Šta je to Allahov zakon?.

Opća uputa Univerzuma.

Sredstva upute.

Razum kao sredstvo upute i spoznaje.

U Kreaciji postoji i dobro i zlo.

Koristi zala.

Kur’an i pitanje teškoća i olakšavanja.

Univerzum je upućena cjelina.

Vrste upute.

Univerzumom vlada zakon akcije i reakcije.

Važnost poimanja Sudnjeg dana.  

 Šta je to Allahov zakon?

Upravo ovaj nepromjenjivi zakon koji filozofi nazivaju uređenje Kreacije ili kauzalni zakon u vjerskoj terminologiji naziva se Allahovim zakonom. Dakle, Allahova djela vrše se određenim putem i postojanom formulom te ne prihvataju bilo kakvu promjenu. Sljedeći ajeti ukazuju na ovu činjenicu:

وَلَن تَجِدَ لِسُنَّةِ اللَّهِ تَبْدِيلًا

   A ti nećeš u Allahovu zakonu izmjene naći.[1]

وَلَن تَجِدَ لِسُنَّةِ اللَّهِ تَبْدِيلًا

I nikada nećeš naći promjene u Allahovom zakonu.[2]

 Opća uputa Univerzuma

Univerzum je, u skladu s islamskim svjetonazorom, upućena realnost. Kretanje i razvitak Univerzuma dešava se na osnovama upute. Sve čestice u svakom obliku i razini u kojoj se nalaze koriste se posebnim proviđenjem koje ih upu­ćuje i kanališe prema krajnjem cilju.

 Sredstva upute

Jasno je da svako biće, u skladu sa svojim vidom posto­janja, ima utkano u svojoj biti uputu. Na neke vrste upute ukazat ćemo:

A)  instikt je jedan od načina upute:

 رَبُّكَ إِلَى النَّحْلِ أَنِ اتَّخِذِي مِنَ الْجِبَالِ بُيُوتًا. وَأَوْحَى

Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: “Pravi sebi kuće u brdima.[3]

 Nadahnuće o kojem je riječ u ajetu jeste instikt.

Čula su još jedna od sredstava upute; ona su sredstvo za vezu s vanjskim svijetom, a postoje i u čovjeku i životinjama:

وَاللّهُ أَخْرَجَكُم مِّن بُطُونِ أُمَّهَاتِكُمْ لاَ تَعْلَمُونَ شَيْئًا وَجَعَلَ لَكُمُ الْسَّمْعَ وَالأَبْصَارَ وَالأَفْئِدَةَ لَعَلَّكُمْ تَشْكُرُونَ

            Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi u stanju kada vi ništa ne znate i daje vam sluh i vid i razum ne biste li bili zahvalni.[4]

Razum kao sredstvo upute i spoznaje

Samo je čovjek obdaren razumom, životinje ovdje nemaju udjela. Ilham, nadahnuće, pored razuma jeste drugo sredstvo upute, koje Allah daje čovjeku da bi došao do istine. Objava je najuzvišenija razina upute. Razlika koja postoji između ilhama / nadahnuća i vahja / objave već je prije na svome mjestu objašnjena. Kratko rečeno, sva su bića Univerzuma pod Allahovom općom uputom.

رَبُّنَا الَّذِي أَعْطَى كُلَّ شَيْءٍ خَلْقَهُ ثُمَّ هَدَى

Gospodar naš je onaj koji je svemu što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, uputio.[5]

Ovaj ajet ukazuje na neosporivu nužnost veze stvaranja i upute, što znači da stvaranje bez upute nema smisla. Drugim riječima, uputa je upotpunitelj stvaranja koje bez nje ne bi bilo cjelovito.

 U Kreaciji postoji i dobro i zlo

Islamski stav definira da Kreacija ima i dobro i zlo, i svjetlo i tamu, i pokret i statičnost. Međutim, to nije sve, već se postavlja pitanje koje od njih ima počelnost. Na osnovu konačnih filozofskih argumenata i jasnoga kur’anskog teksta, temelj je u bitku i dobru. Saglašljivost, dobrota, svjetlo jesu temelj određenosti, a ono što su zlo, i suprotnost, i prepreka, i tama – oni su akcidentalne a ne temeljne prirode. I ove po­jave, premda na prvi pogled predstavljaju zlo i negativnost, imaju osnovnu ulogu u blagonaklonoj saglašljivosti, pokretu i razvoju.

