BESMRTNA PONIZNOST

Poniznost je aktivno načelo, usmjereno ka sve većem poznavanju Božije veličine i ljubavi. Ona proizlazi iz shvaćanja Božije beskrajne sile i mudrosti, a naše nemoći i ništavnosti. Veća spoznaja rađa veću poniznost. Ona nas poziva da volimo Boga kao Svemogućeg, a Ijude kao braću. Njene osbine jesu Ijubaznost i nježnost, otmjenost i saosjećajnost u saobračanju sa ljudima, a bezuvjetno vjerovanje u riječ Božiju. U poniznosti je sadržan pravi pristup Bogu i Ijudima. Njen poučavajući stav i molbeni duh traže rasvjetljenje i mudrost, i dobivaju ih. Musliman otkriva poniznost izražavanjem Božije plemenitosti, spremnošću da pomogne, ljubaznošću u riječima i nesebičnošću u djelima.

Naš uspjeh ne ovisi toliko o našoj intelektualnoj sposobnosti koliko o poniznosti srca u traženju Božije pomoći. Bježanje od odgovornosti iz straha od neuspjeha ne može se smatrati poniznošću. Poniznost je znak saglasnosti s Božijim naumom i pokazuje se na dostojanstven način. Nemarnost i neurednost, sumnja i nevjerovanje ne spadaju u poniznost. Naprotiv, poniznost je put uspjeha, urednosti, neporočnosti i sigurnosti. Ona ne smanjuje napore za samoobrazovanjem i napretkom. Biti ponizan znači pobijediti sebe, svoju nepopustljivost, želju za važenjem i isticanjem svojih vrlina.

“Ne kažem da sam to več postigao”, rekao je veliki Isaov havarijun, “ili da sam već postao savršen. Naprotiv, ja i dalje kušam kako bih to dohvatio. ” Mu'minov napredak u poniznosti napredak je u imanskom iskustvu i sve većoj sličnosti sa Poslanikom s. a. v. a. . Njegova sve veća poniznost bila je znak njegovog sve većeg približavanja Poslaniku. Iako velik u Božijim očima, Božiji odabranik nije mogao vidjeti svoju veličinu jer je gledao na savršenstvo i uzvišenost Beskonačnoga. Htio je postati sličan Poslaniku. Promatrajući uzvišenost Poslanikovog karaktera, njegov karakter mu se činio nesavršen. Umjesto da se hvali svojom svetošću, Božiji privrženik je sve više uviđao svoju grešnost. On je tražio da prikrije svoju “pravdu” i da izbjegne sve što bi privuklo pažnju na njega.

Jedan od najponiznijih ljudi u svetoj povijesti Božije knjige bio je Henok, “sedmi odabranik poslije Adema a. s. ”. On je pripadao lozi vjernih svjedoka i iskrenih Božijih robova kroz čije je umove još uvijek strujala svježina Božije prisutnosti. Bili su to ljudi izvanrednih intelektualnih sposobnosti, uzvišeni i oplemenjeni onim što su slušali iz Ademovih usta. U Henokovo vrijeme nije bilo mjesta skepticizmu. Niko nije mogao odricati Božiji vrhovni autoritet i postojanje. Edenski vrt je još uvijek postojao, Adem je bio među njima skoro hiljadu godina, i njegove se riječi nisu mogle osporavati. Kraj njegovih nogu mladi Henok je saznao o tragediji grijeha, ali i o Božijem obećanju o dolasku Velikog Poslanika.

Od svoje mladosti, koja se mjerila stoljećima, Henok je mogao stajati pred vratima izgubljenog Raja i razmišljati o nepovredivosti Božijeg Zakona i posljedicama  prijestupa. Mogao je provjeravati Ademove riječi, gledajući plamene mačeve nevidljivih meleka, koji su se lelujali pred drvetom života. Vidio je Ademov život pun kajanja, tuge, poniznosti i skrušenosti. Njegov naraštaj imao je ogromnu fizičku i intelektualnu snagu. Iako su živjeli stoljećima, njihove duhovne sposobnosti brzo su se razvijale. Henok je bio među onima koji su žudjeli za Bogom i živjeli u saglasnosti sa njegovom voljom. Henok je bio čovjek koji je od svoje rane mladosti putovao s Bogom, iako ga je mogao vidjeti jedino vjerom.

