|
ADEM I SMISAO STVARANJA
ZUHD I POBOŽNOST
ADEM i SMISAO
STVARANJA
Prvo ćemo tretirati
ajete koji čovjeka predstavljaju kao najuzvišenija
bića. U suri El- Bekare, 30. ajet stoji: “A kada
Gospodar tvoj reče melekima: “Ja ću na Zemlji
namjesnika postaviti!”- oni rekoše: “Zar će Ti
namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i
krv prolijevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo (tespih
ti činimo) i, kako Tebi dolikuje, štujemo. ” On
reče: “Ja znam ono što vi ne znate. ”
Ovdje meleci uočavaju
sljedeći problem s čovjekom: on, kao budući
namjesnik na Zemlji, krv će proljevati - te su oni u
lijepoj namjeri upozorili na to, jer namjesnik na
Zemlji treba da reprezentuje, bude halifa,
najuzvišenije Biće, tj svoga Stvoritelja. Kako takav
čovjek, koji će krv na Zemlji proljevati, može
predstavljati Nekoga sa najvećim vrlinama i
atributrima, bilo je nejasno melecima? Zatim meleci
zaključuju da će najgore biće zastupati Onoga ko je
najbolji. Oni dalje promišljaju:
A kada Gospodar tvoj
reče melekima: “Ja ću na Zemlji namjesnika
postaviti!” - oni rekoše: “Zar će Ti namjesnik biti
onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati?
A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje,
štujemo. ” (Bekare; 30)
وَإِذْ
قَالَ رَبُّكَ لِلْمَلاَئِكَةِ إِنِّي جَاعِلٌ فِي
الأَرْضِ خَلِيفَةً قَالُواْ أَتَجْعَلُ فِيهَا مَن
يُفْسِدُ فِيهَا وَيَسْفِكُ الدِّمَاء وَنَحْنُ
نُسَبِّحُ بِحَمْدِكَ وَنُقَدِّسُ لَكَ قَالَ إِنِّي
أَعْلَمُ مَا لاَ تَعْلَمُونَ
Nedostatnost našeg
izgovaranja: subhanallahi vel hamdulillahi ve la
ilahe illa lahu vallahu ekber, leži u tome što
je to samo odraz snage našeg rasuđivanja. To je kao
kada npr. nekom otmjenom mladom bračnom paru nosimo
servis findžana i kažemo im: “Ovo je samo
simbolična hedija, izvinite nismo mogli više ( jer
vama ne dolikuje da primate ovako skroman poklon. )
Meleci su zapeli
na sledećem problemu: s jedne strane je čovjek taj
koji treba da bude predmet povećanog poštovanja, a
isti takav čovjek u svojoj biti i u svojoj prirodi
potencijalno je sklon da nered čini, a, s druge
strane, oni ne mogu da shvate u čemu je uopće smisao
stvaranja halife (namjesnika) na Zemlji? Jer, oni,
Meleci, su, kako Kur'an na jednom mjestu kaže, časna
bića koja nikada Bogu nisu neposlušna niti Mu u bilo
čemu prouvriječe. Međutim, njihovo takvo pitanje
nije došlo kao izraz suprotstavljanja Bogu, već je
ono odraz ograničenosti njihova razumjevanja.
Uzvišeni im je na sve
to odgovorio:
1. On reče: “Ja znam
ono što vi ne znate. ” (Bekare; 30)
قَالَ إِنِّي أَعْلَمُ مَا لاَ تَعْلَمُونَ
2. “I pouči On Adema
nazivima svih stvari” (Bekare; 31)
وَعَلَّمَ آدَمَ الأَسْمَاء كُلَّهَا
3. Uzvišeni zatim
stavlja meleke na test rekavši:
“Kažite Mi nazive
njihove, ako istinu govorite!”