 Koristi zala

Ova tema zbog velike važnosti zaslužuje posebno mjesto i veliku pažnju prilikom izlaganja. Šehid Mutahari u knjizi 'Adle Ilahi (Allahova pravda) podrobno je izlaže i odgovara na prigovore, a mi ćemo je, s obzirom na ograničen prostor, ali u cilju rasvjetljavanja, ukratko obrazložiti:

1.      Opći sistem

Svijet poput oka, lika, mladeža i obrve je,

gdje na mjestu svom, sve, valjano je.

Ukoliko bi nas upitali prava crta, je li dobra ili kriva, za ispravan odgovor trebalo bi uzeti u obzir dva aspekta:

1)    posmatrati nešto kao jednu samostalnu stvar;

2)    posmatrati to kao dio jedne cjeline.

Ukoliko uzmemo pravu samu u obzir, svi će reći da je bolja, ali ako se posmatra kao dio jedne cjeline, ne možemo odabrati ni jednu, dakle, ni pravu ni krivu kao bolju, već treba uzeti u obzir balans. Zato je moguće da jedna stvar, uzeta sama u obzir, za nekog bude zlo, a ista ta stvar za drugog predstavlja dobro; ukoliko se cio svijet pogleda, sigurno je da će to biti ne samo dobro, već će se shvatiti i njegova potreba i nužnost.

I ružno je zastupnik ljepote

Da je sve na svijetu lijepo, ljepota ne bi imala smisla, a da je sve ružno, ružno tada ne bi ni postojalo. Ako se govori o privlačnosti lijepih lica, to je zbog odbojnosti ružnih, pa su zbog toga lijepi dužnici ružnima. Da nisu postojali Ebu Džehli i Ebu Lehebi, ne bi došla do izražaja veličina Muhammeda, s. a. v. a., remek-djela u svijetu stvaranja. Da nije postojao Faraon sa svojom okrutnošću i nepravdom, ne bi se pojavila Musaova borba protiv tiranije. Dakle, ljepota lijepoga pojavljuje se u okrilju ružnoće ružnoga.

Napomena

Moguće je postaviti pitanje zašto je Mudri Stvaralac stvorio ružno da bi time ukazao na ljepote u stvorenom, zbog čega nije učinio suprotno? Odgovor je zahtjevan i dug, a u kratkim crtama možemo reći da zlo u osnovi u svijetu stvorenog nema mjesta kao nešto zbiljno postojeće da bi stigao red na pitanje zašto je zlo stvoreno zlim a dobro dobrim.

 Kur’an i pitanje teškoća i olakšavanja

Sukladno kur’anskim gledištem, teškoće su faktor i proiz­vođač lahkoća. Nakon svake teškoće slijedi olakšanje. Drugim riječima, lahkoća je u srcu teškoće i treba je s naporom izvaditi vani:

Zaista, s mukom je i last![6]

إِنَّ مَعَ الْعُسْرِ يُسْرًا

Život u umiranju, bolan je,

voda života u dubini tame je.

Imam Bakir, a. s., u hadisu kaže: “Zaista Allah obilazi vjernika s teškoćama kao što čovjek nakon putovanja obilazi svoje poklonima.”[7] Imam Sadik, a. s., kaže u hadisu: “Od svih ljudi poslanici su izloženi najvećim nedaćama.”

Mevlana Dželaludin Rumi kaže:

Žito bacili su u zemlju,

da mladica provirila bi iz nje.

Potom su ga mljeli u mlinu,

dobi cijenu, posta hljeb,

što život je iz njeg.

Zubi gladnog hljeb žvakati staše,

od korice suhe razum, život, misao nastaše.

