha Milostivog Samilosnog

         Neka su najljepši pozdravi čistoj duši Poslanika posljednjeg vremena Muhamedu Mustafi, i nasljedniku plemenitog roda, posjednika položaja velajatul-kubra Ali Murtedi, i časnim potomcima čistim Imamima, posebno polu duhovne sfere kontigentnog svijeta Hudžet ibn Hasan Al-Askeriju Imamu Mehdiju.       

         Osjećaj ljubavi ka vjeri, naklonjenost i težnja ka skrivenim svjetovima, otkrivanje nadprirodnih i metafizičkih tajni, dio je ljudskih nagona i njegove prirode. Ovaj nagon posljedica je privlačenja[1] Voljenog, tj. kontigentnog[2] svijeta ka Sebi, a posebno čovjeka kao plemenitog stvorenja, ka Njegovom položaju apsoluta i beskonačnosti; dok je duh magnetizma upravo duša duše koja se tumači i kao duše ili hakikat hakikata, osnova praiskonskog vječnog, izvor ljepote i ishodište postojanja i krajnosti savršenstva.

الكل عـبارة و انت المعـني يا من هو القلوب مغـنا طيس

“Cijeli svijet kontigentnog postojanja u ploložaju je izraza dok si Ti njegovo značenje, o Ti koji privlačiš srca.”[3]

         Ovo istinsko magnetno privlačenje uzrokuje cijepanje pirodnih veza i ograničenja duše, kretanje ka svijetu nadmaterijalnosti, apsolutnosti, neograničenosti i na kraju isčeznuće u radnji, imenu i atributu Svetoga Bitka ishodištem svih ishodišta, krajnosti svih namjera, dok je opstojanje cijelokupne egzistencije ovisno o postojanju Obožavanog, Onoga koji je uzvišeniji od svake radnje koja se može zamisliti.

جذبة من جذبا ت اللرحمن توا زى عـبا دة ا لثقلين

“Jedno privlačenje od Božijih privlačenja jednako je (sa stanovišta uticaja na usavršavanje čovjeka) ibadetu ljudi i džina.”

         Čovjek u svojoj skrivenoj biti i prirodi otkriva poticaj ka ovoj željenoj kabi i kibli obožavanog, i uz pomoć snage intuicije i božanske prirode otpočinje putovanje cijelim svojim bićem ka ovom cilju. Prema tome svi organi i udovi treba da učestvuju u ovom putovanju.

Svijet tijela i materije koji čini njegovu ovozemaljsku prirodu, svijet misli i formi koji gradi njegov berzah, svijet razuma i nefs koji predstavlja njegovu zbilju, svi trebaju biti uključeni uporedo jedni pored drugih i da potpomažu jedni druge na ovom putovanju.

Tjelo treba svoje lice okrenuti Kabi i u stanju namaza obavljati ruku i sedžde, um se treba osigurati od svojih misli i okrenuti se prema Sidretul-muntehaa[4], a duša treba da se ispuni svjetlostima harema Božijeg i da unutar sigurnosti harema svetoga jedinstva ostane zapanjena i isčezne.

Iz ovoga jasno proizlazi da oni koji obraćaju pažnju ka vanjštini, i kod ibadeta i dobrih djela ograničavaju se samo na kalup, a pored srži i suštine zadovoljavaju se spoljašnošću, koliko su samo daleko od željene kabe i zaklonjeni od Njegove ljepote i susreta sa Njim.

Isto tako oni koji su se samo posvetili značenju dubljih smislova, a izbjegavaju dobra djela i šeriatske ibadete, koliko su samo daleko od željene zbilje, a umjesto stvarnošću zadovoljili su se imaginacijom i uobraziljom.

Zar Božija svjetlost nije rasuta i prisutna u svim manifestacijama kontigentnog svijeta?! Zašto onda da tjelo izuzmemo od ibadeta i ovaj mali svijet lišimo otkrovenja Božijih svejtlosti?! Ograničiti se na riječi, kao što su sjedinjavanje, srž, bit i srčani ibadet?! Zar ovaj ibadet nije jednostran i krnjav?!

Ali srednji metod i srednji umet oni su koji slijede vanjsko i unutarnje, i sve razine svoga bića podstiču na pokornost Voljenom Svetom stječući time opskrbu na ovom melekutskom[5] putovanju. Vanjštinu su prihvatili znakom unutarnjeg, a unutarnje su uzeli kao dušu i zbilju vanjštine. Oboje su pomiješali jedno sa drugim kao mlijeko i šećer. Namjeravano od vanjštine sjedinjenje je sa unutarnjim, dok unutarnje bez vanjštine smatraju rasutom prašinom.

