Vrste vječnog.

Objašnjenje Allame Tabatabaija.

Kreacija ima zbilju trajno dešavajućeg vremena.

Procjena Kreacije.

Ovaj svijet spušten je iz Drugog svijeta.

Objašnjenje allame Tabatabaija.

Univerzum se kreće k Njemu.

Univerzum ima postojan kauzalni sistem..

Postojanje nepromjenjivih zakona.  

Vrste vječnog

A-    Vječno po biti

B-    Hronološki vječno

Vječan je po biti onaj egzistent koji je po svojoj biti i zbilji vječan, tj. nije posljedica ničeg drugog, dok hronološki vječno znači da vrijeme kao egzistent ne prethodi nečijem postojanju. Također, ukoliko smo prihvatili da je kviditet (štastvo) Kreacije takve naravi da potječe od Allaha, Kreatora, pa je neminovno da nije vječna po svojoj biti, što znači da nema neovisno postojanje. Saobrazno ovim činjenicama, Kreacija, u svim dimenzijama, jeste Allahovo stvorenje i zavisi od Njega i da bi nastala i da bi opstala. Znači, u tom smislu nije bitno ima li perspektivu hronološkog početka ili ne; jedina je razlika u tome da, ukoliko kažemo da je vječno, hronološki gledano, to znači da je Allahovo stvaranje oduvijek i zauvijek, neograničeno, pa zato što nema kraj, nema ni početak. A kada se kaže da nema početak, ne misli se na to da nije stvoreno, već mu postojanju ne prethodi vrijeme, tj. dimenzija vremena nastala je tek nakon nastanka Kreacije u kojoj vrijeme ima smisao i svrhu. Ako kažemo sa hronološke perspektive da nije vječan, to znači da je ono što je stvoreno, gledano s aspekta početka, ograničeno vremenom svoga nastanka. Sasvim je jasno da ograničenost ili neograničenost ne igra nikakvu ulogu niti šteti maločas objašnjenoj činjenici da je ova Kreacija Božije stvaranje, jer je Kreacija, da bi postala, ovisna i u svojem opstanku i daljnjem egzistiranju.

يَسْأَلُهُ مَن فِي السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ كُلَّ يَوْمٍ هُوَ فِي شَأْنٍ

Njemu se mole (od Njega traže) oni koji su na nebesima i na Zemlji; svakog časa On se zanima (održavanjem stvorenja) nečim.[1]

Traženje i moljenje, spomenuti u ovome ajetu, tiču se svega što postoji i na nebesima i zemlji, pa čak i samih nebesa i zemlje. Riječ je o općenitom i sveobuhvatnom traženju i moljenju, što je pokazatelj njihove ovisnosti kako u nastajanju tako i u opstajanju. U skladu s filozofskom podjelom uzroka Uzvišeni je djelatni uzrok, tj. Onaj Koji je stvorio, kao i održavajući uzrok, tj. Onaj koji osigurava i daljnju egzistenciju svojim stvorenjima. S obzirom na ove činjenice, možemo zaključiti da je Kreacija ovisna od Gospodara u:

-         principu postojanja,

-         nastavku egzistiranja,

-         egzistencijalnom savršenstvu,

-         vršenju utjecaja na druge,

-         padanju pod utjecaj drugih,

i što je veoma bitno, nijednog trenutka ne izlazi iz okvira ove ovisnosti.

 Objašnjenje Allame Tabatabaija

Komentirajući dvadeset deveti ajet sure Er-Rahman Allame kaže da taj ajet prenosi isto što i:

A)    petnaesti ajet sure Fatir:

يَا أَيُّهَا النَّاسُ أَنتُمُ الْفُقَرَاء إِلَى اللَّهِ وَاللَّهُ هُوَ الْغَنِيُّ الْحَمِيدُ

O ljudi, vi ste siromasi (ovisni) od Allaha, a Allah je nezavisan i hvale dostojan.

Usljed suprotstavljenosti pojmova ovisnost i neovisnost, riječ je o apsolutnom primjeru Allahove neovisnosti i opsto­jnosti po sebi, s jedne strane, kao što je i ovisnost stvorenog svijeta od Njega neodvojiva karakteristika.

A)    U trideset i četvrtom ajetu sure Ibrahim stoji:

وَآتَاكُم مِّن كُلِّ مَا سَأَلْتُمُوه ُ

I daje vam svega onoga što od Njega ištete.