Mevlana ove stihove niže u spomen Jusuf, a. s., koji bijaše zatvoren i što je više podnosio teškoće i probleme, stizao je do boljih i vrednijih nagrada. Mulla Sadra Širazi također kaže: “Da nema suprotnosti, ne bi bilo potrebe za dobrotom Allahovom, koja se ogleda u plemenitosti i davanju.” Iz tog razloga Univerzum je ispunjen spojevima i rastancima, rezovima i zarastanjem. Konflikt proizlazi iz karakterističnosti konstrukcije ovog svijeta. Imam Ali, a. s., veoma lijepo kaže u vezi s tim da je moguće Allahove atribute shvatiti u okviru suprotnosti prirode koja nas okružuje: “Iz činjenice da je Allah stvorio čula i razum, može se shvatiti da On nema tih organa, drugim riječima zbog toga što je za svijest i shvatanje stvorenja odredio mjesto i sredstvo, to znači da Njegova obavještenost i svijest nisu nešto što ima potrebu za mjestom i sredstvom. Iz suprotnosti među stvorenjima shvatamo da Njemu nema oponenta, a iz sličnosti među stvorenjima znamo da nema Njemu slična. Uspostavio je suprotnost između svjetla i tame, jasnoće i nejasnoće, suhog i vlažnog, toplog i hladnog. Stavio je privlačnost između odbojnih i neprijateljskih priroda, a i strance na taj način povezao, daleke je približio a bliske udaljio.” Ali, a. s., ove mudre riječi razumio je iz ajeta u kojem se kaže:

I ništa slično Mu nije.

Tantavi u komentaru Kur'ana Tefsirul Džawahir u jedanestom tomu, na petoj stranici prenosi riječi Sokrata, koji, služeći se načelom suprotnosti, dokazuje život poslije smrti. Kada su htjeli izvršiti smrtnu kaznu nad Sokratom, on u posljednjim trenucima života, da bi dokazao kako nakon smrti ima života, koristi sljedeći argument: “Mi vidimo oko sebe kako je svijet pun suprotnosti koje rađaju jedna drugu. Ljepota iz ružnog, pravda iz tiranstva, budnost iz sna, san iz budnosti, moć iz slabosti i suprotno, i svaka druga stvar rađa se iz svoje suprotnosti. S obzirom na to, život i smrt, postojanje i nepostojanje, također su obuhvaćeni ovim općim zakonom i upravo zbog toga nakon smrti mora postojati život, u suprotnom bi opći prirodni zakon bio krnjav.”

Možemo zaključiti da je zlo u sistemu stvaranja uzrok hiljadama dobara, nužno je za napredak i usavršavajući pokret stvorenja, a i svijet prirode neodvojiv je od njega.

Univerzum je upućena cjelina

Kur’an Univerzum predstavlja upućenom realnošću čije se upotpunjujuće gibanje vrši upravo na ovim temeljima. Usljed toga, ukoliko neko biće ne bi imalo svoju krajnju svrhu postojanja, sigurno je da ne bi imalo ni pokreta, a kada njega nema, tada je i razvoj i upotpunjavanje besmisleno. Jasno je da svrsishodni uzrok za vršitelja pokreta ima aspekt uzroč­nosti, za što su i najmanje čestice Univerzuma, na ma kojoj razini da se nalaze, uvijek pod okriljem upute.

 Vrste upute

Kur’an je na osnovu različitosti životnih formi koje u stvorenom svijetu postoje objasnio da su i upute različite.

Instinkt

Ova uputa u općem smislu postoji u svim životnim formama kako u biljkama tako i životinjama pa i u čovjeku. Allah je nadahnuo pčele da med koji proizvode skladište u svojim kućama koje će praviti u udubinama planina i drveća. Jasno je da ovo nadahnuće (vahj) nije onaj vahj ili objava koju primaju poslanici, već riječ je o instinktu koji je Allah stvaranjem dotične životne forme u nju položio kao njen karakter i prirodu tako da se, što je očigledno, svaka vrsta Allahovih stvorenja kreće u smjeru karakterističnom svojoj biti.

Čula

Neke se životinje koriste čulima u cilju prolaska puta koji vodi do njihova krajnjeg cilja.

Razum

Ovaj potencijal Allah, dž. š., dao je čovjeku na raspolaganje da bi, koristeći se njime, postigao svoj razvoj i usavršenje. Kada bi razum bio oduzet čovjeku, nestalo bi visokih vrijednosti i osnovnog razloga za odvajanje čovjeka od drugih živih bića koja nemaju razum, što bi predstavljalo njegovo spuštanje na nivo životinja. Imam Sadik, alejhis-selam, u opširnom hadisu, u riječima upućenim Hišamu, kojima skida veo tajni s jednog dijela istina između ostalog kaže: “O Hišame, Allah ima dva argumenta kod ljudi, jedan vanjski i jedan unutarnji; vanjski su dokaz poslanici i imami, alejhimus-selam, a unutarnji dokaz Božiji kod čovjeka jeste razum.”

