TEORIJSKI I PRAKTIČNI ZAKONI ISLAMA..

(USUL I FURU').

Islamska načela odgovaraju našoj prirodi

Pitanje o fitretu.

TEORIJSKI I PRAKTIČNI ZAKONI ISLAMA  

(USUL I FURU')

Islam, poput svega sastavljenog od dijelova, predstavlja cjelinu sastavljenu od tri osnovna stuba:

1.      akaid (uvjerenje),

2.      ahlak (moralne norme)

3.      i ahkam (propisi) od kojih na prirodan način neki čine osnov i korijen vjere.

 A drugi su poput grana ove škole i plemenitog stabla. Terminološke osnove ili teori­jska načela nazivaju se usul, a ogranci, tj. praktični zakoni: furu'.

أَلَمْ تَرَ كَيْفَ ضَرَبَ اللّهُ مَثَلاً كَلِمَةً طَيِّبَةً كَشَجَرةٍ طَيِّبَةٍ أَصْلُهَا ثَابِتٌ وَفَرْعُهَا فِي السَّمَاء تُؤْتِي أُكُلَهَا كُلَّ حِينٍ بِإِذْنِ رَبِّهَا وَيَضْرِبُ اللّهُ الأَمْثَالَ لِلنَّاسِ لَعَلَّهُمْ يَتَذَكَّرُونَ

Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer lijepa je riječ kao lijepo drvo, korijen mu čvrsto u zemlji, a grane prema nebu, ono plod svoj daje u svako doba koje Go­spodar njegov odredi, a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili.[1]

Islam je upravo poput lijepog drveta punog plodova koje ima korijene duboko uvriježene u prirodi ljudi i sistemu stvaranja, a svoje grane raširilo je i nadvilo nad nebom djela i ahlaka. Kad god Gospodar želi, ono daje plodove stvorenjima. Karavan čovječanstva na svom putu prema cilju uvijek se koristi tim plodovima.

 Islamska načela odgovaraju našoj prirodi

U Kur'anu se na početku sure Bekare iznosi veoma lijepa diskusija o tome da su načela vjere Islama prirodna. U sklopu diskusije spominju se atributi koji opisuju stanje racionalne i prirodne bogobojaznosti precizirajući da takav čovjek nosi sljedeća obilježja:

1-     vjerovanje u gajb (nevidljivi svijet);

2-     čuvanje namaza (nije riječ o pukom obavljanju);

3-     udjeljivanje iz onoga čime ih je Allah opskrbio;

4-     vjerovanje u ono što je objavljeno poslanicima;

5-     uvjerenje u Drugi svijet i Sudnji dan.

Kur'an pojašnjava da osobe sa ovim karakteristikama u sebi imaju priliku da se koriste uputom Allahovom:

 اولئك على هدى من ربهم و اولئك هم المفلحون

 Oni su u uputi Allahovoj i oni su ti koji su spašeni.[2]

U skladu sa Kur'anskim stavom, oni, zbog posjedovanja spomenutih karakteristika, ulaze pod utjecaj njegove upute:

ذلك الكتاب لا ريب فيه هدى للمتقين

Ova knjiga, u koju nema nikakve sumnje, upustvo je za bogobojazne.

Na osnovu ovoga možemo zaključiti da se kur'anska uputa razlikuje od upute na osnovu koje su oni opisani da imaju predispozicije da se koriste kur'anskom uputom. Drugim riječima, oni su zavrijedili kur'ansku uputu jer su posjedovali te atribute i na taj način došli do još bolje upute. A ono što ih je oplemenilo jeste nepatvorena priroda koju je Allah usadio u svakom čovjeku. Upravo zbog ovog razloga vjernici imaju dvije upute:

o       uputu zahvaljujući kojoj postaju bogobojazni; to je racionalna i fitretska bogobojaznost;

o       uputu koja proizlazi iz prve; do nje se dolazi putem Kur'ana.

 Pitanje o fitretu

 Pitanje: Zbog čega je fitret kod nekoga zdrav i očuvan, a kod nekog nije takav? Da li je takvom stanju uzrok nasljednost, okruženje ili nešto drugo?

 Odgovor: Svaki od nabrojanih uzroka mogu djelovati i biti utjecajni do određene mjere, ali i pored toga oni nisu potpuni uzroci. Ustvari, čovjekov izbor i sloboda volje predstavljaju potpuni uzrok konačnom stanju u kojem se nalazi njegov fitret. Usljed toga, i pored mogućnosti da fitret bude bolestan, svakako ga je moguće izliječiti.