Dakle, stvorena bića u suštini svoje zbilje neodvojiva su od traženja i ovisnosti, a suština Univerzalnog bića jeste apsolutna opstojnost. Upravo zbog ovog razloga u Kur'anu se kaže:

Svakog trenutka On se zanima nečim, tj. stvaranjem i davanjem; i to stvaranjem koje niti je bilo niti će ga takvog biti (u smislu da je uvijek novo i originalno). Na ovo se značenje ukazuje i u stotinu sedamnaestom ajetu sure El-Bekare:

بَدِيعُ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ وَإِذَا قَضَى أَمْراً فَإِنَّمَا يَقُولُ لَهُ كُن فَيَكُونُ

On je stvoritelj nebesa i Zemlje, i kada nešto odluči, za to samo rekne: “Budi!” - i ono bude.

 Kreacija ima zbilju trajno dešavajućeg vremena

Stvoreno ima zbilju trajnog gibanja i promjene. Ustvari, stvoreno u suštini i jeste gibanje što znači da je u njoj prisutno trajno dešavajuće vrijeme. Proces stvaranja uvijek je prisutan s jedne strane, a na drugoj su stalno gibanje i utrnuće. Shodno rečenom, nema trenutka a da se u kreaciji ne stvara i ne nestaje.

 Procjena Kreacije

Kreaciju u cilju procjene možemo posmatrati sa dvaju aspekata:

A-    kao jedinstveni skup koji je Allahovo djelo. S ovog aspekta nema gajba i osvjedočenog, ezoternog i egzoternog, gibanja i mirovanja; samo iz razloga što je uzrokovano, u stalnoj je ovisnosti i potrebi prema svom kauzalnom početku. Arifi su iz ajeta: Svakog trenutka On se zanima nečim shvatili da On sve stvara i to nema prijašnjost a niti se ponavlja.

B-    kao cjelina sastavljena iz dijelova. S ovog aspekta gledano, Kreacija predstavlja skup dijelova između kojih vlada odnos i recipročna relacija pa kao takva ima i gajb i vidljivi svijet, i ezoterično i egzoterično, i svijet gibanja i svijet mirovanja. Jasno je da svaki od ovih dijelova ima svoje posebne zakonitosti i karakteristike, mada se svi oni kao dijelovi jedne cjeline kreću prema istom cilju.

 Ovaj svijet spušten je iz Drugog svijeta

S obzirom na kur'anski stav, zbilja ovog svijeta spuštena je i predstavlja nižu razinu svijeta nadmoćnije realnosti koji se naziva svijet gajba (nevidljivi svijet). Ograničena i predodređena realnost ovoga svijeta u nadmoćnijem svijetu neograničena je i nedeterminizirana:

 I ne postoji ništa na ovom svijetu a da mu riznice nisu kod Nas, od čega Mi spuštamo samo u određenoj mjeri.[2]

وَإِن مِّن شَيْءٍ إِلاَّ عِندَنَا خَزَائِنُهُ وَمَا نُنَزِّلُهُ إِلاَّ بِقَدَرٍ مَّعْلُومٍ

 Objašnjenje allame Tabatabaija

ٍSpomenute riznice nalaze se iznad našeg svijeta jer su okarakterizirane riječima kod Nas, a s druge strane Allah, dž. š., u Kur’anu kaže:

 مَا عِندَكُمْ يَنفَدُ وَمَا عِندَ اللّهِ بَاقٍ

Ono što je u vas prolazno je, a ono što je u Allaha vječno je.

Dakle, sve ono što je kod Allaha jeste postojano, ne prolazi i ne mijenja se, a sve materijalno u našem svijetu jeste nepostojano, promjenjivo i prolazno. Iz množine riječi riznice razumije se činjenica da su i one svaka zasebno ograničene svojim granicama jer u suprotnom ne bi bila upotrebljena množina riznice, već bi se reklo riznica. U svakom slučaju riznice su iznad našega ograničenog materijalnog svijeta. Merhum Mir Fendereski ukazuje nam na činjenicu da razumijevanje ovih istina nije moguće ostvariti razumom, ukoliko isti nije ukrašen osvjedočenjima srca, ber obzira na to je li to razum Ebu Nasira Farabija ili Ibn-Sine. Nakon ovih riječi Mir Fendereski iznosi i argumente imajući u vidu riječi Ibn-Sine: “Ukoliko neko tvrdi nešto neargumentirano, on je tim postupkom izišao iz okvira ljudske prirode.[3] Možemo zaključiti da je, u skladu s islamskim svjetonazorom, ovaj materijalni svijet spušten iz nadmoćnijeg svijeta.