Moj Bože osvjetli moju spoljašnost poslušnoću Tebi, i nutrinu moju ljubavlju Tobom, i srce moje spoznajom Tebe, i dušu moju posmatranjem Tebe, i nutrinu moju potpunom sjedinjenošću sa svijetlošću Tvojom. O Vlasniče Uzvišenosti i Časti! [6]

          Iz ovoga se jasno da zaključiti da za usavršavanje duše i miradža ljudskih savršenstava, ni u kom slučaju nije dovoljno samo se ograničiti na božanske, intelektualne i misaone nauke, kao što je učenje i podučavanje filozofije, zato što osmišljavanje misaone logičke dedukcije i demonstracija dokaza na tačnim logičkim osnovama i ispravnim uvodnim sudovima daruje umu zadovoljavajući rezultat, ali ne ispunjuje srce i dušu, a duša ostaje uskraćena i nezasićena dosezanjem zbilja i očitovanjem Istine.

Iako filozofija posjeduje autentičnu vrijednost i najplemenitija je umna i misaona nauka koja dokazuje tevhid na čvrstim i neporecivim argumentima otklanjajući svaki oblik sumnje, što i jeste u skladu sa onim na što nas podstiče i poziva plemeniti Kur'an, kao i predaje prenesene od duboko upućenih u vjeru čistih Imama čuvara objave, međutim, ograničavanje na filozofski i argumentirani tevhid u školi analize bez pokornosti srca, savijesti i unutarnjeg svjedočenja, nije ništa više nego manjkav i nedovoljan posao.

Ostavljanje gladnim srce duhovnom hranom skrivenog svijeta i melekutske svjetlosti Božije Ljepote i Uzvišenosti, zadovoljavanje pukim proputovanjem kroz knjige, biblioteke, škole, učenjem i podučavanjem, pa čak i da to dostigne svoj najveći stepen, nije ništa više nego putovanje jednoga organa cjeline i zanemarivanje i ostavljanje gladnim uzvišenijeg i odabranijeg organa.

Vjerodostojna i istinska vjera pridržava se i obraća pažnju na oba aspekta, istovremeno, dok skrivene ljudske potencijale upotpunjuje i usavršava u okrilju vjere. Istinska vjera s jedne strane potiče na razmišljanje, a sa druge strane naređuje iskrenost, čišćenje srca od nataložene hrđe pohote smiraj srca, sigurnost i mirnoću misli, što i Kur'an u 9. i 10. ajetu sure Šems nakon jedanaest velikih zakletvi kaže:

قد افلح من زكيها و قد خا ب من دسيها

Uspjet će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvede.

Ovi kur'anski ajeti obraćajući se duši čovjeka, razgovaraju sa njegovim unutarnjim bićem, na najljepši način pozivaju mislioce i učitelje filozofije deduktivne škole na robovanje, samopromatranje, ispitivanje savijesti, da bi sa iskrenošću u djelu i radi zadovoljstva Božijeg, a u skladu sa riječima Poslanika “Svako ko četrdeset dana (sebe i svoje poslove) učini iskrenim samo za Boga izvori mudrosti će poteknuti iz njegovog srca na jezik.”, ključali izvori božanske spoznaje potekli iz njihovih srca na jezik, a nakon toga prerastu u uzburkanu bujicu misli i milostivih nadahnuća iz dubine duše. 

Slava istočne filozofije, šta više, ponos cijeloga svijeta filozofije, Mulla Sadra Širazi poslije provednog života istraživanja u transcendentalnoj teozofiji (حكمت متعاليه ) na posljetku privučen i posvećen robovanju, ibadetu, pročišćenju duše, u uvodu svoga monumentalnog djela Asfar piše: “Kajem se mnogo Bogu što sam dio svoga života upropastio izučavajući mišljenja kvazifilozofa, teoloških diskutanata, njihovih površnih zaključivanja, učenju njihovih govora i metoda rasprave, sve dok mi na kraju nije postalo jasno, u svjetlu imana i uz pomoć Božiju, da je njihovo zaključivanje bez rezultata i da njihov put nije ispravan put. Zbog toga sam povodac svojih poslova prepustio Dobročinitelju Bogu i Njegovom Poslaniku donosiocu radosnih vjesti i upozoritelju, i svemu onome što nam je stiglo od njega povjerovali i potvrdili, ne nastojeći da nađemo razumno objašnjenje i naučni metod za govor Poslanikov, već smo se poveli za njegovom uputom izbjegavajući ono od čega je odvraćao, potčinjavajući se Božijim riječima: ‘Ono što vam je Poslanik dao to uzmite, a ono što vam je zabranio ostavite.’, sve dok Bog nije otkrio srcu ono što je otkrio i berićetom slijeđenja Poslanika ostvario se cilj.”