فَقَالَ أَنبِئُونِي بِأَسْمَاء هَـؤُلاء إِن كُنتُمْ
صَادِقِينَ
Znači Allah dž. š.
traži od meleka da Mu kažu nazive tih stvari koje
Adem a. s. zna. Oni mu odgovaraju:
“Hvaljen neka si” -
rekoše oni - “mi znamo samo ono čemu si nas Ti
poučio; Ti si Sveznajući i Mudri. ” (Bekare; 32)
قَالُواْ
سُبْحَانَكَ لاَ عِلْمَ لَنَا إِلاَّ مَا عَلَّمْتَنَا
إِنَّكَ أَنتَ الْعَلِيمُ الْحَكِيمُ
Kada su meleci
poklekli, ne znavši odgovor na ovo pitanje, Uzvišeni
reče Ademu a. s. :
O Ademe, kaži im ti
nazive njihove!” Adem je naravno položio taj ispit
“. . . I kad im on kaza njihove nazive, Allah reče:
“Zar vam nisam rekao da samo Ja znam tajne nebesa i
Zemlje. . . ”
قَالَ يَا آدَمُ أَنبِئْهُم بِأَسْمَآئِهِمْ فَلَمَّا
أَنبَأَهُمْ بِأَسْمَآئِهِمْ قَالَ أَلَمْ أَقُل
لَّكُمْ إِنِّي أَعْلَمُ غَيْبَ السَّمَاوَاتِ
وَالأَرْضِ
Ovdje je Kur'an prenio
jedan ozbiljan dijalog između Adema a. s. i meleka,
u kojem je vrlo jasno naglašen mnogo uzvišeniji
status Adema, kao rodonačelnika ljudskog roda, u
odnosu na same meleke. Sa ovim jednim logičkim
primjerom, Kur'an nam je, na zbiljskoj skali
vrijednosti, naznačio kvalitativno veći stupanj
čovjeka i manji značaj meleka.
Stupnjevi
duhovnog uspinjanja
A sada slijedi jedno
pitanje za razmišljanje: Meleci su postavili jedno
pitanje, a Uzvišeni im je odgovorio. U ovom pitanju
meleka i odgovoru Uzvišenog nalazi se jedna mudrost
i poruka. U čemu je ta poenta? Da podsjetimo: meleci
su pitali: “Zar će ti namjesnik biti onaj koji će na
njoj nered činiti i krv proljevati”, a Uzvišeni je
odgovorio: “Ja znam ono što vi ne znate. ” Mi u ovom
pitanju i odgovoru moramo pronaći sami jedno pitanje
čiji će nam odgovor otkriti mnoge tajne. Koje je to
pitanje?
Da napomenemo, kada
neka riječ u arapskom počinje sa “al” ona označava
cijelu bit nečega. Kad se kaže “al ard” misli se na
planetu Zemlju, a kada se kaže “ard-un” onda na
komad zemlje. Tako isto “el esma'“ su imena koja
Adem a. s. zna, a “esma'“ su imena predmeta. Tako je
Allah pojačao tu univerzalnost stavljajući ispred
određeni član, pa dodajući mu nakon toga kulleha
(u cijelosti, sve). Dakle, dva je puta to naglasio.
Kada su meleci rekli:
“Mi te slavimo”, ostalo im je i dalje podsvejsno
pitanje: “Pa šta će taj čovjek činiti, ko Te bolje
slavi od nas. Ako Ti je cilj da stvoriš tog čovjeka
da bi on bio Tvoj halifa, ako Ti je cilj da Te taj
čovjek slavi na zemlji, pa ko Te bolje slavi od nas,
jer mi Te četiri milijarde godina slavimo. Taj
čovjek koji nered pravi, krv proljeva i zemlju
obrađuje, neće Te slaviti onoliko koliko Te mi
slavimo?”. Iz ovoga proizlazi ono naše traženo
pitanje: Šta je upće smisao stvaranja čovjeka?
Allah Uzvišeni u gore
navedenoj suri kaže da je podučio Adema imenima svih
stvari, a melecima kaže: “Ja znam ono što vi ne
znate”. Hoće se reći da je Allah dž. š. podučio
Adema nečim što je mnogo veće od samog tesbihanja.