Neminovno je da svaka osoba prirodno shvata sljedeće činjenice:

a.       ja sam biće u čijoj je biti ovisnost od svoga Uzroka;

b.      zadovoljenje mojih potreba treba biti od nečega ili nekoga ko se nalazi izvan mene;

c.      shodno zakonu istovjetnosti, sva bića koja su poput mene, sudjeluju u ovoj mojoj karakteristici;

d.      cijeli lanac mogućih/kontingentnih bića jeste ovisan od jednog samoopstojećeg i neovisnog Bića koje se nalazi na početku ovog lanca i namiruje njegove potrebe.

Kada čovjek zdravog duha i razuma uvidi postojanje i povjeruje u ‘skriveno’ Biće, logičkim slijedom dolazi do zaključka da to Biće ima u vidu i najsitnije potrebe stvorenja i svakom od njih daje instrumente i sredstva za stizanje do svojih potreba i to na takav kompletan i temeljit način kao da je svako biće jedino i kao da osim njega drugog nema, pa se postavlja pitanje kako može zanemariti uputu svojih robova ka onom što je iznad dosega njihovih razuma i kako je moguće da im ne ukaže na put spasenja od djela i morala koji uništavaju svrhu zbog koje je čovjek stvoren?

Postavljanje ovih pitanja za sobom povlači niz drugih, novih, čime se dolazi do tevhida (jednoboštva), nubuvveta (vjerovanja u poslanstvo) i me'ada (vjerovanja u proživljenje), koji igraju temeljnu ulogu u vjeri. Tada čovjek sebe obavezuje na poniznost prema Vrhovnom Biću, jer zna da je On njegov stvoritelj i gospodar, ne samo njemu već i cijeloj Kreaciji. U tom stanju kreće stazom s nadom stizanja do Njega, a za izvršenje naredbi koristi se svim svojim kapacitetima i energijom, od imetka, dostojanstva i znanja; sve to ulaže na putu oživljenja misli, kulture i upute, a to je zapravo održavanje namaza i dijeljenje imetka. Prva obaveza tiče se racionalnih pitanja a drugi dio brine se za privredna pitanja. U svakom slučaju taj namaz i udjeljivanje jesu produkt zdrave čovjekove primordijalne naravi (fitreta), koji su povodom da čovjek zavrijedi da bude obuhvaćen kur'anskom uputom. S obzirom na to, kur'anski je stav da je nužnost postojanja poslanika u ljudskom društvu racionalna nužnost. Ovu nam se istina otkriva ajetima sure Ali-Imran (190.-195.). Postaje nam jasno da su islamska načela i temelji izričito racionalne prirode koje je moguće ostvariti samo zdravom, nepatvorenom čovjekovom prirodom. Dvadesetsedmi ajet sure Ibrahim ukazuje upravo na ovu činjenicu.

يُثَبِّتُ اللّهُ الَّذِينَ آمَنُواْ بِالْقَوْلِ الثَّابِتِ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَفِي الآخِرَةِ

Učvrstit će Allah one koji vjeruju postojanom riječju (čvrstom vjerom), i na ovom i na drugom svijetu.

Također, časni ajet ukazuje na ovu temu: يا ايها الذين آمنوا اتقوا الله و آمنوا برسوله

O vjernici, vjerujte Allaha i vjerujte Njegova poslanika.

Prvi iman kojim nas ajet oslovljava jeste upravo iman fitreta, a drugi je zakonodavni iman koji se stječe Allahovom Knjigom i sunnetom Poslanika.

Ova je tema najbolji pokazatelj tijesne veze koja postoji između razuma i objave, a koja je recipročne naravi, što znači da i Objava čini usluge razumu, a s druge strane i razum čini usluge Objavi. U svakom slučaju, razum priznaje svoju nedostatnost komentiranja cijele egzistencije u čemu ima potrebu za vodičem. A vodič, to je Nebeska objava i Vijesti iz skrivenog, koji uzimaju razum za ruku i upoznaju ga sa egzistencijom. Jasno je da islamska načela imaju i svoje grane koje bivaju objašnjene dolaskom Objave. Svaki je musliman obavezan spoznati i teorijske i praktične principe. Zato Ibn-Sina, muslimanski filozof, kaže da razum shvata vjerska načela, tj. univerzalije, ali za shavatanje pojedinosti i međusobnih veza između osnova i ogranaka ima potrebu za objavom.

SADRŽAJ