Njegovo znanje i vjera su se podudarali. On je znao da  je Bog uz njega i čvrsto se držao njegovih načela. Henok se nije mogao pozivati na svete knjige, ali je poznavao načela svog nevidljivog Saputnika. Henokov život u prijateljstvu s Bogom nije bio život u nekom snoviđenju ili odsutnosti iz života, nego u neposrednom izvršavanju Božije volje u svakodnevnim obavezama. On se nije pretvorio u pustinjaka. Njegova služba Bogu ogledala se u nepokolebljivom ispunjavanju obaveza oca i muža, prijatelja i građanina.

Henokovo srce bilo je u saglasnosti s Božijom voljom. On je imao pred sobom vijekove života, ali je živio u takvoj saglasnosti s načelima Božije pravde kao da ima pred sobom još samo jedan dan života. Njegovo poznavanje Božije ljubavi raslo je sve više, a svijest o vlastitim dobrima postajala je sve manja. Njegova poniznost postajala je sve veća, ljubav sve toplija, posvećenje sve dublje.

Kako su stoljeća prolazila, Henok je produbljivao svoju spoznaju, jačao duhom i rastao u plemenitosti i svetosti. Bio je počašćen posebnom Božijom milošću: postao je prvi prorok na Zemlji. Mnogo dana provodio je u samoći, predan razmišljanju i molitvi. Daleko od ljudske vreve i bezakonja tražio je jasnije shvaćanje Božije volje da bi je primjenjivao u svom životu. Molitva je bila disanje njegove duše. Stalno u promatranju Neba, ispunio se osjećanjem božanske veličine i Božijeg savršenstva i postao jedan od najponiznijih ljudi koji su ikada živjeli na svijetu.

Bog je otkrio Henoku svoje namjere u sadašnjosti i budućnosti. Povjerio mu je tajnu o dolasku sveopćeg potopa, ali još potpunije tajnu o planu spasenja Ijudskog roda. Vodio ga je iz naraštaja u naraštaj sve do naših dana i pokazao završne prizore povijesti, sve do Muhamedovog s. a. v. a. dolaska. U najdubljoj poniznosti pred najvećim otkrivenjem Božijeg Duha, Henok je imao znanje ne samo o dolasku vode nego i vatre s Neba govoreći: “Pazite. Dolazi Gospodar sa svojim svetim melecimaa da sudi svima i da kazni sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela koja bezbožno počiniše i za sve uvredljive riječi koje oni, beezbožni griješnici, izgovoriše protiv njega. ”

Stotine godina Henok je tražio čistotu srca da bi živio u slozi s Nebom. Tri stotine godina družio se s Bogom. Iz dana u dan je čeznuo za sve tješnjim jedinstvom, sve bližom zajednicom s Bogom sve dok ga Bog nije uzeo k Sebi! Poniznost ga je dovela na prag Neba, i trebao je samo jedan korak da prijeđe u zemlju blaženstva. I zaista, Henok je bio među prvima koji su ušli u Nebesko carstvo. Kapije su se otvorile i on je prošao kroz vrata Svetoga grada, prvi u poniznosti — prvi u slavi. Čitav njegov život bio je zapravo svjedočanstvo o poniznosti.

Skromnost – čuvar vrline

Skromnost je odjeća prave veličine; stvarno veliki Ijudi uvijek su bili skromni. Skromnost velikih stoji na njima tako prirodno kao odijelo skrojeno upravo za njih! Oni su spremni priznati slabost svog vlastitog razumijevanja čak i kad ih cijeli svijet smatra genijalnim. Na odjeći skromnosti nema ni vratnih, ni grudnih medalja samouvjerljivosti i hvalisavosti. Skromnost pripada svima koji ne misle o sebi ni da su visoki, ni da su mudri. Skromnost se nikad ne pravi važna. Mudra izreka kaže: “Ne umišljaj da si mudar, boj se Gospoda svoga i kloni se zla!”

Skromnost znači potčinjavanje načelima Neba. Mudri Jakub a. s. je zborio o skromnosti riječima: “Ovo znajte, moja draga braćo: Neka svaki čovjek bude brz na slušanje, a spor na govor!” Prava islamska skromnost rijetka je kao i svaka Ijepota. S njom se ne mogu usporediti ni najljepši proizvodi ljudske vještine i umjetnosti. Ni najbrižljivije njegovana vanjština nije dovoljna da zatvori vrata zlovolji, uzrujavanju, gnjevu, srdžbi i nedoličnom govoru. Kad u srcu stanuje skromnost, onda se ona ogleda u građenju mira. Skromnost nikada ne stavlja svoje mišljenje iznad mišljenja ljudi i žena iskusnijih i pozvanijih da donose sud. Duh natjecanja i želje za isticanjem njima je stran, i na njih se odnose ove Isaove a. s. riječi: “Blago li se mirotvorcima jer će se zvati Božijim odličnicima!”

