Primjer Allahova stvaranja.

Riječi Ibn-Sine.

Moć razmišljanja.

Spoznaja srcem..

Razlike percepcija srca i razuma.

Napomena o tipovima razuma.

Učenje i poučavanje.

Objekti spoznaje.

Sa stanovišta svjetonazora.

Odgovor na jedno pitanje.

Primjer Allahova stvaranja

Ukoliko bismo htjeli napraviti naučni prikaz, možemo reći da je Allah u ovom primjeru poput oca koji je za edukaciju svoga sina osigurao i učitelja i potreban pribor za pisanje, i školu i knjige, slikovnice, dakle, sve potrebno tako da dijete okruženo svim činiocima skupljenim u učionici od svakog ponešto nauči. Isto je stanje i sa stvorenim svijetom i Alla­hovim stvaranjem u funkciji edukacije čovjeka.

Ovo nije jedini primjer. Naime, u Kur'anu se kaže sljedeće:

وَمَا عَلَّمْتُم مِّنَ الْجَوَارِحِ مُكَلِّبِينَ تُعَلِّمُونَهُنَّ مِمَّا عَلَّمَكُمُ اللّهُ

I ono što vam ulove lovački kerovi koje ste lovu po­dučili, onako kako je Allah vas naučio.[1]

“Dresura pasa odvija se na osnovu već stečenog znanja, dakle, riječ je o procesualnom načinu prenošenja iskustva koji, ukoliko se gleda lupom uzročno-posljedičnog lanca, na kraju kao uzrok svih uzroka neophodno proizlazi da je to, zapravo, Allahova pouka, Koji u ajetu Sebi pripisuje ovo znanje. Isto to saznajemo iz sljedećeg ajeta:

 وَاتَّقُواْ اللّهَ وَيُعَلِّمُكُمُ اللّهُ

I budite bogobojazni, a Allah vas uči.[2]

Bez obzira na to što se proces poučavanja odvija preko poslanika, to je, ipak, u skladu sa Allahovom voljom:

 وَلاَ يَأْبَ كَاتِبٌ أَنْ يَكْتُبَ كَمَا عَلَّمَهُ اللّه

I neka se pisar ne uzdržava da napiše, kako ga je Allah poučio.

 Jasno je da na ovom svijetu jedan pisar stječe znanje od drugog pisara, tj. svoga učitelja. Činjenica je da ustrojstvom objektivnog svijeta kompletan proces međusobnih aktivnosti i koristi jeste utkan u gene stvorenog i u takvoj atmosferi svi uzroci vezani za saznavanje koji se računaju povodom čovjekova napredovanja i kretanja ka savršenstvu, u stvar­nosti se vraćaju Prvom i Osnovnom Učitelju, Uzvišenom Al­lahu, jer je On stvorio uzroke i instrumente učenja.”[3] Sao­brazno ovom temelju, Kur'an časni vanjska čula ubraja u sredstva čovjekove spoznaje, ubrajajući takvu vrstu percep­cije u sigurne, tj. one koje se poklapaju s vanjskom realnošću. Također, vanjska čula ubraja u temelj i osnovu svih shvatanja i znanja, nasuprot mišljenju racionalista koji ga ne smatraju validnom osnovom znanja i senzualista koji ga smatraju jed­inim izvorom znanja koje zavređuje povjerenje. Islam ga prihvata onakvog kakav jeste u njegovim okvirima, niti ga precjenjuje niti potcjenjuje.

 Riječi Ibn-Sine

On na osnovu ovoga kur’anskog recepta kaže: “Ukoliko čovjek izgubi jedno čulo, izgubio je znanje koje se postiže tim čulom.” Ukazuje na činjenicu kauzaliteta, čak i kada su u pitanju instrumenti znanja koji, ukoliko funkcioniraju, omogućuju njegovo stjecanje, a kada ne postoji uzrok, neizostavno se gubi i posljedica.

 Moć razmišljanja

Kur’an časni moć razmišljanja, također, ubraja u sredstva spoznaje. Na osnovu ove moći čovjek je sposoban od osjetilnih saznanja i iskustava praviti univerzalne zakone pomoću kojih će spoznati sebe samog, svijet koji ga okružuje te analizirati principe koji vladaju u prirodi. Na to upućuje Kur'an kad pita:

I zašto oni ne promisle o carstvu nebesa i Zemlje i o svemu onome što je On stvorio, i da im se, možda, kraj njihov primakao? Pa u koje će riječi, ako ne u Kur’an vjerovati? (El-A'raf, 185)

أَوَلَمْ يَنظُرُواْ فِي مَلَكُوتِ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَمَا خَلَقَ اللّهُ مِن شَيْءٍ وَأَنْ عَسَى أَن يَكُونَ قَدِ اقْتَرَبَ أَجَلُهُمْ فَبِأَيِّ حَدِيثٍ بَعْدَهُ يُؤْمِنُونَ

Zašto ne pogledate stvaranje, nebesa, zemlju i bića koja oko vas žive?