Nadahnuće, ilham

Još jedan vid upute jeste nadahnuće. Uputa kojom se mogu koristiti ljudi što su svojom produhovljenosti pripremili sebi teren za taj vid Allahove naklonosti i pomoći kojom se otkrivaju određene istine. Imam Sedžad, alejhis-selam, u dovi poznatoj kao Munadžatul a'rifin (Šapćuće moljenje znalaca) upućuje riječi svom Voljenom, jedino obožavanom: “Bože moj, kako su prijazni utisci nadahnuća za srca sjećanjem na Te, kako je slatko putovanje Tebi stazama nevidljivog, saliku iznutra predočenim.”

Vahj, objava

Vrsta posebne obavještenosti o nevidljivom svijetu naziva se vahj, a najuzvišeniji stepen vahja jeste objava spuštana poslanicima u cilju upute ljudi.

Rezultati podjele upute:

- Svako biće ima poseban vid savršenosti i određen cilj. Potpunost svakog bića ogleda se u stizanju do zacrtanog cilja i savršenosti.

- Put spoznaje i uputa ka cilju utkana je u srž svakoga stvorenja. Ovo je princip koji je aktuelan u cijelom Univerzumu i iz njega nije izuzeto niti jedno stvorenje.

 Univerzumom vlada zakon akcije i reakcije

S kur’anskog stanovišta Univerzum je živa cjelina koja posjeduje potencijal svijesti pomoću kojeg se upravlja. Usljed toga, s aspekta međusobnog odnosa među djelovima i bićima u Univerzumu, možemo reći da u njemu postoji akcija i reakcija. Peti ajet sure Nazi’at ukazuje na ovu činjenicu:

I tako Mi onih koji sređuju stvari (značenje je, a Allah najbolje zna, i tako Mi svih potencijala koji su zaduženi da rade na tome da se sve odvija kako treba, a to će ići do Sudnjega dana, kada se stiže do cilja i svrhe stvaranja).

فَالْمُدَبِّرَاتِ أَمْرًا

Saobrazno rečenom, dijelovi ovoga uređenog, koherentnog sistema u međusobno su tijesnoj vezi s aspekta učešća u dešavanjima okarakteriziranim kao dobro i zlo. Upravo zbog toga nagrada, kazna, pomoć ili odmazda, osim na ahiretu, jesu svojstveni i ovome svijetu:

لَئِن شَكَرْتُمْ لأَزِيدَنَّكُمْ وَلَئِن كَفَرْتُمْ إِنَّ عَذَابِي لَشَدِيدٌ

Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti.[8]

Ajet ne obuhvata samo ahiretski zakon, već je očito da se odnosi i na ustrojstvo ovoga svijeta, bilo s aspekta materije, bilo duhovnosti. Očito je da na ovom svijetu, ukoliko se pokaže zahvalnost na Allahovim davanjima, tj. ukoliko budu upotrijebljena na adekvatnim mjestima i u odgovarajuće svrhe, Uzvišeni Allah ne samo da će nadoknaditi uloženo, već će i uvećati, a ukoliko se pokaže nezahvalnost spram blagodati Božijih i ukoliko se budu uzalud trošile na putu oprečnom stazi stvaranja, u svakom slučaju Allahova je kazna stroga. Ovo je zakon Allahova stvaranja i ne podliježe nikakvim promjenama i ograničavanju.

 Važnost poimanja Sudnjeg dana

U islamskom svjetonazoru, između ostalog, učimo da nakon dunjaluka postoji i drugi svijet koji predstavlja nagradu za djela učinjenja na ovome svijetu.