Međutim, postoji ajet:
“Džinne i ljude sam
stvorio samo zato da Mi se klanjaju. ” (Ad–Dariyat;
56)
وَمَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَالْإِنسَ إِلَّا
لِيَعْبُدُونِ
Ono tamo “Podučio je
Adema imenima svih stvari” ustvari znači podučio ga
je svim zbiljama i načelima. Cilj je ovdje bio
spoznaja. Adema je Allah dž. š podučio spoznaji (me’arifet).
”
Neko će s razlogom
postaviti pitanje: kažete da je cilj stvaranja
čovjeka me’arifet, spoznaja Stvoritelja, a Kur'anski
ajet nam jasno kaže da je primarni smisao čovjekova
stvaranja ibadet i obožavanje Stvoritelja.
Kako, dakle, možete tvrditi nešto tako protuvrječno
kad je jasno da je primarni čovjekov cilj ibadet?
Koji je onda od ova
dva stava istinit, jer ne mogu postojati dva
različita odgovora na isto pitanje. Osim toga,
predpostavimo da ovdje, na Ovom svijetu proživimo
prosječnih 60 do 70 godina, i to sve u ibadetu, a s
druge strane znamo da u vječnom Džennetu nema
ibadeta – što će reći da ibadet nije glavni cilj
naše ovozemaljske misije. Eto, u ovome je to glavno
pitanje. Jer, On je podučio Adema svim imenima,
zbiljama - spoznaji samog Stvoritelja – dakle, onome
što je nedokučivo melecima. Jer, oni Ga gledaju kroz
jedan uski vidokrug, a Ademu se, za razliku od
meleka koji nisu znali imena svih zbilja, putem ovih
spoznaja, otvorio široki spektar raznolikih uglova
gledanja Stvoritelja.
Iz rečenog nužno
zaključujemo da se smisao stvaranja čovjeka ne može
odnositi na onaj najkraći dio čovjekovog života.
Kur'an nas je podučio
jednoj stvari, i to je savršeno logički i razumski
prihvatljivo, da postoje dva cilja i smisla
stvaranja:
a)
pripremni smisao stvaranja;
b)
i krajnji smisao stvaranja.
“O vjernici! Propisuje
vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da
biste bili bogobojazni. ” (Bekare; 183)
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ كُتِبَ عَلَيْكُمُ
الصِّيَامُ كَمَا كُتِبَ عَلَى الَّذِينَ مِن
قَبْلِكُمْ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ
Da li je dovoljno samo
stići do takvaluka (bogobojaznosti) i tu završiti
misiju stvaranja.
1. Elif Lam Mim.
2. Ova Knjiga, u koju
nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se
budu Allaha bojali;
الم
ذَلِكَ الْكِتَابُ لاَ رَيْبَ فِيهِ هُدًى
لِّلْمُتَّقِينَ
Da je cilj bio samo
takvaluk, ne bi bilo upute iza njega. Takvaluk je,
dakle, tek druga stanica. Oni koji budu bili
bogobojazni, Allah će im dati furqan
(razlikovanje istine od neistine).
“O vjernici, ako se
budete Allaha bojali, On će vam sposobnost darovati
pa ćete istinu od neistine moći rastaviti. ” (Al–Anfal;
29)
يِا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ إَن تَتَّقُواْ
اللّهَ يَجْعَل لَّكُمْ فُرْقَاناً
Da li je ovdje kraj
lanca usavršavanja? Ne, ovdje je treća stanica. Oni
koji su bogobojazni bit će im primljena njihova
dobra djela. Takvaluk je dakle samo uslov za
furqan i primanje dobrih djela. No, ni ovdje
nije kraj. Dalje se kaže da Allah voli one koji su
bogobojazni.
“Za one koji se budu bojali Allaha biće, zaista,
dženneti uživanja u Gospodara njihova.
”– (El-Kalem; 34)
إِنَّ لِلْمُتَّقِينَ عِندَ رَبِّهِمْ جَنَّاتِ
النَّعِيمِ
Sve kreće od posta.