Počinje se od osjetila, kojima se zatim, poput lančane reakcije, aktivira razmišljanje i putem predočenih posljedica dolazi do argumenata i zaključaka. Upravo zbog toga prvi korak spoznaje daje se u zadatak osjetilima, a sljedeći se korak preduzima argumentiranjem, čime počinje put u suštinu stvari, praveći na taj način komentare i objašnjenja zakona i odnosa koji vladaju u prirodi.

Spoznaja srcem

Sukladno kur’anskom stanovištu, srce je jedno od sred­stava spoznaje usljed čega poklanja veliku pažnju očuvanju srca čistim. Najveći stepen u procesu spoznaje jeste Uzvišeni Allah. U suri Nedžm, jedanaestom i dvanaestom ajetu, kaže se:

مَا كَذَبَ الْفُؤَادُ مَا رَأَى أَفَتُمَارُونَهُ عَلَى مَا يَرَى

Srce nije poreklo ono što je vidio, pa zar ćete se prepi­rati s njim o onom što je vidio?

Poslanikovo srce nikada nije poreklo ono što je on od Istine vidio. Na drugom mjestu kaže:

كَلَّا بَلْ رَانَ عَلَى قُلُوبِهِم مَّا كَانُوا يَكْسِبُونَ كَلَّا إِنَّهُمْ عَن رَّبِّهِمْ يَوْمَئِذٍ لَّمَحْجُوبُونَ

A nije tako! Tama loših djela prekrila je srca njihova. A nije tako, zaista, oni će toga dana od milosti Gospo­dara svoga zaklonjeni biti.[4]

Hafiz svojim prefinjenim stihom na najljepši način opisuje percepcije Istine putem srca. Kaže da je tijelo i ovisnost o njemu poput Aleksandrova zatvora i da je odlučio osloboditi ga i otići Sulejmanu, a. s., jer su tamo svi slobodni i tamo se istine znaju, a svita mu se koristi znanjem iz Knjige. Na taj će način spasiti svoj život, mada je jutarnji povjetarac slabašan i premda su pred njim ispriječene prepreke poput planina i pustinja, a srce mu snage nema. “Ali, Onaj Uzvišene ljepote tako me privukao i učinio sposobnim da prebrodim sve teškoće i stignem do Njega, svoga Voljenog. Da, iako na putu prijateljstva nemam nogu za kretanje i ne učinih dobra djela, Njegova ljubav obuzela mi je cijelo tijelo. Zbog toga idem na glavi kao kalem, očiju punih bisernim suzama, a dušom ran­jenom čežnjom ka Njemu. Da, ljubav može nadomjestiti sve nedostatke. Pogledajte samo razbacane čestice prašine kako u snopu svjetla veselo plešu privučene ljepotom Sunca krećući se ka izvoru svjetlosti. Mi nismo ti što idemo, već je svjetlost Sunca ta koja razigrane čestice privlači k sebi.”

Allame Tabatabai, također, čovjek i filozof, i racionalist u isto vrijeme, srce smatra sredstvom spoznaje koje čovjeka upoznaje sa bezgraničnim horizontima stvaranja.

 Razlike percepcija srca i razuma

Ako smo srce i razum prihvatili kao dva izvora spoznaje i u sklopu toga rekli da svaki od njih ima svoj radijus kretanja i sebi svojstven asortiman percepcija, sasvim je jasno da postoji razlika između onoga što postigne i shvati srce od onoga do čega stigne razum. Obratite pažnju na neke od tih razlika:

A)    Srčani podaci imaju narav prisutnog znanja a ne ste­čenog znanja. Drugim riječima, između srca i znanja nema posrednika, nasuprot racionalnim podacima gdje je umna predodžba veza između čovjeka i onoga o čemu je stekao znanje. Dakle, srce nema posrednika dok ga razum ima. Naprimjer, kada Uzvišeni Allah kaže: Sve u Univerzumu jeste Allahova vojska, srcem možemo vidjeti tu vojsku, dok razumom možemo samo pojmiti koncept vojske i njena Go­spodara. Srce vidi objekt onakvim kakav jeste, direktno, dok razum vidi samo njegov obris u ogledalu, tj. indirektno.