Ovom prilikom treba spomenuti najboljeg, najvećeg i vječnog fakiha, Božijeg hakima i arifa sa početka prošlog stoljeća, marhuma ajetullahul-haqq mulla Husejnkoli Hamedania. Ovaj veliki fakih i mislilac bez premca, istaknuti filozof koji je stekao svu istinsku nauku u svjetlu irfana i pročišćenju nefsa, protkavši je svejtlostima lica Božijeg i svakoj posebno odredivši njeno mjesto i stepen, ostvario je kranji cilj, tj. sigurnost harema Božijeg. Odgojio je učenike i predao ih školi irfana, od kojih je svaki blistajuća zvijezda na nebu vrlina i tevhida, osvjetlivši svijet dokle se prostiru zrake zapažanja i razumjevanja, kao što su Aga Seyyid Ahmed Teherani Kerbelai i njegov učenik ponos fakiha, ukras arifa Hadži Mirza Ali Aga Kazi, neka im Allah uveća položaj.

Ponos tumača Kur'ana i oslonac istraživača, naš poštovani učitelj allame Seyyid Muhamed Husejn Tabatabai, i pored toga što se od početka života kretao sa dva krila, nauke i djela, prošavši sve stepene filozofske i irfanske škole marhuma Kazija, poslije provedenog života u filozofskoj dedukciji i dokazima, ojačavajući intelekt racionalnim naukama kroz djela Išarat, Asfar i Šifa, istovremeno potpuno zauzet unutarnjim samoćama, Božijim tajnama i irfanskim samopreispitivanjima, na kraju, zaustavio je svoju jahalicu na pragu svetoga Kur'ana, i tako se udubio u ajete da je za njega rasprava, razmišljanje, kiraet, telavat i tumačenje kur'anskih ajeta bilo uzvišenije od svakoga zikra i misli. Zadubljivanje u ajete bilo mu je draže i pružalo veće zadovoljstvo od svake filozofske argumentacije i dokazivanja, na način kao da ništa nema osim čiste poniznosti naspram posjednika šeriata i njegovih plemenitih nasljednika.

Poštovani prijatelj, obazriviji od brata, marhum ajetullah šejh Murteza Mutahari, neka je milost Božija na njega, čije poznavanje moje sa njim traje više od 35 godina, poslije života provedenog u učenju, raspravi, podučavanju, pisanju, moralnim propovjedima, pažljivom izučavanju filozofije sa umiješnom mišlju i kritičkim stavom, na kraju je zaključio sa sigurnošću da bez povezanosti sa unutarnjim i Bogom Dobročiniteljem, napajanjem srca sa izvora izlijevanja Božije milosti, čovjek ne stiče sigurnost misli i mirnoću savijesti, niti će ikada moći ući u čisti harem Božiji i da tamo učini tavaf i stigne do željene kible, i da čvrstim korakom stupi na mejdan te kao svijeća izgori i istopi se, ili kao leptir koji sebe baca u vatru, postane mumin koji opčaran oduševljeno nestaje u bezobalnom moru biti atributa i imena Svetog Obožavanog, dok se njegovo biće egzistencije rasprostire u opsegu Njegove egzistencije

Bdjenje u mrklim noćima, plakanje i tihe molitve u zadnjim djelovima noći, uranjanje u zikr i razmišljanje, zalaganje na kur'anskim časovima, udaljavanje od ljubitelja Ovoga svijeta i pohotnika, druženje sa Božijim prijateljima, bilo je osvjedočenje njegovog duhovnog putovanja. Neka mu se Allah smiluje velikim rahmetom.

لمثل هذا فليعمل العاملين ا ن الله مع الذين اتقوا والذين هم محسنون   

Za ovako nešto neka se trude trudbenici, Allah je zaista na strani onih koji se Allaha boje i grijeha se klone i koji dobra djela čine.[7]

Neko vrijeme prije zamolili su me da povodom godišnjice njegovog šehadeta nešto napišem. Ova malenkost, koja sebe ne vidi dostojnim i pored velike zauzetosti i mnoštvo poslova ispričao sam se od prihvatanja ove obaveze. Nedavno, poslije učestalih obraćanja ruha ovog poštovanog prijatelja, pomože me da napišem ovaj mali zapis i dodam  ga kao uvod poslanici koju sam napisao o duhovnom putovanju, i predam je za obveseljavanje ruha ovoga marhuma, tragaocima istine, putnicima predanosti Bogu i puta zbilje. U Njegovoj ruci uzda je poslova i od Njega tražim pomoć!

Osnova ove poslanice je srce i srž prvog kruga časova ahlaka i irfana koji je naš poštovani učitelj allame Tabatabai predavao nekim od učenika 1368/69 hidžretske godine u islamskom naučnom centru Qomu. Ovaj rob časove je zapisao u obliku knjige. Njeno iščitavanje smatrao sam razlogom prosvjetljenja i pročišćenja duše u vremenima potištenosti, neraspoloženja i umora.