Skromnost je čuvar svake vrline. Kad je u pitanju djevojački obraz, ona se naziva čednošću, a kod mladića krepošću. Djevičanstvo je sestra skromnosti i čednosti. Skromnost je život u sredini neokaljanoj grijehom, u okruženju nevinosti i neporočnosti.

Prava skromnost odbija čak i najmanji poziv na grijeh. Čak i običan poročan pogled ili poljubac u obraz ona odbija s prezirom kao sotoninog izaslanika. Nevinost ne znači naivnost. Skromnost, kao nevinost duše, brižljivo i razborito procjenjuje ne samo mjesto i vrijeme nego i namjere. Ona ne može trpjeti ni najmanje ohrabrenje u pravcu slobode u ponašanju i nedopuštene bliskosti i prijateljstva. Skromnost kroz ogledalo grijeha sagledava svu njegovu skrivenu rugobu. Skromnost u ponašanju i jednostavnost u odijevanju znači onu pravu atmosferu koja štiti od mnogih opasnosti i padova.

Kad se jednom barijera ženske skromnosti ukloni, onda se ohrabruju taština i želja za vanjskim umjesto unutarnjim ukrašavanjem. Zbiljska skromnost nije slabost nego je, naprotiv, snaga istinskog karaktera. Njoj nije potrebno da privlači pažnju prolaznika niti da od sebe stvara centar utjecaja. Filozofija koja traži da naše “ja” uvijek bude u centru pažnje i utjecaja, predstavlja filozofiju koja je Adema i Havu stajala gubitka vječnog života.

Kur'an pravi jasnu razliku između sklonosti ka vanjskom ukrašavanju i vrline unutarnje skromnosti, koju ona naziva ajet. Čednost i pristojnost znače onu ozbiljnu pobožnost koja čini vjeru rječitom i djelotvornom. Ova skromnost znači da Bog zauzima prijestolje duše i da su sve sposobnosti uma i srca položene pred Njegove noge. Prava skromnost pokazuje drugima put kako da se oblače, ali nikada ne zauzima neljubazan i odbojan stav. Skromnost ne gunđa niti daje komentare s negodovanjem. Ona ne zauzima stav “Ja sam bolji od njega”, ona smatra i pitanje odijevanja bitnim pitanjem istine i vjere. Skromnost zna da su časne žene u prošlosti i sadašnjosti načinile otkriće da je privlačnost umiljatog karaktera ljepša od vanjskog ukrašavanja i kinđurenja. Prava skromnost ne bi nebeske ukrase duše mijenjala ni za kakvu hirovitu zemaljsku modu.

Kad je Bog u centru duše, onda skromnost obuhvaća čitavu ličnost, i u tome je tajna nevidljivoe privlačnosti prave vrline. Istinska skromnost drži se krilatice: “Bilo da jedete, bilo da pijete, i bilo što drugo da činite, sve činite u ime Božije!”

Mladi Davud je pokazao da je Bog u njemu ne samo njegova radost i nada nego i živi centar njegovog života. On je mogao istovremeno biti i čoban i kralj na betlehemskim brežuljcima. Iako je njegovo promaknuće u kralja nad Izraelom bilo izvedeno u tajnosti i nikakva kraljevska kruna nije bila položena na njegovu glavu, Davudova kraljevska skromnost bila je sve što se moglo vidjeti od kraljevskog odličja. Davudova skromnost bila je više plod povezanosti s Božanskim ruhom negoli kraljevskim sjajem. Kur'an kaže: “Duh Gospodnji obuze Davida od onoga dana. ” 1. kjiga Samuelova 16, 13. Kada se rastao sa poslanikom  Sulejmanom, koji ga je unaprijedio u kralja, mladi Davud se vratio svojim ovcama i pašnjacima.