B)     U znanjima i podacima srca nema mjesta greški i srce nije poreklo ono što je on vidio, naprotiv podataka razuma u kojima ta mogućnost postoji. Zbog toga što na mjestu gdje postoji posrednik između intelekta i pojmljenog i gdje je pot­rebno postavljati odnose, porediti, zaključivati, greška ima smisla.

C)    Pažnja u djelima i koordinacija s Božijim zakonima spadaju u posebne klauzule srčanih percepcija. Upravo na temelju ovih uvjetovanosti, srca zaprljana grijehom, kršen­jem zakona stvorenog i gaženjem prava drugih, nikada neće imati vrata otvorena u gajb, tj. u svijet uzvišenih inteligibija.

A nije tako! Tama im je prekrila srca zbog loših djela koja činiše.

Komentatori Kur'ana iz ovog ajeta dolaze do zaključka da su grijesi uzrok lišenosti srca da pronađe Allaha. Grijesi predstavljaju koprenu ili zastor između srca i mogućnosti da se shvati istina o Allahu. Lišenost Allahove milosti i Nje­gove blizine jeste neizostavna posljedica grijeha, za razliku od racionalnog znanja, gdje je moguće ostvariti najljepše analize Kur’ana u isto vrijeme kada je vlasnik te analize zaprljan hiljadama nedostataka.

 Napomena o tipovima razuma

Veoma je važno znati za razliku između praktičnog i spe­kulativnog razuma. Otkrivanje istine jeste zadatak spekulativ­nog a razlikovanje dobra od zla, koristi od štete, obavlja praktični razum. Kada govorimo o razumu u okviru aktuelnih tema, mislimo na spekulativni a ne na praktični razum. U vezi s ovom činjenicom govore ajeti:

وَنَفْسٍ وَمَا سَوَّاهَا فَأَلْهَمَهَا فُجُورَهَا وَتَقْوَاهَا قَدْ أَفْلَحَ مَن زَكَّاهَا وَقَدْ خَابَ مَن دَسَّاهَا

I duše i Onoga koji je uravnoteži pa joj put dobra i put zla shvatljivim učinio, uspjet će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj koje je na stranputicu odvodi![5]

Imam Husejn, a. s., u vezi s razlikama između percepcija razuma i ljubavi, tj. akla i kalba, kaže sljedeće: “O Allahu moj, naredio si da posmatram zakone u svijetu tragova, ali, Allahu moj, vrati me k Sebi u odori svjetlosti uputom nasta­lom posmatračkim duhom, da bih Ti se vratio na način na koji si me uveo u svijet tragova, čistog i neokaljanog duha.” Imam aludira na ajet, udahnuo sam u njega od Svog Ruha, kada je Ruh došao u kontakt s mojom materijalnom supstancijom, bila je tu prisutna samo čistoća, svjetlost, putovanje prema svijetu svetosti. Sada, u povratku Tebi, Koji si rekao: O čovječe, doista je na tebi da se mučiš da stigneš do svog Go­spodara, pa učini to, učini da to bude tako da, ako nešto i nosim, da to bude samo prihvatljiva prosvjetljenost, mjesto Tvoga svetog prisustva.

Imam je u prethodnim odjeljcima dove ukazao na razliku između razuma i ljubavi na sljedeći naćin: “Allahu moj, udaljava me od mjesta sastanka proučavanje tragova (tj. ok­upiranost razumijevanjem i shvatanje stvorenog svijeta odlaže čas sastanka s Tobom) pa mi pomozi da Ti služim tako da što brže Tebi stignem, a to je moguće izravnim, tj. direktnim posmatranjem Tvoga lica.”

      Dakle, srce je, također, jedno od sredstava shvatanja, tj. spoznaje, koje pomažu čovjeku u procesu saznavanja istina i tajni, ali na način da otkriva one istine koje se tiču samo njega i kojima razum nema pristupa, jer nema snagu niti po­tencijal da se vine u te visine.

 Učenje i poučavanje

Čitanje i razumijevanje jeste jedan način shvatanja. Ova vrsta učenja, tj. kognitivno učenje, postalo je uobičajen način stizanja do istina.