U pogledu vjerovanja, pitanje Sudnjeg dana po važnosti je odmah poslije tevhida. Vjerovjesnici, među kojima i posljednji Božiji Poslanik, s. a. v. a., došli su da bi ljudima stavili do znanja dvije stvari: početak i krajnje ishodište života na ovome svijetu. Vjerovanje u ova dva segmenta razlikuje se od vjerovanja u namaz, post ili hadždž. Naime, vjerovanje u ove postulate Islama jeste neodvojivi dio slijeđenja Poslanika koji proizlazi iz vjerovanja u instituciju poslanstva, dok namaz, post i hadž spadaju u praktične nužnosti vjere koju je on, Poslanik, donio. Nigdje u Kur’anu ne nalazimo riječi koje bi govorile o tome kako bi trebalo vjerovati u ove postulate, već kaže se: “Obavljajte namaz, post i hadždž”, a ne “vjerujte u namaz, post i hadž.”

Međutim, kada se govori o Sudnjem danu, Kur’an nas na više mjesta poziva da vjerujemo u njega i navodi razloge i ra­cionalne dokaze o njegovu postojanju koji se razlikuju od dokaza o poslanstvu Muhammeda, s. a. v. a. Kur’an o Sudnjem danu govori na dva načina i uvijek kao o jednoj ne­ovisnoj temi:

1.     Prvi je način da se dokaz o postojanju Sudnjeg dana temelji na tevhidu pomoću kojeg se ide logikom da, ukoliko postoji Stvoritelj i početak, na ovom svijetu nužno slijedi i povratak Njemu, Stvoritelju.

Allah, dž. š., u Kur’anu kaže:

Da li vi mislite da smo vas tek tako stvorili i da se Nama nećete vratiti?

Dakle, preostaje nam ili da prihvatimo postojanje Sudnjeg dana, ili, ako to odbacimo, onda na neki način odbacujemo i tevhid. Ni stvaranje Božije, ni život, ni Univerzum ne bi imali smisla ako ne bi bilo toga krajnjeg stepena, odnosno upot­punjenja stvaranja. Prema tome, Sudnji dan, tj. proživljenje (me’ad) upotpunjenje Allahova stvaranja i jedan od dokaza da je Bog gospodar stvorenog svijeta.

2.     Drugi način na koji nam Kur’an iznosi argumente o postojanju Sudnjeg dana jeste tako što se u ajetima govori da mi sami, na osnovu života na ovom svijetu, možemo izvesti zaključak da će doći do konačnog povratka nakon ponovnog rađanja ili proživljenja:

Nakon što završite život na ovom svijetu, umrijet ćete i ponovno biti proživljeni na drugom svijetu. Vaša je smrt produžetak života.

3.             Sljedeće čemu nas uči islamski pogled na svijet vezano za produženje života poslije smrti jeste tijesna povez­anost između ovoga i budućeg svijeta. U poznatom hadisu Poslanik kaže: “Ovaj je svijet njiva na kojoj si­jemo ono čije ćemo plodove koristiti na drugom svi­jetu.” Dakle, riječ, je o jednoj te istoj njivi, samo što s jedne strane sijemo, a s druge ćemo žnjeti. Onaj ko na Ovom svijetu bude sijao lijepim ahlakom dobra djela, nagradu će za to dobiti na onom svijetu.

Hafiz je u svojoj pjesmi, posmatrajući nebesko plavetnilo i mlađak mjesec na njemu, ukazao upravo na tu činjenicu: “Vidiš, ovo je srp, a ovo poljana. Mi ćemo biti ti koji ćemo žnjeti, a žnjeti ćemo ono što smo posijali.” Osnovna razlika koja postoji između života na ovom i života na budućem svi­jetu ogleda se u tome što je za Ovaj svijet karakteristično da živimo zajedno, društvenim životom bez kojeg pojedincu ne bi bilo moguće opstati. Međutim, na budućem svijetu to neće biti potrebno. Već oni koji budu sretni, biti će sretni sami, a oni koji budu nesretni bit će u toj nevolji usamljeni. Na našu sudbinu tamo niko neće moći utjecati, dok je to ovdje, ipak, donekle slučaj.

Allah dž. š. kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللَّهَ وَلْتَنظُرْ نَفْسٌ مَّا قَدَّمَتْ لِغَدٍ وَاتَّقُوا اللَّهَ إِنَّ اللَّهَ خَبِيرٌ بِمَا تَعْمَلُونَ

O vjernici, Allaha se bojte i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer On dobro zna šta radite.[9] Drugim riječima: “Dobro pogledajte šta šaljete ispred sebe jer ćete to tamo gdje idete i naći.”