Post pomaže u dobijanju takvaluka, Takvaluk je uslov
da bismo dobili uputu hidajet, uputa je zatim
uslov da bi dobili furqan i da bi nam
dobra djela bila primljena. Na sljedećoj,
četvrtoj, stanici Allah nas zavoli i prima nas u
svoje okrilje.
I kada smo došli na
najbliži položaj Uzvišenom, tu se čini da je kraj
putovanja.
“I obavljajte namaz .
. . To je sjećanje (zikr) za one koji zikre. ” (
Hud; 114)
وَأَقِمِ
الصَّلاَةَ ذَلِكَ ذِكْرَى لِلذَّاكِرِين
Da li su taj namaz i
zikr (sjećanje) dovoljni? Ne. Namaz nas zapravo samo
odvraća od loših djela, i upućuje na sjećanje svoga
Stvoritelja. Zikr unutar sebe dovodi do smirenosti
srca. To je peta stanica. No, ni ovdje nije kraj.
“A
ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome
zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među
robove Moje i uđi u džennet Moj!” (El-Fedžr; 27-30)
يَا
أَيَّتُهَا النَّفْسُ الْمُطْمَئِنَّةُ ارْجِعِي إِلَى
رَبِّكِ رَاضِيَةً مَّرْضِيَّةً فَادْخُلِي فِي
عِبَادِي وَادْخُلِي جَنَّتِي
Ovo
je dakle, završna, šesta, stanica putovanja. Ista
stvar je i sa džihadom i on ima svoje stupnjeve.
Tri
vrste ciljeva
Imamo tri vrste
ciljeva:
-
kratkoročni,
-
srednjeročni
-
i dugoročni.
“Stvorio sam ljude i
džinne samo da me obožavaju” srednjeročni je cilj.
Ibadet je dakle srednjeročni cilj. Krajnji cilj
spominje se u suri Talaq 12. ajet.
Allah je sedam
nebesa i isto toliko zemalja stvorio. Njegovo
naređenje na sve njih se odnosi, a nek znate da je
Allah kadar sve i da Allah znanjem Svojim sve
obuhvata!
اللَّهُ
الَّذِي خَلَقَ سَبْعَ سَمَاوَاتٍ وَمِنَ الْأَرْضِ
مِثْلَهُنَّ يَتَنَزَّلُ الْأَمْرُ بَيْنَهُنَّ
لِتَعْلَمُوا أَنَّ اللَّهَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ
قَدِيرٌ وَأَنَّ اللَّهَ قَدْ أَحَاطَ بِكُلِّ شَيْءٍ
عِلْمًا
Zašto? Da biste
shvatili da Uzvišeni ima moć nad svim, da Božije
znanje sve obuhvata, da su sva stvorenja u
Univerzumu pod okriljem znanja i moći Uzvišenog i da
Uzvišeni svim vlada i ima moć besprijekornu. Eto, to
je krajnji cilj stvaranja.
Kada meleci kažu: “Pa
mi smo ti koji te slavimo”, zaključuje se da to nije
krajnji cilj, to je ustvari posredni cilj. Ibadet je
dakle tek put ili posredna veza do krajnjeg cilja.
Kada smo krenuli putem
ibadeta, stigli smo do znanja onih Ademovih imena.
Kada smo došli do imena svih stvari, spoznali
smo sve zbilje. Dosegli smo time krajnju spoznaju.
Dakle, bez ibadeta, kao posrednog cilja, čovjek ne
može spoznati imena, tj. principe svih stvari. A
nagrada se daje prema količini svijesti uključene u
ibadet. Čini li čovjek ibadet, a nije uključio
svijest, neće ga taj ibadet dovesti do imêna. Drugim
riječima, koliko je taj ibadet protkan razumom,
koliko je prosvijetljen, toliko brže nas vodi ka
onim imenima.
Sadržava li ibadet u sebi
spoznaju (me’arifet)
Ustanovili smo, dakle,
da krajnji smisao stvaranja čovjeka nije ibadet već
spoznaja. Razmatrali smo i ajet u kojem se kaže da
je Allah stvorio čovjeka samo s ciljem obožavanja.