اقْرَأْ بِاسْمِ رَبِّكَ الَّذِي خَلَقَ خَلَقَ الْإِنسَانَ مِنْ عَلَقٍ اقْرَأْ وَرَبُّكَ الْأَكْرَمُ الَّذِي عَلَّمَ بِالْقَلَمِ عَلَّمَ الْإِنسَانَ مَا لَمْ يَعْلَمْ

Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što nije nikada mogao znati.[6]

Čitanje je širok pojam koji se odnosi na nešto ili na tekst, što je moguće postići jednim od sljedećih pomagala:

A.      osjetilima, koja nam pomažu u spoznaji vanjskog svijeta;

B.      razumom, zaduženim za shvatanje apstrakcija;

C.      srcem, vezom sa svijetom gajba;

D.     učenjem, radom s knjigama.

Ukratko, Islam, kada je u pitanju mogućnost spoznaje, na adekvatan način predstavlja izvore spoznaje, zatim za svaki izvor određuje njegovo sredstvo i organ upoznajući nas s produktima i ostvarenjima svakog organa, tj. sredstvima spoznaje, nakon čega predstavlja razine spoznaje i vodi nas od vanjskog prema unutarnjem, od površnog u dubinu. Islam nas, također, upoznaje sa stvarima koje treba shvatiti, dajući na taj način pozitivan odgovor na postavljeno pitanje iznoseći ujedno i argumente za svoje tvrdnje.

 Objekti spoznaje

Ono što je moguće spoznati i što treba identificirati jeste:

a)   Uzvišeni Allah, kao izvor Kreacije i stvoritelj svega;

b)   Kreacija kao jedna svrsishodna cjelina;

c)   čovjek kao najbolje stvorenje;

d)   društvo, u smislu saznavanja zakona koji vladaju stvorenim svijetom;

e)   vrijeme, kao realnost koja spaja pojave jednu s drugom.

Kur'an otvoreno odgovara na ova pitanja i nudi čovječanstvu Pravi put, pozivajući čovjeka na shvatanje realnosti i istine radi stizanja do nje.

 Sa stanovišta svjetonazora

Islam nasuprot neosnovanim tvrdnjama tvrdi da:

1.     svijet ima suštinu stvorenu od Njega

Kratko objašnjenje

a)  Nekada neko ili nešto biva rođeno iz nečega, ali samo dio njega pripada tome od čega je rođeno, a ne cijela njegova suština. Naprimjer, dijete rođeno od oca i majke ima dvije stvarnosti, jednu kada se posmatra kroz prizmu porodične pripadnosti svojim roditeljima, a druga je stvarnost njegova osobna vanjska egzistencija. U ovoj drugoj relaciji egzisten­cijalne dimenzije ne postoji odnos između oca, majke i djeteta. Dijete ima svoju nezavisnu individualnost poput nje­gova oca i majke.

b) Nekada je nešto posljedica drugog bića, ali zbilja im je jedna. Upravo ovakva relacija jeste primjer stvarnosti odnosa. Naprimjer, stavite čeličnu šipku u blizinu vatre. Šipka će nakon izvjesnog vremena pod djelovanjem toplote koja se oslobađa iz vatre postati usijana. Površnom ocjenom možemo reći da je vatra izazvala grijanje ovoga predmeta, jer se našao u njenoj blizini. Međutim, ukoliko pažljivije pogledamo, otkrit ćemo činjenicu da je ovdje došlo do javljanja vatre u šipki, dakle, toplota u čeliku i u pogledu egzistencije i daljnjeg postojanja u potpunosti je ovisna od vatre, što znači da ne postoji sama po sebi, već dok je vatre i šipka može biti usijana.

U skladu s Kur'anom, Kreacija je stvorena. Biti stvoren znači biti ovisan. Ukoliko se uzme u obzir odnos i vezanost stvorenog sa stvoriteljem i usporedi se sa stvarnošću i egzistencijom, može se doći do rezultata da je odnos stvorenja sa stvoriteljem isti kao odnos vatre i toplote a ne kao relacija sina i oca. Na osnovu ovog objašnjenja možemo zaključiti da se prvi primjer odnosa u kojem novo biće zavisi samo u trenutku nastajanja naziva reprodukcijom ili pak proizvodnjom, dok se druga vrsta odnosa naziva stvaralaštvo (تخليق) gdje stvoreno biće nije odvojeno od stvoritelja. Zbog toga se u Kur'anu kaže:

Niti je od Njega nešto reproducirano, niti će Mu što biti djetetom.

 Odgovor na jedno pitanje

SADRŽAJ