 Univerzum se kreće k Njemu

Kur’an Univerzum predstavlja Allahovom kreacijom i svrsishodnim stvaranjem, a također kaže da se ovaj svijet na kraju svojega usavršavajućeg egzistencijalnog puta vraća Allahu, jer upravo povratak predstavlja savršeni krug egzistiranja gdje se sastavljaju dvije tačke: polazna koja je predstavljala silazni luk i završna koja upotpunjava uzlazni luk egzistiranja. Sljedeći ajeti nam svjedoče ovu istinu:

إِنَّا لِلّهِ وَإِنَّـا إِلَيْهِ رَاجِعون

Zaista mi smo Allahovi i zaista mi ćemo se Njemu vratiti![4]

أَلَا إِلَى اللَّهِ تَصِيرُ الأمُورُ

Znajte, sve je u procesu vraćanja Allahu.[5]

Proces vraćanja predstavlja proces usavršavanja, tj. pretakanja, i usavršavajućega gibanja Univerzuma u povratku Stvaraocu.

إِلَى رَبِّكَ مُنتَهَاهَا

Posljednja stanica ovoga putovanja jeste smiraj Univerzuma – Allah, dž. š. završavajući svoj put, Univerzum se umiruje, a olujni talasi okeana egzistencije stižu do mora Istine, tj. do Allaha i vječne smirenosti, prelazeći u stišaj.

Univerzum ima postojan kauzalni sistem

Na temelju islamskog svjetonazora Univerzum se nalazi pod ustrojstvom općih kauzalnih principa. Zakon uzroka i posljedice vlada od najmanje do najveće pojave. Upravo na osnovu ovog principa Allahova blagodat i odluka teku samo putem zakona kauzaliteta, vezanog za svako biće, bilo ma­terijalnog ili apstraktnog svijeta. Ajeti poput sljedećeg uka­zuju na tu činjenicu:

إِنَّ اللّهَ لاَ يُغَيِّرُ مَا بِقَوْمٍ حَتَّى يُغَيِّرُواْ مَا بِأَنْفُسِهِمْ

Zaista Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam ne izmijeni sebe.[6]

Zahvaljujući ovom principu jasno je da ljudi koji Božiju odredbu tumače tako što kažu da treba sjesti i čekati ono što ti je zapisano, ili su prijatelji nesvjesni svojih riječi ili nepri­jatelji koji znaju šta pričaju. Islam je racionalna, logična i pri­rodna vjera koja je potrvrdila aktivnost kauzalnog zakona u cijelom Univerzumu i svako, ko prihvati ovaj zakon, držat će se podalje od nerazumnih riječi i vjerovanja u slučajnost nastajanja stvorenog svijeta i pojava u njemu. Možemo zaključiti da je u skladu s islamskim i kur'anskim stavom za­kon kauzaliteta sveobuhvatan i da vlada i u svijetu materije i u svijetu duhovnih dimenzija, obuhvatajući na taj način čovjeka i njegova djela, iz čega nam postaje jasna slika tijesne veze i recipročnog odnosa djelovanja i padanja pod utjecaj ovog za­kona i vanjskog svijeta.

 Postojanje nepromjenjivih zakona

Kada čovjek prihvati činjenicu da univerzumom vlada kauzalni zakon, prirodno je da nužno proizlazi činjenica postojanja nepromjenjivih zakona u svijetu. Kur’an jasno stavlja do znanja da takvi zakoni postoje i da su nepromjenjivi i nedokidivi. Načela čiji zbir rezultira dokazivanjem nužne i opće povezanosti jesu:

a)      postojanje općeg kauzalnog zakona;

b)     nužnost postojanja uzroka i posljedice;

c)     postojanje srodnosti između uzroka i posljedice;

d)     Univerzum se svodi na jedan uzrok svih uzrōkā.

Prvo je načelo očit i općeprihvaćeni zakon na kojem se temelje sve nauke i sve zakonitosti. Poricanje ovog načela rezultiralo bi poricanjem svega što bi dovelo do utapanja u vrtlogu sofizma.[7]

Drugo načelo jasno nam daje do znanja da posljedica svojom pojavom i nastajanjem, osim toga što svjedoči o svom uzroku koji je povod njena, nastanka ukazuje i na to da je posljedica bila na razini nužnosti, jer do onog trenutka dok posljedica ne bude nužno potrebna da nastane od strane svoga uzroka, nemoguće je da nastane. Suprotan sud također je istinit, tj. kada nastane potpuni uzrok, nastajanje posljedice također je nužno.

Treće načelo garantira nam karakterističnu vezu između uzroka i posljedice koja funkcionira na takav način da nijedan uzrok ne može dati drugu posljedicu osim svoje, kao što ni jedna posljedica ne može nastati od uzroka koji nije njoj sro­dan.

Iz ovih se triju načela zaključuje da Univerzum ima odre­đeni nepromjenjivi sistem. Dodavanjem četvrtog načela, tj. jedinosti u početku (cijela egzistencija ima jednog Uzroka, Allaha, dž. š.) dokazuje se jasna opća veza između svih događaja u Univerzumu.[8]

SADRŽAJ