Ibadet je, kazali smo, bio samo jedna usputna
stanica ka spoznaji. Međutim, sam po sebi nameće se
zaključak da između ibadeta i spoznaje mora
postojati neka veza. Postavlja se pitanje koje od
ovoga dvoga (ibadeta i spoznaje) prednjači?
Ako bismo tvrdili da
je ibadet put do spoznaje, onda bismo mogli
zaključiti da je naš ibadet takav da u njemu nije
sadržana spoznaja, me’arifet. Ako bi bilo tako onda
ga obavljamo bez ikakvog duhovnog sadržaja. A hadis
Poslanika s. a. v. a. kaže da namaz bez spoznaje ne
znači ništa. Onda nas ovo vodi sljedećem zaključku:
ukoliko neko vrijeme klanjamo namaz bez spoznaje, i
ako namaz bez spoznaje ne vrijedi ništa, tada vječno
možemo biti na namazu, a nikad nećemo stići do
cilja.
Ibadet je, međutim,
srednja i usputna stanica prema me'arifetu. No i
dalje stojimo pod pritiskom pitanja: kako vršiti
ibadet bez me'arifeta i kako stići do cilja?
Odgovor je: ibadet sa
me’arifetom ima dvije veze:
Kada krenemo stazom
spoznaje moramo imati malo “opće” veze, a to je
la ilahe illallah (isto kao kad znamo samo to da
neki avion putuje tamo kamo mi želimo). Kada dođemo
do tog aviona mi već pomalo počinjemo spoznavati
kamo idemo. Ono la ilahe illellah je prvi nivo
spoznaje da postoji jedan Bog. Kako dalje ibadetimo
spoznaja se proširuje. Između ibadeta i spoznaje
uspostavlja se veza. Jedno na drugo neprestano
uzajamno djeluju, i tako sve do cilja.
Rođenjem, na svijet
dolazimo sa razumom (aklom), i taj početni
akl toliko je mali da čovjek njime tek može
shvatiti da ima jedan Stvoritelj. Ta količina akla
umrtvljuje istu onoliku količinu džehla u čovjeku
koja je prije toga postojala - kao kad paljenjem
svijeće svjetlo uništi određenu količinu mraka. Kada
insan napreduje, njegov zâhir postaje ljepši
a bâtin plemenitiji. Kreiranje unutarnjeg
svjetla zapravo je spoznaja. Tada se, ustvari,
izlazi na “autostradu” spoznaje i kada se krene
dalje, ugledaju se vrata nekog sljedećeg autoputa -
još šireg, i tako se ide stepenica po stepenica do
krajnje spoznaje. Prelazeći, dakle, s jednog na
drugi autoput, dolazi se do kraja i ulazi na vrata
babu salamat – vrata smiraja. Tamo se
putniku-saliku odsijecaju noge, ali ne
bukvalno već u smislu da nema potrebe da hodi
pješke, pošto mu je tijelo odveć našlo potpuni
smiraj - noge mu za daljnji hod više ne trebaju.
Ovo nas podučava da je
čovjek prešao sve ove prepreke da bi došao do
smiraja. Zašto?
-
na svakoj
stepenici on je usmjeravao svoje srce i
razmišljao o posljedicima svakog djela;
-
išao je s namjerom
da udovolji svom Stvoritelju i da zadobije
Njegovo zadovoljstvo.
Pjesnik Hafiz je
rekao:
Kada čovjek uključi
svoje srce i kada sve čini zarad Božjeg zadovoljstva
onda doseže do
visokih spoznaja
i tada mu se otvore
vrata kroz koja iznenada ugleda prizore svijeta
gajba.
Evo još jednog
Hafizovog primjera: voliš, naprimjer, jednu osobu i
živite u dvije susjedne zgrade. Oko vas je tmina.