Velika čast koju je Davud dobio imenovanjem za kralja nije nimalo umanjila njegovu pastirsku skromnost. Ali ta skromnost bila je više nego pastirska: ona je bila božanska. Kao što je bio ponizan i skroman prije imenovanja, čoban David je ostao zadovoljan u svojim brdima, gdje je i dalje čuvao svoje stado i čekao razvijanje Božijeg plana u određeno vrijeme i na određeni način. Čitav njegov život od imenovanja odvijao se u znaku pitanja: “Ko sam ja, o Bože Gospode, i šta je to te Si me doveo dovde? Bez obzira na visoku čast i položaj koje je Davud imao, on je mirno nastavio svoj posao pastira. Pred njim su se pružale zelene obilno i divno ukrašene livade i brežuljci, kao odraz prave ljepote i neizvještačene prirodne skromnosti. Svoj talenat Davud je smatrao dragocjenim darom Božijim. Neznatan u svojim očima, David je razmišljao o savršenstvu svoga Stvoritelja, bogatio svoje znanje i razvijao svoju mudrost. I što je postajao viši pred Bogom, u svojoj skromnosti bivao je sve manji u sebi.

Isaov a. s. duh bio je oličenje prave skromnosti. Njegov karakter može postati i naš. Zar nije on sam rekao: “Ja od sebe ne mogu ništa činiti. ” Kur'an. Bio je to vrhunac skromnosti Božijeg miljenika. Istražujmo njegovu skrušenost! Istražujući njenu visinu i dubinu, stići ćemo u dubine Vječnosti. . .

Jusufovo samosavlađivanje

Samosavlađivanje jeste podvrgavanje svoje volje Božijoj volji, život prema Božanskim načelima, a ne prema sklonostima. Samosavlađivanje je navika na red u svim životnim poslovima, bez obzira na poteškoće koje se javljaju. Ona znači prihvaćanje Božije volje kao uputu za ponašanje u svim situacijama, i Božije Riječi kao pravila za svakodnevni život.                                ^:

Ljudi i žene koji vladaju sobom nisu igračka u rukama iskušenja. Oni se vladaju po istini i ravnaju prema načelima. Ne prodaju načela za Ijudsku pohvalu niti skreću s dužnosti da bi izbjegli nečiju mržnju. Pravilo njihovog života je Božija mudrost, a ne Ijudska filozofija.

Vrijeme polaganja temelja za zgradu načela u kojoj se živi i radi jestemladost. Mladost je vrijeme sjetve koje određuje žetvu u ovom životu i zauvijek. Samokontrola vodi uspostavljanju dobrih navika, a iskorjenjivanju loših.

Jusufov život svijetli od njegove rane mladosti kao živi primjer zadivljujućeg samosavlađivanje, koju nikakva iskušenja nisu mogla slomiti. Njegovo mišljenje i njegov izbor u svakom trenutku bili su na liniji Božijeg volje i mudrosti. Njegove namjere su ostale čiste usprkos najprljavijih iskušenja. Smjer njegovog kretanja mogao se sa sigurnošću predvidjeti, bez obzira na klizav teren.

Jusufova samokontrola počela je pod krovom očevog (Jakubovog) šatora, a okrunjena je najvišim položajem na dvoru jedne od najvećih imperija Staroga svijeta.

Potomak sumerskog plemića iz grada Ura, sin Rahele i Jakuba, Jusuf bezbrižno je živio u Kanaanu pod budnim okom svoga brižnog oca. Majka mu je umrla pri rođenju njegovog mlađeg brata, ali je otac preuzeo sve dužnosti roditelja i odgojitelja. Prve godine njegovog djetinjstva bile su presudne za oblikovanje njegovog karaktera. Poštovao je očeve upute i pokazivao Ijubav i poslušnost zahtjevima Božije volje. Već kao dječak davao je dokaze svoje moralne ozbiljnosti i čvrstoće. Naučio je savladavati svoje želje i prohtjeve, i to se pokazalo kao presudno u njegovom kasnijem životu.

Unutarnja Ljepota zračila je cijelim njegovim bićem. U svom svakodnevnom životu pokazivao je izrazite osobine jednog plemenitog duha, bratsku pažnju i sinovsku nježnost. Kad je ostao bez majke, njegovo srce se dvostruko jače privilo uz oca. Ljubav je bila obostrana. Jakub je volio Jusufa više nego ijednog svoga sina. Iako to nije bila očeva bezrazložna pristranost, ipak je postala uzrokom mnogim Jusufovim nevoljama.

Iako je Jusuf volio svoju braću, oni su ga zamrzili.  Iznenada im se pružila prilika za osvetu, i oni su je iskoristili. Nisu se obazirali na to što je Jusuf prešao cijelu pustinju da bi donio hrane od kuće; uhvatili su ga s namjerom da ga ubiju, ali su učinili nešto što je bilo gore od smrti: prodali su ga kao roba madijanskim trgovcima. Ovi su ga odveli u Egipat i preprodali Potifaru, zapovjedniku faraonove garde.