Ajatollah Boruđerdi, r. a., jedan od velikih alima prošlog stoljeća, učitelj Imama Homeinija, r. a., kada je bio na postelji pred kraj svog života, puno je plakao govoreći: “Kako ću pred Boga praznih ruku.” Neki od njegovih prijatelja koji su ga posjećivali govorili bi: “Šta bismo mi tek trebali reći kad ti tako pričaš? Hvala Allahu iza sebe si ostavio na hiljade odgojenih učenika, izgradio toliko medresa u Iranu i izvan njega.” On je na to odgovorio: “Jeste, ali Poslanik je kazao: “Očistite svoja djela, jer oni koji ih budu obračunavali, vrlo precizno to će činiti.”

Još jedan događaj vezan za njega bolje će nam pokazati o kakvom se čovjeku radi, a s druge strane kakvi bi ljudi u prin­cipu trebali biti. Jednom prilikom došao mu je čovjek s mol­bom da mu da nešto novca, tačnije 600 tumana radi troškova potrebnih za ženidbu njegova sina. Ajatollah je pokazao prema stolu gdje su stajale dvije kese s novcem i rekao: “Eno u onoj je 600 tumana, uzmi i nosi.” Međutim, od tih dviju kesa u jednoj je bilo 60. 000 a u drugoj 600 tumana. Šezdeset hil­jada Ajatollah je pripremio u namjeri da kupi kuću. Greškom, čovjek je uzeo kesu s puno više novaca nego što je tražio i odmah se vratio kod Ajatollaha da se izvini i vrati novac. Kada su Boruđerdija obavijestili šta se desilo i da je čovjek došao da ispravi grešku, on je rekao: “Da se Poslaniku ovo dogodilo, ja mislim da on ne bi pristao da mu se novac vrati, pa neću ni ja, jer Kur’an kaže: U Poslaniku imate najljepši primjer.”

Ipak, Ajatollah Boruđerdi ne plače iz straha od Džehenema, već iz bojazni da će možda biti suviše daleko od Uzvišenog Allaha i da neće biti jedan od Njegovih bliskih prijatelja. Jednostavno, osjećao je da je mogao uraditi još više, a vrijeme je nepovratno isteklo.

U Kur’anu se kaže:

وَإِن يَتَوَلَّوْا يُعَذِّبْهُمُ اللّهُ عَذَابًا أَلِيمًا فِي الدُّنْيَا وَالآخِرَةِ وَمَا لَهُمْ فِي الأَرْضِ مِن وَلِيٍّ وَلاَ نَصِيرٍ

“...a ako glave okrenu, Allah će ih i na ovom i na onom svijetu na muke nesnosne staviti, a na Zemlji ni zaštitnika ni pomagača neće imati.”

Allame Tabatabai tumači ove riječi na slijedeći način: “Hakikat (čovjekova zbilja) jeste ono što u Kur’anu Allah, dž. š., označava sa: Udahnuo sam mu od svoga ruha, i ako čovjek zaboravi na Allaha dž. š., jednodobno zaboravlja i na svoj hakikat, ne znajući kako da se snađe na ovom dunjaluku, pošto njegov život nema nikakve svrhe niti smisla.”

Jednom prilikom Muavija je upitao Alijeva, a. s., prijatelja o njemu, kakav je on. Ovaj mu je odgovorio: “Ne znam šta da ti kažem i o čemu da ti govorim. Mnogo ga puta posmatram u medinskim hodnicima kako plače, gubi svijest, ponovo dolazi sebi pa opet plače.” Jednom je neko prigovorio Imamu Aliju, a. s., za što toliko plače i šta bismo mi, obični smrtnici, trebali u tom slučaju raditi. On je kazao: “Ej, zar može neko stići Poslanika koliko je on plakao. Niti ga mogu stići svojim djelima a ni suzama. “ Ni imam Ali, a ni Poslanik nisu plakali iz straha od Džehenema, već zato što odlazak s ovog svijeta istovremeno znači i završetak puta ka Allahu, dž. š. To je plač iz slabosti naspram Allaha dž. š. bez obzira na to koliko mu se približilo.

Dakle, vjerovanje u drugi svijet jedna je od temeljnih odrednica našeg pogleda na svijet uopće.

SADRŽAJ