Sjedeš kod prozora i motriš drugi prozor na
suprotnoj zgradi, dolazi zora, vidiš tamo se pali
svjetlo - i ti se pališ. Kakve veze sad to
svjetlo ima s tobom? Kod tebe se upalilo svjetlo u
srcu. Hafiz kaže:
Ašik Božji koji je
do zore budan bio, i u zoru mu se pali svjetlo,
dolazi do spoznaje,
i samo Bog zna šta se u (u ašiku) tada zbilo.
Imam Sedžad a.s. kaže
u jednoj dovi:
Bože učini me
jednim od onih koji u svojoj nutrini s Tobom šapuću,
kada ih općenje s
Tobom potakne da ustanu i obave namaz noću.
Ovim imam hoće da kaže
da ima skupina ljudi, koji da bi došli do spoznaje,
ustaju i klanjaju noćni namaz, a druga grupa je ona
koja je došla do spoznaje pa tek onda klanjala. Imam
Sedžad je tražio od Allaha da ga učini jednim od
onih koji ustaju poslije spoznaje, što naravno ne
isključuje inicijalnu spoznaju.
Oni koji su istinski
Božji robovi njima su noći svijetle, i oni koji su
dosegnuli do ovog stadija njima noć i dan ništa ne
znače. Prenosi se da je Isa a. s. došao do mezara
majke svoje i pitao je hoće li da je oživi. Ona je
odgovorila: “Ne, stigla sam ovamo gdje sam
opskrbljena svim, ali ako bi se već vraćala, željela
bih da to bude zbog dvije stvari:
-
da u hladnoj noći
ustanem, uzmem abdest hladnom vodom i da u tmini
noći obavim namaz;
-
i da postim u
dugim ljetnim danima. ”
Kao što vidimo
spoznaja i ibadet utiču jedno na drugo. Čovjeku, kao
halifi na Zemlji, osnovna misija je spoznaja, a put
do spoznaje je ibadet. Ibadet i spoznaja imaju,
dakle, dvije veze: opću (inicijalnu) i suptilnu
(konačnu).
Nameće nam se još
jedno pitanje: Kur'anski ajet kaže: “I pouči On
Adema nazivima svih stvari”, ako je Adema poučio
svim zbiljama - a Adem simbolizuje čovječanstvo - i
mi smo dakle poučeni tim zbiljama, kakvog onda
smisla imaju daljni ibadeti? Zna li se da čovjek
uvijek traga za onim što nema, a ovdje vidimo da
Adem - tj čovjek, zna imena svih zbilja, pa za čim
onda treba dalje tragati?
Odgovor: Ovdje želimo
da izvučemo jednu pouku, a to je da ne gledamo na
stvari samo iz uskog ugla, jer nam se zbilje neće
ukazati onakvima kakve one zaista jesu. Primjer za
to je stizanje do znanja putem poslanstva i putem
nebeskih veza. Druga poruka ove priče je razlika
između materijalnog i Božanskog sistema upravljanja.
Svi ljudski zakoni su jednodimenzionalni ili
jednoznačni, a svi božanski su višeznačni. Ljudski
zakoni su krojeni ljudskim mjerilima i oni vide samo
jednu dimenziju, prikovanu za materijalni svijet.
Kur'an kaže da je sve u Božijem svijetu
višedimenzionalno. Kao što su ljudi dvokomponentni,
imaju materijalni aspekt i dušu, i djela su
dvokomponentna, imaju svoj zahir i svoj
batin (reakcije naših djela koje mi ne vidimo, a
koje su u sistemu Božijeg stvaranja jako vidljive).
Ljudski zakoni vide
zahir stvari, a manjkavost im je da su usko
ograničeni samo na materijalni svijet, a pravilo
Božjeg sistema je da svako naše djelo osim zahira
ima i svoj batin (kao drugu dimenziju
koju mi ne vidimo). Uticaj batinskog aspekta negog
našeg djela nije samo usesređen na nas, on se
proširuje na cijelo društvo oko nas. Historija
poslije svjedoči o njegovim pozitivnim i negativnim
efektima. Samo jedna osoba svojom pozitivnom ili
negativnom energijom može ozračiti cijelo jedno
društvo, pa i cijeli svijet. |