Od očevog Ijubimca postao je bijedni rob. Njegovo šareno odijelo umrljano je krvlju zaklanog jareta i poslano ocu s okrutnom porukom: “0vo smo našli; gledaj je li ovo haljina tvoga sina. ” Jakubove naročite simpatije prema Jusufu dovele su do zlobne zavidnosti njegove braće i do  teških posljedica. Ne samo da je privremeno izgubio Jusufa, nego se i Jusuf kao njegov Ijubimac iznenada našao u ulozi posljednjeg sluge u tuđoj kući. Ali u tim gorkim trenucima Jusufove misli su se okrenule Bogu, tražeći pomoć.

Od ranog djetinjstva naučio je da voli Boga i da mu se obraća. Sada su sve očeve lekcije živo iskrsle pred njegovim uplakanim očima. Njegov otac bio je daleko, ali Bog njegovog oca bio je s njim. To mu je vratilo povjerenje i snagu. Odlučio je da mu se potpuno preda i da mu služi u tuđini kao i kod kuće.

Jusuf se našao na prekretnici, ali je izabrao stazu tegobe, i to ga je spasilo. Njegov očajni položaj doveo ga je u najbližu vezu s Bogom, i ovaj ljepuškasti mladić preobrazio se u čovjeka od riječi, razumnog, hrabrog i pravednog. Prihvatio je Božiju volju kao najvišu vlast nad sobom, i time zadobio kontrolu nad svojim osjećajima i željama. Ubrzo se njegov izbor pokazao pravilnim.  Uzvišeni je bio s Jusufom, zato je u svemu imao sreću. . . Vidje njegov zapovjednik da je Bog s njim. . . i postavi ga za upravitelja svoga doma.

Sve dotle Jusuf je ostao neokaljan grijehom u neznabožačkom Egiptu. A kad se tome najmanje nadao, njegova samokontrola našla se u najžešćem sukobu sa samim sobom. Iskušenje kojem je bio izložen izgledalo je jače, lukavije i neodoljivije od svih drugih. Njegova neviđena moralna čistota i ljepota naravi koja je ozarivala njegovo mladićko lice bila je izazov za neprijatelja; gospodarica je odlučila da ga osvoji pod svaku cijenu.

Juriš na tvrđavu Jusufova samosavlađivanja došao je kad su propale sve smicalice sotonske strategije i ženskog lukavstva. Jusuf je bio svjestan posljedica zatvaranja svih vrata gospodaričinoj Ijubavi. Znao je da ga čeka nemilost, tamnica, a možda i sama smrt. Njegova cijela budućnost ovisila je o njegovom samosavlađivanju. Ali, prije nego je kocka bačena, odluka je bila donešena. Na otvoreni izazov nije dugo čekao, ali ga je Jusuf dočekao spreman. Ostavljajući svoju odjeću u rukama nasrtljive gospodarice, Jusuf je u sebi otkrio svu silu  samosavlađivanja, savršenu hladnokrvnost, promišljenost i prisebnost.

Bježeći od grijeha, Jusuf se približio prijestolju Svevišnjega. Odužujući se Gospodaru povjerenjem za povjerenje, Jusufova prva misao bila je Bog. Znao je da se uvijek nalazi u njegovoj prisutnosti, i nije ni pomislio da ga iznevjeri. Vodeću misao svoje samokontrole izrazio je riječima: “Pa kako bih ja mogao učiniti tako veliku opačinu i sagriješiti protiv Boga?”(Kur'an)[I1] 

Da Potifar nije bio uvjeren u Jusufovu nevinost, Jusuf bi smjesta bio kažnjen smrću. Ovako, on ga je samo poslao u zatvor, ali za Jusufa je tamnički prag bio podnožje faraonovog prijestolja. Iz tamnice je stupio pred faraona. Njegova samokontrola je bila  bogato nagrađena. Kako su divno zvučale faraonove riječi punog priznanja njegove nevinosti: “Nikoga nema sposobna i mudra kao što si ti. . . Postavljam te, evo — rece faraon Jusufu — nad svom zemljom egipatskom. ” Poslije toga skine faraon sa svoje ruke pečatni prsten i stavi ga Jusufu na ruku . . . i za ženu mu dade Asenatu, kćer Potifera